Kontaktirajte nas na:

xBox

Dr. fra Luka Marković: Zašto sada ipak treba glasovati za Kolindu

Kolinda treba Škoru, a Hrvatska i hrvatski narod trebaju u ovim turbulentnim vremenima oboje. Upravo iz tog razloga treba izaći na izbore i dati Kolindi glas, ali isto tako ostati vjeran Škori i njegovoj ideji o formiranju nove stranke.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Dugo vremena je oko kandidata HDZ-a za predsjednika Hrvatske vladala šutnja. Tek kad se pojavila naivna priča kako bi Plenković ili Kolinda mogli biti ozbiljni kandidati za najvažniju funkciju u Europskoj uniji, počelo se naglas govoriti o Kolindi kao kandidatu za predsjednicu Hrvatske.

Plenković je bio među najglasnijima unutar HDZ-a koji su iznenada zahtijevali od nje da se kandidira. Nije teško iz toga zaključiti da je doista naivno povjerovao kako bi mogao biti predložen za predsjednika europske komisije, te kako bi mu Kolinda mogla biti konkurentica.

Mogućnost da bude predložen netko iz malih državica kao što je Hrvatska postoji samo u slučaju da se veliki ne dogovore, te se, neutralizirajući jedni druge, slože oko nekoga manje značajnoga političara na globalnoj razini. To je bio slučaj s Junckerom koji ne bi imao gotovo nikakvu podršku da ga, nakon natezanja s političkim protivnicima, nije predložila Angela Merkel. Ovaj puta se dogodilo obratno. Najvjerojatnije je von der Leyen, veliki rival Angele Merkel unutar CDU-a Njemačke, bila prijedlog grupe oko Macrona, i to s ciljem da se zaustavi njezinoga kandidata Weber. Kad je napokon riješeno pitanje svih pitanja u Europskoj uniji, nije preostalo Plenkoviću ništa drugo nego da i dalje podržava Kolindu s kojom i nije imao baš neku sjajnu suradnju.

A da posao za Kolindu nije dobro odrađen, pokazalo se u njezinim predizbornim skupovima na kojima je djelovala poprilično izgubljeno. Oni koji ju dobro poznaju, pozivajući se na dugotrajnu suradnju s njom, rekoše mi da su iznenađeni njezinim nastupima. Naime, poznaju je kao vrlo prijatnu, tolerantnu, odrješitu, inteligentnu i domoljubno orijentiranu ženu. Što se sve dogodilo u toj predizbornoj kampanji, teško je dokučiti. Što se uopće s njom dogodilo u zadnjoj godini mandata, teško je dokučiti. To nije bila ona ista žena, kažu njezini dobri poznavatelji, koja je kritizirala vladu zbog političkih i ekonomskih promašaja, zbog iseljavanja mladosti, zbog lošeg rješavanja problema oko Agrokora.

Ponekada se dobije dojam da je najedanput postala igračka u rukama vrhuške HDZ-a. Nešto se moralo dogoditi što je prouzročilo njezino takvo ponašanje. Ali budući da se radi o inteligentnoj i kultiviranoj ženi, za očekivati je da će sama kada bude ponovno izabrana za predsjednicu Hrvatske znati presjeći gordijski čvor i podržati one političare na slijedećim parlamentarnim izborima koji će se znati i htjeti nositi s gorućim problemima hrvatskoga naroda, s opasnim iseljavanjem i tragičnim otezanjem rješavanja hrvatskoga pitanja u Bosni i Hercegovini. Hrvati u BiH, koji će za nju sada masovno glasovati, će s pravom očekivati da prestane davati podršku onima u HDZ-u BiH koji godinama nešto obećavaju, a ne čine ništa. Ne čine ništa jer su suspendirali demokraciju unutar hrvatskoga naroda, te na taj način potisnuli one kreativne sile koje su mogle i željele doprinijeti bržem rješenju toga pitanja, ne oslanjajući se samo na Vučićevog Dodika.

Iako sam u prvom krugu preferirao Miroslava Škoru, i to upravo zbog njezinoga ponašanja u zadnjoj godini mandata, smatram da ju bezuvjetno sada treba birati. Iako se Milanovića ne može svrstati u društvo Stipe Mesića i Ive Josipovića, ne može se niti isključiti mogućnost da će igrati kako SDP naredi, kao što je bio slučaj kao dvojice udbaša, Perkovića i Mustača. A to bi bilo pogubno za hrvatski narod. Jer SDP Hrvatske nije odmakao daleko od komunističke ideologije njihovih prethodnika i uzora. Kune se kontinuirano u antifašizam, izjednačavajući sve partizane s čestitim antifašistima, što ne odgovara činjenici. Oni koji su počinili u poraću tolika zlodjela, osvećujući se na svakom koraku svojim neistomišljenicima, koji su strijeljali mnoštvo ljudi bez dokaza i suda, koji su obožavali jednoga od najgorih svjetskih diktatora i hedonista, ne mogu i ne smiju biti, poistovjećeni s istinskim antifašistima.

Ponašanje pojedinih ljudi u SDP-u, ali i ponašanje dobroga djela onih koji su se uvukli u redove HDZ-a, mijenjajući na brzinu boju, je spriječilo toliku važnu lustraciju. Nažalost, oni i ne mogu drugačije, jer je njihov mozak registrirao kroz roditeljski odgoj kriva sjećanja kako su svi partizani doista bili antifašisti, a drugi smeće. A ljudski mozak je poput kompjutora. Ono što registrira, ostaje dok se ne izbriše. A lustracija je jako važna, jer bi pomogla konačno brisanju tih lažnih sjećanja. I to ne samo kako bi se na taj način dalo priznanje nedužnim žrtvama povampirenih partizanskih komunista, nego kako bi se i one čestite antifašiste među partizanima napokon rehabilitiralo i odvojilo od one osvetničke staljinističke horde kojoj ništa nije bilo sveto.

Nažalost, onih koji sprječavaju lustraciju ima puno i oko Kolinde. Na njoj je, ukoliko želi dobiti izbore, da ih prepozna i odstrani, kao i one beznačajne političare koji si danas pridaju veću važnost nego su je imali u vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Mnogi od njih pripadaju onima koji su na brzinu promijenili boju i dobro se  uhljebili u HDZ-u. Priča o tome kako su bili važni kreatori međunarodne politike je bajka. U hrvatskoj dijaspori je bilo puno ljudi koji su imali daleko jači utjecaj na odluke pojedinih svjetskih političara glede Hrvatske nego neki bivši hrvatski ministrići koji se danas razmeću pričicama o svojem značenju za Hrvatsku. Naravno da su se kao ministri sastajali sa svjetskim moćnicima, kao što to i danas čine pojedini ministri. Ali to ne znači da su imali određenu političku težinu.

Da nije bilo hrabre hrvatske mladosti i pojedinih operativaca u vojnim krugovima ne bi bilo Hrvatske, niti hrvatskoga naroda u BiH. Kolika im je moć bila i ostala na globalnoj političkoj razini vidi se po tome što danas nisu sposobni učiniti ništa za Hrvatsku, a pogotovo za Hrvate u BiH koji polagano nestaju. Upravo takvih bi se Kolinda morala riješiti i okupiti oko sebe mlade, školovane ljude, među njima i mnoge iz dijaspore, ukoliko želi kao predsjednica utjecati razumno i diplomatski na politička zbivanja u Hrvatskoj, BiH i na globalnoj razini.

Od otrcanih, samodopadnih političkih staraca, koji su prekjučer služili Titu, a jučer Tuđmanu, nema ništa. Bilo bi od njih puno koristi, kad bi doista bili ono za što se prodaju, domoljubi i ljudi iskustva na globalnoj političkoj sceni. Ali oni to nisu. Kolinda bi kao slijedeće morala ispružiti ruku svojem suparniku u predsjedničkoj utrci, Mirolavu Škori, jer bez njegove podrške ne može postati predsjednicom Hrvatske. Neka se ne pouzdaje u priče spomenutih loših savjetnika, navodni velikih političara, koji uvjeravaju kako je Škorino biračko tijelo ujedno i njezino. Takve izjave iritiraju ljude i može se dogoditi da ostanu kod kuće na dan izbora. A to ne bi bilo dobro za Hrvatsku, niti za hrvatski narod u BiH. Naprotiv, treba dati jasan signal Miroslavu Škori da će ga podržati u njegovim namjerama da stvori novu hrvatsku stranku, desno od centra, pogotovo onoga u HDZ-u koji više miriše na komunizam nego iskreni patriotizam. Jer takva stranka na čelu sa Škorom prisilila bi i HDZ da se oslobodi ekonomskih i političkih profitera, onih koji se međusobno, podupiru iako se ne podnose. A podržavaju jedni druge, jer od toga imaju koristi; jedni na taj način izbjegavaju zatvor, a drugi koriste svaku priliku kako bi stekli odskočnu dasku za karijeru u Europskoj uniji.

Kolinda treba Škoru, a Hrvatska i hrvatski narod trebaju u ovim turbulentnim vremenima oboje. Upravo iz tog razloga treba izaći na izbore i dati Kolindi glas, ali isto tako ostati vjeran Škori i njegovoj ideji o formiranju nove stranke. U konačnici to bi moglo jedino spriječiti da jednoga dana ne dođe do koalicije djece nekadašnjih komunista u SDP-u i HDZ-u i povratka Hrvatske na put prema nekoj novoj zajednici jugoslavenskih naroda.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

xBox

Hrvati bosanske Posavine moraju dobro otvoriti oči

Odgovorni u Posavskoj županiji ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Sinovi Posavine

Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.

Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.

Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.

Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.

U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.

Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.

Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.

Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.

Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.

U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.

Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.

Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.

Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.

Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.

Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.

Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati

xBox

PRIVATNA IMOVINA: Kineski primjer iz kojeg bi mogli puno naučiti

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina išto znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Kako se poštuje pravo na privatno vlasništvo. Naime, iako je raspadom Jugoslavije u sve bivše republike te zajedničke tvorevine komunistički sustav zamijenjen demokracijom i kapitalističkim sustavom vrijednosti u kojem je pravo na imovinu nepovredivo i zagarantirano mi smo još uvijek daleko od tog prava i tih vrijednosti koje nam je kapitalizam trebao donijeti. A mi danas kao živimo taj sustav i izborili smo se za njega.

Primjer iz Kine. U kineskom gradu Guangzhou u provinciji Guangdong prilikom gradnje autoceste izgrađen je most, obilaznicu oko male kuće, jer vlasnica već desetljećima odbija prodati kuću državi. Stara trošna kuća u vlasništvu izvjesne gospođe Liang našla se na pravcu trase autoceste. Da bi se cesta izgradila kuća je morala biti srušena. Međutim, vlast se unatoč pokušajima nije uspjela dogovoriti sa vlasnicom oko obeštećenja za kuću. Navodno, vlast u zamjenu za njenu kuću nudila joj je 2 stana, ali kako mediji prenose vlasnica je tražila 4 stana na što vlast nije pristala. Nuđen joj je i novac, ali dogovora nije bilo. I tako je trajalo 10 godina dok vlasti nisu napravile drugo rješenje. Skrenuli su autocestu i zaobišli su njezinu kuću (pogledaj video). U planu je i dalje da se pregovara sa vlasnicom i ako se uspiju dogovoriti autocesta će ponovo biti izgrađena po prvotnom planu.

Eto to je taj rimjer iz Kine koji može poslužiti i našim umišljenim demokratama i pobornicima kapitalizma. Naši kapitalisti su kapitalisti samo kada su oni u pitanju. Kada trebaju izvući neku korist sebi. A kada je narod u pitanju onda se vlast radije drži komunističkih principa. Kod nas da se našao ovakav slučaj vlast bi kuću srušila i vlasnici bi ponudila onoliko koliko vlast misli da je dovoljno. Ako vlasnik ne bi pristao onda bi situaciju proglasili višim društvenim interesom i kuća bi po kratkom postupku bila srušena. A vlasnik ako bi se bunio samo bi mogao završiti u zatvoru.

Mi već imao mnoštvo primjera gdje se bahata i lažljiva vlast bestijalno ponaša prema narodu. Možda najupečatljiviji je onaj koji govori o konfisciranoj imovini koju su komunističke vlasti konfiscirale od onih koji su imali “viška”. Bezbrojni su stanovi, zemlja i druga imovina koju je komunistička vlast 1945. otela od “prekomjerno bogatih” i tzv. “neprijatelja naroda”.

U vrijeme prvih višestranačkih izbora stranke koje su od tada cijelo vrijeme na vlasti obećale su vratiti konfisciranu imovinu. A kao što znamo nikada nisu. Prema tomu što su drugo nego lažovi, prevaranti, nepopravljivi komunisti kojima je još ostalo u krvi oteti od drugog i nikada im ne vratiti. A predizborna obećanja su samo bila paravan da umjesto jednog krila partije (SDP) na vlas dođe drugo krilo partije (HDZ).

I evo prošlo je 30 godina i ova tzv. demokratska vlast nikomu ne vraća ništa. Čak što više i dalje koriste oteto i ne pomišljaju vratiti imovinu bivšim vlasnicima ili njihovim potomcima.

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina i što znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Kad nama Kina po ovom pitanju treba biti uzor onda se zna koliko je kod nas sati.

herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

Dr. fra Luka Marković: U SUSRET „OLUJI“

Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oluja Boris Milošević

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine od strane njemačkih nacista, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom. Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru.

U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam da se radilo o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život.

Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i od Titovih partizana protjerani Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre. Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke.

Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autocesto kretali u pravcu Beograda.

Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, centra zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi.

Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi. Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost.

Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija. Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije sedamdesetak godina.

U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s preko 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih hušačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu Muslimana,  morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba praviti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista.

Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama.

Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako se radi o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Ako se radi o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske.

Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije. Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji.

Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije.

Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom.  Sapienti sat.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno