Kontaktirajte nas na:

xBox

Dr. fra Luka Marković: Što smiju očekivati hrvati bih od Milanovićeva izbora?

Ne može se dogoditi da opozicija unutar hrvatskoga naroda u BiH preuzme odgovornost za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Nema je. Uništena je. Stvoreno je jednoumlje u kojem su nestali s političke scene ozbiljni ljudi koji su mogli doprinijeti rješenju hrvatskoga pitanja u BiH.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Iako pripadam onima koji su u prvom krugu preferirali Škoru, a u drugom Kolindu, ne mislim da je izbor Milanovića tragedija za hrvatski narod. Naprotiv, od njegovoga izbora bi moglo biti čak i velike koristi. Milanovićev izbor će definitivno dovesti do provjetravanja u redovima HDZ-a Hrvatske.

Doista je krajnje vrijeme da HDZ postane demokršćanskom strankom, strankom koja će zastupati univerzalne humanističke i kršćanske vrijednosti. A to znači da se ta stranka, ukoliko želi biti vjerodostojna, mora osloboditi političkih i ekonomskih profitera, onih koji na prvom mjestu vide vlastite interese, pa čak i tada kad govore o nacionalnim i društvenim.

Nažalost tokom zadnjih tridesetak godina takvih ljudi uvuklo se i previše u HDZ. I to je sasvim razumljivo. Jer profiteri su uvijek tamo gdje se može ostvarit vlastiti interes. Ovdje se ne radi samo o bivšim komunistima nego i o mnoštvu onih drugih, navodno desnih, koji se na svakom koraku kunu u hrvatstvo, a misle samo na sebe. A tu su i poneki koji nikako ne mogu shvatiti da je ustaški pokret nanio veliku štetu hrvatskome narodu, te da se na toj ideologiji ne može više graditi budućnost vlastitoga naroda u Europi.

Doista je zadnji trenutak da HDZ postane zrelom demokršćanskom strankom. A to je moguće samo kroz odstranjenje lažnih domoljuba i političkih profitera čije je jedno oko usmjereno na Hrvatsku a drugo na neku od unosnih  pozicija u Europskoj uniji. Jer nije svejedno s kim je HDZ u koaliciji. Kao što neće biti dobro ako jednoga dana uđe u koaliciju s rigidnom desnicom koja se nekritično poziva na povijest, nanoseći veliku štetu svome narodu, tako nije dobro da je ušao u koaliciju s onima koji doista misle da je od Hrvatske moguće jednoga dana stvoriti mini Jugoslaviju, državu u kojoj će Srbi zajedno s još uvijek nedovoljno prosvijećenom djecom komunista jednoga dana imati glavnu riječ.

Osobno ne mislim da Milanović pripada toj grupi. U jednoj kolumni sam izričito napisao da Milanović nije Mesić, koji uopće ne želi shvatiti probleme Hrvata u BiH, niti Josipović koji pričom o ustaškoj zmiji blati svoj narod u Izraelu.

Što više vjerujem da će Hrvati u BiH od izbora Milanovića imati dosta koristi. Milanović neće tapšati Komšića po leđima kao što bi to činio Stipo Mesić, niti će pasti Dodiku u naručje kao što je to učinio Josipović. Ali, u to sam uvjeren, dobro će proanalizirati stanje Hrvata u BiH, te će pokušati voditi konstruktivnu politiku na korist svojega naroda u susjednoj državi. Pri tome neće mu promaći to da se kod Hrvata BiH ne može dogoditi ono što se dogodilo u Hrvatskoj. A ne može se dogoditi da opozicija unutar hrvatskoga naroda u BiH preuzme odgovornost za Hrvate u Bosni i Hercegovini. Nema je. Uništena je. Stvoreno je jednoumlje u kojem su nestali s političke scene ozbiljni ljudi koji su mogli doprinijeti rješenju hrvatskoga pitanja u BiH.

Ono kultivirano, demokratsko ophođenje između Kolinde i Milanovića nakon izbora u Hrvatskoj, što je praksa u svim demokratskim zemljama, je u BiH između sva tri naroda nemoguće. Pogotovo to nije moguće među Hrvatima. A nemoguće je, jer nema unutar hrvatske demokracije, jer nema opozicije. Što je najgore, nema ni unutar hadezeovske opozicije. Utoliko je za očekivati da će s vremenom Milanović, kad se radi o Hrvatima BiH, pozvati na razgovor sve relevantne predstavnike, od političara, Crkve do intelektualaca i pokušati pronaći toliko nužno zajedništvo. A to zajedništvo jest temelj postizanja ravnopravnoga statusa Hrvata u BiH.

Naravno da se za sve Hrvate ne može postići isti položaj, ali im se može osigurati garancija za opstojnost na vlastitim ognjištima. A to je moguće samo demokratskim uređenjem Bosne i Hercegovine, onim uređenjem koje uvažava konstitutivnost sva tri naroda. To uređenje je moguće samo ukoliko sva tri naroda budu imala  vlastiti geografski prostor u kojem će moći razvijati svoje etničke, jezične, kulture i religijske posebnosti.

U ovakvoj BiH to nije moguće. U Republici Srpskoj Hrvati su na putu potpunoga izumiranja, a u Federaciji se nalaze u vrlo rizičnom položaju. Sve dok im Bošnjaci mogu brati predstavnike postoji opasnost da budu nadglasani i izigrani, svedeni na beznačajnu nacionalnu manjinu. To je ono što bi napokon morali shvatiti i oni među Hrvatima koji iz vlastitih, razumljivih interesa govore o građanskoj državi, ne shvaćajući da je građanska država nemoguća. Nju ne žele iskreno ni Bošnjaci. Istina, želi ju dio sekularnih Bošnjaka koji se boji islamske države.

Nažalost, većina Bošnjaka sanja o potpunoj dominaciji na području Federacije. A kako bi ta građanska država mogla izgledati pokazuje se najbolje u izboru Željka Komšića za hrvatskoga predstavnika u predsjedništvu BiH, rušenju kantonalne vlade u Sarajevu, te u silnom utjecaju Erdogana. Koliko je jak utjecaj Erdogana vidi se po tome što gradonačelnik Sarajeva ne smije primiti u posjetu gradonačelnika Istanbula, koji nije iz Erdoganove stranke, gradonačelnika grada koji ima nekoliko puta više stanovnika nego čitava BiH.

O kakvim se dugoročnim planovima od strane SDA radi, vidi se i po odnosu prema pristalicama Gülena, nekadašnjega Erdoganovoga ideološkoga oca, a sada političkog protivnika. Upravo je to razlog da bi oni među Hrvatima koji su protiv izborne jedinice za Hrvate u BiH ili njezinoga etničkoga uređenja, onoga županijskoga po uzoru na Švicarsku, ili federalnog po uzoru na Belgiju, trebali iznijeti svoju viziju. Jer nije dovoljno samo govoriti protiv čega smo nego je nužno ponuditi i neko rješenje.

Od onih najvećih kritičara hrvatske izborne jedinice, koji su sustavno u medijima, jer im to omogućavaju ljevičari u svim bivšim državama Jugoslavije, žaleći za tom tvorevinom, trebaju reći napokon kako je prema njihovom mišljenju moguće spojiti čistu građansku državu s jednakopravnošću sva tri konstitutivna naroda. Ako nemaju ideje ili prihvaćaju Republiku Srpsku kao državu srpskoga naroda, a Federaciju kao bošnjačku tvorevinu, neka šute. Jer šutnja je ponekada doista zlato, a govor odraz neupućenosti i nezainteresiranosti za rješavanje problema.

Imao sam priliku susresti nekoliko političara iz Hrvatske koji doista nemaju pojma o onome što je danas potrebno učiniti za Hrvate u BiH kako bi postigli ravnopravnost. Drugim riječima i ne zanima ih. Uvjeren sam da Milanovića to pitanje zanima, te da neće dozvoliti da na njega utječu oni kojima do Hrvata u BiH nije stalo. Toga sam se pribojavao, pa sam preferirao Škoru i Kolindu. Ali nakon njegovoga izbornoga govora, postajao sam optimističniji. Nadam se da Milanović pripada onima koji će s nešto više diplomatičnosti znati poduprijeti Hrvate u BiH u ostvarenju njihovih prava,  ali isto tako da će znati procijeniti u zajedništvu s onima u vladi Hrvatske, svejedno tko će to u budućnosti biti, kako je nekim hrvatskim političarima u BiH iscurilo vrijeme.

Treba potražiti nove ljude dok ih još uvije ima koliko toliko, barem u redovima HDZ-a. Ukoliko svi odu u Njemačku, neće biti potrebe uopće razgovarat o Hrvatima BiH.

Naravno, ni Milanović ni vlada u Hrvatskoj ne mogu određivati tko će predstavljati Hrvate u BiH, ali mogu, kako rekoh, osluhnuti što o tome misli Crkva, gotovo uništena opozicija, mladi ljudi, i oni u HDZ-u i intelektualci, te nakon toga shvatiti kakve poteze treba povući.

Vremena nema puno. Ovogodišnji popis nakon blagoslova kuća pokazuje još jednom da Hrvati masovno odlaze. A odlaze mladi ljudi s obiteljima. U selima i gradićima ostaju starci i starice.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

xBox

Hrvati bosanske Posavine moraju dobro otvoriti oči

Odgovorni u Posavskoj županiji ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Sinovi Posavine

Izgleda da se zadnjih dana u Hrvatskoj sve posložilo. Turistička sezona će, barem tako izvještavaju mediji, biti uspješna, ljevičari se oduševili Plenkovićevom pomirbom Srba i Hrvata, a predsjednik Milanović napravio ono što se nije usudio niti Franjo Tuđman; odlikovao je brigade HVO-a, otvarajući na tja način oči mnogima u Hrvatskoj kako bi se stvar oko Srpske Krajine završila puno drugačije da nije bilo HVO-a u Bosanskoj Posavini.

Istina nekima ta žrtva ne odgovara niti danas, kao što im ne odgovara i nastanak samostalne hrvatske države. Najradije bi ostali u onoj bivšoj, ali nemaju hrabrosti reći to otvoreno. Iako mediji izvještavaju o nekoj transformaciji srpske politike u Hrvatskoj, dobrim poznavaocima prilika na Balkanu je jasno da ništa ne ovisi o hrvatskim Srbima nego o onome što im sugeriraju ideolozi iz Beograda.

Doista treba biti preveliki optimista i politički naivan pa povjerovati da je Pupovac povukao samostalno potez šaljući Miloševića u Knin, da za to nije dobio zeleno svjetlo od Vučića. Na to upućuju i izjave srpskoga patrijarha Irineja, čovjeka koji do sada nije nikada birao riječi kad govori o Hrvatima, o potrebi sporazumijevanja između hrvatskoga i srpskoga naroda.

Nešto se iza brda valja. Nije tajna da se Vučić nalazi u velikim neprilikama. Zapad ga pritišće na priznavanje Kosova, Crnogorci ustrajali u svojim namjerama da ne budu Srbi, a u Hrvatskoj i onako nema što tražiti nakon što je propala velikosrpska suluda pomisao kako bi jednoga dana nakaradna tvorevina od Srpske Krajine mogla biti dio Velike Srbije.

Što je ostalo Vučiću? Republika Srpska. Vjerojatno je iz tih razloga i jadikovao zajedno s Dodikom nad sudbinom Srba iz Hrvatske na običnoj ćupriji. Iako su Dačić i Vulin osuli paljbu po Hrvatskoj, Vučićeva retorika je bila puno blaža nego prošle godine. Čak je u duhu onoga patetičnoga jadikovanja uspio reći i to kako Hrvati mogu slavit Oluju, ali da ne mogu tražiti od Srba da ne tuguju.

Kao da je to netko do sada tražio. Srbi su imali uvijek pravo, a imaju ga i danas, oplakivati vlastite poraze koji su nastali kao posljedica njihovih velikosrpskih zabluda da su stariji od ameba i da je Srbija tamo gdje živi jedna Srbin.

U Hrvatskoj se treba radovati svako pomirenju između Hrvata i Srba. Pa ipak teško ćemo doživjeti trenutak u kojem će Pupovac, beogradski kurir, biti sposoban izjaviti da je Beograd zadnjih desetljeća bio i ostao izvor svih zala na Balkanu. O tome bi danas trebali razmišljati oni u Hrvatskoj koji samodopadno pričaju o nekakvom silnom hrvatsko srpskom pomirenju.

Nažalost, njega neće biti dokle god oni koji su izazvali krvave ratove u bivšoj državi ne priznaju da snose odgovornost za tolika stradanja i preseljavanja.

Bio sam oduševljen saznanjem da će predsjednik Milanović odlikovati i orašku brigadu (Sinovi Posavine) koja je dobrim dijelom zaslužba da toliko hvaljena JNA i četnici nisu izbili na Savu, a time ugrozili Slavoniju. Jer da su uspjeli ovladati Savom od Bosanskoga Broda do Brčkoga, da su uspjeli zauzeti Orašje sudbina Hrvatske bi izgledala možda malo drugačije.

Hrabri momci u Posavini su branili vlastita ognjišta, ali time i Slavoniju i Zagorje i Istru i čitavu Hrvatsku.

Pupovac plače nad stradalima u Oluji. Ima pravo na to, jer svaka žrtva zaslužuje poštovanje. Ali bilo bi dobro znati da je u Bosanskoj Posavini, na vrlo malom prostoru, zbog navodnoga koridora stradalo puno više Hrvata od strane srpskih četničkih hordi nego Srba u Oluji.

U Hrvatskoj su za ubojstva Srba mnogi odgovarali, a za Hrvate Posavine nije još uvijek nitko izveden pred sud.

Jesu li stradali Srbi u Hrvatskoj, koji su digli pobunu protiv vlastite države, vrjedniji od civila i branitelja Posavine koji su branili vlastita ognjišta? Odlikovanje „Sinova Posavine“ je zasigurno mnogim Posavcima melem na ranu, ali to nije dovoljno. Srba je s prostora čitave Hrvatske otišlo dobrovoljno oko 150 tisuća, ukoliko se ne prihvate laži koje podsjećaju na one o milijun žrtava u Jasenovcu, a iz Bosanske Posavine, s malog prostora od kojih 1500 kvadratnih kilometara, je protjerano oko 100 tisuća Hrvata.

Dobro je to znati u vremenima velikih previranja na Balkanu. Srbi moraju ubrzo priznati Kosovo, inače će potonuti u bijedu balkanskoga blata iz kojega se nikada neće izvući. Hrvatska je na potezu. Nije dovoljno samo papirnato pomirenje Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Uostalom Hrvatska je mogla i bez tog performansa normalno funkcionirati. Srbima je u Hrvatskoj daleko bolje nego Hrvatima u Srbiji. A ako Hrvatska ne bude poštivala vlastiti ustav i ne bude se ozbiljno zauzimala za Hrvate u BiH, a time i za svoje dobro, moglo bi puno toga krenuti naopako. Žrtve bi ponovno mogli biti Hrvati Posavine, ostaci ostataka.

Beograd je zbog koridora do Banja Luke učinio grozne zločine nad Hrvatima Posavine. Za očekivati je da se to neće ponoviti, ako se hrvatsko-srpsko sporazumijevanje bude i ovaj puta lomilo preko Posavine.

Ima indicija da su Hrvati Posavine bili žrtve određenih sporazuma iz prošloga rata. Očekivati je da se to ovaj put neće dogoditi. Odlikovanje brigade „Sinovi Posavine“ od strane predsjednika Milanovića može biti pozitivan signal. Pa ipak odgovorni u Posavskoj županiji moraju s oba oka budno pratiti ono što se možda iza brda valja.

Ne smiju nikada više dozvoliti da im se sudbina kroji na relaciji Mostar-Zagreb-Beograd. Od Zagreba do Orašja se preko Županje stiže autocestom za dva sata vožnje.

Tuđman je u Orašje zavirio nakon rata kako bi se mogao diviti tomu da je ta mala enklava uspjela tri i pol godine prkositi Beogradu. Mogao je doći i ranije. Plenković i Milanović ne bi smjeli tako dugo čekati, ukoliko se doista radi o nekim novim dogovorima i pomirenjima. A oni su nužni na Balkanu, a pogotovo u Bosni i Hercegovini, kako ne bi svi iselili u bogatije zemlje Europe. Samo ti dogovori ne smiju danas biti više na štetu Hrvata Bosanske Posavine. A ne smiju biti niti na štetu Bošnjaka, iako se neki od njih previše oslanjaju na povampirenoga Erdogana.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati

xBox

PRIVATNA IMOVINA: Kineski primjer iz kojeg bi mogli puno naučiti

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina išto znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Možete li zamisliti sličnu situaciju kod nas? Kako se poštuje pravo na privatno vlasništvo. Naime, iako je raspadom Jugoslavije u sve bivše republike te zajedničke tvorevine komunistički sustav zamijenjen demokracijom i kapitalističkim sustavom vrijednosti u kojem je pravo na imovinu nepovredivo i zagarantirano mi smo još uvijek daleko od tog prava i tih vrijednosti koje nam je kapitalizam trebao donijeti. A mi danas kao živimo taj sustav i izborili smo se za njega.

Primjer iz Kine. U kineskom gradu Guangzhou u provinciji Guangdong prilikom gradnje autoceste izgrađen je most, obilaznicu oko male kuće, jer vlasnica već desetljećima odbija prodati kuću državi. Stara trošna kuća u vlasništvu izvjesne gospođe Liang našla se na pravcu trase autoceste. Da bi se cesta izgradila kuća je morala biti srušena. Međutim, vlast se unatoč pokušajima nije uspjela dogovoriti sa vlasnicom oko obeštećenja za kuću. Navodno, vlast u zamjenu za njenu kuću nudila joj je 2 stana, ali kako mediji prenose vlasnica je tražila 4 stana na što vlast nije pristala. Nuđen joj je i novac, ali dogovora nije bilo. I tako je trajalo 10 godina dok vlasti nisu napravile drugo rješenje. Skrenuli su autocestu i zaobišli su njezinu kuću (pogledaj video). U planu je i dalje da se pregovara sa vlasnicom i ako se uspiju dogovoriti autocesta će ponovo biti izgrađena po prvotnom planu.

Eto to je taj rimjer iz Kine koji može poslužiti i našim umišljenim demokratama i pobornicima kapitalizma. Naši kapitalisti su kapitalisti samo kada su oni u pitanju. Kada trebaju izvući neku korist sebi. A kada je narod u pitanju onda se vlast radije drži komunističkih principa. Kod nas da se našao ovakav slučaj vlast bi kuću srušila i vlasnici bi ponudila onoliko koliko vlast misli da je dovoljno. Ako vlasnik ne bi pristao onda bi situaciju proglasili višim društvenim interesom i kuća bi po kratkom postupku bila srušena. A vlasnik ako bi se bunio samo bi mogao završiti u zatvoru.

Mi već imao mnoštvo primjera gdje se bahata i lažljiva vlast bestijalno ponaša prema narodu. Možda najupečatljiviji je onaj koji govori o konfisciranoj imovini koju su komunističke vlasti konfiscirale od onih koji su imali “viška”. Bezbrojni su stanovi, zemlja i druga imovina koju je komunistička vlast 1945. otela od “prekomjerno bogatih” i tzv. “neprijatelja naroda”.

U vrijeme prvih višestranačkih izbora stranke koje su od tada cijelo vrijeme na vlasti obećale su vratiti konfisciranu imovinu. A kao što znamo nikada nisu. Prema tomu što su drugo nego lažovi, prevaranti, nepopravljivi komunisti kojima je još ostalo u krvi oteti od drugog i nikada im ne vratiti. A predizborna obećanja su samo bila paravan da umjesto jednog krila partije (SDP) na vlas dođe drugo krilo partije (HDZ).

I evo prošlo je 30 godina i ova tzv. demokratska vlast nikomu ne vraća ništa. Čak što više i dalje koriste oteto i ne pomišljaju vratiti imovinu bivšim vlasnicima ili njihovim potomcima.

Ovaj primjer iz Kine trebao bih ih posjetiti kako se vrednuje i poštuje privatna imovina i što znači nepovredivost privatnog vlasništva.

Kad nama Kina po ovom pitanju treba biti uzor onda se zna koliko je kod nas sati.

herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

Dr. fra Luka Marković: U SUSRET „OLUJI“

Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta.

Luka Marković

Online:

/ Datum objave:

Oluja Boris Milošević

Drugi svjetski rat je zatrovao odnose između njemačkoga i poljskoga naroda. Poljaci nisu doživjeli samo poniženje zbog okupacije domovine od strane njemačkih nacista, nego su isto tako morali godinama liječiti fizičke i duševne rane koje je ta okupacija ostavila za sobom. Pa ipak zbog povijesne istine mora biti rečeno i to da su poljski komunisti nakon poraza njemačkoga nacizma protjerali milijune Nijemaca iz Poljske, nanijevši na taj način ogromnu patnju i onima koji među njima nisu poželjeli dobrodošlicu Hitleru.

U razgovoru s nekolicinom protjeranih Nijemaca iz Šlezije saznao sam da se radilo o groznom iskustvu, i to ne samo zbog protjerivanja iz Poljske nego i zbog toga što u samoj Njemačkoj nisu bili dobrodošli. Kod domaćeg njemačkoga stanovništva vladao je u to vrijeme strah da bi im pridošle njemačke izbjeglice iz Šlezije mogle još više opteretiti život.

Slično iskustvo su doživjeli vjerojatno i od Titovih partizana protjerani Nijemci iz Vojvodine ili Talijani iz Istre. Ni Titovi partizani, pogotovo komunisti među njima koji su imali vlast u rukama, nisu kod tog protjerivanja pravili razliku između onih koji su s oduševljenjem dočekali Hitlera i Mussolinija i nedužnih među njima. A bilo ih je zasigurno kao što je bilo i među protjeranim Nijemcima iz Poljske ili tadašnje Čehoslovačke.

Uvjeren sam duboko da je i među Srbima koji su pod pritiskom srpske separatističke vlasti u Hrvatskoj morali otići bilo i onih koji ne snose odgovornost za ono što je učinila razularena četnička banda u suradnji s Titovom komunističkom JNA. Ne isključujem niti mogućnost da je među Hrvatima bilo i onih koji su tiho u sebi pozdravili taj odlazak, pa ipak uvjeren sam da je ogroman broj Hrvata suosjećao s onim civilima koji su se preko autocesto kretali u pravcu Beograda.

Autor ovih redaka pripada onima koji su trebali iz dna duše mrziti srpsku bolesnu ekspanzionističku politiku i mitomaniju, jer su u njegovom rodnom kraju, Bosanskoj Posavini, četnici i JNA učinili grozna nedjela.

Pa ipak, prolazeći autom tih dana pored kolone, osjetio je silno sažaljenje nad tim jadnim srpskim civilima, pogotovo ženama i djecom, u prikolicama. Kretali su se u smjeru Beograda, centra zločinačke ideologije, koji je jednim jedinim mudrim i humanim potezom mogao zaustaviti svu bol koju su proživjeli svi narodi bivše države, pa i Srbi.

Ali to se nije dogodilo. Beograd je htio ono što mu ne pripada, što nikada nije bilo srpsko. Htio je dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

A eto, danas vidimo, izgubio je Kosovo i Crnu Goru, ono što je mislio da je sigurno njegovo. Nema sumnje da su žrtve te lude i bolesne velikosrpske politike bili i sami Srbi. Na njima je da to shvate i okrenu se drugačijem razmišljanju, onome razmišljanju u kojem svaki čovjek ima pravo na slobodu i dostojanstvo, ali i narod na svoju samobitnost.

Nažalost to se nije dogodilo. Srbi luduju i danas, pa i mnogi od onih koji su se nalazili u tim velikim izbjegličkim kolonama u Hrvatskoj. Još uvijek krive druge, ne želeći shvatiti u što ih je uvalila suluda, mitomanska, bolesna ideologija kako je Srbija tamo gdje živi jedan Srbin. Srbija nema još uvijek, i zadugo ga neće imati, političara poput Willya Brandta koji je i unatoč velikoj njemačkoj patnji shvatio da je sve zlo Drugoga svjetskoga rata prouzročila bolesna njemačka nacistička ideologija. Brandt se bacio u Varšavi na koljena pred patnjama poljskoga naroda unatoč tomu što je dobro znao da su milijuni Nijemaca protjerani iz Poljske. Gotovo svi njemački kancelari, počevši od Adenauera, su znali da je saveznička vojska, antifašistička vojska (Amerikanci, Francuzi, Englezi…) iz revanšističkih pobuda razorila bespotrebno mnoge njemačke gradove i silovala stotine tisuća nedužnih Njemica, pa ipak su bili svjesni toga da se i ta njemačka patnja ne bi dogodila da nije bilo Hitlera i njegove mašinerije.

Upravo taj odnos Nijemaca prema vlastitoj prošlosti, omogućio je prijateljske odnose između Njemačke i drugih naroda u Europi iako su rane još uvijek u duši prisutne. Ali Nijemci na te rane Poljaka, Francuza i drugih naroda ne stavljaju sol nego melem, još uvijek kajući se za učinjena zlodjela od prije sedamdesetak godina.

U Srbiji je, nažalost, stanje drugačije. Srbija dovodi na vlast s preko 60% glasova stranku čovjeka koji bi po svim međunarodnim pravnim kriterijima zbog svojih hušačkih nastupa za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku ili izjave da život jednoga Srbina vrijedi kao stotinu Muslimana,  morao odgovarati pred međunarodnim sudom.

Nažalost, još uvijek je puno Srba u Hrvatskoj i BiH koji bi takvom Vučiću dali glas na nekim mogućim izborima. To da u Knin na proslavu Oluje dolazi predstavnik srpske nacionalne manjine je hvale vrijedno. Ali od toga ne treba praviti nikakvu veliku nadu, pogotovo ne zbog toga što je Hrvatska pristala na kompromis koji bi jednoga dana mogao biti zloupotrijebljen od strane velikosrpske ideologije u svrhu dokaza da akcija Oluja nije bila čista.

Kako rekoh, pojedinci iz redova Saveznika u Drugom svjetskom ratu su počinili silne zločine, pa ipak nikada nitko od Nijemaca nije tražio od njih da se dođu pokloniti tim  žrtvama.

Nažalost, i nisu mogli tražiti, jer na to Saveznici nikada ne bi pristali, i to iz straha da se zlodjela pojedinaca među njima, pa makar se radilo i o tisućama, ne bi pripisala čitavom antinacističkom pokretu.

U svakom slučaju treba pozdraviti dolazak Miloševića u Knin ako se radi o shvaćanju vrijednosti Oluje za dobrobit Hrvata i Srba u Hrvatskoj.

Ako se radi o političkom dogovoru iza toga doista ne stoji srpska manjina u Hrvatskoj, onda je to samo na štetu jednih i drugih. Razloga za oduševljenje bi trebao biti tek tada kad jednoga dana srbijanski predsjednik iz Beograda dođe u Vukovar i Srebrencu i klekne tamo poput Brandta odajući počast nedužnim žrtvama velikosrpskih političkih zabluda, koje su dovele do tolikih stradanja, pa i odlaska Srba iz Hrvatske.

Ali to se još dugo vremena neće dogoditi. Jer predsjednik je slika i prilika naroda i njegove ideologije. Još bi veće oduševljenje bilo kad bi se srbijanski predsjednik kao predstavnik poražene zločinačke ideologije pojavio na proslavi Oluje, kao što to čine Nijemci na velikoj proslavi pobjede nad nacizmom u Francuskoj i Rusiji.

Ali to ne treba niti očekivati. To već spada u domenu utopije.

Što se da na kraju reći. Dolazak Miloševića treba s oprezom pozdraviti, ali u tome ne treba već vidjeti veliko pomirenje Hrvata i Srba. Preveliki je utjecaj Beograda na prečanske Srbe i nitko ne može znati što nam vrijeme još može donijeti. Opreza nikada nije dosta. Da je Pupovac svojevremeno progurao ideju „srpskih općina u Slavoniji“ možda bi Hrvatska danas imala slične probleme kao i Kosovo s Mitrovicom.  Sapienti sat.

Autor: Dr. fra Luka Marković

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno