Slijedite nas:
Zadnjih dana kada se suočavamo s opasnim coronavirusom, koji odnosi ljudske živote, počinjemo shvaćati koliko su opasni oni koji besramno šire priče o urotama i zakulisnim igrama, omalovažavajući opasnost.
Problem i ne bi bio toliko velik kad bi se radilo samo o beznačajnim osobama koje provode vrijeme tražeći informacije o urotama. Nažalost pokazuje se u zadnje vrijeme da su tomu skloni i mnogi znanstvenici, medijski djelatnici, pa i političari.
Dok su se Kina i Italija borile s najezdom opasne zaraze, poneki od svjetskih političara su se cinično smijali, uvjereni kako se tako nešto ne može dogoditi u državama u kojima oni vladaju. Danas plaćaju visoku cijenu neodgovornosti. Bolje rečeno posljedice njihove neozbiljnosti snosi narod koji ih je birao. Dobar primjer za to pružaju, među ostalima, Amerika i Engleska. A kako izgleda na dobrom putu je da im se pridruži i Švedska.
Što se više pojedini teoretičari zavjere u Hrvatskoj trude omalovažiti ono što poduzimaju hrvatska struka i politika u borbi za ljudske živote, to se više sramote i pokazuju da su im politički poeni važniji od ljudskih života. U konačnici, kad sve ovo prođe, pokazat će se koliko su imali krivo i kakvim su se jeftinim metodama služili da bi omalovažili trud struke koja poduzima sve da posljedice coronavirusa budu što je moguće manje.
Zasigurno će jednoga dana izaći na vidjelo činjenica, a o tome već govore stručnjaci u nekim zapadnim zemljama, da se moglo postupiti i drugačije. Moglo se žrtvovati jednu čitavu grupu svjetske populacije kako bi ekonomija mogla i dalje funkcionirati.
Oni koji omalovažavaju opasnost od coronavirusa nisu otkrili nikakvu toplu vodu pričom kako coronavirus nije toliko opasan za mlađe koliko za starije ljude. Istina je i to da bi Europa, u kojoj živi poveliki broj milijuna ljudi preko osamdeset godina, bila danas u boljem ekonomskom položaju da se ponijela onako kako to sugeriraju neozbiljni „stručnjaci“ i površni političari, da je dopustila pomor tih ljudi koji su napravili od Europe ono što jest danas, najugodniji prostor za života na planeti Zemlja.
Na sreću u struci i politici ima još uvijek ozbiljnih ljudi, ljudi od savjesti i morala koji cijene svaki ljudski život, pa i onoga devedesetogodišnjega starca (starice) koji leži nepomičan u staračkom domu.
Upravo je to ono što danas ohrabruje i govori da ljudski moral, i pored pokušaja neoliberalnog profiterstva i nametnutoga hedonističkoga života, nije nestao, da još uvijek većina ljudi cijeni i život drugoga, pa i onoga koji se, kako bi se pučki reklo, već naživio.
Uostalom tko je taj među političarima i „stručnjacima“ koji ima pravo prosuđivati da li netko ima pravo živjeti ili ne? Nažalost ima i među poznatim znanstvenicima onih koji misle da je život zdrave životinje više vrijedan od života bolesnoga čovjeka. Ti pripadnici redukcionističke evolucije koji u čovjeku ne vide ništa više od obične životinje su u manjini.
Ali što će biti sa svijetom kad takvi budu u većini, kad budu određivali smjer svjetske politike?
Hoće li tada politika, umirovljenički fondovi, zdravstvena osiguranja ili rodbina odlučivati tko ima pravo na život?
Hoće li poput nacista smatrati da su života dostojni samo oni koji su zdravi, koji su bez ikakvih fizičkih ili psihičkih nedostataka, koji nisu na teret društvu?
U svijetu imamo danas mnoštvo ljudi s različitim poteškoćama koji doprinose razvoju društva daleko više nego oni navodno zdravi. Zar nije jedan od takvih bio i genijalni astrofizičar Stephen Hawking?
Prisjećam se diskusije u njemačkom Bundestagu o pobačaju. Za govornicu dolazi u invalidskim kolicima od djetinjstva nepokretni doktor znanosti koji postavlja pitanje onim najgrlatijim pristalicama pobačaja djece za koju se u utrobi majke utvrdi da će biti hendikepirana.
Njegovo pitanje „Jesam li imao pravo biti rođen“? odzvanja dvoranom. Nastaje tišina.
Parlamentarci gledaju jedni u druge. Doista tko je taj koji može odlučivati o tome da li netko treba bit rođen ili imati pravo na život?
Zasigurno ne ljudsko stvorenje. Njegova dužnost jest boriti se za život svakoga čovjeka. Jer onaj tko živi mora poštivati i pravo drugoga na život, pa makar to bio život, kako se nažalost zna reći, „nedostojan čovjeka“.
Nadam se da će ljudsko stvorenje iz ovoga zla koje je snašlo čovječanstvo znati izvući pouku, onu evanđeosku, koja je upravo ovih dana aktualna: da je ljubav jača od mržnje, da je život jači od smrti.
S obzirom na ono što svijet čeka nakon ove herojske borbe za život, ali i vjerojatnih ekonomskih poremećaja, mogući su svi scenariji, od najplemenitijih do najdestruktivnijih.
Ukoliko pobijedi egoizam, teorija filozofa Thomasa Hobbesa kako je čovjek čovjeku vuk, nisu za isključiti niti veliki nemiri i pljačke, pa čak niti ratovi.
Ostaje nada da će ipak ovo uskrsno vrijeme koje govori o spremnosti na žrtvu za drugoga, o trijumfu života nad smrću, imati veći utjecaj na čovječanstvo od egoizma.
Ukoliko do toga dođe, počet će ozbiljna razmišljanja o tome da li je ovakav svijet neoliberalne ekonomije i profita dobar, o tome ima li zapadni svijet uživati blagodati svijeta dok u Africi umiru milijuni ljudi od gladi. Ako dođe do takvih razmišljanja bit će to trijumf dobra nad zlom.
Dr. fra Luka Marković | herceg-bosna.com