Slijedite nas:
Prije nekoga vremena upozorio je akademik Esad Duraković kako bi se u budućnosti problem migrantima u Bosni i Hercegovini mogao pokazati vrlo opasnim.
U svezi s tim govori o tome kako bi razočarani migranti, koji po svaku cijenu žele nastaviti put u bogate zapadne države Europe, mogli s vremenom postati i nasilni. Koliko ima pravo pokazalo se već u Grčkoj kad su migranti zapalili logor u koji su bili smješteni s ciljem da se s otoka prebace na kopno, te na taj način omoguće sebi lakši put prema zapadnim državama Europske unije.
Nešto slično se prošlih dana dogodilo i u Bihaću. S nestrpljenjem migranata raste i nezadovoljstvo domaćega stanovništva, koje želi imati mir. Pokušaj da ih se s područja Bihaća preseli u blizinu Konjica izazvao je buru nezadovoljstva među lokalnim stanovništvom.
Slični protesti su se već dogodili i u drugim mjestima u koja su namjeravali smjestiti migrante. A u mjestima gdje su smješteni migranti dolazi sve više do nezadovoljstva domaćega stanovništva. Najjasnije se to primjećuje u Sarajevu i Bihaću gdje je smještena većina migranata.
Kako dalje? Europa je zatvorila granice. Dobro organizirani pokušaji diskreditiranja hrvatske granične policije neprestanim medijskim izvještajima o njihovom nasilnom ponašanju prema migrantima na granici, nije urodilo plodom. Hrvatska ne popušta, niti Europska unija ne nasjeda na provokacije medijskih plaćenika.
Put prema zapadnim zemljama Europe je zatvoren. Kako stvar stoji, migranti će ostati u Bosni i Hercegovini. Možda i zauvijek. Vjerojatno je to i jedan od razloga da se sve češće čuju glasovi pojedinih bošnjačkih političara i ideologa kako bi ih trebalo ravnopravno raspodijeliti po svim županijama.
Ideja bi sama po sebi bila prihvatljiva kad bi BiH bila Njemačka ili Austrija. Ali ona to nije.
Bosna i Hercegovina je država u kojoj su se donedavno sukobljavala tri naroda s tri različite vjere. Čak i pobuna bošnjačkoga (muslimanskoga) stanovništva protiv prisutnosti migranata, koji uglavnom dolaze iz zemalja u kojima se prakticira konzervativni islam, pokazuje na ozbiljnost situacije. Njihova masovnija prisutnost u manjim katoličkim (hrvatskim) enklavama dovela bi do još jačega nezadovoljstva što bi moglo dovesti do neželjenih događanja.
Rane koje je iza sebe ostavio rat i doveo do etničke (vjerske) promjene strukture stanovništva u pojedinim područjima su još uvijek svježe. Utoliko se može reći da bi svaki pokušaj razmještanja migranata na područja s hrvatskom većinom, koja je ionako u ratu izgubila veliki broj stanovništva, moglo shvatiti kao pokušaj mijenjanja vjerske strukture. A u BiH to znači i etničke.
Treba se nadati kako se iza prijedloga o razmještanju po svim županijama ne krije plan promjene strukture stanovništva.
Da pojedini muslimanski političari u svijetu sanjaju o islamiziranju Europe nije nikakva tajna.
Čudno je da akademik Duraković nije progovorio nešto i o tome. U zadnjem razgovoru za medije krivi svjetsku, moglo bi se reći zapadnu politiku zbog izazivanja ratova u državama iz kojih dolaze migranti.
Koliko je meni poznato velika većina migranata, pa i onih u BiH, dolazi danas iz zemalja u kojima je jak utjecaj konzervativnoga islama, a ne zapadne politike. Prije bi se moglo reći da je za loše ekonomsko i kulturološko stanje u tim državama kriv neprosvijećeni, politički islam nego zapadna politika.
Možemo samo zamisliti kakvo bi stanje vladalo u Europi da izvršnu i zakonodavnu vlast ima kršćanska religija. Snaga papinstva danas, pa i samoga pape Franje, ne leži, na sreću, u njegovoj političkoj moći kao nekada nego u autoritetu i pozivu na one vrijednosti bez kojih zdravo društvo ne može opstati.
Religije, pa i islam, mogu biti od velike koristi ukoliko umjesto zakonodavne i izvršne vlasti posjeduju moralni autoritet. Današnji Iran bi s obzirom na kulturu perzijskoga naroda bio zasigurno jedna od najnaprednijih država u svijetu. Nažalost, diktatura islama ga je bacila na koljena glede ljudskih prava, ekonomije i slobode. A bez slobode i ljudskih prva nema prosperiteta jedne države.
Slično stanje vlada i u mnogim arapskim državama iz kojih dolaze migranti. Nažalost, u mnogim islamskim zemljama iz kojih dolaze migranti utječe islam direktno ili indirektno na oblikovanje zakona. Posljedice toga je stanje koje tamo imamo. Zato nije čudo da mladi ljudi bježe iz tih država.
Istina, ne bježe svi od konzervativnoga islama i ekonomske bijede. Jedan dio izbjeglica, a to se pokazalo u zapadnim državama, želi širiti opasni politički islam. I to je ono što je vrlo opasno, što bi s vremenom moglo dovesti do sukoba s nesagledivim posljedicama.
A tu je i ono što s pravom mnoge analitičare migrantske krize zbunjuje, a o čemu uvaženi akademik Duraković ne govori.
Nije nezanimljiva činjenica da se među migrantima, dakle ne izbjeglicama iz Sirije ili Jemena, nalaze uglavnom mladi muslimani iz siromašnih zemalja. Ostaje otvoreno pitanje zašto među njima nema mladosti iz kršćanskih zemalja Afrike. Vjerojatno zbog toga jer za dugo putovanje treba imati novac. A oni ga nemaju.
Svakako nije bespredmetno i pitanje zašto bogate islamske zemlje poput Saudijske Arabije, Emirata, Katara i Kuvajta nisu prihvatile napaćene muslimanske izbjeglice iz Sirije kad se zna da im je potrebna radna snaga. Mnoge od njih su dobrim dijelom aktivne u sukobima koji se odvijaju u Siriji, Jemenu i Iraku. Imaju novce za pomaganje pojedinih ekstremnih muslimanskih grupacija, ali ne žele prihvatiti izmučene izbjeglice.
Gdje je tu vjera u Alaha i njegovu pravednost? Gdje je tu strah od njegove kazne zbog nedostatka milosrđa?
Na drugoj strani prihvaćaju milijune potrebnih radnika iz kršćanskih, hinduističkih i budističkih država, ne osiguravajući im bilo kakvu vjersku slobodu izvan četiri zida.
Javno manifestiranje kršćanske ili budističke vjere u tim zemljama je opasno po život.
Umjesto priče o preraspodjeli migranata po svim županijama, bilo bi dobro da bošnjački ideolozi zamole braću muslimane u spomenutim državama, braću jer sestre tamo nemaju pravo glasa, da prihvate pristigle migrante u BiH, te na taj način pripomognu smirivanju situacije.
Za mnoge probleme oko migranata u BiH snose krivicu i srpski političari u BiH koji svojim ponašanje omogućavaju Srbiji da se riješi dijela migranata. Dodiku bi trebalo jasno ispostaviti račun. Kad već ne želi jaču kontrolu na granici prema Srbiji, i kad glumi državu u državi, trebalo bi mu vratiti veliki broj migranta na prostor Republike Srpske, jer većina stiže u Federaciju s prostora te problematične tvorevine.
Naravno izuzetak su oni koji dolaze iz Pakistana s vrlo sumnjivim vizama, kako u jednom intervjuu reče bivši ministar unutarnjih poslova Radončić. Te bi trebalo poslati Izetbegovićevoj ministrici vanjskih poslova neka se brine o njima.
Svaki pokušaj raspoređivanja migranata u većinskim hrvatskim županijama izazvao bi novi val iseljavanja domicilnoga, hrvatskoga stanovništva, ili ne daj Bože, sukobe, koji bi pogoršali i onako loše odnose unutar države BiH.
U to slučaju ne bi bilo govora kako su Hrvati nezadovoljni ponašanjem migranata, nego da su nacionalisti i rasisti. Zato bi se s pravom moglo reći da je onaj bošnjački političar koji predlaže stacioniranje migranata u svim županijama doista potpuno apolitičan ili nedobronamjeran.
Autor: Dr. fra Luka Marković | herceg-bosna.com