Slijedite nas:
To školovanje je bilo u suštini velikosrpska indoktrinacija, mada je bilo upakirano u parole o socijalizmu i bratstvu i jedinstvu. Naime, te parole nisu ništa značile u praksi, jer se u svim konkretnim situacijama propagirao srpski nacionalizam, uperen u prvom redu protiv Bosnjaka, kojima je i narodno ime Bošnjak bilo zabranjeno. Kada se govorilo o Turcima, mislilo se na nas, podrazumijevalo se da su nasi predci ti koji izdadoše “veru pradedovsku”, i poturčiše se. Dok su se srpska djeca ponosila svojim porijeklom, bošnjačka djeca su takvim školstvom bili natjerani da se stide svojih predaka. Već to je bio zločin prema djeci. Osim nas, na meti su bili i Hrvati, Albanaci i Slovenci, Nijemci. Izvan škole, na meti tadasnje velikosrpske indoktrinacije su bili čak i Amerikanci zbog hladnog rata s Rusima.
Bezbroj puta smo učili o “Turskom danku u krvi”, “o nabijanju na kolac čestith Srba”, o “Ćele Kuli”, zatim o Jasenovcu, o Kozari, o “Ustaškim jamama u Hercegovini” itd. S druge strane o Drazi Mihajlovicu i njegovim četnicima smo učili samo kao o izdajnicima koji se na početku rata sporazumješe s Titom o zajedničkoj obrani od fašizma, a onda izdadoše i postadoše “suradnici” Nijemaca i Talijana. Konkretni četnički zločini nisu nikada spominjani. Ni iz TV i partizanskih filmova se nije mogla nikakva druga slika steći.
Školovanje u jednoumlju nije proizvodilo intelektualce
Takvo školovanje u atmosferi jendoumlja nije proizvodilo intelektualce, ljude koji će formirati mišljenje prema argumentima i činjenicama. Takvo školovanje je proizvodilo ljude koji će biti apsolutno sigurni da su oni u pravu samo zato što su na pravoj strani, tj na “antifašističkoj” strani, ili na srpskoj strani, zavisno od konteksta. A tko je za njih bio “antifašista”? To je npr. bio onaj tko nosi petokraku, pa makar on bez suđenja ubijao zarobljene neprijateljske vojnike. Npr. jednom su nam doveli oficira JNA da nam priča svoje doživljaje iz rata i on nam je kao anegdotu ispričao kako su jednom “upali u neprijateljsku komoru”. A onda su pucali po kuharima, posuđe je zveckalo i letjelo na sve strane, pa su se svi smijali.
Zato nije nikakvo čudo da ja nisam čuo ni za kakve četničke zločine sve dok mi nije bilo preko 20 godina. Evo kako se to dogodilo. Moj djed je umro kada sam ja bio druga ili treća godina na fakultetu, i ja sam oputovao u Zvornik radi dženaze. Tamo se po običaju sjedilo pored “mejta” cijelu noć i pričalo o njegovim životu. I tada je neko od prisutnih starijih rođaka spomenuo četnički zločin nad muslimanima u Foči. I ja sam onako neobavješten počeo postavljati pitanja, ali je vrlo brzo ta diskusija ugašena, ljudi su očigledno bojali da netko među njima ne otkuca vlastima o čemu se priča. Ipak je netko kazao: “7,000 muslimana je tu pobijeno.” što je za mene bio šok. Mnogo kasnija sam saznao o stravičnim razmjerama srpskih zločina nad Bošnjacima u Foči, Višegradu, Čajniču, Rogatici itd..
Ni moji roditelji nisu potrošili ni minute vremena na bilo kakvo moje političko niti nacionalno odgajanje. Bilo im je jedino bitno da mi “škola dobro ide”.
Međutim, urođeni zdrav razum i moja priroda da ne pravim kompromise kada vidim istinu svojim očima su mi omogućili da ne padnem pod režimsku propagandu i da razlikujem što je propaganda, a što argument i činjenica, da mi propaganda ne pomuti zdravo rasuđivanje. Na primjer, ja sam se tada među dječacima “u raji” usudio tvrditi da su Amerikanci prvi sletjeli na mjesec i ostao usmljen, jer su svi oni bez obzira na snimke Armstronga na mjesecu bili sigurni da su to Rusi već davno postigli, ali šute zbog neke vojne tajne. Tada sam bio proglašen “kontrašem” i “proamerički orijentiranim”.
Kasnije, kada sam se zaposlio u “Zeljezari ilijaš” upustio sam se u dijalog s kolegama gdje sam ja tvrdio da je Mercedes bolji auto od ruske Volge. Nekome to sada može izgledati apsurdno, da je itko mogao pomisliti da je Volga bolja od Mercedesa, ali je to bila naša realnost iz vremena jednoumlja i apsurda gdje je sve što dolazi od “naših” povjesnih saveznika Rusa, iz prve zemlje socijalizma bilo superiorno i to se nije trebalo ni obrazlagati. U to se vjerovalo bez ikavih argumenata. To je u stvari bila “religija komunizma”.
A sto se tiče Bleiburga, o tome sam prvi put čuo nakon raspada Jugoslavije, ali se nisam previše interesirao za tu temu, bio sam preokupiran političkim i pravnim aspektima izdaje Republike BiH od strane Alije Izetbegovića i njegove udbaške grupe na čelu BiH. O stvarnom obimu zločina koji su počinjeni u Bleiburgu saznajem tek ovih dana kada sam upravo zbog događaja oko Bleiburske mise u Sarajevu odlučio da se osobno informiram i potražim na YouTube dokumente o tim događajima, da i o toj temi kreiram vlastito mišljenje, jer ja nikome ne vjerujem nego samo svome zdravom razumu i svojim očima.
Tragične posljedice totalitarnog školstva na generacije Bošnjaka
Ovih dana primjećujem kakve stravične posljedice je ostavilo jugoslovensko školovanje na generaciija tada odgajanih ljudi, koji jesu školovani, imaju diplome, ali su daleko od intelektualaca. To su ljudi koji “fašistu” i “antifašistu” ne definiraju prema djelima nego prema vanjštini. Npr. “antifašista” je svako onaj tko je nosio petokraku, bez obzira što je ubijao zarobljenike, ili “njihove” žene i djecu. Oni ne razvrstavaju antifafašiste od fašista po suštini, tj. po dobru i zlu, nego po oznakama na uniformi??? Ili npr. za njih je fašista svatko tko je bio u katredali na misi, a antifafašista svatko tko je demonstrirao ispred katedrale protiv mise.
Osnovni princip civilizacije je da se ne može osuditi nekoga bez dokaza o konkrentoj krivici. Masovne likvidacije ljudi bez suđenja, su po definiciji karakteristika fašizma. Odobravanje i podrška masovnih likvidacija bez suđenja je karakteristika fašista, mogu oni koliko god hoće sebi tepati da su “antifašiti”.
Otvorili pandorinu kutiju na svoju štetu
Demonstracije protiv Bleiburške mise su u stvari veliki poraz Srba s muslimanskim imenima, koji sebe zovu “antifašisti”. Zašto?
Do sada se u Bosni i Hercegovini još uvijek nije znalo gotovo ništa o Bleiburgu, a oni su organizirajući prosvjede protiv mise otvorili tu diskusiju. Krajnji rezultat je da je kroz argumentirane disusije javnost počela upoznavati s Bleiburgom, i da je to sada nezaustavljiv proces, da ni istinu o Bleiburgu nitko više neće moći zaustaviti, kao i svaku drugu istinu.
Kao nusprodukt, u tim diskusijama razjašnjeno je da je Jugoslovenska trobojka s petokrakom također zločinacka agresorska zastava, što mnogi politički neupućeni Bošnjaci jos nisu bili shvatili do sada.
Austrija i druge države nisu branile Blajbursku misu, nego su branile fašitičke simbole koje su pojedinci donosili na te mise, kako neki dan objasni Valentin Inzko novinaru Senadu Hadzifejzovicu. Evo ovdje smo vidjeli da u katedrali nije bilo nikakvih fašističkih simbola (zbog kojih se tobože prosvjedovalo), ali je među demonstrantima bilo zastava agresorske vojske JNA, pod kojima su Mladić i dugovi krenuli tenkoviskim kolonama u genocid na Bosnu i Hercegovinu.
Neki samozvani “antifasiti” kazu da Sarajevo nije bombarodirala JNA, nego četnici pod kokardom. A puna istina je da je rat je počeo upravo tako što je JNA proglasila da smo mi iz Bosne i Hercegovine separatisti i krenula da po svojoj “ustavnoj dužnosti” spriječe secesiju Republike BiH od Jugoslavije. Tek kasnije, poslije stravičnih zlocina JNA u ožujku i travnju, kada je Vijeće sigurnosti UN proglasio da je JNA, zajedno s Crnom Gorom i Srbijom agresor na Republiku BiH, koja je po ustavu SFRJ imala pravo na razdruživanje, i kada je Vijeće Sigurnosti zahtijevao povlacenje JNA iz BiH, oni su formalno, iz političkih razloga preimenovali JNA u “Vojsku Bosanskih Srba”, da bi mogli ostati u BiH i da bi tako i agresiju prekvalificirali u “građanski rat”. Evo detaljnije o tim dogadjajima.
Autor: Muhamed Borogovac | Glasnika Nacionalnog kongresa Republike BiH