Slijedite nas:
Nekad se znalo reći: pa to pišu novine! Danas se obično kaže: ma, to ti piše u novinama. Nekad ozbiljan izvor informacija kojemu se vjerovalo danas je postao sasvim nevjerodostojnim predmetom odmahivanja rukom. U Hrvatskoj izlazi šest dnevnih listova, od kojih je čak pet (ili svi osim Glasa Slavonije), ideološki obojeno jednobojno. Tu obojenost čini konzistentan niz stavova o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti s određenim izuzecima, koji samo potvrđuju sentenciju: exceptio firmat regulam. U Jutarnjem i Novom listu nema čak ni tih izuzetaka. Večernji je napravio snažan zaokret prema ljevici i “regionu”, Slobodna živi u svojim mosorskim tradicijama. Slika bi bila još drastičnija da, zahvaljujući novim tehnologijama, nisu pokrenuti razni portali i lokalne televizije, ili da ne postoje dva tjednika.
Taj dominantni konzistentni niz stavova, s mogućim mjestimičnim pretjerivanjima i karikiranjem, izgleda otprilike ovako: HDZ je po svom članstvu nacionalistička stranka, samo što Plenković tu stranku nastoji europeizirati i pacificirati; Domovinski je pokret natražnjačka stranka, a Možemo snaga progresa; u zemlji postoje snažne neoustaške tendencije; Katolička je crkva rasadište klerofašizma i treba je isključiti iz društevnog života, vjeronauk izbaciti iz škola i raskinuti Vatikanske ugovore; Domovinski je rat bio, doduše, odgovor na agresiju, ali je dobrim dijelom bio i zločinački pothvat; devedesete su mračne godine, Franjo Tuđman je bio diktator koji je omogućio privatizacijsku pljačku i dijelio Bosnu i Hercegovinu; Alojzije Stepinac je kontroverzna osoba; Tito je neprijeporno najveća povijesna ličnost; Jugoslavija je bila država u kojoj su ljudi dobro i slobodno živjeli; prostor od Vardara pa do Triglava je “naš prostor”; Goli otok je bio pogreška, a Bleiburg, više-manje, pravednički gnjev pobjednika i kazna suradnicima i simpatizerima NDH, uz pokojeg nevinog; pobačaj je apsolutno pravo žene; homoseksualne brakove treba izjednačiti u svemu s heteroseksualnima; nacija je prevladana kategorija; hrvatska je država problematičan projekt; Hercegovci i iseljenici su sumnjivi elementi; razne manjine treba držati kao kap vode na dlanu itd. Takav svjetonazor promiče se angažiranjem stalnih komentatora, tzv. kolumnista određenog profila, izborom suradnika i sugovornika, pa i izborom vijesti.
Dvije televizije s nacionalnom frekvencijom (N1 i Al Jazzera) već su programski neojugoslavenske, program ove druge uredno prenosi čak i Sportska televizija Hrvatskog olimpijskog odbora koji financira država. Nova i RTL su također u svojim, naročito “kulturno-zabavnim” emisijama, naglašeno “regionski” okrenuti. Emisije tipa “Supertalent” ili “Ljubav je na selu” u funkciji su promocije bestidnosti kao stila života. A Hrvatska je televizija posebna priča. Ona je strogo državna televizija već po načinu izbora svojih vodećih ljudi i zato posve podložna trenutnoj, bilo kojoj vlasti. Urednicima i direktorima najvažnije je ugoditi premijeru pa će se njegova slika u svakom dnevniku naći po nekoliko puta. Ali zato u ostalom informativnom programu, čiju objektivnost donekle spašavaju “Kalendarove” vijesti iz povijesti, glavnu riječ vodi Aleksandar Stanković, koji je zadobio status institucije i koji je također izrazito sklon ljudima lijeve provenijencije kao i “našim prostorima”. Važno mjesto ima Tončica Čeljuska, zaljubljena u Zdravka Čolića, i Romano Bolković, zaljubljen u samoga sebe. Branimr Bilić je maknut negdje oko ponoći, kad pošten svijet već spava. Iz “Petog dana” hitro je, nakon kratke ekskurzije, maknut Tihomir Dujmović. Uz ovu emisiju, u kojoj se ipak mogu čuti različita mišljenja, stoji napomena kako stavovi koji se ondje izlažu nisu stavovi HTV-a. To znači da su stavovi koje čujemo u “Nedjeljom u 2” istovremeno stavovi ove kuće. Sugovornici o povijesnim temama obično su Tvrtko Jakovina, Ivo Godlstein ili Hrvoje Klasić. Ako se slučajno pojavi, na primjer, Igor Vukić, uredniku slijedi suspenzija. Istovremeno s RTV-om Srbije prikazan je propagandni film “Dnevnik Diane Budisavljević” koji je u sukobu s činjenicama i logikom, ali zato nikada nećemo vijdeti film Romana Leljaka “Djeca s Kozare” koji o nemilim ratnim događajima govori iz jedne drugačije perspektive. Građani se već dugo pitaju zašto uopće plaćaju pretplatu za HTV, dio koje, a to većina pretplatnika ne zna, odlazi HAVC-u, koji opet financira posve negledljive, besmislene uratke uvijek po istoj matrici: ksenofobija, homofobija, rasizam, filoustaštvo, desperatni i kriminogeni branitelji i tome slično. HTV se nedavno ispričao gledateljima zbog zbrke u redoslijedu emitiranja epizoda serije “Crno-bijeli svijet”, a trebao bi se ispričati što tu jugonostalgičnu i nesuvislu seriju bez kraja i početka uopće otkupljuje i prikazuje.
Ovakvo stanje medija u kojemu preteže lijevo-liberalna, i to projugoslavenska, nerijetko kroatofobična orijentacija može se objasniti medijskim tradicijama i ideološkim nasljeđem iz starog sustava i stare države, novim globalističkim, pomodarskim stremljenjima, odgojem i obrazovanjem na Filozofskom i na Fakultetu političkih znanosti, odakle se regrutiraju novinarski kadrovi, kao i strukturom vlasništva u kojoj otvoreno ili prikriveno participiraju strane kompanije i udruge, kao i financijskom ovisnošću o domaćim tajkunima iste provenijencije, ili pak o Vladi, što i o njoj samoj puno govori.
S jedne strane, dakle, svjedočimo o snažnoj političkoj pristranosti koja je u pravilu u raskoraku s raspoloženjem same publike ili njezina većinskog dijela, a s druge strane nevjerojatnim tricama i kučinama, neukusu i kiču. Nikad mi nije bilo neugodno skinuti se u kupaći kostim, kaže Maja iz “Života na vagi”. Kakav frajer, kontrolor leta Alen prošetao špicom i osvojio borelo gležnjačama, pa gdje god dođe svojom će pojavom privući pozornost dandy izdanjima kaputa i odijela te crvenim naočalama, donosi Večernjak. Ne zaostaju ni drugi. Lana Jurčević objavila fotografiju iz prošlog života s gojzericama i mini suknjom te priskrbila devet tisuća lajkova. Ingrid Divković, blogerica i književnica, pomaže čitateljima naći onu pravu vezu, a sama je svoju upravo dokrajčila. Uršala Tolj u svojim zrelim godinama izazvala svenarodnu raspravu o svojoj nešto kraćoj suknji. Severina Kojić prošetala Zagrebom u crvenoj haljini i, unatoč ciči zimi, sandalama. Otkriveno je kako je Seve, uprkos braku, u vezi s vinarom, razvedenim psihijatrom. Nives Celzijus objavila foto iz koje nije jasno ima li ona uopće donje rublje, a prije će biti da nema nego da ima. I još je pozirala u nikad većem dekolteu, dok su fanovi padali u trans. Srpski reprezentativac došao u hotel s dvije djevojke u pet sati ujutro. Lijepa brineta sa špice demonstrirala kratke hlače. Franki Batelić Covid-19 oduzeo baku. Boris Rogoznica se prvi put pojavio u javnosti nakon bračnog kraha s Doris Pinčić. A Doris se pojavila bez dekoltea, pomuzla kravu i oduševila cijelu Hrvatsku, nakon čega je doručkovala i popila mlijeko koje je sama umuzla. Odgovorila joj Marijana Batinić riječima: “A koliko sam ih ja pomuzla”. Vice Mihanović dao ostavku na mjesto predsjednika mjesnog odbora Mejaši. Zoran Šprajc snimljen kako dolazi na posao. Jelena Veljača prošetala sa psom. Tatjana Jurić potvrdila raskid zaruka. Stjepan Mesić još si ne može oprostiti što je pjevao ustaške pjesme.
I tako sveudilj. Svakodnevno nas mediji teroriziraju banalnostima čija je funkcija, rekli bi sociolozi, zaglupljivanje masa, ali nije samo to. Bitno je i potiranje tradicionalnih vrijednosti i srama u ljudi kao prirodne brane nemoralu. Važno je i (sup)kulturno uvezivanje “regiona”. I što je najzanimljivije, takvi se sadražji ne pojavljuju samo na portalima, u tzv. žutom tisku, tabloidima, nego su postali sastavnim dijelom tzv. ozbiljnih ili mainstream političkih medija. Jednostavno čovjek zažali nad sudbinom mladih obrazovanih novinara koji su završili fakultete da bi pisali o nekim posve nevažnim i lošim pjevačicama i pjevačima, glumcima i glumicama, političarima i političarkama, koji samo skidanjem ili “šokantnim” izjavama i postupcima nastoje na sebe skrenuti pozornost.
Izvor: 7Dnevno