Slijedite nas:
“Ove godine se obilježava 25 godina od Daytonskog mirovnog sporazuma. U Dayton su pregovarači otišli s tri republike, jedni su predstavljali srpski narod, drugi bošnjački i treći je bila Hrvatska republika Herceg Bosna. Iz Daytona se vratilo s jednom republikom i jednom federacijom. Nestala je Republika Herceg Bosna. Moramo biti svjesni povijesne odgovornosti jer je to sve učinjeno da bi Republika Hrvatska danas bila u ovim povijesnim granicama”, ustvrdio je Čović zahvalivši Vladi Andreja Plenkovića na pomoći hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini i zaštiti njegovih interesa.
Čović je naglas rekao ono o čemu se već dulje vremena šapuće po hrvatskim političkim kuloarima: da je Franjo Tuđman, pod pristiskom Zapada, “prodao” bh. Hrvate i njihovu paradržavnu tvorevinu, kako bi zauzvrat dobio podršku Zapada za vojnu akciju “Oluja” kojom je dotadašnja Hrvatska iz dva dijela ponovo postala cijela.
O tome je svojevremeno pisao i mostarski novinar Zoran Krešić, inače jako blizak lideru HDZ-a, Draganu Čoviću.
“Nekoliko sam puta, nedugo nakon rata, razgovarao s američkim diplomatima s oznakama “on deep background”, a jednom prigodom čak i s jednim od tvoraca Daytonskog sporazuma Richardom Holbrookeom. Na moj naivni upit zašto ste ukinuli hrvatski entitet u BiH Herceg-Bosnu, odgovor je bio da to je odlučio predsjednik Franjo Tuđman. Čak sam se “drznuo” reći kako Tuđman nije bio predsjednik Hrvata u BiH, odgovor je bio: – Pa i vaši su se vođe s time složili. Nisam postavio treće pitanje!” napisao je svojevremeno, Zoran Krešić u Večernjem Listu.
Krešić je ustanovio da je tek po okončanju bošnjačko-hrvatskog sukoba, RH mogla posve osloboditi svoj teritorij.
“Zbog toga je već u septembru 1993. godine tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić poslao prve poruke bošnjačkom šefu diplomacije Harisu Silajdžiću da okončaju rat. Čak su i iz Vatikana stizala upozorenja da se okonča rat između Bošnjaka i Hrvata. A to je podrazumijevalo i stapanje Herceg-Bosne s tadašnjim prostorom pod nadzorom Armije BiH, što se tadašnjem hrvatskom vodstvu u BiH činilo ravno samoubojstvu”. napisao je Krešić.
Krešić kaže da je “Herceg-Bosni” presudio Tuđman, i da se s tim planom nije složio tadašnji predsjednik “Herceg-Bosne” Mate Boban, koji je zbog toga i odstupio s dužnosti.
Krešić piše da je ukidanje “Herceg-Bosne” poslužilo nizu pobjedničkih vojnih operacija. Najprije akcije Cincar i oslobađanja Kupresa, zatim zajedničkih operacija Hrvatske vojske i HVO-a Zima ‘94., zatim operacija Skok 1 i Skok 2, kojima je doslovno s bosanskohercegovačke strane stvorena stupica za tzv. SAO Krajinu. Završna operacija za oslobađanje Hrvatske bila je Oluja u ljeto 1995. godine kada su ponovno zajedno postrojbe HV-a i HVO-a sudjelovale u slamanju pobune u Hrvatskoj.
Tuđman je u Daytonu predvodio pregovore u ime RH, ali i bh Hrvata. Tuđman je u Daytonu samo verificirao ono o čemu se ranije dogovorio sa Slobodanom Miloševićem i zapadnim diplomatama: da Srbi dobiju pola BiH, a da zauzvrat odustanu od svoje paradržavne tvorevine u Hrvatskoj.
U toj trgovini bh. Hrvati su bili tek sitan kusur.