Kontaktirajte nas na:

xBox

Činjenice o Bleiburgu, sviđale se one kome ili ne sviđale

Ovih dana se navršava 75. godišnjica događaja koji se u historiografiji označavaju pojmom Bleiburg, Bleiburški zločin ili Bleiburška tragedija. Ti događaji, koji su se u samoj završnici Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću zbili na širem prostoru austrijsko-slovenske granice, teritoriju Slovenije, kao i na tlu drugih jugoslavenskih republika, u vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su prikriveni nametnutim velom šutnje. O njima se pisalo i javno govorilo tek u emigraciji.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Autor: Edin Šaković

Poslije demokratskih promjena, pitanje Bleiburga i uopće komunističkog revolucionarnog nasilja sve više prodire u javnost, postajući predmetom objektivnih naučnih istraživanja: osobito u Sloveniji, zatim Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko godina i u Srbiji. Što se tiče Bosne i Hercegovine, nažalost, i u tome uveliko zaostajemo za svojim susjedima – u samim istraživanjima, ali i u suočavanju sa tim neugodnim poglavljem historije ovih zemalja.

Edin Šaković (Gračanica, 1981.), profesor historije i magistar prava, član redakcije Časopisa za kulturnu historiju “Gračanički glasnik”. Autor šezdeset objavljenih radova i koautor dvije monografije. Izlagao je na deset naučnih skupova, konferencija i okruglih stolova, te sudjelovao u više istraživačkih i publicističkih projekata. Bavi se istraživanjem lokalne i kulturne historije, s posebnim interesom za razdoblje Drugoga svjetskog rata.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u onim njenim dijelovima gdje u većini žive Bošnjaci – pitanje Bleiburga i poslijeratnih stradanja još uvijek je tabu-tema. Da je to tako, svjedoče aktuelni istupi i reakcije povodom najavljane vjerske komemoracije posvećene žrtvama Bleiburga u Sarajevu. Radi se uglavnom o paušalnim, tendencioznim, ideološki ostrašćenim istupima, duboko ispolitiziranim, uz to još i krajnje ignorantskim, s očiglednim nepoznavanjem ili neuvažavanjem elementarnih činjenica. Poražavajuće je to za naše društvo, posebno što ga s druge strane prtišću problemi sveopće korupcije, devalvacije obrazovanja i nauke, nesputana mitomaniju i potpuni intelektualni autizam.

Poražavajuće je i u moralnom smislu, jer – kada je Bleiburg u pitanju, uistinu se radilo o zločinu, i to zločinu sa više desetina hiljada žrtava. To nije mišljenje ili stav, to su naprosto historijske činjenice. Od zajednice koja je i sama pretrpjela masovne, organizirane zločine u bliskoj prošlosti, ali i koja se svakodnevno suočava sa različitim pokušajima negiranja, osporavanja ili umanjivanja razmjera tih zločina – očekivao bi se barem minimum ljudske empatije. Ali to je za neke druge analize. Ovdje, kao historičar, koji je i neposredno istraživao stradanja i žrtve u onome što se naziva Bleiburškim zločinom (makar i unutar jedne lokalne zajednice), želim upravo ukazati na neke elementarne historijske činjenice, dakle na ono što je nauka i struka na osnovu historijskih izvora jasno utvrdila.

Progovorimo, dakle, o činjenicama – sviđale se one danas nekome ili ne.

Šta je, ustvari, Bleiburg?

Pojmom Bleiburški zločin ili jednostavno Bleiburg u historiografiji se označavaju stradanja zarobljenih pripadnika poraženih vojnih formacija i dijela izbjeglih civila, koji su se povlačili ispred pobjedničke Jugoslavenske armije prema Austriji, u namjeri da se predaju snagama Zapadnih saveznika.

Dio njih je zarobljen, dio se predao Jugoslavenskoj armiji na samom Bleiburškom polju (na jugu Austrije, neposredno uz granicu sa Slovenijom) – nakon što su Britanci odbili njihovu predaju, dok je dio onih koji su se prethodno uspjeli predati Britancima kasnije izručen jugoslavenskim vlastima.

Zarobljenici su sprovođeni u logore na području Slovenije, gdje je vršena gruba selekcija. Najveći dio je odmah pogubljen, na brojnim većim ili manjim stratištima, dok je ostatak (uglavnom mlađi zarobljenici) u tzv. marševima smrti potjeran u različite logore širom Jugoslavije, uz teška stradanja, mučenja i brojna pojedinačna ili masovna ubistva. Veći dio preživjelih zadržan je na prisilnom radu (gdje su mnogi podlegli nehumanim uvjetima), dok je dio najmlađih zarobljenika mobiliziran u jedinice Jugoslavenske armije i zadržan na služenju vojnog roka.

Žrtve i stradalnici Bleiburga bili su većinom pripadnici različitih vojnih formacija: oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH), uključujući i muslimanske milicije (tzv. zeleni kadar), zatim Slovenskog domobranstva, njemačkih legionarskih jedinica, srpskih i crnogorskih četnika itd. Najveći dio njih bili su po sili zakona ili neposrednom prinudom mobilisani, bez vlastie volje ili izbora. Značajan broj žrtava činili su izbjegli civili, uključujući žene, pa čak i djecu.

Koliko je ljudi stradalo?

Ukupan broj žrtava veoma je teško, pa vjerovatno i nemoguće precizno ustanoviti. Postoje samo različite procjene, kakve se kreću od negacionističkih tvrdnji o par hiljada (ili čak par stotina stradalih) pa sve do mitomanskih pretjerivanja sa stotinama hiljada navodnih žrtava.

Po ocjeni većeg broja istraživača, najrealnijom se čini procjena austrijskog historičara M. Portmanna, da ukupan broj žrtava Bleiburškog zločina iznosi oko 80.000 ljudi. Istina, s obzirom na novija istraživanja masovnih grobnica, posebno u Sloveniji, neki drže da bi taj broj mogao biti i veći, ali da vjerovatno ne prelazi 100.000 žrtava. Procentualno, najveći broj stradalih su Hrvati, zatim Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Nijemci i drugi.

Većina od ukupnog broja žrtava pogubljeni su u masovnim egzekucijama, vansudski, bez ikakvog pokušaja ustanovljenja bilo kakve krivice, protivno svim pravnim normama i ljudskim obzirima. Imajući u vidu tu činjenicu – pitanje samoga broja ubijenih i nije pitanje od primarnog značaja.

Bošnjačke žrtve Bleiburga

Kada je riječ o Bošnjacima, muslimanima s područja Bosne i Hercegovine i Sandžaka – pripadnicima oružanih snaga NDH, muslimanskih milicija i njemačkih legionarskih jedinica, te izbjeglih bošnjačkih civila – za sada je veoma teško pouzdano kazati koliko ih je stradalo u okviru Bleiburškog zločina.

Procjene se kreću od nekoliko hiljada do dvadesetak hiljada. Nažalost, sistematskih istraživanja nije bilo. Izuzetak su neke manje lokalne sredine poput Gračanice, u kojoj je prije deset-petnaest godina vršeno istraživanje ljudskih gubitaka, čiji rezultati mogu biti ilustrativni.

Tom prilikom su prikupljeni poimenični podaci za 744 u ratu stradale osobe (vojnici i civili), od čega je njih 382 (dakle, više od pola) život izgubilo u kontekstu Bleiburga. Među njima su i jedna žena, te deseterica maloljetnika.

Prave razmjere tragedije ogledaju se na primjeru Piskavice, sela koje je pred Drugi svjetski rat imalo svega 45 kuća i 182 stanovnika: na Bleiburgu su stradala dvadesetorica Piskavljana.

Podaci za sam grad Gračanicu još uvijek nisu obrađeni, a u međuvremenu se, naknadnim provjerama, došlo do imena većeg broja stradalnika koji prethodno nisu bili evidentirani. Ogromna većina stradalih su bili pripadnici lokalnih, milicijskih jedinica, koje su do općeg povlačenja djelovale na širem prostoru Gračanice. Napominjem da na tom području tokom Drugoga svjetskog rata gotovo da i nije bilo ratnih zločina počinjenih od strane domaćih ljudi, a pogotovu nije bilo pokolja niti težih stradanja civilnog stanovništva.

Karakter zločina

U pravnome pogledu, događaji koji se označavaju pojmom Bleiburg nedvosmisleno predstavljaju zločine – u svjetlu tada važećih međunarodnih pravnih propisa, poput Haških konvencija iz 1889. i 1907. godine, te Ženevske konvencije iz 1929. godine, čije su ugovorne snage bile i Nezavisna država Hrvatska, i Demokratska Federativna Jugoslavija, i Velika Britanija, koja je protivpravno izručila veće skupine zarobljenika čiju je predaju prethodno prihvatila. Zločini i egzekucije ratnih zarobljenika koji su uslijedili predstavljaju teške povrede spomenutih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, za koji je odgovorna jugoslavenska strana.

Brojni prikupljeni dokazi – i arhivska građa, prvenstveno ona koja potiče od Jugoslavenske armije i komunističkih organa, i iskazi preživjelih svjedoka, i svjedočanstva pojedinih izvršitelja zločina koji su se odvažili o svemu progovoriti, naposlijetku i forenzički dokazi – sve to nedvojbeno upućuje na činjenicu i da se radilo o unaprijed planiranom i sistematski izvršenom zločinu, u čijoj realizaciji su učestvovale različite odabrane jedinice i strukture jugoslavenskog vojnog i sigurnosnog aparata.

Razmjera zločina, način kako su vršena sprovođenja, selekcije i pogubljenja ljudi, skrivanje tijela i prikrivanje tragova zločina, s obzirom na ukupni broj angažiranih izvršitelja,  neposrednih egzekutora, obezbjeđenje, logistiku… – sve to ukazuje na činjenicu da je Bleiburški zločin osmišljen, isplaniran i koordiniran s najvišeg nivoa, te se ni u kom slučaju ne može govoriti o nekakvim incidentima, ekscesima, djelovanju “na svoju ruku” niti samovolji pojedinih jedinica ili njihovih komandanata.

Tezno, Kočevski Rog, Huda Jama…

Na prostoru Republike Slovenije, do 2009. godine, radom posebne državne komisije za otkrivanje prikrivenih grobišta, ustanovljena je ukupno 581 masovna grobnica. Više od hiljadu masovnih grobnica rasijano je po teritoriju Hrvatske, Srbije, te Bosne i Hercegovine. Istraživanje i ekshumacija masovnih grobnica u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji vršeno je na institucionalan način, u okviru državnih institucija i radnih tijela.

Mali broj grobnica za sada je cjelovito istražen. Jedna od takvih je nekadašnji tenkovski rov u šumi Tezno pokraj Maribora, gdje su na oko 70 m širine iskopani posmrtni ostaci 1179 osoba. Kasnija sondiranja su pokazala da se ljudski ostaci nalaze na skoro čitav kilometar dužine rova, pretvorenog u masovnu grobnicu koja krije tijela najmanje 15.000 žrtava!

Kraške jame Kočevskog Roga, uz Tezno najvećeg stratišta, po pretpostavci kriju nekoliko desetina hiljada žrtava. Napuštena rudarska jama Barbarin rov u Hudoj Jami kod Laškog, paradigma je Bleiburškog zločina: tu je otkriveno 1.416 ljudskih tijela, zazidanih višestrukim pregradama u napuštena okna. Mnogi od njih su, prema forenzičkim izvještajima, bili živi u trenutku kada su zazidani, a među njima su pronađena i tijela invalida, kao i velikog broja žena…

Jezivih primjera ima i drugdje. Zloglasna jama Jazovka na Žumberku, u Hrvatskoj, krije tijela više od četiri stotine invalida i ranjenika, te bolničkog osoblja i časnih sestara, koji su odvedeni iz zagrebačkih bolnica i surovo pobijeni. U Gračanima kod Zagreba, u jednoj od sedam grobnica (iz kojih je ekshumirano 295 žrtava) nađena su tijela 30 maloljetnika, učenika jedne kadetske škole. U jednoj od 23 jame u Macelju, u kojima su nađeni ostaci 1163 osobe, pronađena su i tijela 25 svećenika…

Sve te masovne grobnice bile su skrivene, svi tragovi izbrisani, potpuna šutnja nametnuta. Ubijenim je bio namijenjen damnatio memoriae.

“Sve svršite u prvim danima”

Danas se pouzdano zna da je neposredan organizator vansudskih egzekucija bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), jugoslavenska komunistička tajna policija, formirana još u maju 1944. godine. Neposredni izvršitelji najčešće je bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u avgustu 1944. godine. U egzekucijama su sudjelovali i odabrani dijelovi regularnih jedinica Jugoslavenske armije. O svemu tome, detaljne su obavijesti dali neki od neposrednih organizatora egzekucija, poput majora Sime Dubajića (koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu), ili pak Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora. Potvrđuju to i sačuvani arhivski dokumenti.

“Sve i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati”, stoji u nalogu OZN-e 1. jugoslavenske armije od 6. maja 1945., uz uputu da zarobljenike treba “čistiti” na licu mesta. “Oficire čistite sve redom”, nalaže se dalje, “osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati… Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.”

Kako se to čišćenje odvijalo, svjedoče dokumenti pojedinih jedinica Jugoslavenske armije. U depešama 15. majevičke NOU brigade od 20. do 22. maja stoji: “Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade… Danas smo nastavili sa streljanjem… Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija)”.

U operativnom dnevniku III. bataljona 6. istočnobosanske NOU brigade zapisano je: “23. maj 1945. Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana… 24. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak… 25. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak…”

Višednevne vansudske likvidacije zarobljenika oslikavaju strašnu dinamiku zločina. Znakovite su, međutim, direktive dvojice istaknutih osoba jugoslavenskog vojnog i političkog vrha.

Aleksandar Ranković, šef komunističkog sigurnosnog aparata i u to vrijeme desna ruka maršala Tita, pisao je 15. maja u ime Vrhovnog štaba OZN-i za Hrvatsku, izražavajući nezadovoljstvo slabim rezultatima u “streljanju bandita”. U direktivi se između ostalog podcrtava: “Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Postoji i jedna slična depeša Edvarda Kardelja, od 25. juna 1945. – dakle četrdeset dana po otpočinjanju masovnih likvidacija, u kojoj se najavljuje skoro proglašenje opće amnestije i podcrtava: “Nemate… nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao do sad.”

Povijesni kontekst zločina

Da bi se Bleiburški zločin na ispravan način razumio, potrebno ga je sagledati u širem povijesnom kontekstu. Taj zločin se desio u završnici rata i neposredno nakon rata, rata koji je na jugoslavenskim prostorima bio izuzetno težak i krvav. Uz zločine užasnih razmjera, bio je to i građanski rat, u kome su sukobi bijesnili kako na ideološko-političkoj, tako i na nacionalnoj osnovi. Da li je i u kojoj mjeri Bleiburški zločin bio posljedica tih razdora? Da li je i u kojoj mjeri bio posljedica prethodno izvršenih zločina? Pitanja su to koja itekako utječu na historiografsku prosudbu.

U široj javnosti, ali i kod nekih istraživača i historičara mogu se susresti teze po kojima je Bleiburg bio nacionalno motiviran zločin, usmjeren posebno protiv Hrvata, koji su procentualno i najveće žrtve. Bleiburg neki tumače i kao genocid nad Hrvatima, štaviše – kao “hrvatski holokaust”. Već sama činjenica da su među stradalima pripadnici različitih naroda i različitih vojnih formacija govori da su takva stajališta (koja su, inače, posebno dominirala u literaturi publiciranoj od hrvatske emigracije) potpuno neutemeljena.

S druge strane, pak, nastoji se dokazati da je Bleiburški zločin ustvari predstavljao niz osvetničkih incidenata koji su bili izravna posljedica ranijih zločina NDH i ustaškog režima, ali i sastavni dio retribucija kakve su, navodno, bile uobičajene u cijeloj Evropi u tom vremenu. Razmjere zločina se pri tome nastoje umanjiti, a odgovornost jugoslavenskog državnog i partijskog vrha potpuno negirati.

Ovakvi stavovi su, očekivano, prisutni među pojedincima i organizacijama ideološki i politički vezanim uz jugoslavensko komunističko naslijeđe, za koje je karakterističan i prilično isključiv stav prema neistomišljenicima – koji se u nedostatku argumenata često optužuju za “revizionizam”, “neofašizam”, “ustaštvo” i sl.

Za razliku od Jugoslavije, politika retribucije i kažnjavanja ratnih zločinaca i kolaboracionista u demokratskim državama Evrope zasnivala se na pravu i zakonu, te provodila sudskim i administrativnim mjerama. Smrtna kazna je u pravilu izricana za najteže zločine, nakon sudskog i dokaznog postupka. Pojave vansudskih likvidacija bile su incidentne i uglavnom vezane uz određene skupine gerile i pokreta otpora, u kratkome, prijelaznom vremenu do uspostave demokratske vlasti.

U Jugoslaviji, na drugoj strani (kao i u Sovjetskom Savezu, čiji su model jugoslavenski komunisti tada slijepo slijedili) – masovne egzekucije, u pravilu bez suda i izvođenja dokaza, organizirala je sama državna vlast. Pravdati Bleiburški zločin na način – “i drugi su to radili”, dakle, nema smisla.

Povezivati Bleiburški zločin sa ranijim zločinima, osobito onima za koje je odgovoran ustaški režim može se tumačiti kao suptilan pokušaj opravdavanja – jednako kao i dovođenje ovog zločina u kontekst nekakvog “kažnjavanja” za zločine ustaša.

U ukupnoj masi od stotinjak hiljada pripadnika oružanih snaga NDH, pripadnici elitnih ustaških snaga činili su apsolutnu manjinu. Broj istinskih ratnih zločinaca, koji bi i pred redovnim sudovima u demokratskim zemljama dobili najteže kazne – bio je još manji. A što se tiče  kolektivnog “kažnjavanja” – one koji bi Bleiburški zločin umanjivali ili pravdali na takav način treba podsjetiti da krivična odgovornost ne može biti kolektivna. Dovoditi Bleiburški zločin u vezu sa, recimo, Jasenovcem i pokušavati ga opravdati kroz insinuiranje kolektivne krivice stradalnicima i žrtvama zbog zločina ustaškog režima samo je po sebi neutemeljeno, jer jedan se zločin ne može pravdati drugim.

Teza o osveti i kolektivnom kažnjavanju je, bez obzira na to, veoma upitna. Osveta kao lični motiv možda je vodila pojedince koji su uzimali učešća u zločinu, ali već smo naglasili da Bleiburg nije bio niz osvetničkih ekscesa, već dobro isplaniran i sistematski izvršen zločin. S druge strane, iz brojnih se dokumenata vidi da su optužbe ili sumnja na ratne zločine bili samo jedan, ako ne i sporedni kriterij u odabiranju zarobljenika za “čišćenje”: gledalo se puno toga drugog, od vojne formacije, roda, čina, godine mobilizacije pa do godišta dotičnog.

Koja je pozadina samoga Bleiburga i kako objasniti taj zločin?

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi (prema M. Portmannu).

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Obimna izvorna građa, od arhivskih dokumenata do memoaristike, potvrđuje da je to bio dobro “uhodan” sistem. U novije vrijeme, temeljito su istražene likvidacije na području Beograda i Srbije, koje se dešavaju od jeseni 1944. godine, gdje su među arhivskog građom sigurnosnih službi pronađeni čak i OZN-ini poimenični spiskovi strijeljanih građana. Takvi su se postupci dešavali i u oslobođenim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine. Vrijedi istaknuti novija istraživanja Nihada Halilbegovića, koji je na osnovu iskaza svjedoka donosi podatke o masovnim ubistvima i grobnicama na području Sarajeva.

Može se spomenuti i težak zločin partizanskih jedinica koji se zbio nakon oslobađanja Doboja, kada je, radi navodne mobilizacije, sakupljeno više stotina mladića i dječaka, civila, koji su potom pobijeni. Bio je to, inače, jedan od rijetkih zločina o kome se javno progovorilo još za vrijeme socijalističke Jugoslavije (sredinom 1980-tih godina na njega je kao na “grešku” ukazao Dedo Trampić, poznati dobojski komunist).

U svakom slučaju, komunistička praksa “obračuna s narodnim neprijateljima” i masovnih likvidacija u oslobođenim krajevima sigurno je potaknula izbjeglički val među pripadnicima oružanih snaga NDH u rasulu, kao i među civilima. Dakle, oni koji postavljaju pitanje – “A zašto su bježali ako nisu bili krivi?” – odgovor mogu i sami naslutiti.

Odgovornost državnog i partijskog vrha

U svemu ovome, postavlja se pitanje odgovornosti maršala Josipa Broza Tita, koji se nalazio na čelu političkog i partijskog vodstva. Među arhivskom građom sačuvana je njegova zapovijed od 14. maja 1945. godine, u kojoj je naređeno da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika. Neki istraživači, istina, sumnjaju u autentičnost tog dokumenta. No, bez obzira na to, ono što se u narednim danima, sedmicama i mjesecima dešavalo pokazuje da je ta zapovijed, ako je i autentična, od početka bila samo mrtvo slovo na papiru.

Imajući u vidu organizaciju i strukturu sistema, te hijerarhiju partijske organizacije komunista – svaka je pretpostavka da se takav jedan organiziran zločin mogao desiti bez znanja i odobrenja Centralnog komiteta na čelu s Titom ne samo neutemeljena, već i potpuno apsurdna. Naposlijetku, sam je Tito u govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. jasno kazao: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Zaključak

Dugogodišnji istraživački rad i historiografski napori dali su veoma značajne rezultate u spoznaji i razumijevanju povijesnog fenomena kojeg nazivamo Bleiburgom. Naravno, kao i svaki istraživački problem, i tema Bleiburga nije niti može biti zaključena, i sigurno je da će buduća istraživanja u mnogome proširiti ta saznanja.

Međutim, neke naučno utvrđene činjenice su neupitne:

  • Ono što se označava kao Bleiburški zločin ili Bleiburg i što se dešavalo od maja do avgusta 1945. bilo je unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin strahovitih razmjera, u kome je, bez suda i zakona, surovo pobijeno najmanje 80.000 ljudi.
  • Bleiburški zločin je dio sistematskih represalija kojima su pobjednički komunisti nastojali u prvim danima svoje vlasti fizički eliminirati što je moguće veći broj svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Bio je to hladno proračunat i planiran čin, primarno ideološki motiviran.
  • Tvrdnje o ekscesnoj naravi zločina i osveti kao primarnom motivu ne mogu izdržati kritički historiografski sud.

Historijske činjenice o Bleiburškom zločinu ne treba promatrati kroz prizmu političkih manipulacija i zloupotreba tog zločina. Niti jedan zločin tih razmjera nije pošteđen zloupotreba. Irelevantno je, u tom pogledu, pitanje načina i forme komemoracija i drugih manifestacija javnoga sjećanja, političkih poruka i simbolike. Te forme i ti sadržaji mogu biti izloženi kritici. Ali negirati i osporavati sam zločin i dovoditi u pitanje temeljno ljudsko i civilizacijsko pravo žrtava na sjećanje – van svake je pameti i moralnih obzira.

Kako će jedno društvo reagirati na prethodno podcrtane činjenice – ovisi od mnogo čega. U prvom redu, od njegove građanske i demokratske osviještenosti, ali i civilizacijske zrelosti. Sudeći po javnim istupima kojima ovih dana svjedočimo – ta zrelost je daleko od nas. Po svemu sudeći, nismo odmakli dalje od puberteta.

Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

  • Martina Grahek Ravančić: Bleiburg i križni put 1945Historiografija, publicistika i memoarska literatura. (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.) Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015. [Radi se o do danas najpotpunijoj studiji posvećenoj pitanju Bleiburga. Prvo izdanje monografije (iz 2009.) dostupno je online.]
  • Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII”. Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. [Veoma informativan članak u kome autor iznosi i objektivne procjene ukupnog broja žrtava komunističkih progona na području Jugoslavije.]
  • Crimes committed by totalitarian regimes: reports and proceedings of the 8 April European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes. Peter Jambrek. Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union, 2008. [Obiman zbornik radova sa javne rasprave posvećene zločinima totalitarnih režima; veći broj radova se bavi zločinima jugoslavenskog komunizma, uključujući i različite aspekte Beiburškog zločina.]
  • Dominik Vuletić, “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, Pravnik, 41, No. 85 (2007), 125-150.
  • Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu”. Istorija 20. veka, 2/2010, 29-52. [Pored pitanja odgovornosti jugoslavenskog državnog, vojnog i partijskog vrha, na čelu sa Josipom Brozom Titom, autor se kritički i polemički osvrće na različite pokušaje iskrivljivanja, relativiziranja i osporavanja Bleiburškog zločina.]
  • Vladimir Geiger, Martina Grahek Ravančić: “Jasenovac i Bleiburg između manipulacija i činjenica”. U: Andriana Benčić, Stipe Odak, Danijela Lucić (ur.), Zbornik radova: Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018., 19-63. [U svjetlu najvažnijih utvrđenih činjenica o Jasenovcu i Bleiburgu autori se bave primjerima očiglednih manipulacija s ova dva zločina.]
  • Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Zdravko Dizdar et alt. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005. [Zbornik dokumenata komunističke provenijencije od kojih se mnogi direktno odnose na Bleiburški zločin. Postoje još tri toma koja su naknadno objavljena.]
  • Mitja Ferenc: “Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)”. Časopis za suvremenu povijest, 44, No. 3, 2012., 539-569. [U radu posvećenom najvećoj masovnoj grobnici u Sloveniji, autor na osnovu arhivske građe i iskaza svjedoka opisuje likvidacije u protivtenkovskom rovu u Teznom, te iskopavanja, ekshumaciju žrtava i istražna sondiranja.]
  • Mitja Ferenc, “(Zle)Huda Jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj Jami kod Laškog”. Hereticus, IX, No. 1-2, 2011., 37-53.
  • Omer Hamzić, “‘Oni su odstupili’ – Blajburg 1945. i Bošnjaci u historiografiji i sjećanjima: primjer Gračanice”Društvena i humanistička istraživanja, vol. II, no. 2 (3), 2017., 145-165. [Autor se osvrće na kulturu sjećanja i specifičnu percepciju Bleiburškog zločina u narodnom pamćenju Bošnjaka na primjeru gračaničkog kraja.]
  • Srđan Cvetković, Između srpa i čekića: Likvidacija “narodnih neprijatelja” 1944-1953. Knjiga prva. Beograd: Službeni glasnik, 2015. [Obimna studija posvećena različitim vidovima represije na području Srbije, između ostalog donosi podatke o pogubljenjima i masovnim grobnicama.]
  • Nihad Halilbegović, “Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949.” U: Zbornik radova s naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, Sarajevo: Udruženje “Mladi muslimani”, 2012., 225-246. [Autor donosi ranije nepoznate podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama na području Sarajeva.]

Izvor: Bosanska misao

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

xBox

GENERAL IVAN TOLJ: “Neki su bili anemični i nisu sudjelovali ni u čemu…”

General Tolj smatra da je Zoran Milanović po nekim potezima i zadnjim izjavama ispao “veći suverenist od Andreja Plenkovića“: – S Milanovićem se nikada u životu nisam sreo, ali sam pratio što radi i bez ikakvog problema mogu reći da sam u tom čovjeku uvijek vidio nacionalnu svijest.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ivan Tolj

Neki su bili anemični pa nisu sudjelovali ni u čemu…

– izjavio je u Bujici na Z1 televiziji, general-bojnik Ivan Tolj, ratni načelnik Političke uprave MORH-a i HV-a, jedan od utemeljitelja HDZ-a i bliski suradnik predsjednika Tuđmana: – Koalicija sa SDSS-om za mene je potpuno neprihvatljiva! To je nešto što je neshvatljivo i neopravdano, pogotovo sa suverenističkog stajališta. Odjednom govoriti o nekakvom hrvatsko-srpskom pomirenju – po što je njima uopće došlo?! Srbi u Hrvatskoj uopće nisu ugroženi. Taj Pupovac, taj Vojislav Stanimirović i ta ekipa – nisu oni predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj – to je više nego očito… Ne znam čiji su, ali u svakom slučaju, slušaju svoju braću preko Drine i Dunava što im oni imaju reći da izvrše u Hrvatskoj.

“Vox Dei nije u Bruxellesu, Vox Dei je je gore na nabu,” poručio je general premijeru i upozorio: “Vox populi je u Hrvatskoj i volju biračkog tijela treba poštivati!“

Je li moguće da aktualno vodstvo izigrava suverenističku viziju Hrvatske – zapitao se general Tolj: – Oduvijek sam bio rezerviran oko ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Bojao sam se odnosa brojki i pokazalo se, nažalost, da je moj strah bio opravdan. Na kraju krajeva, biti euroskeptik u određenom smislu je legitmno pravo svakog čovjeka, čak i danas, kada je Hrvatska članica Europske unije.

TOLJ VJERUJE MILANOVIĆU: ZAJEDNO S PLENKOVIĆEM RUGALI SU SE DR. FRANJI TUĐMANU!

Komenitrao je treću rundu sukoba Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, koja se dogodila za vikend: – To je nevjerojatno! Tako nešto se u jednoj normalnoj državi ne može događati… Da Predsjednik Republike i premijer komuniciraju na takvoj razini… I to u situaciji koja je za Hrvatsku vrlo ozbiljna. To nas kompromitira vani, čini nas još neozbiljnijima nego što jesmo. I jednom i drugom valja poručiti da pod žurno prestanu i da ovaj narod, u krajnoj liniji, uopće ne interesira tko je od njih dvojice u pravu i čiji je ego jači – Plenkovićev ili Milanovićev.

General Tolj je potvrdio da je Milanović govorio istinu kada je napao Plenkovića u vezi njegovog ulaska u HDZ i negativnog odnosa prema Tuđmanu: – Predsjednik  Republike, Milanović, bez ikakve zadrške u sebi, priznaje kako su se on i Plenković u nekom salonu, negdje u bijelome svijetu, gdje su vjerojatno i dobro objedovali ili večerali, rugali Predsjedniku Republike dr. Franji Tuđmanu – utemeljitelju Hrvatske države! Teško mi je vjerovati da bi Milanović tako nešto lagao jer je rekao da je i on to radio, da se Tuđmanu smijao zajedno s Plenkovićem!

Na pitanje voditelja kako komentira činjenicu da danas HDZ vodi čovjek koji se svojedobno, zajedno s Milanovićem, rugao dr. Franji Tuđmanu, Tolj je odgovorio: – U Hrvatskoj su mnoge nenormalne stavri postale potpuno normalne. Mislim da se više nitko i ne čudi tome… Nakon odlaska predsjednika Tuđmana s ovoga svijeta, došlo je do urušavanja svih društvenih i državnih procesa. Od stvarnog suverenizma upali smo u ovo, u čemu jesmo, a oni to danas zovu “novi suverenizam”.

PLENKOVIĆ LJUDIMA ŽELI STAVITI BRNJICU NA USTA!

“Sanader je bio golemo razočaranje i prevara,” nastavlja Tolj: “Nakon njega je došla Jadranka Kosor, koja je Plenkovića primila u HDZ. To je činjenično stanje.”

Na pitanje zašto ljudi u HDZ-u šute i poginju glavu pred Plenkovićem, general Tolj je naveo vrlo konkretne razloge: – Ugodan život, funkcija, neka sinekura, ova ili ona davanja i primanja…

Poznati pjesnik ima svoje mišljenje i o tzv. govoru mržnje, o kojem Plenković zadnjih dana vrlo često govori: – To je jedna sintagma, novopečeni izum gdje se ljudima želi staviti brnjice na usta! To je valjda nekakva globalistička vizija, gotovo da ništa ne smijete objektivno staviti pod povećalo i ispitivati ovako il onako. Čovjek imao pravo na pitanja i na odgovore.

GENERAL IVAN TOLJ: MILANOVIĆ JE VEĆI SUVERENIST OD PLENKOVIĆA!

General Tolj smatra da je Zoran Milanović po nekim potezima i zadnjim izjavama ispao “veći suverenist od Andreja Plenkovića“: – S Milanovićem se nikada u životu nisam sreo, ali sam pratio što radi i bez ikakvog problema mogu reći da sam u tom čovjeku uvijek vidio nacionalnu svijest. On je uvijek bio hrvatski orijentiran i to smatram pozitivnim, bez obzira na neke stvari, u kojima se ne slažemo. Nedavno je napravio jedan veliki potez, vrlo značajan za ovaj naš jadni, ugroženi Hrvatski narod u BiH. Odlikovao je gardijske birgade, dao im je potporu. Na taj način prizano je njihovu borbu i njihov doprinos za oslobođenje ne samo BiH nego i Hrvatske.

Na konkretno pitanje tko je za njega veći suverenist – Milanović ili Plenković, Tolj je konstatirao: – Ako bismo išli na vrebalnu logiku, što je napravio s odlikovanjem HVO brigada i da na vagu stavim još neke postupke – možda bi sada, u ovom trentuku, prevagnuo Milanović!

GENERALSKI ZBOR I HULJE U DUŠI…

Po prvi puta na televiziji, progovorio je o stvarnim razlozima napuštanja Hrvatskog generalskog zbora, kojem je upravo Ivan Tolj dao ime: – Tada Pave Miljavca nije bilo u priči! Kad je taj zbor nastajao, ja sam mu osmislio ime… Oni su mislili da se treba zvati ‘Generalski kor’. Rekao sam – ne, neka bude hrvatski, neka bude generalski i neka bude zbor. Šest ili sedam godina nakon osnutka, došao je Pavo Miljavac i preuzao Generlaski zbor. Postupci koji su uslijedili, podilaženje svakodnevnoj tekućoj politici, taj oportunizam i nereagiranje na očite nepravde, na koje su hrvatski generali morali reagirati, pogotovo oni kojI su umiroljeni i koji se imaju pravo buniti, dovelo je do našeg osipanja. Ni jedna inicijativa nije prolazila i bila je blokirana! Prevagnuo je trenutak kada su Budimira Lončara, vremešnog ministra vanjskih poslova bivše SFRJ, htjeli proglasiti počasnim građaninom Grada Zagreba. Molio sam kolege u Zboru da interveniraju, oni su rekli da to nije u njihovoj kompetenciji, nisu htjeli regirati i dao sam ostavku, zajedno s časnim generalom Kapularom.

Danas ima mnogo hulja u duši, koje se hrane s hrvatske trpeze – kaže Tolj, koji je i pjesnik, a ne samo general: – Komunstička Jugoslavija trajala je 45 godina i Hrvatska više nije maloljetna, mi trajemo već 30 godina… Nakon završetka ratnih operacija u Hrvatskoj su se počele događati nevjerojatne stvari. Predsjednik Tuđman, s kojim sam imao čast blisko surađivati, rekao mi je da se s huljama kani obračunati… To je moglo biti negdje ’96. godine… Rekao je da se još malo treba strpjeti i onda ćemo krenuti u čišćenje redova nevaljalaca na hrvatskoj političkoj sceni.

GENERAL TOLJ UZ HOS: ‘ZDS’ SU KORISTILI I MNOGI DRUGI HRVATSKI VOJNICI!

Komentirao je i napade na HOS: – Ti su napadi potpuno neopravdani. Ta hrvatska djeca, ti goluruki, golobradi dječaci, oni su krenuli u rat s takvim srcem, s takvom voljom i ljubavlju prema svojem narodu i Hrvatskoj domovini da ja mislim da tu nema presedana u povijesti ostalih europskih naroda. I većina njih je položila živote za Domovinu… Sjetimo se samo Vukovara, a da ne govorimo o drugim bojištima… Na rukavu su imali svoj amblem, svoj grb, kao što su i sve postrojbe imale svoj. Na grbu je pisalo ‘ZDS’. To tada nikoga nije smetalo! Bio je rat, bili smo napadnuti, to se tada nije naglašavalo nešto specijalno. Taj pozdrav nisu koristili samo HOS-ovci nego i mnogi drugi hrvatski vojnici… To nema blage veze s fašizmom. U tom pozdravu nema natruha koje bi ugrožavale nekog drugog. Potpuno je legitmino i potpuno normalno braniti svoju Domovinu.

BUJICA

Nastavi čitati

xBox

TIHOMIR DUJMOVIĆ U BUJICI: “Plenković se ugledao na Josipovića, jedan je spominjao ‘ustašku guju’, a drugi govori o ‘gnijezdima’ – sve podsjeća na ’71. godinu!“

Nezamislivo je u Europskoj uniji da jedan premijer za bilo koju stranku, a kamoli za stranku koja ima 10 posto saborskih zastupnika kao što je Domovinski pokret, garantira da nikada neće doći na vlast – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji novinar i kolumnist Tihomir Dujmović, komentirajući briselsku prijetnju Andreja Plenkovića Domovinskom pokretu: – A gdje mu je garantni list?! 

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dujmović u Bujici

Nezamislivo je u Europskoj uniji da jedan premijer za bilo koju stranku, a kamoli za stranku koja ima 10 posto saborskih zastupnika kao što je Domovinski pokret, garantira da nikada neće doći na vlast – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji novinar i kolumnist Tihomir Dujmović, komentirajući briselsku prijetnju Andreja Plenkovića Domovinskom pokretu: – A gdje mu je garantni list?! Plenković je predstavnik izvršne vlasti i on to garantira! To je nešto najgore što se čulo u višestranačkom sustavu samostalne Hrvatske države. Kada on nekome garantira da neće doći na vlast, to se može ostvariti samo na dva načina; ili će ga fizički spriječiti ili će falsificirati izbore!

“To su najteže riječi koje je Hrvatska čula u zadnjih trideset godina,” nastavio je Dumović: “Nitko se nije usudio govoriti tako! Priču o ‘gnijezdima’ zadnji puta smo čuli 70-tih godina. Tada se govorilo o gnijezdima nacionalizma i da ih treba rastjerati… Najbliži Plenkovićevoj retorici bio je Ivo Josipović, koji je govorio o ‘ustaškim gujama’, ali je on dovoljno nepismen pa je to govorio u Knessetu, dok je Plenković ipak dovoljno pismen i to nije izgovorio na takvome mjestu.”

Po definiciji, Plenković je primjenio retoriku iz ’71. – upozorava dalje Dujmović: – Već krajem 70-tih takve su se jasne, otvorene i nedvosmislene prijetnje bojažljivo koristile.

PLENKOVIĆEVE PRIJETNJE SU ZASTRAŠUJUĆE!

Tihomir Dujmović je u Bujici jasno osudio nasilje, no, progovorio je i o razlozima zbog kojih su danas, po njegovu mišljenju, mladi ljudi u Hrvatskoj frustrirani: – Hrvatska je danas bolesno, devastirano društvo i mene srce boli kad to govorim. Više ništa ne postoji, živimo kao zombiji! Socijalna slika Hrvatske je zastrašujuća. 250 tisuća ljudi čeka ili je već ovršeno, 250 tisuća ljudi živi na rubu siromaštva po elementarnijim uzusima UN-a. Imamo stotine tisuća nezaposlenih, milijun ljudi živi s dvije i pol tisuće kuna, a 600 tisuća ljudi živi s manje od dvije i pol tisuće kuna… Imamo 50 tisuća invalida Domovinskog rata, 400 tisuća prevarenih na refrendumu, ljudi su povrijeđeni i uvrijeđeni, kao da ste ih pljunuli i rekli im da se ne znaju potpisati! U Hrvatskoj ima čak 350 tisuća neriješenih sudskih predmeta. Nakon trinaest godina još se uvijek ne zna tko je kriv za nesreću na Kornatima. Suđenje Sanaderu traje 10 godina, Vidoševiću pet… K’o da su ti suci debili! Iz Hrvatske je zadnjih godina otišlo 400 tisuća uglavnom mladih ljudi, a ovdje su ostale njihove frustrirane obitelji. Neki dan sam sreo jednog prijatelja iz rata, ima troje djece i svo troje otišlo je na Novi Zeland. On je na rubu suicida, njegov je život postao potpuno besmislen jer ga je crtao na sasvim drukčiji način. I takvih je 400 tisuća… 18 tisuća Zagrepčana iz središta grada otišlo je nakon potresa i još se nisu vratili jer se nemogu vratiti, obnova još nije krenula… I to je statistika za više od dva milijuna ljudi. U tim brojkama samo da jedan poludi, a to je statistički minimum, to je potpuno realno. Dodamo li svemu koronu i politiku Stožera, jasno je da živimo u bolesnom vremenu i kad se razgovara o tome da ljudi gube živce i rade potpuno iracionalne i sulude stvari, to je nešto što je naša realnost. Nažalost, nije čudo da netko pukne.

Dujmović smatra da je premijer zaista pokušao politički zloupotreijebiti nastalu situaciju nakon tragičnog događaja na Trgu sv. Marka: – Politička zloupotreba tragedije je kad vi ne znate što se dogodio, niti tko je to napravio, ne znate postoji li netko tko ga je na to potaknuo, postoji li neka pozadina, a već ste unaprijed nekoga prozvali i imenovali tzv. gnijezda nesnošljivosti, netrpeljivosti i mržnje. To je zastrašujuće! U zastrašujućem napadu premijer eksplicitno nabraja Domovinski pokret, Bujicu i Hrvatski tjednik kao mjesta koje bi trebalo istražiti! Godine 2020. u Europskoj uniji, u Hrvatskoj koja pretendira biti europska, to je nezamislivo!

ISPADA DA JE IVAN PENAVA NEDOSTOJAN KOALIRANJA, A VOJISLAV STANIMIROVIĆ JE DOSTOJAN – I TO SE ZOVE HDZ!

Dujmović se složio s tezom Stjepana Tuđmana, koji javno optužuje Plenkovića da je u HDZ-u proveo čistku, a sada to isto pokušava napraviti i u cijelom hrvatskom društvu: –  Andrej Plenković je potpuno promjenio lice HDZ-a. Današnji HDZ ne podsjeća nipočemu na Tuđmanov HDZ. To je nastavk one priče kada je Sanader u Londonu rekao da će smanjiti nacionalizam u HDZ-u.

Bujica je objavila i Plenkovićevu izjavu, u kojoj priznaje da je Domovinski pokret “markirao kao metu još prije izbora”, čime zapravo, priznaje da nikada nije imao namjeru koalirati s DP-om i da je cijelo vrijeme njegova opcija bio SDSS: – To je još jedna jeziva i strašna rečenica. Ispada da je Ivan Penava negativac nedostojan koaliranja, a Vojislav Stanimirović je dostojan i to se zove HDZ! Tu čovjeku mozak stane! Da ste na buniki, ne bi se valjda takve stvari govorile!

Tijekom novinarske karijere Tihomir Dujmović u 18 godina dobio je čak 14 otkaza. Prvi puta u Slobodnoj Dalmaciji, kada je 2000-te na vlast došao Ivica Račan, Dujmović je maknut kao tuđmanist, a zadnji puta je otkaz dobio na portalu Direktno.hr zato jer je nešto pozitivno napisao o dr. Miroslavu Škori, što se nije svidjelo Plenkovićevim HDZ-ovcima.

DUJMOVIĆ O PUHOVSKOM: “MILANOVIĆ JE OSVIJESTIO HRVATSKU!”

Pred kraj emisije, osvrnuo se i na notornog Žarka Puhovskog, nakon što je voditelj pročitao dijelove iz partijskog dossiera osebujnog profesora: – Kada je u pitanju Puhovski, Milanović je osvijestio Hrvatsku. Zastrašujuće je da kao svjedok suđenja iz ’71., on danas nastupa kao mjera komentatorstva, analitičnsoti i morlanog arbitra, unatoč takvoj jezivoj povijesti. Hrvatska ne može počivati na moralnim arbitrima koji su se tako iskompromitirali. Četiri godine zatvora za mladog Budišu, koji je tada imao 21 godinu i tri godine za Čička, mislim da se s time do smrti ne možete pomiriti. A Puhovski, ja nakon svega imao ložu na HTV-u! Onda se prebacio na RTL… Nema medija koji ne traži veliku uznesitu misao Žarka Puhovskog, a da ga pritom nitko ne pita za’71. i lažna svjedočenja u Haagu protiv naših generala.

“Taj čovjek konzekvetno ne želi Hrvatsku državu,” nastavio je Dumović o Puhovskom: “Ne mora on voljeti Hrvatsku, ali onda ne može biti moralni arbitar u istoj toj državi!”

Zaključio je s lustracijom: – Mi smo izgubli trideset godina zbog neprovedene lustracije jer takvi likovi poput Puhovskog, u Njemačkoj i većini Europe, po logici lustracije ne bi dobili mogućnost biti moralni arbitri u novonastalim društvima. To se nije dogodilo i mi trideset godina imamo usporeniji životni tijek, mi smo ispratili sve te puhovske i sve sekretare partije do mirovina, a oni su nma oteli tih trideset godina, nastavljajući tamo gdje su stali ’90.

BUJICA

Nastavi čitati

xBox

DR. ŽELJKA MARKIĆ U BUJICI: “Plenkovića na vlasti drži Vojislav Stanimirović, gradonačelnik okupiranog Vukovara, koji odgovara definiciji domaćeg terorizma!”

Nemam nikakve sumnje da Vojislav Stanimirović i ljudi okupljeni oko njega, odgovaraju definiciji domaćeg terorizma – izjavila je u Bujici na Z1 televiziji predsjednica Udruge ‘U ime obitelji’ dr. Željka Markić: – Domaći terorizam je onaj u kojem sudjeluju ljudi iz iste države. Iz iste su države i počinitelji i žrtva. De facto, Andrej Plenković je u koaliciji s ljudima koji odgovaraju definiciji onoga što je upravo on nazvao domaćim terorizmom.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Željka Markić u Bujici

Dr. Markić je otvoreno progovorila o tome što narod zamjera Andreju Plenkoviću i zašto su naši ljudi frustrirani: – Nikada se nije zapitao smeta li građanima način kojim on upravlja zemljom i kako je složio svoju većinu?! Čijim glasovima i rukama Plenković upravlja Hrvatskom i kakav to učinak ima na ljude koji ovdje žive? Kakav utjecaj na branitelje ima činjenica da je Andrej Plenković de facto u koaliciji sa Stanimirovićem – gradonačelnikom okupiranog Vukovara, čovjekom za kojeg je časna sestra, koja je bila medicinska sestra u bolnici u Vukovaru, svjedočila da je ušao u Vukovarsku bolnicu naoružan i u uniformi! Andrej Plenković je danas u koaliciji sa SDSS-om, on ga drži na vlasti, a predsjednik Skupštine SDSS-a, najvišeg tijela prema njihovom Statutu, je Vojislav Stanimirović. Kako to utječe na ljude koji su izgubili djecu u Domovinskom ratu? Ubijeno je četiri stotine djece, njihovi očevi i majke danas žive u Hrvatskoj… 1.200 djece je ranjeno, 15 tisuća ljudi je ubijeno, tisuću ljudi traži svoje najmilije… 180 tisuća kuća je srušeno. U 2020. godini dobivamo poruku da je bilo pametno biti na strani JNA, da je bilo pametno igrati kako je igrao Vojislav Stanimirović ili njegova supruga, za koju je podnijeta prijava da je lažno, kao liječnica, navela uzroke smrti za ljude koji su ubijeni! Ti ljudi, koji su se u ratu borili protiv Hrvatske i koji su doista bili ono što premijer Plenković naziva “domaćim terorizmom” – upravo su oni predstavljali taj terorizam, ljudi poput Vojislava Stanimirovića!

MARKIĆ: “PLENKOVIĆ JE POKUŠAO POLITIČKI ISKORISTITI TRAGEDIJU NA TRGU SV. MARKA!”

To što je napravio Plenković je moralno lešinarenje – citirala je gospođa Markić raniju izjavu Nine Raspudića i nastavila komentirati briselsko obraćanje premijera: – Plenković je pokušao politički iskoristiti ovako tragičnu situaciju, u kojoj je jedan policajac ranjen i gdje je napadač sam sebi oduzeo život, dečko od 22 godine… Takva situacija bi svakog razumnog i poštenog čovjeka potaknula, a posebno onoga koji je u vlasti i u zgradi koju je taj mladić napao, da stane i kaže: “Jesam li ja možda nešto napravio, što dovodi do toga da se dio ljudi u Hrvatskoj osjeća loše?” Ništa što je premijer napravio ne može opravdati ovaj napad ili ne daj Bože, nečija ubojstva, ali svaki pošten čovjek će se pitati kako je do ovoga došlo?! Onaj tko ima samokritiku, trebao bi sagledati je li on taj koji dovodi do radikalizacije u Hrvatskoj?

Prokomentirala je i zadnje istupe Zorana Milanovića: – Fenomen je da jedan lijevi predsjednik, Milanović, sa svojim lucidnim načinom komuniciranja i ovim što govori o stvarima koje se događaju, doista govori istinu i pogađa dobro neuralgične točke. On sad nasmijava cijelu naciju!

“Poslužila bih se terminom koji koristi premijer, on je govorio o gnijezdu… Napadajući obitelj Danijela Bezuka, prozvao je gnijezdo iz kojeg je mladić izašao, jednu braniteljsku obitelj koja je imala teški gubitak u ratu i teške traume, njegov stric je poginuo i otac mu je bio pripadnik specijalne policije,” započela je gospođa Markić i nastavila o Plenkoviću i Milanoviću: “Taj termin ‘gnijezdo’ može se koristiti za ova dva političara, koji sada jedan drugog napadaju – oni su doista iz istoga gnijezda! Njihova svađa sve više sliči na ono što je Sv. Augustin, jedan od najvećih naučitelja crkve i filozofa u povijesti, nazvao zemaljskom državom u kojoj se unutar bande, za vlast i otimačinu, tuku različite grupe. Događa se borba između premijera i predsjednika, gdje se oni bore za isti teren, a obojica su izgubili stabilnost! Rekla bih da je Milanović izgubio stabilnost zbog događaja u Slovenskoj 9, gdje je bio podložan mjerama i snimanjima i od tada se, najednom, probudio i počeo govoriti istinu o nekim stvarima u Hrvatskoj… Plenkovića je destabilizirala i Slovenska i napad na Vladu.”

JE LI FRLJIĆEVA PREDSTAVA BILA GOVOR MRŽNJE?

Dr. Željka Markić je kao čelnica udruge koja je organizirala referendum o braku, već godinama izložena neviđenom govoru mržnje: – Ne samo ja, već svi ljudi koji su se od 2013. organizirali kroz ‘U ime obitelji’ i koji se javno zalažu za vrijednosti zaštite života, zaštitu braka, za borbu protiv korupcije, za istinu o Domovinskom ratu… Neprekidno trpimo napade, vrijeđanja, omalovažavanje i huškanja naših neistomišljenika na nas… S time je započeo Zoran Milanović, on je bio u poziciji premijera i poziciji moći, kada smo pokrenuli inicijativu za ustavnu zaštitu braka kao zajednice žene i muškarca. Milanović je počeo s tom zloupotrebom položaja. Ja nemam policijsku zaštitu i blindirani auto, živim u stanu, djeca su mi tada išla u državnu osnovnu školu, srednju školu, na fakultet… Aktivistica sam i djelujem u civilnom društvu, moj suprug je zaposlen i ja sam zaposlena – mi smo ljudi koji žive najnormalnijim životom. Bila sam izložena i još sam uvijek, jednoj odmazdi koja ima za cilj natjerati ljude da se ne usuđuju u javnosti iznositi za njih važne stvari.

Postoje brojni primjeri širenja mžnje prema neistomišljenicima, kaže dr. Markić i podsjeća na Olivera Frljića i njegovu verziju Pirandella, izvedenu u Kerempuhu, prije tri godine: – Tu predstavu je financiralo Ministarstvo kulture i Grad Zagreb. U toj predstavi sam ja, Zlatko Hasanbegović, biskup Bogović, Marko Perković Thompson, Klemm, vi i još neki drugi prikazani kao svinje koje se na kraju predstave ubija… Izrugivala se sveta pričest, Zlatko Hasanbegović je, kao musliman, prikazan kao svinja koja prima svetu pričest! Na hrvatskoj zastavi je prikazano silovanje žene druge nacionalnosti… Na kritike i prigovore koji su uslijedili, aktualna ministrica Obuljen odgovarala je u stilu da je to “umjetnost” i da to nećemo cenzurirati. Ali sada, kada se radi o bilo kakvoj kritici premijera Plenkovića ili kada se na najrazumniji način postavi pitanje postoji li kod tragedije koja se dogodila na Markovu trgu, njegova  politička odgovornost, ministrica reagira drukčije.

Upravo oni koji su bili u prvim redovima, na premijeri Frljićeve “predstave” i pljeskali govoru mržnje, danas za to prozivaju druge, rečeno je u emisiji, a dr. Markić se nadovezala: – Takvu predstavu može napraviti samo netko tko ima ozbiljnih emocionalnih i psiholoških problema, a o umjetničkima da ne govorim… Pljeskati, kada se bilo koju konkretnu osobu na takav način demonizira, mogu samo oni koji zloupotrebljavaju poziciju moći za to da bi se obračunavali s neistomišljenicima, uglavnom zato što nemaju argumente i zato što kroz demokratske postupke oni gube.

O ‘NOVOSTIMA’: “FINANCIRA IH PREMIJER, ČIJA VLADA OVISI O TRI GLASA SDSS-a!”

Kao još jedan primjer govora mržnje, prikazana je i izjava notornog Ante Sanadera, koji je svjesno pred kamerama ponovio laži na račun supruge predsjednika Domovisnkog pokreta, Kimm Ann Škoro. Voditelj je javno pitao Sanadera kako je njegova supruga u kontejneru, na parking jednog trgovačkog lanca “pronašla” 50.000 eura, a dr. Markić je komentirala: – Ne znam što je bilo s 50.000 eura, ali je zanimljivo da Ante Sanader citira srpske, Pupovčeve ‘Novosti’ kao izvor informacija protiv Škorine supruge!

O brojnim uvredama i huškanju Pupovčevih ‘Novosti’,  Udruga ”U ime obitelji” 2017. godine pripremila je opsežnu analizu i uputila zahtjev premijeru Plenkoviću da prestane s tri milijuna kuna godišnje, financirati taj list: – ‘Novosti’ ustvari, huškaju Srbe na Hrvate i ne služe onoj funkciji za koju im se daje novac. Novosti dobivaju 300 tisuća kuna svaki mjesec…

Kao primjer govora mržnje, Bujica je objavila naslovnice ‘Novosti’ na kojima se, primjerice, stavlja srp ispod glave MP Thompsona, za požare u Dalmaciji se kaže “Lijepa naša, lijepo gori”, Tuđmana se naziva zločincem, a Gospa se prikazuje uvredljivo, u donjem vešu i propucana, uz poruku “Dan domovinske brutalnosti”…

Kad ovo pokazujete gledateljima, trebalo bi na ekranu pisati; financirano od strane Vlade RH ili financirano iz proračuna RH – predlžila je dr. Markić, uz konstataciju kako je “u tome problem”.

PLENKOVIĆ NASTAVLJA PROVODITI ONO ŠTO MILANOVIĆ KAO PREMIJER NIJE USPIO…

Nastavila je o ‘Novostima’: – Financira ih premijer čija Vlada ovisi o tri glasa SDSS-a, Milorada Pupovca i njegovih kolega. Oni su dužni, prema Statutu SDSS-a, provoditi politiku koju zacrta njihova Skupština, a na čelu te Skupštine je Vojislav Stanimirović, čovjek koji je u intervjuima koje je davao, napadao dr. Vesnu Bosanac. Rekao je, pored ostaloga, da su ljudi odvedeni na Ovčaru bili vojnici koji su se sakrili u bolnicu, kao da se vojnike ima pravo mučiti i ubijati na Ovčari! Stanimirović je ušao u politiku na okupiranim područjima Hrvatske, kada se tamo Hrvate mučilo i ubijalo, on je danas vlast u Hrvatskoj i onda premijer traži izvore frustracije i pronalazi ih u nekom drugom, a ne u načinu na koji on upravlja državom.

Po mišljenju dr. Markić, izvor velikog nezadovoljstva ljudi je i u tome što “Andrej Plenković provodi svoju politiku praveći se da predstavlja domoljubnu Hrvatsku, onu koja je u konačnici zemlju i stvorila, a on ustvari, nastavlja politiku koju je prije njega vodio SDP. Plenković nastavlja provoditi ono što Zoran Milanović kao premijer nije uspio!

STJEPAN TUĐMAN EKSKLUZIVNO ZA BUJICU: “PLENKOVIĆ JE 100 POSTO BAKARIĆ! NAKON HDZ-a, S ČISTKAMA ŽELI NASTAVITI U CIJELOM DRUŠTVU!“

Ekskluzivnu izjavu o briselskoj pressici aktualnog premijera koji najavljuje čistke i progon nacionalne oporbe i nezavisnih medija, dao je Stjepan Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana: – Plenković zapravo želi prenijeti na kompletno hrvatsko društvo, ono što je tako uspješno proveo u nekada mojem HDZ-u! Poznajem veliki broj ljudi iz staroga HDZ-a i oni znaju razmišljati svojom glavom, međutim, Plenković ih je tako uspješno uspio eutanazirati da mu praktički više nitko ne proturječi. To što Plenković govori, svodi se na sljedeće: “Ono što ja mislim i ja govorim, to je zakon! Ja najbolje znam! Ja sam najpametniji! Ja sam Bog i batina”, valjda. Čini mi se da sada pokušava uvesti nekakav zakon o verbalnom deliktu ili kako se to sad zove – govoru mržnje. Tako da bi i na generalnom planu mogao proganjati ljude koji ne misle kao on.

Plenkovićevo ponašanje Stjepana Tuđmana podsjeća na 70-godine prošlog stoljeća, a on osobno – na Vladimira Bakarića: – Ma 100 posto Bakarić! Ovo nalikuje verbalnom deliktu u Titinom jednopartijskom režimu! Točno tako zvuči briselsko obraćanje Andreja Plenkovića!

PLENKOVIĆ SE LAŽNO PREDSTAVLJA KAO ‘DESNI CENTAR’, A FUNKCIONIRA KAO LJEVICA!

Dr. Željka Markić složila se sa Stjepanom Tuđmanom u tome da se kod Andreaja Plenkovića vide totalitarne tendencije, a njih uvelike omogućuje i nepravedan izborni sustav: –  Ono što se dogodilo vezano za referendum kojim smo tražili promjenu izbornog sustava, pokazalo nam je da ovdje postoji jedinstvo Andreja Plenkovića, njegovog HDZ-a i SDP-a oko toga da se ne smije dogoditi demokratizacija političke scene. Slično je bilo i kod uvođenja Istanbulske konvencije… Plenković je potpuno na liniji ‘Možemo’ i SDP-a i u odnosu na zaštititu života. Oni ga sada podržavaju jer nije napravio niti jedan korak u smjeru zakonske ili bilo koje druge zaštite života od začeća do prirodne smrti. Plenković se lažno predstavlja kao politički predstavnik desnog centra ili desnice, a u stvarnosti funkcionira kao ljevica. Njemu ‘Možemo’ i SDP plješću!

Čelnica udruge ‘U ime obitelji’ nastup u Bujici završila ipak je završila u optimističnom tonu, citirajući Sv. Ivana Pavla II. Pape koji je Hrvatskoj učinio toliko toga dobrog: – On se nikada nije umorio ponavljajući da se mir temelji na pravdi. Ljudi nemaju svoj osobni mir, ako nisu pravedni. Isto tako i društvo – ako je nepravedno, nema mira! U ovom društvu nema mira jer nema pravde. Nema pravde kad govorimo o ovršenima, kad govorimo o zaštiti života, kad govorimo o parlamentarnom životu, izbornom zakonu i Domovinskom ratu. Nema pravde i dok je neće biti, ovo će društvo biti nemirno…

BUJICA

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x