Kontaktirajte nas na:

xBox

Činjenice o Bleiburgu, sviđale se one kome ili ne sviđale

Ovih dana se navršava 75. godišnjica događaja koji se u historiografiji označavaju pojmom Bleiburg, Bleiburški zločin ili Bleiburška tragedija. Ti događaji, koji su se u samoj završnici Drugoga svjetskog rata i u neposrednom poraću zbili na širem prostoru austrijsko-slovenske granice, teritoriju Slovenije, kao i na tlu drugih jugoslavenskih republika, u vrijeme socijalističke Jugoslavije bili su prikriveni nametnutim velom šutnje. O njima se pisalo i javno govorilo tek u emigraciji.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Autor: Edin Šaković

Poslije demokratskih promjena, pitanje Bleiburga i uopće komunističkog revolucionarnog nasilja sve više prodire u javnost, postajući predmetom objektivnih naučnih istraživanja: osobito u Sloveniji, zatim Hrvatskoj, a posljednjih nekoliko godina i u Srbiji. Što se tiče Bosne i Hercegovine, nažalost, i u tome uveliko zaostajemo za svojim susjedima – u samim istraživanjima, ali i u suočavanju sa tim neugodnim poglavljem historije ovih zemalja.

Edin Šaković (Gračanica, 1981.), profesor historije i magistar prava, član redakcije Časopisa za kulturnu historiju “Gračanički glasnik”. Autor šezdeset objavljenih radova i koautor dvije monografije. Izlagao je na deset naučnih skupova, konferencija i okruglih stolova, te sudjelovao u više istraživačkih i publicističkih projekata. Bavi se istraživanjem lokalne i kulturne historije, s posebnim interesom za razdoblje Drugoga svjetskog rata.

U Bosni i Hercegovini, tačnije u onim njenim dijelovima gdje u većini žive Bošnjaci – pitanje Bleiburga i poslijeratnih stradanja još uvijek je tabu-tema. Da je to tako, svjedoče aktuelni istupi i reakcije povodom najavljane vjerske komemoracije posvećene žrtvama Bleiburga u Sarajevu. Radi se uglavnom o paušalnim, tendencioznim, ideološki ostrašćenim istupima, duboko ispolitiziranim, uz to još i krajnje ignorantskim, s očiglednim nepoznavanjem ili neuvažavanjem elementarnih činjenica. Poražavajuće je to za naše društvo, posebno što ga s druge strane prtišću problemi sveopće korupcije, devalvacije obrazovanja i nauke, nesputana mitomaniju i potpuni intelektualni autizam.

Poražavajuće je i u moralnom smislu, jer – kada je Bleiburg u pitanju, uistinu se radilo o zločinu, i to zločinu sa više desetina hiljada žrtava. To nije mišljenje ili stav, to su naprosto historijske činjenice. Od zajednice koja je i sama pretrpjela masovne, organizirane zločine u bliskoj prošlosti, ali i koja se svakodnevno suočava sa različitim pokušajima negiranja, osporavanja ili umanjivanja razmjera tih zločina – očekivao bi se barem minimum ljudske empatije. Ali to je za neke druge analize. Ovdje, kao historičar, koji je i neposredno istraživao stradanja i žrtve u onome što se naziva Bleiburškim zločinom (makar i unutar jedne lokalne zajednice), želim upravo ukazati na neke elementarne historijske činjenice, dakle na ono što je nauka i struka na osnovu historijskih izvora jasno utvrdila.

Progovorimo, dakle, o činjenicama – sviđale se one danas nekome ili ne.

Šta je, ustvari, Bleiburg?

Pojmom Bleiburški zločin ili jednostavno Bleiburg u historiografiji se označavaju stradanja zarobljenih pripadnika poraženih vojnih formacija i dijela izbjeglih civila, koji su se povlačili ispred pobjedničke Jugoslavenske armije prema Austriji, u namjeri da se predaju snagama Zapadnih saveznika.

Dio njih je zarobljen, dio se predao Jugoslavenskoj armiji na samom Bleiburškom polju (na jugu Austrije, neposredno uz granicu sa Slovenijom) – nakon što su Britanci odbili njihovu predaju, dok je dio onih koji su se prethodno uspjeli predati Britancima kasnije izručen jugoslavenskim vlastima.

Zarobljenici su sprovođeni u logore na području Slovenije, gdje je vršena gruba selekcija. Najveći dio je odmah pogubljen, na brojnim većim ili manjim stratištima, dok je ostatak (uglavnom mlađi zarobljenici) u tzv. marševima smrti potjeran u različite logore širom Jugoslavije, uz teška stradanja, mučenja i brojna pojedinačna ili masovna ubistva. Veći dio preživjelih zadržan je na prisilnom radu (gdje su mnogi podlegli nehumanim uvjetima), dok je dio najmlađih zarobljenika mobiliziran u jedinice Jugoslavenske armije i zadržan na služenju vojnog roka.

Žrtve i stradalnici Bleiburga bili su većinom pripadnici različitih vojnih formacija: oružanih snaga Nezavisne države Hrvatske (NDH), uključujući i muslimanske milicije (tzv. zeleni kadar), zatim Slovenskog domobranstva, njemačkih legionarskih jedinica, srpskih i crnogorskih četnika itd. Najveći dio njih bili su po sili zakona ili neposrednom prinudom mobilisani, bez vlastie volje ili izbora. Značajan broj žrtava činili su izbjegli civili, uključujući žene, pa čak i djecu.

Koliko je ljudi stradalo?

Ukupan broj žrtava veoma je teško, pa vjerovatno i nemoguće precizno ustanoviti. Postoje samo različite procjene, kakve se kreću od negacionističkih tvrdnji o par hiljada (ili čak par stotina stradalih) pa sve do mitomanskih pretjerivanja sa stotinama hiljada navodnih žrtava.

Po ocjeni većeg broja istraživača, najrealnijom se čini procjena austrijskog historičara M. Portmanna, da ukupan broj žrtava Bleiburškog zločina iznosi oko 80.000 ljudi. Istina, s obzirom na novija istraživanja masovnih grobnica, posebno u Sloveniji, neki drže da bi taj broj mogao biti i veći, ali da vjerovatno ne prelazi 100.000 žrtava. Procentualno, najveći broj stradalih su Hrvati, zatim Slovenci, Bošnjaci, Srbi, Crnogorci, Nijemci i drugi.

Većina od ukupnog broja žrtava pogubljeni su u masovnim egzekucijama, vansudski, bez ikakvog pokušaja ustanovljenja bilo kakve krivice, protivno svim pravnim normama i ljudskim obzirima. Imajući u vidu tu činjenicu – pitanje samoga broja ubijenih i nije pitanje od primarnog značaja.

Bošnjačke žrtve Bleiburga

Kada je riječ o Bošnjacima, muslimanima s područja Bosne i Hercegovine i Sandžaka – pripadnicima oružanih snaga NDH, muslimanskih milicija i njemačkih legionarskih jedinica, te izbjeglih bošnjačkih civila – za sada je veoma teško pouzdano kazati koliko ih je stradalo u okviru Bleiburškog zločina.

Procjene se kreću od nekoliko hiljada do dvadesetak hiljada. Nažalost, sistematskih istraživanja nije bilo. Izuzetak su neke manje lokalne sredine poput Gračanice, u kojoj je prije deset-petnaest godina vršeno istraživanje ljudskih gubitaka, čiji rezultati mogu biti ilustrativni.

Tom prilikom su prikupljeni poimenični podaci za 744 u ratu stradale osobe (vojnici i civili), od čega je njih 382 (dakle, više od pola) život izgubilo u kontekstu Bleiburga. Među njima su i jedna žena, te deseterica maloljetnika.

Prave razmjere tragedije ogledaju se na primjeru Piskavice, sela koje je pred Drugi svjetski rat imalo svega 45 kuća i 182 stanovnika: na Bleiburgu su stradala dvadesetorica Piskavljana.

Podaci za sam grad Gračanicu još uvijek nisu obrađeni, a u međuvremenu se, naknadnim provjerama, došlo do imena većeg broja stradalnika koji prethodno nisu bili evidentirani. Ogromna većina stradalih su bili pripadnici lokalnih, milicijskih jedinica, koje su do općeg povlačenja djelovale na širem prostoru Gračanice. Napominjem da na tom području tokom Drugoga svjetskog rata gotovo da i nije bilo ratnih zločina počinjenih od strane domaćih ljudi, a pogotovu nije bilo pokolja niti težih stradanja civilnog stanovništva.

Karakter zločina

U pravnome pogledu, događaji koji se označavaju pojmom Bleiburg nedvosmisleno predstavljaju zločine – u svjetlu tada važećih međunarodnih pravnih propisa, poput Haških konvencija iz 1889. i 1907. godine, te Ženevske konvencije iz 1929. godine, čije su ugovorne snage bile i Nezavisna država Hrvatska, i Demokratska Federativna Jugoslavija, i Velika Britanija, koja je protivpravno izručila veće skupine zarobljenika čiju je predaju prethodno prihvatila. Zločini i egzekucije ratnih zarobljenika koji su uslijedili predstavljaju teške povrede spomenutih konvencija i nesumnjiv ratni zločin, za koji je odgovorna jugoslavenska strana.

Brojni prikupljeni dokazi – i arhivska građa, prvenstveno ona koja potiče od Jugoslavenske armije i komunističkih organa, i iskazi preživjelih svjedoka, i svjedočanstva pojedinih izvršitelja zločina koji su se odvažili o svemu progovoriti, naposlijetku i forenzički dokazi – sve to nedvojbeno upućuje na činjenicu i da se radilo o unaprijed planiranom i sistematski izvršenom zločinu, u čijoj realizaciji su učestvovale različite odabrane jedinice i strukture jugoslavenskog vojnog i sigurnosnog aparata.

Razmjera zločina, način kako su vršena sprovođenja, selekcije i pogubljenja ljudi, skrivanje tijela i prikrivanje tragova zločina, s obzirom na ukupni broj angažiranih izvršitelja,  neposrednih egzekutora, obezbjeđenje, logistiku… – sve to ukazuje na činjenicu da je Bleiburški zločin osmišljen, isplaniran i koordiniran s najvišeg nivoa, te se ni u kom slučaju ne može govoriti o nekakvim incidentima, ekscesima, djelovanju “na svoju ruku” niti samovolji pojedinih jedinica ili njihovih komandanata.

Tezno, Kočevski Rog, Huda Jama…

Na prostoru Republike Slovenije, do 2009. godine, radom posebne državne komisije za otkrivanje prikrivenih grobišta, ustanovljena je ukupno 581 masovna grobnica. Više od hiljadu masovnih grobnica rasijano je po teritoriju Hrvatske, Srbije, te Bosne i Hercegovine. Istraživanje i ekshumacija masovnih grobnica u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji vršeno je na institucionalan način, u okviru državnih institucija i radnih tijela.

Mali broj grobnica za sada je cjelovito istražen. Jedna od takvih je nekadašnji tenkovski rov u šumi Tezno pokraj Maribora, gdje su na oko 70 m širine iskopani posmrtni ostaci 1179 osoba. Kasnija sondiranja su pokazala da se ljudski ostaci nalaze na skoro čitav kilometar dužine rova, pretvorenog u masovnu grobnicu koja krije tijela najmanje 15.000 žrtava!

Kraške jame Kočevskog Roga, uz Tezno najvećeg stratišta, po pretpostavci kriju nekoliko desetina hiljada žrtava. Napuštena rudarska jama Barbarin rov u Hudoj Jami kod Laškog, paradigma je Bleiburškog zločina: tu je otkriveno 1.416 ljudskih tijela, zazidanih višestrukim pregradama u napuštena okna. Mnogi od njih su, prema forenzičkim izvještajima, bili živi u trenutku kada su zazidani, a među njima su pronađena i tijela invalida, kao i velikog broja žena…

Jezivih primjera ima i drugdje. Zloglasna jama Jazovka na Žumberku, u Hrvatskoj, krije tijela više od četiri stotine invalida i ranjenika, te bolničkog osoblja i časnih sestara, koji su odvedeni iz zagrebačkih bolnica i surovo pobijeni. U Gračanima kod Zagreba, u jednoj od sedam grobnica (iz kojih je ekshumirano 295 žrtava) nađena su tijela 30 maloljetnika, učenika jedne kadetske škole. U jednoj od 23 jame u Macelju, u kojima su nađeni ostaci 1163 osobe, pronađena su i tijela 25 svećenika…

Sve te masovne grobnice bile su skrivene, svi tragovi izbrisani, potpuna šutnja nametnuta. Ubijenim je bio namijenjen damnatio memoriae.

“Sve svršite u prvim danima”

Danas se pouzdano zna da je neposredan organizator vansudskih egzekucija bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), jugoslavenska komunistička tajna policija, formirana još u maju 1944. godine. Neposredni izvršitelji najčešće je bio Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), osnovan u avgustu 1944. godine. U egzekucijama su sudjelovali i odabrani dijelovi regularnih jedinica Jugoslavenske armije. O svemu tome, detaljne su obavijesti dali neki od neposrednih organizatora egzekucija, poput majora Sime Dubajića (koji je zapovijedao pogubljenjima u Kočevskom Rogu), ili pak Zdenka Zavadlava, zamjenika načelnika OZN-e za područje Maribora. Potvrđuju to i sačuvani arhivski dokumenti.

“Sve i druga lica koje brigade budu hvatale i upućivale diviziji, uzimati u postupak i prečišćavati”, stoji u nalogu OZN-e 1. jugoslavenske armije od 6. maja 1945., uz uputu da zarobljenike treba “čistiti” na licu mesta. “Oficire čistite sve redom”, nalaže se dalje, “osim ako za nekoga dobijete od OZN-e ili partije da ga ne treba likvidirati… Uopšte u čišćenju treba biti energičan i nemilosrdan.”

Kako se to čišćenje odvijalo, svjedoče dokumenti pojedinih jedinica Jugoslavenske armije. U depešama 15. majevičke NOU brigade od 20. do 22. maja stoji: “Brigada je stigla dvadesetog u 6 sati. Povezani smo sa O.Z.N.-om. Zadatak naše brigade je likvidacija četnika i Ustaša kojih ima dve i po hiljade… Danas smo nastavili sa streljanjem… Nalazimo se na istoj prostoriji. U toku celog dana radili smo isto što i juče (likvidacija)”.

U operativnom dnevniku III. bataljona 6. istočnobosanske NOU brigade zapisano je: “23. maj 1945. Po naređenju štaba naše brigade, bataljon je imao zadatak likvidiranje narodnih izdajnika. Zbog izvršavanja postavljenog zadatka nije se nikakav rad odvijao u toku dana… 24. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak… 25. maj 1945. Kao i prošlog dana bataljon je imao isti zadatak…”

Višednevne vansudske likvidacije zarobljenika oslikavaju strašnu dinamiku zločina. Znakovite su, međutim, direktive dvojice istaknutih osoba jugoslavenskog vojnog i političkog vrha.

Aleksandar Ranković, šef komunističkog sigurnosnog aparata i u to vrijeme desna ruka maršala Tita, pisao je 15. maja u ime Vrhovnog štaba OZN-i za Hrvatsku, izražavajući nezadovoljstvo slabim rezultatima u “streljanju bandita”. U direktivi se između ostalog podcrtava: “Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima.” Postoji i jedna slična depeša Edvarda Kardelja, od 25. juna 1945. – dakle četrdeset dana po otpočinjanju masovnih likvidacija, u kojoj se najavljuje skoro proglašenje opće amnestije i podcrtava: “Nemate… nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao do sad.”

Povijesni kontekst zločina

Da bi se Bleiburški zločin na ispravan način razumio, potrebno ga je sagledati u širem povijesnom kontekstu. Taj zločin se desio u završnici rata i neposredno nakon rata, rata koji je na jugoslavenskim prostorima bio izuzetno težak i krvav. Uz zločine užasnih razmjera, bio je to i građanski rat, u kome su sukobi bijesnili kako na ideološko-političkoj, tako i na nacionalnoj osnovi. Da li je i u kojoj mjeri Bleiburški zločin bio posljedica tih razdora? Da li je i u kojoj mjeri bio posljedica prethodno izvršenih zločina? Pitanja su to koja itekako utječu na historiografsku prosudbu.

U široj javnosti, ali i kod nekih istraživača i historičara mogu se susresti teze po kojima je Bleiburg bio nacionalno motiviran zločin, usmjeren posebno protiv Hrvata, koji su procentualno i najveće žrtve. Bleiburg neki tumače i kao genocid nad Hrvatima, štaviše – kao “hrvatski holokaust”. Već sama činjenica da su među stradalima pripadnici različitih naroda i različitih vojnih formacija govori da su takva stajališta (koja su, inače, posebno dominirala u literaturi publiciranoj od hrvatske emigracije) potpuno neutemeljena.

S druge strane, pak, nastoji se dokazati da je Bleiburški zločin ustvari predstavljao niz osvetničkih incidenata koji su bili izravna posljedica ranijih zločina NDH i ustaškog režima, ali i sastavni dio retribucija kakve su, navodno, bile uobičajene u cijeloj Evropi u tom vremenu. Razmjere zločina se pri tome nastoje umanjiti, a odgovornost jugoslavenskog državnog i partijskog vrha potpuno negirati.

Ovakvi stavovi su, očekivano, prisutni među pojedincima i organizacijama ideološki i politički vezanim uz jugoslavensko komunističko naslijeđe, za koje je karakterističan i prilično isključiv stav prema neistomišljenicima – koji se u nedostatku argumenata često optužuju za “revizionizam”, “neofašizam”, “ustaštvo” i sl.

Za razliku od Jugoslavije, politika retribucije i kažnjavanja ratnih zločinaca i kolaboracionista u demokratskim državama Evrope zasnivala se na pravu i zakonu, te provodila sudskim i administrativnim mjerama. Smrtna kazna je u pravilu izricana za najteže zločine, nakon sudskog i dokaznog postupka. Pojave vansudskih likvidacija bile su incidentne i uglavnom vezane uz određene skupine gerile i pokreta otpora, u kratkome, prijelaznom vremenu do uspostave demokratske vlasti.

U Jugoslaviji, na drugoj strani (kao i u Sovjetskom Savezu, čiji su model jugoslavenski komunisti tada slijepo slijedili) – masovne egzekucije, u pravilu bez suda i izvođenja dokaza, organizirala je sama državna vlast. Pravdati Bleiburški zločin na način – “i drugi su to radili”, dakle, nema smisla.

Povezivati Bleiburški zločin sa ranijim zločinima, osobito onima za koje je odgovoran ustaški režim može se tumačiti kao suptilan pokušaj opravdavanja – jednako kao i dovođenje ovog zločina u kontekst nekakvog “kažnjavanja” za zločine ustaša.

U ukupnoj masi od stotinjak hiljada pripadnika oružanih snaga NDH, pripadnici elitnih ustaških snaga činili su apsolutnu manjinu. Broj istinskih ratnih zločinaca, koji bi i pred redovnim sudovima u demokratskim zemljama dobili najteže kazne – bio je još manji. A što se tiče  kolektivnog “kažnjavanja” – one koji bi Bleiburški zločin umanjivali ili pravdali na takav način treba podsjetiti da krivična odgovornost ne može biti kolektivna. Dovoditi Bleiburški zločin u vezu sa, recimo, Jasenovcem i pokušavati ga opravdati kroz insinuiranje kolektivne krivice stradalnicima i žrtvama zbog zločina ustaškog režima samo je po sebi neutemeljeno, jer jedan se zločin ne može pravdati drugim.

Teza o osveti i kolektivnom kažnjavanju je, bez obzira na to, veoma upitna. Osveta kao lični motiv možda je vodila pojedince koji su uzimali učešća u zločinu, ali već smo naglasili da Bleiburg nije bio niz osvetničkih ekscesa, već dobro isplaniran i sistematski izvršen zločin. S druge strane, iz brojnih se dokumenata vidi da su optužbe ili sumnja na ratne zločine bili samo jedan, ako ne i sporedni kriterij u odabiranju zarobljenika za “čišćenje”: gledalo se puno toga drugog, od vojne formacije, roda, čina, godine mobilizacije pa do godišta dotičnog.

Koja je pozadina samoga Bleiburga i kako objasniti taj zločin?

Ono što nazivamo Bleiburgom predstavlja, zapravo, samo jedan segment ukupnih represalija i revolucionarnog nasilja jugoslavenskih komunista, koji su se, predvodeći Narodnooslobodilačku borbu, uporedo borili i za preuzimanje apsolutne vlasti u poslijeratnoj Jugoslaviji, uspostavu jednopartijskog komunističkog režima, te izgradnju socijalističkog društveno-ekonomskog poretka. U toj borbi, komunisti su se obračunavali sa svim stvarnim, pretpostavljenim i potencijalnim ideološkim i političkim protivnicima, tačnije sa svim ljudima i skupinama za koje se znalo ili pretpostavljalo da će biti ili bi mogli biti smetnja u izgradnji nove vlasti.

Prva faza tog obračuna uvijek su bile masovne, vansudske likvidacije. Kasnije će uslijediti namješteni sudske procese sa smrtnim kaznama i dugotrajnom robijom, konfiskacija imovine i druge represivne mjere. Posebno treba spomenuti sistematsko etničko čišćenje njemačke nacionalne manjine s područja Jugoslavije, u kome je pola miliona etničkih Nijemaca (Folksdojčera) protjerano iz Jugoslavije, a skoro 60.000 ih je izgubilo život u logorima – pola od tog broja bili su žene i djeca. Ukupan broj žrtava revolucionarnog nasilja na području Jugoslavije procjenjuje se na oko 180.000 ljudi (prema M. Portmannu).

Bleiburškom zločinu su prethodile masovne likvidacije u drugim krajevima Jugoslavije, u mjestima i područjima koja su partizanske jedinice prethodno oslobodile. Naličje pobjede antifašističkih snaga Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (kasnije Jugoslavenske armije) redovito su bile komunističke akcije “čišćenja” u režiji OZN-e, te sprovedbi KNOJ-a i odabranih likvidatorskih odreda.

Obimna izvorna građa, od arhivskih dokumenata do memoaristike, potvrđuje da je to bio dobro “uhodan” sistem. U novije vrijeme, temeljito su istražene likvidacije na području Beograda i Srbije, koje se dešavaju od jeseni 1944. godine, gdje su među arhivskog građom sigurnosnih službi pronađeni čak i OZN-ini poimenični spiskovi strijeljanih građana. Takvi su se postupci dešavali i u oslobođenim gradovima i mjestima Bosne i Hercegovine. Vrijedi istaknuti novija istraživanja Nihada Halilbegovića, koji je na osnovu iskaza svjedoka donosi podatke o masovnim ubistvima i grobnicama na području Sarajeva.

Može se spomenuti i težak zločin partizanskih jedinica koji se zbio nakon oslobađanja Doboja, kada je, radi navodne mobilizacije, sakupljeno više stotina mladića i dječaka, civila, koji su potom pobijeni. Bio je to, inače, jedan od rijetkih zločina o kome se javno progovorilo još za vrijeme socijalističke Jugoslavije (sredinom 1980-tih godina na njega je kao na “grešku” ukazao Dedo Trampić, poznati dobojski komunist).

U svakom slučaju, komunistička praksa “obračuna s narodnim neprijateljima” i masovnih likvidacija u oslobođenim krajevima sigurno je potaknula izbjeglički val među pripadnicima oružanih snaga NDH u rasulu, kao i među civilima. Dakle, oni koji postavljaju pitanje – “A zašto su bježali ako nisu bili krivi?” – odgovor mogu i sami naslutiti.

Odgovornost državnog i partijskog vrha

U svemu ovome, postavlja se pitanje odgovornosti maršala Josipa Broza Tita, koji se nalazio na čelu političkog i partijskog vodstva. Među arhivskom građom sačuvana je njegova zapovijed od 14. maja 1945. godine, u kojoj je naređeno da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika. Neki istraživači, istina, sumnjaju u autentičnost tog dokumenta. No, bez obzira na to, ono što se u narednim danima, sedmicama i mjesecima dešavalo pokazuje da je ta zapovijed, ako je i autentična, od početka bila samo mrtvo slovo na papiru.

Imajući u vidu organizaciju i strukturu sistema, te hijerarhiju partijske organizacije komunista – svaka je pretpostavka da se takav jedan organiziran zločin mogao desiti bez znanja i odobrenja Centralnog komiteta na čelu s Titom ne samo neutemeljena, već i potpuno apsurdna. Naposlijetku, sam je Tito u govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. jasno kazao: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja van naše zemlje.”

Zaključak

Dugogodišnji istraživački rad i historiografski napori dali su veoma značajne rezultate u spoznaji i razumijevanju povijesnog fenomena kojeg nazivamo Bleiburgom. Naravno, kao i svaki istraživački problem, i tema Bleiburga nije niti može biti zaključena, i sigurno je da će buduća istraživanja u mnogome proširiti ta saznanja.

Međutim, neke naučno utvrđene činjenice su neupitne:

  • Ono što se označava kao Bleiburški zločin ili Bleiburg i što se dešavalo od maja do avgusta 1945. bilo je unaprijed planiran i sistematski izvršen zločin strahovitih razmjera, u kome je, bez suda i zakona, surovo pobijeno najmanje 80.000 ljudi.
  • Bleiburški zločin je dio sistematskih represalija kojima su pobjednički komunisti nastojali u prvim danima svoje vlasti fizički eliminirati što je moguće veći broj svojih stvarnih i potencijalnih političkih protivnika. Bio je to hladno proračunat i planiran čin, primarno ideološki motiviran.
  • Tvrdnje o ekscesnoj naravi zločina i osveti kao primarnom motivu ne mogu izdržati kritički historiografski sud.

Historijske činjenice o Bleiburškom zločinu ne treba promatrati kroz prizmu političkih manipulacija i zloupotreba tog zločina. Niti jedan zločin tih razmjera nije pošteđen zloupotreba. Irelevantno je, u tom pogledu, pitanje načina i forme komemoracija i drugih manifestacija javnoga sjećanja, političkih poruka i simbolike. Te forme i ti sadržaji mogu biti izloženi kritici. Ali negirati i osporavati sam zločin i dovoditi u pitanje temeljno ljudsko i civilizacijsko pravo žrtava na sjećanje – van svake je pameti i moralnih obzira.

Kako će jedno društvo reagirati na prethodno podcrtane činjenice – ovisi od mnogo čega. U prvom redu, od njegove građanske i demokratske osviještenosti, ali i civilizacijske zrelosti. Sudeći po javnim istupima kojima ovih dana svjedočimo – ta zrelost je daleko od nas. Po svemu sudeći, nismo odmakli dalje od puberteta.

Post scriptum – osnovna literatura

O Bleiburgu postoji brojna naučna literatura. Ovom prilikom, za čitatelje izdvajam neke od važnijih naslova, uz kratko pojašnjenje. Svaka od ovih referenci dostupna je i online: Google je naš prijatelj.

  • Martina Grahek Ravančić: Bleiburg i križni put 1945Historiografija, publicistika i memoarska literatura. (2. izmijenjeno i dopunjeno izdanje.) Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2015. [Radi se o do danas najpotpunijoj studiji posvećenoj pitanju Bleiburga. Prvo izdanje monografije (iz 2009.) dostupno je online.]
  • Michael Portmann, “Communist Retaliation and Persecution on Yugoslav Territory During and After WWII”. Tokovi istorije, 1-2/2004, 45-74. [Veoma informativan članak u kome autor iznosi i objektivne procjene ukupnog broja žrtava komunističkih progona na području Jugoslavije.]
  • Crimes committed by totalitarian regimes: reports and proceedings of the 8 April European Public Hearing on Crimes Committed by Totalitarian Regimes. Peter Jambrek. Ljubljana: Slovenian Presidency of the Council of the European Union, 2008. [Obiman zbornik radova sa javne rasprave posvećene zločinima totalitarnih režima; veći broj radova se bavi zločinima jugoslavenskog komunizma, uključujući i različite aspekte Beiburškog zločina.]
  • Dominik Vuletić, “Kaznenopravni i povijesni aspekti bleiburškog zločina”, Pravnik, 41, No. 85 (2007), 125-150.
  • Vladimir Geiger, “Tito i likvidacija hrvatskih zarobljenika u Blajburgu”. Istorija 20. veka, 2/2010, 29-52. [Pored pitanja odgovornosti jugoslavenskog državnog, vojnog i partijskog vrha, na čelu sa Josipom Brozom Titom, autor se kritički i polemički osvrće na različite pokušaje iskrivljivanja, relativiziranja i osporavanja Bleiburškog zločina.]
  • Vladimir Geiger, Martina Grahek Ravančić: “Jasenovac i Bleiburg između manipulacija i činjenica”. U: Andriana Benčić, Stipe Odak, Danijela Lucić (ur.), Zbornik radova: Jasenovac – manipulacije, kontroverze i povijesni revizionizam, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2018., 19-63. [U svjetlu najvažnijih utvrđenih činjenica o Jasenovcu i Bleiburgu autori se bave primjerima očiglednih manipulacija s ova dva zločina.]
  • Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946. Dokumenti. Zdravko Dizdar et alt. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005. [Zbornik dokumenata komunističke provenijencije od kojih se mnogi direktno odnose na Bleiburški zločin. Postoje još tri toma koja su naknadno objavljena.]
  • Mitja Ferenc: “Tezno – najveće prikriveno grobište u Sloveniji. O istraživanju grobišta u protutenkovskom rovu u Teznom (Maribor)”. Časopis za suvremenu povijest, 44, No. 3, 2012., 539-569. [U radu posvećenom najvećoj masovnoj grobnici u Sloveniji, autor na osnovu arhivske građe i iskaza svjedoka opisuje likvidacije u protivtenkovskom rovu u Teznom, te iskopavanja, ekshumaciju žrtava i istražna sondiranja.]
  • Mitja Ferenc, “(Zle)Huda Jama. Zločin u rudarskom oknu Barbara rov u Hudoj Jami kod Laškog”. Hereticus, IX, No. 1-2, 2011., 37-53.
  • Omer Hamzić, “‘Oni su odstupili’ – Blajburg 1945. i Bošnjaci u historiografiji i sjećanjima: primjer Gračanice”Društvena i humanistička istraživanja, vol. II, no. 2 (3), 2017., 145-165. [Autor se osvrće na kulturu sjećanja i specifičnu percepciju Bleiburškog zločina u narodnom pamćenju Bošnjaka na primjeru gračaničkog kraja.]
  • Srđan Cvetković, Između srpa i čekića: Likvidacija “narodnih neprijatelja” 1944-1953. Knjiga prva. Beograd: Službeni glasnik, 2015. [Obimna studija posvećena različitim vidovima represije na području Srbije, između ostalog donosi podatke o pogubljenjima i masovnim grobnicama.]
  • Nihad Halilbegović, “Iskustva u istraživanju stradanja Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu: masovne likvidacije i masovne grobnice u Sarajevu 1945.-1949.” U: Zbornik radova s naučnog skupa “Bošnjaci u Drugom svjetskom ratu”, Sarajevo: Udruženje “Mladi muslimani”, 2012., 225-246. [Autor donosi ranije nepoznate podatke o masovnim likvidacijama i grobnicama na području Sarajeva.]

Izvor: Bosanska misao

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

xBox

Jakov Sedlar: “Ministrica Obuljen odbila je financirati film o djeci ubijenoj u Domovinskom ratu!”

Za ‘Hrvatske anđele rata’ od HAVC-a nismo dobili niti kune, ali su zato povjerenikom za film imenovali Danila Šerbedžiju, kojeg štiti Pupovac, a on dijeli 5 milijuna eura godišnje za protuhrvatsku propagandu – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji, redatelj Jakov Sedlar i otkrio: – Ministar Medved je napisao pismo potpore za film, htio je dati sredstva, međutim, nije ih dao jer je tako odlučila Plenkovićeva Vlada! Medved mi je rekao da nema pravo nikome ništa pomagati te da mu je tako naloženo iz Vlade zbog korone, uključujući i ovaj projekt.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Jakov Sedlar

Za dvadesetak godina, političari poput Pupovca, reći će da se ne zna tko je ubio više od četiri stotine djece u Hrvatskoj, tijekom velikosrpske agresije. Reći će da sve to nije istina, da je gospodin Štefančić “lagao” kada je govorio o tome kako su mu u Borovu Selu ubili četverogodišnju kćerkicu Martinu – upozorio je Sedlar, uz napomenu kako je snimanje ovakvog filma nacionalni prioritet, ali nažalost, ne i za aktualnu Vladu, kao i sve one prije nje…

“Užasan je grijeh i propust svih dosdašnjih Vlada, što još nemamo film o djeci, žrtvama velikosrpske agresije,” ogorčen je Sedlar: “To je višestruko ubijanje njihovih roditelja, ljudi koji su izgubili svoju djecu, to je i ponovno ubijanje te djece!”

ZA UBIJENU DJECU TIJEKOM VELIKOSRPSKE AGRESIJE NITKO NIJE ODGOVARAO, NEMAMO NI FILM O NJIMA!

Nakon što je Bujica pustila eksluzivne isječke iz ‘Hrvatskih anđela rata’, redatelj filma je bio vidno potresen: – Bilo je izuzetno teško to raditi… Naći se s majkom i sa sestrom djeteta koje je ubijeno s četrnaest godina, naći se s majkom djeteta koje je stradalo u Osijeku… Dujić iz Biograda, kojemu je bratu pola glave odrezano… Naći se s jednom ženom koja sada ima 40 godina, a tada joj je dvogodišnji brat pogođen u srce, u Sv. Filipu i Jakovu… S gospodinom Stanićem, koji je izgubio majku, ženu i troje djece… To je užasno i,teško mi je uopće o tome govoriti, ali netko je naprosto morao ispričati tu priču.

Zločin je što nitko za više od četiri stotine ubijene djece u Hrvatskoj nije odgovarao – napomenuo je Jakov Sedlar i nastavio: – Zločin je i što HAVC, Hrvatska država, nije osjetila potrebu napraviti film o našim anđelilma.

U emisiju se uživo javio bivši ministar kulture i čelnik Bloka za Hrvatsku, dr. Zlatko Hasanbegović. Koalicijski partner Domovinskog pokreta Miroslava Škore je prvo odgovorio na pitanje zašto su HAVC i ministarstvo Nine Obuljen odbili financirati Sedlarov film o djeci ubijenoj tijekom Domovinskog rata: – Hrvatska kinematografija je postala plijenom jedne interesno-koruptivne hobotnice, koju poznajemo pod imenom HAVC i koja ima dva smjera i dva interesa – jedan je pseudoumjetnički, a zapravo ideološki, a drugi banalan, jer su u pitanju poslovno-interesni razlozi.

DR. HASANBEGOVIĆ ZA BUJICU: “NINA OBULJEN JE INSTRUMENT U RUKAMA KORUPTIVNE HOBOTNICE!”

Komentirao je i imenovanje Danila Šerbedžije novim ‘povjerenikom’ za film, koji je, prema informacijama Bujice, na sjednici HAVC-a, rekao kako je ‘Rat i mir’ napisao Dostojevski: – Mogu parafrazirati jednu pučku mudrost; “Sjaši Kurta da uzjaše Murta”… Šerbedžija je u ovom trenutku cenzor i povjerenik, onaj koji odlučuje o višemilijunskim sredstvima, koji estetski i ideološki prosuđuje… Prije toga je bio netko drugi, sutra će biti netko treći… Šerbedžija u ovom trenutku rezdjeljuje desetke milijuna kuna! Oni kojima će se ta sredstva dodijeliti i kojima se dodjeljuju, sutra će ga zamijeniti i tako u krug, sve dok hrvatska državna kulturna politika, a tu je bio i moj glavni krimen, ne oduzme tu igračku iz ruku te koruptivne hobotnice! Sustav grabeži, klijentelizma i razdiobe novca po ideološkom kriteriju, naprosto treba demontirati!

“Hrvatska kinematografija je u ovom trenutku plijen dviju skupina grabežljivaca iz dvije udruge,” nastavio je bivši ministar kulture i otkrio o kojim je udrugama riječ: “To su Udruga producenata i Udruga filmskih redatelja i to je političko pitanje… Političkim sredstvima su dobili tu igračku, političkim sredstvima im se ta igračka može i oduzeti.”

Ministarstvo kulture je nakon mog odlaska preuzela osoba koja je samo instrument u rukama koruptivne hobotnice – nastavio je dr. Hasanbegović te napomenuo: – Vrijednost i doseg svake hrvatske kulturne politike i svakog ministra kulture, mjerit će se upravo prama odnosu spram onoga što nazivamo HAVC.

MINISTARSTVO KULTURE MAGISTRA PLENKOVIĆA KAO BANKOMAT LIJEVIH EGZIBICIONISTA…

Dr. Zlatko Hasanbegović je tijekom razgovora za Bujicu komentirao i šest kaznenih prijava protiv tvrtke ‘Rijeka 2020’ kao i konačni slom projekta EPK: – To je logična konzekvenca modusa operandi skupine koja se utaborila u trgovačkom društvu ‘Rijeka 2020’. I inače, to je zamišljeno kao jedna vrsta sezonskog okupljališta različitih prekaljenih ljevičarskih kvaziaktivista. U moje vrijeme napustili su Ministarstvo kulture, ali su utočište pronašli u Rijeci, koja je u kontekstu projekta EPK, postala neka vrsta neojugoslavenskoga Pijemonta, pa je onda više od slučajnosti da je u pozadini šest kaznenih prijava i jedna tvrtka iz Novoga Sada, koja je mimo svih kriterija, dobivala poslove. U Ministarstvu kulture magistra Plenkovića i Nine Obuljen Koržinek, Rijeka je našla pouzdani bankomat za financiranje različitih vrsta egzibicionizma.

Na pitanje, hoći li s Domovinskim pokretom Miroslava Škore, nastaviti tamo gdje je stao kao ministar kulture, osvoje li vlast, dr. Hasanbegović je jasno odgovorio: – Nisam stao nego još uvijek koračam i nadam se da će se za koji mjesec taj hod ubrzati!

Imenovanje Danila Šerbedžije “umjetničkim savjetnikom” za film u HAVC-u, komentirao je i redatelj Jakov Sedlar: – Danilo Šerbedžija ništa u svom životu nije napravio! On je devet godina studirao, a onda je u Ohaiu završio, ne znam što… Ohaio je po važnosti sveučilišta u Americi, kao da ovdje završite neku školu u Kutini… I sada taj Šerbedžija upravlja s milijunima eura! Prema svemu što je do sada napravio, on apsolutno nije kompetentan, ni po kojem kriteriju, a najmanje profesionalnom.

SEDLAR KOMENTIRAO POKUŠAJ ZABRANE NA HRT-u, OPTUŽIO JE LJEVICU ZA ANTISEMITIZAM!

Jakov Sedlar je u Bujici otkrio tko je i zbog čega pokušao zabraniti emitiranje njegovog dokumentarca ‘Od Mossada do Eichmana’ na nacionalnoj televiziji, u srijedu, 27. svibnja. Potvrdio je da su pritisci prema Prisavlju išli iz Ministarstva kulture, ali i još nekih krugova…

“Teško je ući u glave tih ljudi i shvatiti kako im to može smetati,” komentirao je Sedlar pokušaj zabrane njegova filma na HRT-u: ”To nije samo priča o lovu na Eichmana, to je priča o najpoznatijem agentu Mossada Refi Eitanu i spektakularnoj akciji o kojoj su napisane brojne knjige… Moj dokumentarac je već prikazan na 19 televizija diljem svijeta, a premijera je bila u Tel Avivu. U filmu su razgovori sa izraelskim premijerom Ehudom Olmertom, najpoznatijim izraelskim odvjetnikom Ramijem Caspijem, čiji je otac napisao zakon po kojemu je Eichman ubijen, s obzirom da u Izraelu nema smrtne kazne… Tu je i legendarni general Avigdor Kahalani, koji je bio njihov najpoznatiji tenkist u ratovima ’67. i ’73. godine.”

Na pitanje kako to da je dobar s izraelskim generalima i brojnim državnicima Židovima, ali ne i Ognjenom Krausom iz zagrebačke Židovske općine, proslavljeni redatelj je odgovorio: – Meni je to teško reći, ali sam čuo, i to su žalosne činjenice, da je njegova obitelj sudjelovala u progonu blaženog Alojzija Stepinca. Isto tako, uokolo čujem kako se Pupovac hvali da je Kraus njegova pudilca! Meni je to tužno čuti. Pupovac se hvali i da su predstavnici drugih manjina njegove pudlice.

Bujica je ekskluzivno pokazala isječak iz još jednog Sedlarovog filma – ‘Stradanje Židova u Titovoj Jugoslaviji’, nakog čega je redatelj za antisemitizam prozvao projugoslavensku ljevicu u Hrvatskoj: – Oni se apsolutno ponašaju antisemitski! Nije njima važna istina, nego štititi sebe i svoje sitne interese, svoj džep i naravno, komunističku ideologiju.

SEDLAR: “NA TITOV SPROVOD IZRAEL NIJE POSLAO NITI ČISTAČICU, A NJEGOVI ŠTOVATELJI ŽIDOVIMA NA VRAĆAJU IMOVINU!”

Najavljujući film o stradanju Židova u Titovoj Jugoslaviji, redatelj je rekao: – Iako svi pričaju o “velikom sprovodu” Josipa Broza, država Izrael nije mu poslala čak niti čistačicu! Bili su tamo brojni diktatori, od Sadama do Caussescua, ali iz Izraela nije bilo nikoga… I tu je Izrael pokazao vrlo jasno što misli o Titu. U to vrijeme predsjednik Izraela bio je Isaac Navon, a premijer general Menahem Begin, velika povijesna osoba. Oni su dobro znali da je Tito u Jugoslaviji organizirao teroritičke kampove PLO-a za borbu protiv Izraela.

Pored rasnog antisemitizma koji smo jasno osudili, u Hrvatskoj postoji problem i s tzv. klasnim atisemitizmom, koji je još uvijek na djelu – rečeno je u emisiji, a Sedlar je upravo tut emu obradio u novom filmu: – Stanovi koje su ’45. preuzeli jugoslavenski komunisti, Židovima nikada nisu vraćeni! Imate stan u kojem živi bivši predsjednik Josipović, mislim da je židovski! Komunistička ideologija na neki je način, nastavila politiku holokausta. U komunističkoj Jugoslaviji nije bilo pisanog zakona poput rasnih, ali Židovi da bi otišli u Izrael ’48. godine, morali su potpisati kako se odriču sve svoje imovine, ako žele otići! U filmu imamo Ivicu Kuflara koji svjedoči o tome… I pokojnog Alfreda Paala, koji je bio dva puta na Golom otoku… U filmu Marijo Kerin svjedoči kako mu je majka ’49. dobila pet godina zatvorske kazne, a bila je šest mjeseci u drugom stanju, njega je rodila u Petrovoj bolnici, uz nazočnost troje Udbinih agenata. To je užasna priča! Apsolutno postoji klasna mržnja kod jugoslavenskih komunista prema svim Židovima koji nisu prihvatili komunističke ideje!

Sedlar je u Bujici iznio još jedan strašan podatak: – Nakon rata je na području socijalističke Hrvatske srušeno šest sinagoga, a u Srbiji preko pedeset! Ili su ti vjerski objekti pretvoreni u nešto drugo… I to su napravili jugoslavenski komunisti. Za vrijeme rušnje sinagoge ’63. u Karlovcu  je šef milicije bio Josip Boljkovac, a osoba koja je tada bila jedna od važnijih u židovskoj zajednici i koji je sve to znao, bio je Slavko Goldstein. Da ne govorim o devastaciji Židovskog groblja u Karlovcu, za što su također odgovorni komunisti…

Na pitanje zašto su to radili, redatelj je odgovorio: – Zato jer za komuniste Boga nema. Bog im je bio Tito, a u Rusiji Staljin! Tito je Staljinov učenik… Židovi su strašno stradali i u mnogim komunističkim zemljama, a za to nitko nije odgovarao.

“Povrat imovine Židovima i mnogim njihovim obiteljima koje su danas u Izraelu, bio bi dobar i pošten potez,” smatra Sedlar: “Žao mi je da to još ni jedna hrvatska Vlada nije napravila. To bi trebalo napraviti zbog poštenja i isprike žrtvama.”

BUJICA

Nastavi čitati

xBox

DOBRI OČEVI: U lovu na nove mandate

Čović, Izetbegović i Dodik ne mijenjaju strategiju koja funkcionira. Žedne ovce lakoćom prevode preko vode. To im uspijeva i s njihove strane nema potrebe da se tu išta mijenja. Bilo je to razvidno i ranije tako da onomu tko vidi početni udarac odmah može biti jasno kakvu ćemo predizbornu utakmicu gledati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Čović, Izetbegović, Dodik

Koliko čovjek treba biti idiot pa da nije u stanju prepoznati tzv. nacionalističke predizborne zakulisne radnje koje ujedno znače i otvoreni stampedo u borbi za nove mandate. Čović, Izetbegović i Dodik ubacili su u petu. Pripremaju svoje ovce za još jedne izbore koji će samo legalizirati njihovu vječnu vladavinu. Znamo kakvi su politički sustavi gdje jedni ti isti ljudi doživotno vladaju. Već smo proživjeli jedan takav totalitarni sustav. Nakon njega imali smo rat koji je tobože donio demokraciju i promjene. A vidimo da smo daleko od promjena i da je jednoumlje samo promijenilo okvir djelovanja. Umjesto jedne države, jednog, naroda, jedne stranke i jednog vođe danas imamo fikciju od jedne države, ali nedvojbeno tri naroda, tri stranke i trojicu vođa. Opći tehnološki napredak izmijenio je sliku društva. Daje nam privid da smo napredovali i da smo iz jednog sivila zakoračili u sveopći napredak. Istina, u nekim segmentima napretka ima, ali zato mnoge vrijednosti, koje vrijede za socijalnu državu, nestale su preko noći. Besplatno (ili znatno jeftinije) školstvo, gotovo pa besplatno zdravstvo, a o korupciji da i ne govorimo… Takvih primjera ima na pretek. Primjera koji su pokazivali kako jedna država funkcionira. Za razliku od današnje Bosne i Hercegovine koja praktično nema nikakve odlike države. Međunarodni protektorat koji preživljava na respiratorima i dovoljno je da nestane struje pacijent zvan Bosna i Hercegovina odmah bi izdahnuo.

Zašto je u uvodu rečeno da tzv. nacionalističke stranke otvaraju predizbornu kampanju – zašto takozvane? Iako su sve one usidrene uz svoje narode ta značajka nije nikakva odrednica koja stranke čine uistinu nacionalističkim. Jer kada su uđe u srž definicije nacionalizma i nacionalističkog onda se može vidjeti da tu ima povelikog odmaka od tih definicija. Nacionalna odrednica je samo poveznica područja djelovanja tih stranaka. Ujedno i mamac za lakovjerne koji, pokazalo se, dobro funkcionira.

S druge strane one, isto tako tzv., narodne stranke koje nemaju atribute nacionalističkih, među kojima prednjači SDP ali i drugi sateliti proizašli iz SDP-a su jednako nacionalne stranke kao HDZ ili SDA. Ne samo da te stranke imaju jednonacionalnu strukturu članstva nego je retorika njihovih čelnika u javnom diskursu daleko žešća i sa više šovinističkih elemenata nego se to može čuti od nekih stranačkih prvaka iz reda tzv. nacionalističkih stranaka. Uzgred rečeno, više je Ustaški pokret u svojim redovima imao Židova i Srba nego što danas SDP ima Hrvata, Srba i drugih nebošnjačkih naroda. Toliko o multietničnosti SDP-a i otklonu od nacionalnog.

Dobri očevi nastupaju

Čović, Izetbegović i Dodik ne mijenjaju strategiju koja funkcionira. Žedne ovce lakoćom prevode preko vode. To im uspijeva i s njihove strane nema potrebe da se tu išta mijenja. Bilo je to razvidno i ranije tako da onomu tko vidi početni udarac odmah može biti jasno kakvu ćemo predizbornu utakmicu gledati.

Ovaj trojac da bi krenuo u predizbornu kampanju ili u proces animiranja svojih birača općoj situaciji u državi daje nacionalistički štih. Oblača nebo nacionalističkim bojama i sami se pobrinu da iz tih oblaka sijevaju nacionalističke munje.

Iako su na državnoj razini moguće razne kombinacije i koalicije, na federalnoj razini HDZ i SDA ne pružaju šansu drugima. Tu i tamo SDP katkada pomoli nos, ali vrlo brzo biva potučen od klanova Izetbegovića i Čovića. SDA i HDZ ne mogu jedni bez drugih. Jedna stranka je drugoj oslonac. Kada je jedna od njih na vlasti tu je uvijek i druga. Djeluju po sustavu spojenih posuda. Tako će biti i nakon jesenjih izbora (ako se izbori uopće održe). Ponovo će HDZ i SDA praviti iste koalicije. Iako sada prividno kreću u rat, čim se objave izborni rezultati njihove ratne sjekire se zakopavaju. Čović i Izetbegović puše lulu mira, dok im narodi dime neke druge stvari. Nevažno, važno je da imamo vlast i da država funkcionira bez obzira što ova tvorevina liči na sve samo ne na ozbiljnu državu.

Ne znam tko je prvi počeo i koji događaj predstavlja početak tzv. svađe i netrpeljivosti koja uvodi u predizbornu utakmicu, ali je razvidno koji su događaji bez ikakve sumnje odigrani u službi izbora i koji su pokrenuli predizborne svađe. One imaju samo jedan zadatak, a on glasi; homogenizirati biračko tijelo i raspršiti antagonizam među narodima kako bi u svoj tor sabrali što više ovaca slične vune.

Puljićev igrokaz u službi velikog vožda

Mnogi politički analitičari su u svojim tekstovima Puljića nazvali Čovićevim igračem. Ne mogu to tvrditi, ali mozaik se polako slaže u tom smjeru.

Misa u sarajevskoj katedrali za stradalnike Bleiburga i Križnog puta savršeno odgovara početku predizborne utakmice i pogoduje raspirivanju strasti i podizanju tenzija među Bošnjacima i Hrvatima. Dok su Hrvati (ogromna većina) stali na stranu Puljića i Crkve, većinsko muslimansko stanovništvo ustalo je protiv mise.

Čoviću malo treba da okupi Hrvate oko teze o ugroženosti Hrvata. Oni koji su bili rezervirani prema toj tezi sada nakon sarajevskog slučaja pokušaja zabrane mise više nemaju nikakvih dvojbi. S Bošnjacima se ne može i Čović je bio u pravu. A Čoviću to i treba.

U zadnjem mandatu Čović je napravio toliko propusta da je njegov kredibilitet bio doveden u pitanje. Nije ispunio ni jedno predizborno obećanje. Čak što više, počeo je gubiti kontrolu nad članstvom u svojoj bazi. U očima Međunarodne zajednice postao je nepoželjna osoba koja nije kadar rješavati bosanskohercegovačke probleme nego je u njihovim očima sam postao problem.

Unatoč tomu njegov HDZ bi odnio pobjedu kod Hrvata. To nije sporno. Međutim, nakon mise u Sarajevu Čović će sada među Hrvatima dobiti plebiscitarnu potporu. A to je ono što mu je u ovom trenutku trebalo. S takvom potporom steći će neprikosnoveni legitimitet kada su Hrvati u BiH u pitanju. Reći ću, nažalost, jer evidentno Čović apsolutno ne vodi računa o Hrvatima u većem dijelu Bosne. Ako je nešto i napravio za Hrvate to je bilo radi interesa Hrvata od Livna do Čapljine.

Također, Čović će dobiti i legitimitet pred međunarodnim faktorima, jer što će mu moći Međunarodna zajednica ako Čović dobije apsolutnu potporu hrvatskog naroda i ako osvoji sve općine sa hrvatskom većinom, što je više nego izgledno. Zato Čović ima reći jedno veliko hvala kardinalu Puljiću. Ne bi bilo zgoreg da ga ponovo obdari s jednim štapom, mada mu to neće više trebati jer Puljić ide u mirovinu. Ali siguran sam Čović će već naći način kako da se zahvali duhovnom ocu iako je svoju duhovnost spoznao u svojim srednjim godinama.

Antife u službi Izetbegovića

Premda SDA ideološki ne bi trebao biti protiv mise za Bleiburške žrtve ovogodišnja misa došla im je kao plodan poligon za podizanje nacionalnih tenzija. Zna SDA da je na Bleiburgu najveća grobnica Bošnjaka. Veća od one u Srebrenici. Zna SDA da su na oba mjesta krvnici Bošnjaka nosili petokraku na kapama. Zna SDA da je pijetet Bleiburškim žrtvama odan uz sve počasti u Sarajevu 1995. godine. Zna to sve SDA i sada. Ali zna da nam se bliže izbori i da je zgodno Čoviću kontrirati. I pogodili su u sridu. Napucali su ono malo bijednika u Sarajevu da izađu na prosvjede. Nalog su dobili i mediji pod kontrolom SDA, a nakon njih lavina je krenula sama. Postignut je pun pogodak jer i Bošnjaci su instruirani do te mjere da sada svi do jednog mrze sve što je hrvatsko. A tko ne bi onda mrzio „ustaški“ HDZ. A tko će Sarajlije zaštiti od povampirenog ustaštva nego SDA. I ne samo Sarajlije jer kako se moglo vidjeti po komentarima na društvenim mrežama cijela Bosna se propela na zadnje noge protiv Puljića i mise u sarajevskoj katedrali.

Netko će reći da su u Sarajevu prosvjedovali antifašisti. Raja koja dolazi iz miljea SDP-a, a ne iz krila SDA.

Ako su oni prosvjednici sve što Sarajevo od antifašista ima onda je jadno i Sarajevo i njegov antifašizam.

Naravno, nitko nije prosvjednicima prebrojavao krvna zrnca, ali je evidentno da je riječ o sljedbenicima komunizma, jugonostalgičarima i potomcima partizanskih zločinaca koji imaju samo jedan interes, a on se ogleda u formuli da povijest ne treba istraživati, jer izaći će na vidjelo ono što oni ne žele da se sazna.

SDA možda nije bio izravno involviran u te prosvjede, ali su im oni došli kao melem na ranu. Savršeno odigran scenarij. Možda je prosvjed pomno u dogovoru sa Čovićem izrežiran. Možda su režiseri bili neki drugi. Nevažno, važno je da je SDA iz njih izvukao maksimum. A da nije u iste imao umiješane prste to ne može nitko osporiti, jer same izjave opskurnih lidera kao što je član Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda (SDA) Džaferović ili mediji pod izravnom kontrolom SDA koji su pisali o tom događaju idu u prilog zaslugama stvaranja antagonizma i netrpeljivosti koji se mogu pripisati samoj SDA.

Javio se i Dodik

O misi u Sarajevo za komentar nismo trebali ni pitati poglavare Srpske pravoslavne crkve. Stara narodna poslovica kaže: budalu ne treba tražiti ona se sama javi.

Tako je i bilo. Prvi čovjek pravoslavne crkve u Sarajevu mitropolit Hrizostom, oglasio se riječima kako prekida svaku suradnje s kardinalom Puljićem. On se našao da prosvjeduje. Znamo da je Srpska pravoslavna crkva bila generator zločina u nedavnom ratu i umjesto da se pokrije po glavi Hrizostom prekida diplomatske odnose sa Puljićem zbog jedne mise za duše nevinih čiji su dželati bili nitko drugi nego svetosavljem posvećeni četnici preodjenuti u partizanske košulje.

Sutra će Hrizostom jednako postupiti prema reisu Kavazoviću kada on bude proučio dovu za žrtve Srebrenice.

Da ne bi ova predizborna priča završila na federalnom duetu Čović – Izetbegović pobrinuo se vožd iz manjeg beha entiteta i član Predsjedništva, države koju ne priznaje, iz reda srpskog naroda, Milorad Dodik.

Dodik je nastupio u istom tonu. Svađalački, huškački… onako kako je njemu samo znano. Osuda mise u sarajevskoj katedrali je bio čin koji se očekivao od srpskog prvaka. Nismo bili počašćeni nikakvim iznenađenjem u smislu umjerenije Dodikove retorike. Međutim, taj događaj je bio i prigoda da se, osim puke osude mise, Dodik uhvati u kolo sa Čovićem i Izetbegovićem i da na kartu nacionalističkih izjava osvijesti, može biti, uspavane Srbe. Da ih potakne na mržnju prema Hrvatima i Bošnjacima, jer samo takvi Srbi su dobri Srbi i samo takvi će produžiti politički život Miloradu Dodiku.

Zapravo Dodiku gubi više nego Čović. Gori mu više pod nogama, jer Dodik ima opoziciju u Republici Srpskoj za razliku od Čovića koji se riješio svoje opozicije u godinama koje su prethodile.

Zato Dodik ide dalje. Podiže vulgarni vokabular na ljestvicu više. Sve zbog izbora i animiranja potencijalnih birača koje može samo on zaštiti od povampirenog ustaštva kojeg vidi u cijeloj FBiH. Apsurd je u tomu veći zato što je riječ o lokalnim izborima i prijetnje iz Federacije BiH nema niti je može biti. Nevažno, Dodik zna koji recept pali i kako se animiraju ovce za glasanje. To što ovce ne razlikuju vuka od psa ovčara nije Dodikov problem. Ista mu činjenica ide u prilog i osvojenim glasovima neće gledati u zube.

Tako najnoviji Dodikov biser glasi: „U Bleiburgu ih je sve trebalo pobiti“!

Na stranu što svi vjerujemo da Dodik uistinu tako i misli. Mislio je on to i ranije. Samo ovo predizborno vrijeme prigoda je da tako nešto javno i kaže. Nema sumnje da će ovakvim izjavama steći naklonost Srpske pravoslavne crkve. Nije to tako strašno. Navikli smo. Ali nismo navikli da ne ustane makar jedan Srbin i da kaže kako Dodik nema za pravo. A koliko znamo još se ni jedan nije oglasio, vjerojatno i neće.

Velika je to škola koju treba naučiti. Neki jesu, a neki ne bi ni da su u Bleiuburgu doslovno svi i ubijeni.

Da ne izlazim iz konteksta teme vratit ću se izborima i zaključiti ovaj tekst.

Dakle, pozicije stranačkih prvaka i nacionalnih junaka imamo. Ovih dana će jedan drugom oči vaditi, a čim izbori prođu oni će ponovo sjesti za isti stol. Sjest će da podijele plijen izbornih pobjednika.

Narod, onaj presvučen u ovčju kožu ponovo će zavapiti da su bili ovce i ponovo će zaključiti da su prevareni. Jedni će otići negdje vani, drugi će na društvenim mrežama pljuvati po političarima za koje su netom glasali. A treći, nema trećih, oni su otišli ranije…

Autor: herceg-bosna.com

 

Nastavi čitati

xBox

IVAN PENAVA: “Ovo više nije HDZ Blage Zadre!”

Medved, za kojeg smatrate da je “desno”, pokriva Domovinski rat, a na Frušku goru, među Vučićeve četnike, ide koalicijski partner i to na Dan pobjede – izjavio je u Bujici na Z1 televiziji, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, komentirajući dolazak Plenkovićeve ekipe, koja bi trebala obnoviti HDZ u Gradu heroja: – Pokriva sve pozicije, apsolutno mu nije važan svjetonazor i nema svoja određenja!

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ivan Penava

“Osjećam se rasterećeno,” rekao je Penava u svom prvom velikom inteviewu, nakon izlaska iz HDZ-a i najavio: “Sad krećemo u nove izazove, u nove pobjede i nastavljamo borbu za vrijednosti u koje vjerujemo.”

Potvrdio je da razgovara s dr. Miroslavom Škorom i kako će najvjerojatnije, na predstojećim parlamentarnim izborima, nositi zajedničku listu s Domovinskim pokretom i partnerima u 5. izbornoj jedinici: – Idemo s Domovinskom pokretom Miroslava Škore. Razgovarali jesmo, no, ostavit ćemo gospodinu Škori da ocijeni kada je trenutak za objavu.

Istupanje iz HDZ-a te zajednički nastup sa Škorom, zasigurno će se odraziti i na nacionalni rejting pokreta, s obzirom da je gradonačelnik Vukovara iznimno popularan i u Dalmaciji, rečeno je u emisiji: – Kada sam dobio pljesak na Sinjskoj Alci, to su pokušali zataškati. Isto se ponovilo i u Kninu, Ciborni… No, manje je bitan taj plijesak, bitno je znati da veliki dio našeg naroda osjeća dobro u ovome što radimo, a to osjeća i veliki dio članova HDZ-a.

PENAVA: “MOGAO JE PLENKOVIĆ PRIJETITI I U DRUŠTVU TRUMPA I PUTINA, ALI JA GA SE NE BOJIM!”

U ekskluzivnoom i potpuno otvorenom razgovoru, Penava je progovorio o “Plenkovićevim prijetnjama”: – Ovisno o vrsti prijetnje i onoga kojemu je upućena, ona naliježe na plodno tlo ili biva odbačena. Ovaj vid prijetnje meni osbno ne predstavlja nikakav problem! Nisam ja na dužnosti gradonačelnika zbog sebe, već zbog ljudi koji su me izabrali i koji stoje iza mene, tu sam zbog svojih stavova i vrijednosti koje zastupam. Za vrijednosti se gine i jedna prijetnja koja zadire u te vrijednosti, uopće me ne zanima.

Pred kamerama je pokazao fotografiju prerezanog vrata vukovarskog Hrvata Bariše Ivančića. Video s njegovom pričom pušten je na velikom vukovarskom prosvjedu protiv neprocesuiranja velikosrpskih ratnih zločina, međutim, nitko iz insitucija hrvatske države do danas nije reagirao: – Bariša Ivančić u Domovinskom ratu ostao je bez sina. Ovo je ožiljak od četničkog noža, na njegovu vratu!

“Tu je i fotografija ruku s ožiljcima od žice, našeg Mladena Roguljića,” nastavio je gradonačelnik Vukovara pokazivati pred kamerama: “Taj je čovjek ginuo za HDZ! Kao gradonačelnik Grada Vukovara, odgovaram za te ljude, iako kazneni progoni nisu u domeni moga djelovanja, oni nose te križeve i ja iza tih ljudi stojim. I što su onda prijetnje bilo kojega premijera?!”

Mogao je Plenković prijetiti i u društvu Trumpa i Putina skupa, ali ovo su moji prijatelji i građani koje zastupam, ja njih ostaviti neću, a prijetnji se ne bojim – poručio je Penava, uz napomenu kako je ono što Plenković i ekipa rade Vukovarcima “čisti cirkus i sramota”.

PENAVA ODGOVORIO MEDVEDU: “NEKA JAVNOST SAMA ZAKLJUČI TKO JE OSTAO DOSLJEDAN, A TKO SE OKRENUO!”

Državne institucije znaju sve o zločinima počinjenim u Vukovaru, međutim, za njih očito, postoje važniji problemi – optužuje gradonačelnik Grada heroja.

“Plenkovićeva Vlada došla je do svog kraja, 14. je u nizu i nije ništa bolja od svih prethodnih,” ocjenjuje Penava i upozorava na šutnju aktualnih dužnosnika, kao i nedostatak osjećaja za pravdu: “To dovoljno govori o njihovoj neljudskosti, besprizornosti, nedostatku karaktera, sebičnosti i okrutnosti.”

Penava je u Bujici otvoreno priznao kako su vršili pritisak na njega: – Ne samo da resorni ministri, pa ni ministar branitelja, ništa nisu napravili, nego su me sustavno sputavali! Glavni državni odvjetnik smijenjen je, navodno, zato što je mason… Nije smijenjen zbog ovih stvari, zbog nerada po pitanju procesuiranja ratnih zločinaca, nije smijenjan niti jedan njegov prethodnik… Nitko me ne može uvjeriti u to da naše institucije nisu bile u stanju sve ove godine riještiti te probleme. Oni ih nisu htjeli riješiti!

Gradonačelnik Vukovara na Z1 je posebno prokomentirao izjavu zamjenika predsjednika HDZ-a Tome Medveda, koji ga je nazvao “sebeljubom”: – Možda sam s njim bio dobar, možda jesam i oprostit ću mu ove izjave i uvrede. A kada već govorimo o tome tko je izdao naše vrijednosti, prisjetit ću se prosvjeda u Vukovaru, ali i prosvjeda u šatoru u Savskoj, kada je SDP bio na vlasti. Vrlo često su nas SDP-ovci prozivali kako se radi haranga, samo da bi došli na vlast. Takvu tezu nikada nisam htio prihvatiti, jer sam i sam čvrsto stajao na tim prosvjedima i iza sustava naših vrijednosti, bez obzira na to tko je na vlasti. Kada su me pitali zašto kritiziram vladu HDZ-a, rekao sam im da sam ostao vjeran našim ljudima i našim vrijednostima, bez obzira na to tko obnaša vlast.

“Ako smo bili skupa i borili se protiv nepravde koju nam je nanosila Milanovićeva Vlada, onda, kada si došao na vlast ne možeš to zaboraviti i misliti da ćemo ti klicati,” poručio je Penava ministru Medvedu i dodao: “Time zapravo obezvrijeđujemo vrijednosti zbog kojih smo bili skupa, za koje smo se zalagali. Mislim da javnost sama može prosuditi tko je ostao dosljedan, a tko se zaboravio i okrenuo!”

PENAVA OTKRIO: TKO JE “LOMIO” PROSVJED U VUKOVARU?!

Pitam se tko bi danas bio u šatoru da je u Savskoj – nastavio je Penava i po prvi puta javno otkrio tko je “lomio inicijativu oko prosvjeda u Vukovaru”: – Vlada RH, ministar branitelja i Josip Đakić! Ne članstvo Hvidre, ali da Đakić, da Medved i da Vlada! Mi ostali smo bili tamo. S nama je bila i Udruga veterena specijalne policije i Udruga gardijskih brigade, 100-postotni invalidi i HOS-ovci. I kada smo zajedno bili u šatoru godine 2012. jesmo li bili svi skupa?! Što se sada dogodilo?

U Bujici je rečeno da je Medved u Vukovaru čitao tekst, koji mu je napisao netko drugi, u stranačkoj središnjici, što se dalo primjetiti i sa objavljene snimke: – Ne znam tko mu je to pisao i tko može reći da je “opasna laž” kada kažem da je HDZ okrenuo leđa Vukovaru?! Zato ću podsjetiti Medveda da smo, ne tako davno, skupa bili u “opasnim” društvima, ne tako davno bili smo i “stranka opasnih namjera” jer smo se borili za prave stvari. Netko je tu skrenuo s kolosijeka, netko je zaboravio na prave stvari i nešto drugo mu je postalo draže!

Bujica je u petak objavila ekskluzivnu fotografiju četničkog spomenika iz Banovaca, mjesta udaljenog 15-ak kilometara od Vukovara. Na spomeniku ispisanom ćirilicom, piše da je godine 1992. godine izvjesni Milorad Batos “poginuo od ustaške ruke”. Penava je i to prokomentirao: – To ja na tragu razmišljanja HDZ-ovih koalicijskih partnera! Zna se za koga je svaki hrvatski grb “ustaški” i za koga su svi Hrvati “ustaše”. Za velikosrbe, četnike i njima slične.

“PRIJE ĆETE DOBITI PARCELU NA MARSU, NEGO ŠTO ĆE HDZ MAKNUTI SPOMENIK ŠOŠKOČANINU!”

Plenkovićeva Vlada ništa nije učinila da se takav spomenik ukloni, kao ni mnogi slični njemu, uključujući i onaj Vukašinu Šoškočaninu, u Borovu Selu.

“Tijekom zadnjeg saborskog saziva donijeli su i mijenjali 739 zakona, no, nisu smatrali potrebnim promijeniti Zakon o spomenicima,” kaže Penava: “I sada Tomo Medved izjavi da će to napraviti u slijedećem mandatu! Što si radio četiri godine?! To je otprilike, kao da ja vama sada obećam nekakvu parcelu na Masru! Ispada da ćete vi prije dobiti parcelu na Marsu, nego što će oni maknuti Šoškočanina iz Borova Sela!”

Otkrio je kako su mu “više puta u središnjici HDZ-a govorili da je dužnost gradonačelnika Vukovara druga po važnosti u državi, odmah iza gradonačelnika Zagreba, a sada govore drukčije”: – Od samog početka, od kako sam ušao u politiku i u HDZ, ljudi u središnjici zaduženi za marketing i PR, govorili su mi da je Vukovar, uz Zagreb, u državi najvažnija i najprepoznatljivija stvar.

Penava se posebno osvrnuo na izjave dopredsjednika HDZ-a Ivana Aušića, koji je u javnim nastupima o događajima u Vukovaru, govorio kao o događajima u “jednom gradu”, kao da nije riječ o gradu od posebne simbolike i političke važnosti za cijelu Hrvatsku: – Znate kako je UDBA nekada radila , Hrvata je slala na Hrvate. Po sličnom se principu radi i danas. Anušić je pokušao umanjiti naš čin. Govoriti kako je Vukovar tek “neki grad” je besmislica. Kad vam nešto treba i kad trebate Vukovar isturiti u prvi plan, na njemu steći poene, onda smo Grad heroja, a kada tome nije slučaj, onda nas gurnete u zapečak.

PLENKOVIĆ POSLAO LJUDE IZ ZAGREBA DA OBNOVE HDZ U VUKOVARU!

Penava smatra neozbiljnom vijest o tzv. raspuštanju vukovarskog HDZ-a, s obzirom da su HDZ u Vukovaru, zapravo, svi napustili: – Naravno da nas nisu mogli raspusiti jer tu više nema nikoga! Zvonko Milas od ‘91. godine živi u Zagrebu. I Dražen Čović, direktor FINA-e, kojeg su sada doveli u Vukovar, također živi u Zagrebu. I Nikola Madžar se odlučio za život u Zagrebu. Marijana Balić živi u Zagrebu… Nisu imali koga, pa su njih doveli u Vukovar!

“Jučer me nazvao naš poznati branitelj ‘Beli’ Voloder i rekao mi je da je popio dvije rakije pa poderao člansku iskaznicu HDZ-a, s brojem 12,” ispričao je Ivan Penava u Bujici: “Naš Zdenko Cikoja iz Sotina, kaže kako je došao do zaključka da ovo nije HDZ Blage Zadre. I ja dijelim to mišljenje, to zaista više nije HDZ koji je u Vukovaru stvarao Blago Zadro!”

Isti mediji koji su bili protiv prosvjeda u Vukovaru, isti mediji koji nas kontinuirano proglašavaju “ekstremistima”, “tupanima”, “glupanima” i “neukima”, cijelo vrijeme podržavaju rad ovakvog HDZ-a – upozorio je Penava i naveo neka imena: – Od Dejana Jovića do Žarka Puhovskog, mislim da to sve govori…

PLENKOVIĆA I MILANOVIĆA USPOREDIO S OWENOM I BILDTOM!

Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, Penava je u Bujici usporedio je Carlom Bildtom i lordom Owenom: – Sve me ovo podsjeća na vrijeme kada su u Hrvatsku, u najranjivijim trenucima, dok nas je vodio dr. Franjo Tuđman, dolazili hladni i blijedi diplomati u liku Carla Bildta, lorda Owena i Stoltenberga… A što se promijenilo? Sve je ostalo isto! I dalje tamo neki gradonačelnik, sa svojim ljudima i ratnim ožiljcima stoji i moli za pravdu, a umjesto Bildta i Owena, neki novi bešćutni i hladni diplomati, čija prezminema završavaju na ‘ić’ i dalje ne reagiraju.

Od svih televizijskih emisija, jedino je Bujica na Z1 objavila detalje o uhićenjima hrvatskih nogometnih navijača u Vukovaru, ali i ekskluzivne fotografije srpskih “huligana”, od kojih su neki došli iz Srbije, kako bi maltretirali lokalno hrvatsko stanovništvo! Objavljeni su i podaci o policijsko-političkom progonu navijača, kojeg su u Gradu heroja provodili policajci srpske nacionalnosti, kao i informacija da je sve “zahuhao” Pupovac, zajedno s lokalnim nasilnikom, koji je svojedobno crvenom bojom zašarao bistu Jean-Michel Nicoliera, francuskog dragovoljca i HOS-ovca ubijenog na Ovčari.

To što se zadnjih dana događalo u Vukovaru je pitanje za Milorada Pupovca, koji ne znam kakvu tajnu vezu ima s vrhom ove države, no, posebno su na njega osjetljivi – komentirao je Penava: – Uvijek mu je stalo da do iznemoglosti napumpa i proganja, iskoristi svaki događaj, bio on realan ili ne. Već do sada se nekoliko puta zaletio, od Kistanja do Rijeke…

BUJICA OBJAVILA DRUGU STRANU PRIČE O NAVIJAČKOM INCIDENTU U VUKOVARU!

“Uhićenog hrvatskog mladića, starog 18 godina, policajac srpske nacionalnosti udario je nogom u prostorijama vukovarske policije,” rečeno je u emisiji, a nakon toga mu je, navodno, zaprijetio: “Vuk će vas sve pobiti!”

Prema tvrdnjama Bujice, snimku vukovarskog incidenta prvo su objavili srpski mediji, iz čega se nameće pitanje – tko im je to poslao, a gradonačelnik Penava sve je potvrdio te otkrio još jedan zanimljivi detalj: – Sve što ste rekli i zašto su BBB u Vukovaru ljuti, naravno da nije izašlo u javnost. Nekoliko dana ranije, na jednoga od njih bio je repetiran pištolj u parku, u Borovom Naselju!

Na kraju emisije Ivan Penava je pred kamerama još jednom pokazao fotografiju prerezanog vrata vukovarskog Hrvata Bariše Ivančića i poručio Pupovcu: – Fenomenalno mi je kako Pupovac vuće hrvatsku javnost i naš narod za nos! Kako se uznemiruje zbog ove tuče, a zna za presiječene vratove godinama i to ga ne zanima. I onda nam još uvjetuje kako bi trebala izgledati Kolona sjećanja i kako bi se mi u Vukovaru trebali ponašati!

BUJICA

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno