Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Ćamila je više učinila za zbližavanje Hrvatske i BiH nego svi političari zajedno u posljednjih 30 godina

Cjelinu sadašnje složenosti i sustavnosti razaračkog procesa koji se događa u hrvatskom društvu i hrvatskoj državi nije jednostavno sagledavati i razumijevati, a posebno teško ih je trpjeti. S jedne je strane svjetski potpuno neuobičajeno i nenormalno da institucije hrvatske države i hrvatskog društva s tolikom sustavnošću i upornošću, te na svim razinama, rade sve vrste šteta hrvatskom društvu i državi, tj. velikoj većini građana čije bi interese trebali štititi i promicati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

S druge je strane teško pratiti, a kamoli temeljito istraživati, golemu količinu pojedinačnih razaračkih slučajeva kojima smo svakodnevno već desetljećima zatrpavani. U takvoj je situaciji korisno, kao javno cjepivo protiv malodušnosti i beznađa, medijski ukazivati na pojedine najapsurdnije slučajeve preko kojih je prepoznatljiva sveobuhvatnost razaračkog procesa i njegovi dublji uzroci. To je kao neko skromno označavanje golemog raspona horizontale i vertikale hrvatskih apsurda, kako bi im se moglo lakše suprotstavljati. Jer svi slučajevi su svrhovito i metodološki međusobno isprepleteni.

Razarački proces

Od pamtivijeka sport je svagdje u svijetu bio i ostao poseban i iznimno moćan općedruštveni i individualni psihološki fenomen. Sa sportskim uspjesima i sportašima od pamtivijeka su se u društvenim zajednicama poistovjećivali i još se poistovjećuju najviši vladajući slojevi i gotovo cijeli puk. Sportskim uspjesima i sportašima od pamtivijeka se pripisuju metafizičko-mitska i identitetska značenja. Sve to najbolje se ogleda u statusu sporta u starogrčkom dobu, koje je kolijevka europske civilizacije.

Tada je nastala glasovita izreka “u zdravom tijelu – zdrav duh”, a za trajanja Olimpijskih igara obavezno su prekidani i ratovi i druge vrste oružanih sukoba. U takvom ozračju bilo je logično da jedan od najvećih tadašnjih i uopće svjetskih filozofa dobije ime po svojim sportskim, hrvačkim sposobnostima te je pod tim imenom poznat do danas: Platon, tj. Plećati.

Zanimljivo je da se ta osnovna određenja sporta nisu promijenila ni proteklih nekoliko desetljeća, u kojima je globalizirani svijet preplavljen vulgarnim hedonizmom, u kojem su svi i sve, pa i sport i sportaši, naglo pretvoreni u robu namijenjenu potrošačkom društvu koje čini masa sve usamljenijih pojedinaca. Naime, u općoj komercijalizaciji, sport i sportaši su u svijetu postali jedna od najprofitabilnijih roba i investicija. Ali za njihovu vrhunsku tržišnu prođu te za druge vrste korištenja i manipuliranja, nužna su poistovjećivanja i s tradicionalnim identitetskim zajednicama, jer jedino preko lokalnih i nacionalnih razina vodi put do globalnog. Stoga, upravljačke oligarhije na svim razinama pronalaze svoj i opći interes za investiranje, kako u sam sport, tako i u njegove društvene uloge.

I na primjeru sporta Hrvatska je jedina država koja postupa suprotno od naznačene povijesne i svjetske prakse. Budući da sport među gotovo svim stanovnicima Hrvatske tradicionalno i sada ima natprosječno velika općedruštvena i psihološka značenja koja su sukladna naznačenoj svjetskoj tradiciji, upravo se na hrvatskim sportskim slučajevima može najjasnije prepoznavati sustavnost i upornost cjelovitog razaračkog procesa koji se događa u Hrvatskoj.

Kraljice šoka

Početkom prosinca ove godine hrvatska ženska rukometna reprezentacija je na skandalozan način, bez gotovo ikakvog javnog odjeka, ispraćena u Dansku na europsko prvenstvo. Mediji u Hrvatskoj su i u malobrojnim opsežnijim najavnim tekstovima prvenstva pisali o svemu i svakome osim o hrvatskoj reprezentaciji. U nekima od tih članaka čak su citirane i izjave europskih rukometnih čelnika, obrazlagani su pandemijski razlozi zbog kojih je Norveška odustala od suorganizacije prvenstva itd., a o hrvatskoj reprezentaciji doslovno nije bilo ni riječi, kao da i ne postoji.

Vrhunac je bio što nijedna televizijska kuća iz Hrvatske nije pokazala nikakav interes za prijenos utakmica europskog prvenstva pa su uporniji hrvatski gledatelji uspijevali pratiti utakmice hrvatske reprezentacije na programima teško dostupnih televizijskih kuća iz Srbije, Republike Srpske i Slovenije. U medijima u Hrvatskoj, osim pukog registriranja iznenađujućeg niza početnih pobjeda Hrvatica, zlobno je naglašavano kako se u svlačionici ore hrvatske domoljubne pjesme, uključujući i “Lijepa li si” M. Perkovića Thompsona.

Tek kad su niz neočekivanih pobjeda Hrvatica (“kraljica šoka”) te njihov veličanstveni duh zajedništva na terenu i izvan njega postali europska senzacija, a veliki uspjeh postao veoma izvjestan, skandalozno rukovodstvo HRT-a “osiguralo” je prijenose završnih utakmica. Istovremeno je počela tipična prijetvorna politička i medijska hvalospjevna navala na hrvatske rukometašice, kako bi one i njihov uspjeh ostali pod kontrolom vladajuće oligarhije. To me podsjetilo na povijesno neviđeno brojnu i intenzivnu sinergiju hrvatskog zajedništva i radosti koje je, 2018., nekoliko milijuna Hrvata spontano iskazivalo diljem Hrvatske i svijeta u tjednima nakon što je Hrvatska postala viceprvak svijeta u nogometu.

Zaustavite Reuters

Tadašnja eksplozija hrvatskog zajedništva (2018.) bila je vladajućoj oligarhiji potpuno neočekivana i predstavljala im je veliki problem. Vlastodršci su bili uvjereni da su svojim višegodišnjim sustavnim i intenzivnim razornim djelovanjem ubili pobjednički duh hrvatskog zajedništva, koji ih je prije toga šokantno iznenadio 1991. – herojske godine hrvatske povijesti. Naime, prema svim procjenama svjetskih stručnjaka, izgledi Hrvatske da se obrani bili su nikakvi – nemoguća misija. Stoga je novi šok nakon hrvatskog nogometnog uspjeha izazvao neviđenu paniku unutar vladajuće oligarhije.

Najdramatičnije im je bilo u Zagrebu, u kojem su prometnice od zračne luke do Trga bana J. Jelačića bile potpuno zakrčene nepreglednim mnoštvom radosnih Hrvata, a nogometni reprezentativci su, protivno zahtjevu vlasti, u svojem autobusu ugostili M. Perkovića Thompsona jer su svoje zajedništvo i uspjehe otvoreno nadahnjivali njegovim pjesmama. Cijela udbaška mreža, od državne do lokalne razine, pokušavala je, tijekom višesatne vožnje, nagovoriti nogometaše i izbornika da se riješe M. P. Thompsona jer im je bilo nezamislivo da se on i njegova simbolika očituju s nogometašima na javnoj pozornici prepunog Trga bana J. Jelačića i u izravnom televizijskom prijenosu.

Budući da udbaški operativci nisu nikako uspijevali pridobiti samosvjesne i domoljubne te egzistencijalno zbrinute nogometaše, a Trg je bio sasvim blizu, pokušali su svoj zadnji školski udbaški trik. Kod vatrogasnog doma, nasuprot muzeju Mimara, udbaši su zaustavili puzajući autobus i opravdano podsjetili nogometaše da je to, nakon 4-5 sati dotadašnje vožnje i prije višesatnog programa na Trgu, posljednja prilika da odu na toalet.

Samonikli dobri duh

Zapravo, udbaše uopće nije bilo briga za fiziološke potrebe nogometaša, nego su podcjenjivački mislili da će ih uspjeti pojedinačno “obraditi” dok su razdvojeni na šetnji do toaleta i natrag do autobusa. Naravno, udbaški trik nije uspio te je stvar presječena na samom Trgu, i to na najskandalozniji jugokomunistički način – M. P. Thompsonu je na pozornici isključen mikrofon. To je usporedivo s jednim idiotskim događajem iz 1981., kad je medijska agencija Reuters objavila vijest o javno zatajivanom režimskom teroru na Kosovu pa je jedan od istaknutih kosovskih komunista uskliknuo: “Zaustavite Reuters!”

Prema tome, veličanstvene Hrvatice, “kraljice šoka”, ne dajte ni okrznuti svoj radosni pobjednički duh koji je toliko potreban stanovnicima Hrvatske i Bosne i Hercegovine, kojima su ratne patnje nastavljene u mirnodopskim okolnostima i mirnodopskim načinima. “Kraljice šoka”, ne zaboravite čvrsto držati mirkofon.

Bosna i Hercegovina nije ovdje slučajno ni neprimjereno spomenuta jer hrvatske reprezentativke su složne u zaključku da je dobri duh njihova zajedništva i pobjedničkog mentaliteta Ćamila Mičijević Ćana. No, njezine iznimne rukometne zasluge nadmašuje njezina 26-godišnja životna sudbina koja je samonikli dobri duh te simbol i ponos svojih dviju domovina: Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Ćamila je rođena kao dijete rata, tj. rođena je u izbjeglištvu u Njemačkoj 1994. jer su njezini roditelji – Jasminka i Mujo – otjerani u izbjeglištvo tijekom srpske oružane agresije na BiH. Nakon povratka u Mostar, Ćamila je u osnovnoj školi počela igrati rukomet i već je kao kadetkinja odigrala svoju jedinu utakmicu za reprezentaciju BiH, i to protiv Hrvatske. No, zbog nemogućih rukometnih uvjeta u Mostaru i BiH, nadarena Ćamila se uskoro preselila u riječki Zamet te je na kadetskom svjetskom prvenstvu igrala za reprezentaciju Hrvatske. Daljnji njezin rukometni put je poznat: 2016. odlazi igrati za mađarski klub Dunaujvarosi Kohasz KA, a 2020. prelazi u francuski Metz, koji je jedan od najboljih europskih ženskih rukometnih klubova.

Ćamila jasno kaže da voli svoju domovinu BiH jer su u njoj rođeni njezini roditelji i njihovi roditelji, ali nije mogla prije imati niti sada ima ikakvih dvojbi glede igranja za reprezentaciju BiH jer ženska reprezentacija BiH jednostavno ne postoji već deset godina. Odlučila se za život u Hrvatskoj i rukometnu reprezentativnu karijeru za Hrvatsku, za koju sama kaže: “U Hrvatskoj sam provela najljepše godine života i zavoljela tu državu kao da je moja. Na kraju, valjda je dovoljno da se tako i osjećam”.

Ćana bez mana

Najjednostavnije rečeno, poruke radosti, zajedništva, prijateljstva, dobrote i optimizma koje neprekidno iskazuje Ćamila i prema Hrvatskoj i prema Bosni i Hercegovini te njihovim međusobnim odnosima potpuno su suprotne razaračkim djelovanjima koje godinama čine vladajuće oligarhije u RH i BiH, kako prema vlastitim građanima, tako i u vezi s državnim odnosima između RH i BiH. U tome smislu, neočekivani danski proboj duha zajedništva “kraljica šoka” u javni prostor RH i BiH treba promatrati kao najveći i najdugoročniji dobitak, a za sve to, suglasne su hrvatske rukometne reprezentativke, najzaslužnija je produhovljena i duhovita “Ćana bez mana”.

Forsirana proizvodnja straha, malodušja i beznađa predstavlja glavno sredstvo razaračkog načina vladanja Hrvatskom kojim se nastoji neutralizirati zajedništvo, koje je pretpostavka i moćno sredstvo dokidanja strahovlade te započinjanja hrvatskog preporoda. O moćnim i dugim dosezima zajedništva zorno svjedoči javno slabo zapaženi primjer koji se dogodio u Hrvatskoj za vrijeme europskog prvenstva rukometašica.

Četiri dana nakon početka europskog prvenstva u Danskoj, tj. 8. prosinca, rukometašice Bjelovara, koje su na trećem mjestu prve hrvatske lige, započele su sa štrajkom zbog nekoliko neisplaćenih stipendija od kojih doslovno preživljavaju. Bio je to jedan od mnogobrojnih sličnih štrajkova u hrvatskom sportu koje usput zabilježe lokalni mediji. Tako su i odgovorne osobe u klubu i gradu Bjelovaru ostale uobičajeno gluhe na štrajk “svojih” rukometašica, čije su ogorčene zahtjeve već mjesecima ignorirali.

Ali, tjedan dana poslije, nakon prve serije pobjeda “kraljica šoka” u Danskoj, izravno je šokiran i Dario Hrebak (gradonačelnik Bjelovara, predsjednik HSLS-a, izabrani sabornik i koalicijski dio sadašnje vlasti u RH) te je zbog svoje političke kalkulacije, eto, “posredovao u pronalaženju novca kojim je isplaćena po jedna zaostala stipendija” te su ojađene rukometašice dobile i “obećanje da će do konca godine dobiti još jedan zaostatak, i onda bi za siječanj ostao dug od prosinca”. Prema hrvatskim iskustvima s obećanjima političara, naročito dok su vladajući, u kladionici bi se moglo s velikim pouzdanjem uložiti da se obećanje neće ispuniti bez dodatnih šokova.

Srušeni temelji

I na koncu, jedna novostara apsurdna sportska vijest iz Mostara, koja je modelski tipična i za mnoge druge primjere u BiH i RH. Mostar je desetljećima ishodište iznimno uspješnih sportaša u različitim sportovima pa je jedno vrijeme nazivan i gradom rukometaša i rukometašica. Apsurd je u tome što Mostar nije nikada imao sportsku dvoranu pa je nema ni sada. Komunisti su sredinom 1980-ih počeli s gradnjom dvorane, ali do rata su napravili temelje. Završetkom rata, preobučeni komunisti svih vrsta i strana odlučili su srušiti stare temelje dvorane i započeti s novima. Ali nad temeljima sportske dvorane je zapelo i tako traje već četvrt stoljeća, a istovremeno su mostarski i drugi lokalni i državni vlastodršci u BiH i RH postajali sve bogatiji.

Pjesnici bi rekli da su legendarne mostarske kiše odavno pretvorene u trajni snijeg, koji ne pada da pokrije bijeg, nego da zvijerima prikrije trag. Izgleda da se u RH i BiH čeka val plemenite topline koji iz nekih teško vidljivih dubina donose kraljice i kraljevi zajedništva koji su poput “kraljica šoka” što su se ovog prosinca otkrile u Danskoj.

Izvor: dnevno.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

POLJAK TOMASZ STRYJEK: Hrvati i Srbi neće se tako lako pomiriti

Početkom 2020. godine iz tiska je u Varšavi izašla knjiga Tomasza Stryjeka Współczesna Serbia i Chorwacja wobec własnej historii (Suvremena Srbija i Hrvatska prema vlastitoj povijesti).

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Radi se o vrlo opsežnoj analizi politike povijesti u Srbiji i Hrvatskoj koja uključuje i prezentaciju širokog povijesnog konteksta razvoja kolektivnog sjećanja u dvije navedene zemlje, piše Jutarnji list.

Iz vaše perspektive kao stranca, koliko se razlikuju, a koliko su slični, Srbi i Hrvati?

– Sličnost je velika i kod jednih i drugih se izražava, prije svega, u uvjerenju i Srba i Hrvata da, jer su male nacije, mogu preživjeti u doba globalizacije samo ako čuvaju uspomenu na svoju prošlost i artikuliraju je kroz naraciju o svojoj jedinstvenoj povijesti. Za njih jedinstvenost znači izvršavanje povijesne misije: kod Hrvata kao bastiona koji brani Europu od istočnih civilizacija, do 18. stoljeća islama, kasnije pravoslavnih, dok kod Srba – također bastiona, ali i otkupljenja, jer kosovski mit ne simbolizira samo borbu protiv Turaka već i patničke nacije koja je pridonijela oslobađanju cijele južnoslavenske regije. Također je vrlo važno za opstanak ove dvije nacije održavati zaseban jezik. Istodobno, uočavam i puno razlika između Hrvata i Srba. Navest ću samo dva. Prvo je očito, a to je u odnosu na Zapad. Doduše, povijest Hrvatske ima mnogo utjecaja kulturološki – u knjizi koju je nedavno objavio Maciej Czerwiński u Poljskoj spominje tri: mediteransku, srednjoeuropsku i balkansku – međutim, politički gledano, njezina se povijest odvijala na takav način da je naseljeno društvom s univerzalno pozitivnim stavom prema Zapadu. S druge strane, politička povijest Srbije slijedila je takav put da se njezini stanovnici danas osjećaju dvovalentno ili ambivalentno prema Zapadu i Istoku, a tamošnje iskustvo poput bombardiranja NATO-ova zrakoplovstva 1999. godine je nezamislivo u Hrvatskoj. Druga razlika odnosi se na političke režime u razdoblju nakon 1991. U Srbiji jača tendencija oživljavanja patrijarhalnog modela moći koji rađa autoritarni režim. Takav se model moći dogodio u razdoblju 1991. – 2000. i postupno se ponovno oblikuje u razdoblju od 2014. U Hrvatskoj je jedino takvo razdoblje bilo od 1991. do 1999.

Koje su najveće kontroverze u hrvatsko-srpskim odnosima?

– Riječ je o ratovima od 1991. do 1995. i od 1941. do 1945. Iz perspektive Hrvata, do 1941. godine u Jugoslaviji su ih tretirali kao drugorazredne građane i bilo im je suđeno vrbovanje, pa je opravdanje bilo udruživanje protiv njega sa svim neprijateljima, uključujući sile Osovine. Zauzvrat, 1991. godina iz ove perspektive izgleda kao da su hrvatski Srbi, pobunivši se protiv oduzimanja statusa konstitutivnog naroda u hrvatskom Ustavu, uskratili Hrvatima pravo na vlastitu neovisnu državu. U oba slučaja hrvatskim nacionalistima i tradicionalistima borba protiv lokalnih Srba i Srbije kao države izgleda kao opravdana pravom na samoodređenje. Činjenica da je ova borba također dovela do zločina prepoznata je kao nužnost koja proizlazi iz potrebe za odmazdom protiv ranijih srpskih represija i zločina. Naravno, ti su hrvatski zločini nad Srbima bili neusporedivo veći 1941. nego 1991. godine. Ipak, zanimao me i treći sukob između Hrvata i Srba – o tome koja je od tih nacija unijela komunizam u sebe i nametnula ga drugom 1945. pod okriljem jugoslavenske ideologije.

Kao povjesničar, vidite li mogućnost rekoncilijacije ili barem sličnog gledanja na prošlost?

– Ne vidim mogućnost konačnog hrvatsko-srpskog pomirenja u vezi s poviješću 20. stoljeća. Glavni razlog tome je taj što bi proces pomirenja među njima, slično procesu poljsko-ukrajinskog pomirenja, mogao završiti činom opraštanja i prestankom međusobnih nezadovoljstava samo pod uvjetima dominacije intelektualne, svjetovne i klerikalne, simboličke elite koja ga je vodila. Međutim, njihovu je dominaciju okončala medijska demokracija u 21. stoljeću. U današnje vrijeme, kada više ljudi formira pogled na ono što se dogodilo u prošlosti na temelju blogova jednog ili drugog radikala, umjesto izjava akademskog povjesničara ili predstavnika državnih vlasti, sukobe sjećanja više ne može okončati zajednička izjava o pomirenju. Sve dok živimo u doba društvenih mreža, ti će sukobi biti neiscrpni. Mislim da ni za 20-30 godina neće potpuno izumrijeti.

Izvor: Jutarnji list

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

MILO ĐUKANOVIĆ PONOVNO IZABRAN ZA PREDSJEDNIKA DPS-A: Odmah ‘udario’ po Beogradu i Srpskoj pravoslavnoj crkvi

Na izvanrednom stranačkom kongresu Demokratske partije socijalista (DPS) održanom u nedjelju, crnogorski predsjednik Milo Đukanović ponovno je izabran za predsjednika te stranke.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milo Đukanović

Podsjetimo, nakon prvog izbornog poraza u posljednja tri desetljeća od kolovoza prošle godine, DPS se nalazi u oporbi. Inače, Đukanović je bio jedini kandidat za predsjednika.

Nakon izbora rekao je da je “kongres bio prilika da se razgovara o slabostima i greškama koje su tu stranku dovele u situaciju da s koalicijskim partnerima izgubi vlast, istodobno okrivljujući Srbiju da se preko Srpske pravoslavne crkve umiješala u crnogorske izbore”.

“Imali smo otvoren razgovor i optimistički pogled na budućnost”, istaknuo je Đukanović nakon kongresa.

Naglasio je da personalne promjene trebaju osigurati neko novo lice DPS-a.

“Napravili smo kadrovski zahvat koji ulijeva povjerenje da ćemo s energijom mladih ljudi dobiti dodatan energetski impuls od ljudi koji se žele dokazivati na najbolji mogući način a to je odgovornost i posvećenost”, rekao je novi stari predsjednik stranke.

U obraćanju delegatima osvrnuo se i na slabost unutar stranke, poput zamiranja živog kontakta s biračima, neljubazan odnos službenika s građanima, te nedovoljno sluha za prigovore na korupciju. Također je ukazao i da je postojalo “zabrinjavajuće neznanje i neiskustvo na značajnim državnim funkcijama”.

“Koliko smo puta razgovarali o prigovoru za korupciju u nekim dijelovima vlasti. Pamtimo li sve što smo kazali o našoj infrastrukturi, koliko smo rad s ljudima zamijenili radom s papirima i računalima. Ovo su greške svih u DPS-u, sve do predsjednika i potpredsjednika stranke”, istaknuo je Đukanović.

Beograd koristi Srpsku pravoslavnu crkvu za ugrožavanje suvereniteta susjeda

Nije štedio riječi u vezi Srbije pa je tako optužio da upravo ta zemlja ugrožava suverenitet svojih susjeda po istom receptu iz 90-ih, te da u tu svrhu Beograd koristi Srpsku pravoslavnu crkvu.

“Navodno, Srbi u regiji su ugroženi pa im treba zaštita Srbije. Kojom ta država u stvari ugrožava suverenitet svojih susjeda. Ovog puta na politički teren u Crnoj Gori brutalno je uvedena i SPC. Kao dokazano najopakiji instrument velikosrpskog nacionalizma, podstrekač, jatak i advokat najmonstruoznijeg genocida u Europi novog doba”, rekao je Đukanović na početku izvanrednog kongresa DPS-a.

Udario je po SPC-u u Crnoj Gori za koju je rekao kako je “branila navodno ugrožene svetinje, iako je zapravo providno pokušala zadržati nezakonito prisvojenu imovinu koju su gradili crnogorska država i građani, a koja je uz to i kulturno povijesna baština Crne Gore”.

“Dakle, naš identitet, naše ime i prezime. Država Srbija se odmah nezvana našla u ulozi branioca, kako kažu njeni dužnosnici, svojih imovinskih prava, iako to tako ne tumači nitko, čak ni iz redova SPC u Crnoj Gori. Ali smo tim povodom saznali da Srbiju u obrani tobože ugroženog srpstva u Crnoj Gori vrlo zanimaju rezultati lokalnih izbora u Nikšiću, i predstojeći popis”, naglasio je Đukanović.

Neki od predstavnika međunarodne zajednice iskazivali su naglašenu zabrinutost za navodno ugrožene vjerske slobode, umjesto da u djelovanju SPC prepoznaju “tako očigledno oruđe malignog utjecaja antieuropske i antinato politike u Crnoj Gori i na zapadnom Balkanu”.

Podsjetimo, zakon o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine usvojila je vladajuća većina koju je predvodio Đukanovićev DPS nakon čega je SPC pokrenula široke prosvjede, optužujući tadašnju vlast da pokušava oteti crkvenu imovinu.

Analitičari vjeruju da je upravo taj zakon uzrok prvog izbornog poraza Mila Đukanovića nakon njegove trodesetljetne vladavine Crnom Gorom.

Naime, potkraj kolovoza 2020., vlast u toj zemlji preuzela je tročlana koalicija, čiji je veći dio, uključujući i novog premijera Zdravka Krivokapića blizak Srpskoj pravoslavnoj crkvi, prenosi portal dnevno.ba.

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

“Pojavu Abazovića u Crnoj Gori i Stanivukovića u RS-u mnogi su dočekali sa istim oduševljenjem kao Madeleine Albright Dodika”

Draško i Obojica izigravaju Robin Huda, strpali bi u zatvor sve one koje javnost želi tamo vidjeti, objavili bi na Instagramu svaku svoju aktivnost ili nešto što na to liči. Nije važno da li nešto radiš ili ne, samo je bitno stvarati percepciju o tome, makar ona bila potpuno lažna i neobjektivna.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Krajem devedesetih godina prošlog vijeka, američka državna sekretarka Madeleine Albright označila je pojavu Milorada Dodika na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, kao ”dašak svježeg vjetra na Balkanu”.

Ondašnji Dodik pozivao je Karadžića i Mladića da se predaju sudu u Hagu, osuđivao je one koji su činili ratne zločine u ime srpskog naroda, oštro napadao Miloševića i zločin u Srebrenici nazivao genocidom.

Sadašnjeg Dodika, Albright ne bi ni prepoznala na ulici.

Oduševljenje u Srbiji

Trideset godina kasnije, pojavu Dritana Abazovića u Crnoj Gori i Draška Stanivukovića u manjem bh. entitetu (RS), mnogi mediji, analitičari i politička javnost u regionu, a naročito u susjednoj Srbiji, dočekali su bukvalno sa istim oduševljenjem kao što je bilo Albright kada je u pitanju Dodik.

Nije trebalo puno vremena da se pokaže koliko je pogrešna bila procjena američke državne sekretarke.

U slučaju Abazovića i Stanivukovića, već poslije nekoliko nedjelja, bilo je jasno da svaka promjena ne mora biti apriori bolja, demokratskija i naprednija, mada se i dalje, u dijelu javnosti, održava taj stereotipni, a nadasve navijački narativ o “svježim snagama koje dolaze iz Ulcinja i Banje Luke”.

Pored mladosti, Dritan (34), a Draško (27), ono što spaja oba političara je činjenica da su došli na talasu populizma, koji je zapljusnuo i ove prostore, a posebno nakon ulaska Donalda Trampa u Bijelu kuću, s tom razlikom, što se u slučaju Abazovića radi o građanskom populisti, gladnom vlasti i moći, a Stanivuković je klasičan model nacional-populiste, koji se, navodno, bori za interese samo svoje nacije.

Obojica izigravaju Robin Hooda, strpali bi u zatvor sve one koje javnost želi tamo vidjeti, objavili bi na Instagramu svaku svoju aktivnost ili nešto što na to liči.

Nije važno da li nešto radiš ili ne, samo je bitno stvarati percepciju o tome, makar ona bila potpuno lažna i neobjektivna. Amerikanci su davno usvojili pravilo “da je percepcija zapravo realnost”, a toga se drže i to primjenjuju savremeni populisti, poput Draška i Dritana.

Nikada im nije dovoljno prisustva u medijima, pa smo zahvaljujući i tome, brzo shvatili da Stanivuković želi biti bolji i uspješniji Dodik od Dodika, sa identičnim ili radikalnijim stavovima o važnim političkim i regionalnim temama, dok je kod Abazovića situacija malo kompleksnija, jer niko, osim njega, ako i on zna, ne zna šta želi postići u politici.

Njegova ambicija je svakako da zamjeni Mila Đukanovića i preuzme najveći dio suverenističkih glasova u Crnoj Gori, ali to je jednako realno kao da BiH sljedeće godine postane članica EU. Stanivuković je na izborima u Banjaluci osvojio respektabilnih 51.620 glasova (54,52 odsto), što je za 8.000 (9 odsto) više od svog protivkandidata Igora Radojičića, što mu daje osnov za optimizam da bi mogao svoj uticaj proširiti i na druge dijelove RS.

Nestanak baze

S druge strane, koalicija Crno na bijelo, sastavljena od URA, SPP-a Muamera Zukorlića, NVO Civis i vanstranačkih ličnosti u Crnoj Gori, osvojila je ukupno 22.649 glasova ili 5.53 odsto.

U rodnom Ulcinju, gdje i danas živi, Abazović je dobio 849 glasova, dok je Đukanovićev DPS dobio povjerenje čak 4.001, a dvije albanske liste osvojile su 3.538,odnosno 2.326 glasova. U drugoj crnogorskoj opštini, Tuzima, gdje Albanci čine 68.5 posto stanovništva, Abazovićeva lista je tek na osmom mjestu po broju osvojenih glasova od 11 političkih subjekata, koliko je učestvovalo na izborima.

U ovoj maloj opštini za Crno na bijelo glasalo je slovimam i brojem 114 glasača, dok je Albanska lista osvojila 3.284 glasa, a Đukanovićev DPS 2.619 glasova.

Dok Stanivuković ima solidnu startnu osnovu, mjerenu brojem glasova u Banjaluci, značajno porodično bogatstvo, što je veliki adut, s obzirom da je “novac majčino mlijeko svake politike”, ima i neku ideologiju, mada potpuno pogrešnu i retrogradnu, ali ona prija ušima birača u RS, mlađahni i kočoperni Abazović nema ništa od toga.

Koalicijom sa prosrpskim strankama izgubio je i ono malo svojih, suverenističkih glasova, dosadašnjim ponašanjem prije služi za sprdnju nego što predstavlja ozbiljnu političku alternativu, a od ideologije je ostala samo neutoljiva žeđ za vlašću pod svaku cijenu.

Zato je njegova politička perspektiva svedena na ulogu marginalca i jezička na vagi za srpsku većinu u parlamentu, ili na potpuni nestanak sa političke scene zbog gubitka izborne baze.

Tu neće pomoći ni medijska, ni svaka druga podrška od koncerna Vijesti, koji su stvarni vlasnici URA, a Dritan je samo populistički dobrovoljac za izvođenje prljavih radova.

Svakako, politička budućnost Abazovića i Stanivukovića zavisiće i od međunarodnih okolnosti.

Odlaskom Trumpa, svi populisti su izgubili moćnog saveznika, a EU polako postaje svjesna svojih grešaka i propusta i u slučaju BiH i u slučaju Crne Gore.

Izvor: depo.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x