Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Bosna je na klimavim nogama još od vakta Turske i Austrije, a opstala je ovakva jer se ništa bolje ne može uspostaviti

BiH nije unitarna država, nije ni klasična federalna država, ako je uopće moguće sastaviti ikakvu federaciju; nije ni nacionalna država, jer tri nacije ne mogu stati u jednu državu, a nije ni građanska, jer se svaki građanin osjeća Srbinom, Bošnjakom i Hrvatom

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Da se Zdravko Mamić vratio iz Međugorja s produljenog hodočašća, ne bi u Hrvatskoj izazvao lom kakav je izazvao Milorad Dodik ukazanjem na jednom i na drugom državnom brdu. Mora mu se priznati da je učinio čudo da vrh države jednog dana puše u isti rog. Gostoljubivi domaćini samo što mu nisu udijelili Velered Franje Tuđmana za buduće zasluge u rješavanju hrvatskoga pitanja u BiH.

Moglo se dogoditi i da ga neobaviješteni redarstvenik sprovede u Remetinec, na mjesto koje čeka najvećeg hrvatskog bjegunca; takva je Dodikova slika kod običnoga puka, ne samo u Hrvatskoj, zbog njegove politike sustavne destrukcije BiH. Zbunjenoj hrvatskoj javnosti politički nasljednik Radovana Karadžića ne može pasti u krilo, čak i kad se hvali da nosi darove koje još nitko nije vidio. Trebale su puknuti neke cijevi u Janafu pa da zvučnija domaća afera potjera hrvatskoga gosta iz prvoga plana. Što je Milorad Dodik stvarno tražio u Zagrebu?

Vizu za odlazak u SAD, ako mu je do te slobode, može mu je prije osigurati Aleksandar Vučić, ako na vrijeme preseli svoje veleposlanstvo u Jeruzalem; Hrvatska nije ta adresa: kao zemlja Zapada mogla bi njegov teret tegliti prema Bruxellesu, kad bi politički vođa bosanskih Srba htio izlaziti iz balkanske krčme.

Možda je gostovanje poslužilo i Dodikovim unutrašnjim interesima, da s Hrvatima zaprijeti Bošnjacima da mogu biti manjina u državi, ako se nastave ponašati nekooperativno. Nije izvjesno da ni tako može ublažiti količinu bošnjačke konfuzije, kad bi mu i bilo do toga, kojom se štite i od Srba i još više od Hrvata.

Što je, pak, Milorad Dodik trebao Milanoviću i Plenkoviću, još je teže razumjeti. Da lakše slome Izetbegovića mlađeg, da naprave na njega pritisak da konačno pusti najmalobrojnije Hrvate da sami biraju svoje predstavnike u zajednička tijela u zajedničkoj državi? Da im prizna ono što im Ustav priznaje! Treba li im za to Dodikova usluga? Ima li išta gore od toga da on brani Hrvate (od Bošnjaka)?

Tko je to jamio?

Puno je nejasnoća ostalo iza Dodika: važnih – jesu li sporna mjesta između Hrvata i Bošnjaka pomaknuta s mrtve točke, i manje važnih – kome je trebala tolika pompa oko ličnosti koja jednu krhku državu drži na žeravici, pošto je njegove preteče nisu uspjeli spaliti. U politici nije kažnjivo sastajati se, sa svjedocima ili bez njih, ali nije preporučljivo da se sastanci održavaju bez dnevnoga reda.

Ostalo je neobjašnjeno je li predsjednik Milanović primio samo stranačkog predstavnika bosanskih Srba, da s njime raspravlja o stanju u BiH; u tom bi slučaju napustio načelo državnika koji sam nema posla s političkim strankama. Ako ga je, pak, ugostio na Pantovčaku kao člana legitimnog, a labilnog, trijumvirata BiH, onda je povrijedio načelo svetoga trojstva na kojem susjedna država funkcionira. BiH je najsloženija država u hrvatskome susjedstvu, toliko važna Hrvatskoj da Zagreb sebi ne bi smio dopuštati nove krive korake koji podižu razinu antihrvatske frustracije u Sarajevu. Čak i kad sa Željkom Komšićem drži corpus delicti bošnjačke manipulacije s Hrvatima.

Očito je da Bošnjaci više očekuje od Hrvata i Hrvatske, ili zato što vjeruju da među njima prijateljstvo nije zamrlo s ratom, ili zato što od njih više traže, jer u ratu nisu samo međusobno ratovali, ili zato što se u postojećoj konstelaciji osjećaju dominantno. Srbi su se ogradili daytonskim zidom; najviše što Bošnjaci mogu očekivati od njih i od Srbije jest da ne napuštaju BiH, da ne bi opet bilo belaja. Čudan je, zapravo, taj Milorad Dodik: s jačom je nogom u Banjoj Luci, gdje vlada poput Lukašenka, sa slabijom u Sarajevu, gdje se osjeća na prisilnom radu, a sa štapom se oslanja na Beograd, gdje bi se htio preseliti za stalno, s velikom dotom za Vučića. Je li bitno drukčiji Dragan Čović, koji stan ima u Mostaru, vikendicu u Zagrebu a garsonijeru u Sarajevu, da ne bude na ulici? Gdje sve krakovi vode Bakira Izetbegovića osim u Istanbul, kamo je njegov otac ostavio Bosnu u amanet Erdoğanu?

Sav bijes zbog nesamostalnosti BiH i njenih posesivnih vanjskih tutora, priznatih ili nepriznatih, ne treba istresati na Milorada Dodika i njegove zagrebačke domaćine. Nije nevažno što se oni ne zaklinju s istim uvjerenjem u BiH, niti na nju ne gledaju istim očima. Na tom je planu Milorad Dodik najveći dužnik, i pred Hrvatima, koji ne postavljaju više nikakvo suvišno pitanje oko opstanka BiH kad kritiziraju Bošnjake, i pred Bošnjacima, koji su u strahu da će s polovicom države emigrirati u Beograd, kao da je u Daytonu dobio punomoć i za taj transfer.

Istina je da on nije Karadžićev i Mladićev drugar, da nije s njima četiri godine s Pala i s Trebevića mrcvario Sarajlije, da nije osnivao logore po Bosni, da nije dao naredbu da se u Srebrenici pobije osam tisuća muslimanskih duša, samo zato što drukčije mole; to će biti krimen Republike Srpske i svih njenih vladara sve dok eksplicitno ne osude takvu politiku.

Kao i kod svake otimačine, i u Bosni će praktično ostati po sistemu „tko je jamio, jamio je“, ako se iz temelja države ne izbaci pravo na zločin, kojim su se služili Dodikovi prethodnici. Bez takve se operacije neće ukloniti politička i moralna matrica na kojoj ta državna jedinica funkcionira u sastavu BiH, spremna odcijepiti se, ako dođe do pomicanja granica (i sile). Od njega je, da bi uživao dobrodošlicu, razumno tražiti da osudi zločine iz rata i da tako pomogne Srbima da se oslobode hipoteke, Bošnjacima da se liše frustracija a Hrvatima da se sami izbore za položaj koji im pripada, kao ravnopravnom konstitutivnom narodu.

Ima logike razgovarati s najjačim političarom u BiH koji polovicom države vlada a drugu polovicu blokira. Da li bez nekih osigurača koji će isključiti Hrvatsku iz kombinacije da podržava njegovu toplo-hladnu politiku? Dok se Hrvati i Bošnjaci međusobno trve, nepotrebno i nekorisno i za jedne i za druge, Dodik će igrati na kartu njihova političkog sukoba, da bi mogao posredovati, ako treba arbitrirati u sukobu u kojima iz pozadine i sam sudjeluje, a u konačnici lakše nametati svoju volju (i vlast). Njemu je u Zagrebu priznata vrlo komforna pozicija političara-mirotvorca!

Može se raspravljati o tome koliko su Hrvati, a koliko Bošnjaci krivi za međusobni rat u ratu koji su pokrenuli Srbi, s podrškom Beograda. Dobro je poznato tko je rat pokrenuo i s kojim ciljem, da bi se s ove distance moglo govoriti o ravnoteži krivnje. Agresija na BiH, kao prije toga na Hrvatsku, krenula je od Srbije; plan o Velikoj Srbiji nije postignut ni u jednom, ni u drugom ratu; u BiH su Srbi nagrađeni, jer su dobili pola države, a kažnjeni, jer je nisu upisali na gruntovnice u Beogradu.

Lutanje u velikom luku

To stalno muči Dodika. Nije ni hrvatska politika, ni s hrvatske, ni s hercegovačke strane, bila nevina, i ona je s vragom tikve sadila, ali je i na početku i na kraju priznala BiH, njene granice i teritorij. Nije, bome, nevina ni bošnjačka strana; i Alija Izetbegović tražio je vraga okolo da s njime posadi svoje tikve, ne znajući da u zemlji Bosni ne može svaka proklijati. Ako je Franjo Tuđman radio Izetbegoviću iza leđa, i Izetbegović je Tuđmanu pred očima mijenjao planove preko noći, i zbunjivao ionako zbunjenu hrvatsku politiku, kad je Bosna a naročito Hercegovina bila u pitanju. Bošnjački je lider lutao u velikome luku od savezništva do neprijateljstva s Hrvatima, i natrag, a i Tuđmanu su tekle sline kad se činilo da bi se komad Hercegovine mogao odlijepiti od Bosne.

Činjenica da je u BiH, nakon smjene generacija, sin naslijedio oca, a da se to u Hrvatskoj nije moglo dogoditi, ilustrira razliku u zrelosti dviju država. Hrvatska je, ipak, laička republika, uz sve utjecaje koje Crkva ima na vlast i na politiku. Povijest opominje, tko to hoće priznati. Prvi put su i Hrvati i Bošnjaci izgubili više od Srba i u ratu i u miru; i drugi će put, budu li forsirali sukob, ili tražili pogrešne posrednike (i saveznike) opet izgubiti više: mogu li prepustiti vuku da čuva janjce? Može se opet raspravljati i o tome tko zateže međusobne odnose, zaključivati da u bošnjačko-hrvatskim odnosima ponovno prevlada nepovjerenje s kojim će Bošnjaci oduzimati Hrvatima neka elementarna prava konstitutivnosti, a Hrvati tražiti zaštitu kod Srba koji ih jednom nisu zaštitili.

Ali, povijesni je poučak okrutan za oba napadnuta naroda: rat u ratu služio je srpskoj strani koja je povela najtežu agresiju u Europi od drugog svjetskog rata, s elementima sudski potvrđenog genocida i etničkoga čišćenja. Da bi bio dobrodošli gost i u Zagrebu, i drugdje u demokratskom svijetu koji je, prije ili kasnije, shvatio o čemu se sve radilo u BiH, Dodik bi se morao odreći prošlosti koja kompromitira današnji poredak u polovici države kojom on vlada. Nema dokaza da je to učinio, ni da je spreman odreći se politike koja je sve glavne protagoniste odvela na optuženičku klupu u Haag.

Sam Dodik ne olakšava poziciju ni sebi ni hrvatskom predsjedniku, kad govori da Milanović nastupa malo kao partizan, malo kao ustaša: partizan ga vjerojatno ne bi primio, jer je i on prihvatio službeni narativ o antifašizmu četnika, a ustaši ne bi dolazio, jer mu se ustaše priviđaju na svakom koraku u Hrvatskoj; vjerojatno je našao domaćina kad je bio izvan radnog vremena, da s njim baci pogled na nefunkcionalnu BiH. A s Plenkovićem je opet sličan problem: na kojoj je on dužnosti bio kad mu je dolazio Dodik? Kako ga nije primio na Trgu žrtava fašizma, što bi gostu više odgovaralo da se i sam svrsta među žrtve notornih ustaških zločinaca, to je hrvatski premijer rješavao s njim sasvim prozaične probleme – da njegove vlasti pri gradnji autoceste ne ruše kuće Hrvatima.

Malo je kasno o tome govoriti: neki drugi buldožeri porušili su hrvatske kuće dok su tamo gradili Veliku Srbiju; na tim je temeljima bespravno podignuta Republika Srpska, s kojom Dodik prometuje između Banje Luke i Beograda, kao da je Bosna zajednička firma. Njegova je nesreća što je Srbija (još) slaba da bi plaćala visoku cijenu, a sreća što ga svi shvaćaju neozbiljnije nego što zaslužuje. Pa i u Zagrebu, koji mu je otvorio svoje dvore, računajući na nj više nego što može opravdati.

Nemirni predsjednik

Oko jednog sasvim ozbiljnog događaja mnogim bi se ljudima plakalo, da ne moraju uvažiti pragmatičnu logiku po kojoj je bolje da države razgovaraju nego da ratuju. Svojedobno je Stipe Mesić, odan toliko integritetu BiH da se na tome razišao s Tuđmanom, prijetio da će napasti Republiku Srpsku, ako bi je Dodik izdvojio iz BiH. Vjerojatno u tome slučaju Hrvatska ne bi jedina reagirala: Bosna ima problema s očuvanjem jedinstva od turskih i austrijskih vremena, a ostala je na klimavim nogama, jer se na tome prostoru ne može uspostaviti ništa bolje.

U posljednjem ratu, pomaknuto je težište moći na kojemu BiH počiva: Srbi su objektivno ojačali svoje pozicije, imaju svoj teritorij, imaju svoju vlast; dobili su u miru sve što nisu izgubili u ratu. Bošnjaci su najviše stradali, i fizički, i moralom, s polovicom države na koju nemaju utjecaja, s drugom polovicom koju moraju dijeliti s Hrvatima, i sa zajedničkom državom koja teško dokazuje svoju održivost.

Hrvati su najviše izgubili, protjerani su iz Posavine i iz Krajine (gdje vlada Dodik), prepolovljeni u Srednjoj Bosni, a zapadnu Hercegovinu im je ostavljao i Vuk Drašković, dok je bio veći nacionalist od Miloševića. Što bi marksistički rekao Krleža, promijenjen je odnos snaga; shvaćaju li to i Hrvati kad se pragmatično okreću Miloradu Dodiku da ih zaštiti od dominacije Bošnjaka u zajedničkom entitetu?

S načelne strane, ne treba osuđivati ni nemirnog Milanovića, koji je, vjerojatno, pokrenuo kampanju za repozicioniranje hrvatske politike prema BiH, ni proračunatog Plenkovića, što se u nju uključio; možda je zaključio da u novome odnosu ima nešto od Tuđmanove dvosmislene politike prema našem najvažnijem susjedu. U rukama šefa države ne bi smio biti nikakav stranački ključ, čak i da Milorad Dodik nema na glavi nikakva Karadžićeva putra; može li hrvatski predsjednik primiti sutra Bakira Izetbegovića, koji vodi bošnjačku stranku, a ne Šefika Džaferovića, koji vodi državu? Logikom realne vlasti – da, budući da je BiH u konačnici država triju partija, koje vladaju u ime „svojih“ naroda.

Hrvat Željko Komšić nije u tome dobar primjer, jer nema iza sebe stranku, kao što bi je imao Dragan Čović, da su samo Hrvati glasali za svoga predstavnika u Predsjedništvu BiH. Ne samo da nema „baze“, Komšić nema ni pozadine, koja bi ga (p)održavala. Sve više on lebdi u zrakopraznom prostoru, kao balon koji su Bošnjaci napuhali; mogu ga isprazniti ako im to odgovara, ako u njemu još ima kisika. Za Hrvate je on ionako samo zrak. Treba znati da BiH nije ni unitarna država, ako na to itko pomišlja u stanju dugogodišnje depresije, nije ni klasična federalna država, ako je tamo uopće moguće sastaviti ikakvu federaciju od rogova u vreći; nije ni nacionalna država, jer tri nacije ne mogu stati u jednu državu, a nije ni građanska država, jer se svaki građanin tamo osjeća Srbinom, Bošnjakom ili Hrvatom.

Može to biti sistemska greška, kad država ne funkcionira; mogla bi biti i njena prednost, kad bi funkcionirala na švicarski način. Poslije svega, njeno je državno stanište krhko i labilno; ne bi se smjelo pomicati grubo, ni s jedne strane, osobito brojnije, da ne padne cijela labava konstrukcija. Možda Željko Komšić stvarno vjeruje da u BiH može učvršćivati bratstvo i jedinstvo bez naroda, iako je nedavno još raskinuto uz puno krvi. Možda će za sto godina, a možda i prije ili kasnije, ovisno o tome kad će ta država sazreti za Europu, građanski princip nadjačati nacionalni (i nacionalistički) pristup, ne samo u BiH, a Komšić biti priznat kao preteča takve građanske koncepcije multietničke države.

Ali, svaka se politika odvija u prostoru i vremenu; Željko Komšić je izvan vremena i izvan prostora, koliko god živio u nekom budućem sistemu. Da je izabran glasovima Hrvata, u logici tripartitnog uređenja države, manje bi se kukalo za Draganom Čovićem; ni on nije riješio probleme izbornog sustava koji na kadrovskom planu osigurava dominaciju brojnijem narodu.

Koga Hrvati žele

Kad je u Washingtonu, pred Billom Clintonom, usred rata svih protiv svih, potpisivao sporazum o formiranju federacije Bošnjaka i Hrvata, Franjo Tuđman imao je obećanje da će Federacija konfederirati s Hrvatskom; u Daytonu su te veze olabavljene, više ih je koristila Srbija, da se spoji s Republikom Srpskom, nego Hrvatska da se poveže s Federacijom. Bošnjačko vodstvo s jednakim nepovjerenjem, ako ne i većim, gleda na Hrvatsku, koja sama ne dovodi u pitanje opstojnost BiH, niti ohrabruje tamošnje Hrvate da rade protiv svoje države, nego na Srbiju koja potiče Dodika da prijeti izdvajanjem Republike Srpske (i priključenjem Srbiji). I u Beogradu i u Banjoj Luci to dođe kao džoker u igri oko Kosova.

Nije jasno s kojim sve motivima moćni Bakir Izetbegović tjera od sebe Hrvate: ako mu je važnije da ima bolje odnose sa Željkom Komšićem nego s Hrvatskom (i Hrvatima), onda zaslužuje da drži Komšića doma, a da u Predsjedništvo BiH Hrvati izaberu koga žele. Makar i boljeg i sposobnijeg političara. BiH je kroz povijest prolazila kroz različite podjele pod stranim gospodarima; najnovije je podijeljena po crti ratnih osvajanja, bez izgleda da se išta promijeni bez novog velikog sukoba (kojeg, valjda, više nitko ne želi niti bi ga itko opet dopustio).

Zato su poslije svakog rata i loši razgovori potrebniji od dobre ignorancije. Nova i bolja rješenja moguće je tražiti samo u okviru sadašnjih okolnosti, i u državi i izvan nje; Hrvatska ne čini ništa loše što – u okviru svoje odgovornosti i svoga prava, ali i svojih interesa – pokušava pokrenuti tamošnje aktere da progledaju i da vide sami što guši Bosnu a što Hercegovinu.

Pitanje može biti kreće li s prave strane, na pravi način i s pravim ljudima. Dodik je o tome ostavio brojne sumnje.

Izvor: vecernji.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Aktualna politička bagra želi izazvati “koronizaciju” kako bi uz što manje izlaznosti ostvarila pobjedu!

U Bosni i Hercegovini u petak je i službeno započela predizborna kampanje za sve lokalne sredine osim za Grad Mostar, u kojem će se izbori održati naknadno, odnosno 20.12. 2020. godine.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

politička bagra

Početak izborne utrke obilježava niz problema od kojih su mnogi već bezbroj puta već viđeni, a u međuvremenu su se pjavili i novi koji čak prijete da ugroze čitav izborni proces, a možda čak u najtežoj situaciju pod silom prilika prouzroče njihovo odgađanje.

Iako to nitko javno neće reći potpuno je jasno da su susjedne zemlje poput Hrvatske, Srbije i Crne Gore, za razliku od BiH, napravile pravi potez kada su svoje izbore održali ranije od predviđenog roka. Odnosno, smjestili su ih u ‘ljetnje’ vremenske prilike i tako smanjili rizik da epidemija koronavirusa dramatično pohara stanovništvo.

Doktori – političari bez jasnog stava o izborima u ‘koroni’

Za razliku od njih, BiH je, zbog političkih razloga, učinila upravo suprotno – pomakla ih u duboku jesen, a kada je riječ o Mostaru faktički čak u zimu. Sama ta činjenica dovoljno govori koliko je vladajućim političkim elitama stalo do mišljenja struke i realne brige za stanovništvo.

Tako, primjerice, ovih dana imamo apsurdne i kontradiktorne izjave i intervjue pojedinih doktora koji su predstavljeni kandidatima za gradonačelnike Mostara (iako se ta funkcija ne bira na izborima) koji između ostalog pozivaju na oprez, smanjivanje distance i kontakata, zalažu se za različite zabrane, okrivljuju građane za širenje virusa zbog nepoštivanja mjera, a da se s druge strane uopće ne očituju o opasnostima koje će donijeti izborni dan 20.12., nego bez obzira na to, već sada pozivaju svoje glasače da izađu na izbore kako bi baš njima dali glas.

Još jedan dokaz da su stranački interesi, čak kada se politikom bave doktori, ipak ispred zdravlja građana.

No, iako to nitko javno neće reći, s obzirom na svakodnevni rast broja zaraženih i sudeći po onome što se događa u okolnim zemljama nije nemoguć ni scenarij da se izbori ipak ne održe, odnosno da silom prilika u zadnji tren budu još jednom odgođeni.

Ukoliko se to ne dogodi, prijeti opasnost da malim odazivom zbog epidemioloških razloga, legitimitet izbora bude ugrožen. Oni bi bili u tom slučaju potpuno zakoniti, ali bi legitimitet izabranih vijećnika, načelnika i gradonačelnika u budućnosti sigurno bio jako poljuljan i duboko preispitivan.

(Pred)izborne manipulacije

Osim, epidemioloških razloga, niz je drugih problema koji ugrožavaju legalnost izbora a vezani su uglavnom za već naširoko opisivane pokušaje raznih izbornih manipulacija. Lažno prijavljivanje glasača za izbore, ‘trgovanje’ biračkim odborima, podmićivanje, ‘kupovina’ glasova proračunskim sredstvima, stotine dokazanih primjera zloupotrebe javnog novca u svrhu promocije političkih kandidata čak i prije formalnog početka izborne kampanje dovode već sada u sumnju regularnost izbora. Kao i svaki put dosada evidentno je da će neki iskoristiti svaku mogućnost, čak i one nezakonite kako bi dobili koji glas više.

No, unatoč svemu, izbori koji slijede jako su bitni jer rezultati u pojedinim sredinama, pogotovo većim gradovima mogli bi promijeniti i širu političku sliku, pa čak dovesti i do promjene vlasti u županijama, a možda i u Federaciji BiH. Već uoči izbora, potpuno je jasno da se na političkoj sceni BiH događa novo preslagivanje karata pa će ishodi izbora, pogotovo u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Zenici, Tuzli, a možda i u manjim sredinama poput Livna, Tomislavgrada, Jablanice debelo utjecati na formiranje novih parlamentarnih većina u raznim županijama, a možda i na višim razinama.

Ujedno, ovi izbori, iako lokalnog karaktera, utvrdit će startne pozicije glavnih političkih subjekata kada su u pitanju Opći izbori 2022. godine, te će biti svojevrsni test za trenutnu vladajuću koaliciju koja funkcionira samo u momentima kada im to treba. Zbog toga, potrebno je da se svi relevantni faktori, kako domaće institucije tako i međunarodna zajednica pobrinu da nakon održanih izbora bude što manje ‘repova’ i sumnji u regularnost predstojećih lokalnih izbora.

Kako će izgledati kampanja?

U cijeloj situaciji, za očekivati je da će se političke stranke u vođenju ove kampanje susresti sa nizom izazova s kojima se do sada nisu susretale. Zbog opasnosti povezane sa epidemijom koronavirusa, pitanje je na koji način će se voditi stranačke kampanje, jer od nekih tradicionalnih metoda, poput velikih stranačkih skupova, morat će se odstupiti.

Zbog toga, za očekivati je tešku, prljavu i bespoštednu bitku putem medija na ‘nacionalnim’ temama, a koju su već odavno na sebe preuzeli lideri nacionalnih stranaka, dok će se s druge strane veliki dio kampanje preseliti na društvene mreže jer će to biti najsigurniji način komunikacije s biračima.

Ako ništa drugo, ako se ovi izbori održe i završe, možda će nakon svega najveći dobitak izbora biti svjesnost da je u Bosni i Hercegovini potrebno uvesti i mogućnost elektronskog glasovanja koje bi barem dijelom smanjilo mogućnost izbornih manipulacija i osiguralo veći odaziv građana na izbore. Nažalost, ako se to dogodi – bit će to zasluga ‘korone’ a ne vizije vladajućih političara.

Izvor: Dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Hrvati pred novom seobom u Njemačku

Analiza digitalnih tragova pokazuje kako se u Hrvatskoj pojam zamolba za posao koji na njemačkom jeziku glasi „Bewerbung“ pretražuje sve intenzivnije pa taj pojam nadilazi i samo pretraživanje na materinskom jeziku.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

autobus za Njemačku

To je snažna indicija da se hrvatski građani pripremaju za daljnje iseljavanje u Austriju i Njemačku, a iz podataka se također može iščitati kako se svaki peti tražitelj posla u Hrvatskoj raspituje za zaposlenje u tim dvjema zemljama. Osobito se u iduće dvije godine očekuje ubrzano iseljavanje u Austriju.

Pretraživanje posla u toj zemlji najviše raste u sjevernim hrvatskim županijama poput Međimurske, Varaždinske i Karlovačke, standardno i u Slavoniji, ali pojavljuje se i Split odnosno Splitsko-dalmatinska županija i to vjerojatno zbog izgubljenih radnih mjesta u turizmu zbog Covida 19 u proteklih godinu dana.

To su neki od preliminarnih rezultata iz najnovije inovativne studije „Praćenje migracija pristupima digitalne demografije – Što nam mogu reći Facebook i Google Trends o hrvatskim migracijama?“ koju je autor doc. dr. sc. Tado Jurić s Odsjeka za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu predstavio u četvrtak na HKS-u suradnji sa Zakladom Konrada Adenauera u Zagrebu.

Digitalna demografija grana je znanosti u nastajanju, a studija je u osnovnim rezultatima pokazala kako su digitalni alati poput Facebooka, Google Trendsa, Instagrama i Linkedina validni instrumenti praćenja migracija, kaže profesor Jurić.

– U studiji koju predstavljamo razvijamo model predviđanja migracija i stupnja integracije putem praćenja digitalnih tragova. U tu svrhu koristimo analitičke alate, prije svega Google Trends (GT) i Facebook (FB). Glavni cilj rada je ponajprije predstaviti novi model za praćenje i predviđanje migracija kao i generalnu procjenu stupnja integracije novih hrvatskih iseljenika – navodi Tado Jurić, ističući kako ovakvi alati omogućuju da prvi put možemo predvidjeti migracije, a ne samo ustanoviti da su se one dogodile.

Nakon što je Njemačka 2015. godine ukinula restrikcije, iz Hrvatske se u tu zemlju iseljava oko 50 tisuća Hrvata godišnje, dok ih je još 2010. bilo oko pet tisuća godišnje. Osobe iz Hrvatske koje pretražuju pojmove iz kategorije „posao u Njemačkoj“ najvjerojatnije su zaposlene, jer je vrijeme pretraživanja obično prije 6.30 ujutro i iza 15 sati popodne, a ne u periodu radnog dana.

Nova studija pokazala je također, a tu se podudaraju službeni podaci i oni dobiveni putem FB-a, kako je dobna struktura novih hrvatskih iseljenika od 22 do 40 godina. I ostali alati poput Linkedina otkrivaju kako se iseljavaju visokoobrazovani mladi ljudi iz STEM područja, ekonomisti i liječnici.

– Ukupan broj aktivnih korisnika Facebooka na hrvatskom jeziku samo u njemačkom gradu Muenchenu, prema procjeni FB-a, u 2019.-oj godini iznosio je između 60 i 70 tisuća, a u 2020. između 70 i 80 tisuća, što znači da je njihov broj samo u godinu dana skočio za deset tisuća – ističe profesor Jurić.

U prilog tome da se u Hrvatsku ne namjeravaju vratiti te da je njihova želja integrirati se što prije u njemačko društvo govori nekoliko podataka: jedan od najčešće pretraživanih pojmova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj je „odjava hrvatskog državljanstva“ kao i pojmovi vezani za učenje njemačkog jezika. Pojam koji se traži je i “misa na hrvatskom”.

– Osobno, najzanimljiviji mi je dio studije koji pokazuje što hrvatski iseljenici najviše, a što nikako ne pretražuju. Tako su među najtraženijim pojmovima još i Severina, Thompson, Oliver Dragojević, ali i „razvod braka“. To je indicija da dolazi do većeg broja razvoda brakova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj ali i da će taj trend rasti – ocjenjuje profesor Jurić.

Međutim, indikativno je također da pojmovi koje naši iseljenici uopće ne pretražuju jesu „investiranje u Hrvatsku“, “povratak u Hrvatsku”, imena velikana poput Stjepana Radića, Krleže, Tina Ujevića, kao ni bilo što drugo vezano za hrvatsku kulturu.

Kao zanimljivost dodajmo i to da Nijemci o Hrvatima (na njemačkom jeziku) najčešće pretražuju pitanja poput onoga jesu li Hrvati muslimanske vjeroispovijesti i uzimaju li socijalnu pomoć.

– Uzimaju najmanje od svih etničkih skupina što je još jedan pokazatelj kako će se vrlo brzo integrirati u njemačko društvo – zaključuje profesor Jurić.

Opada interes i za posao u Švedskoj

– Nova studija pokazala je kako će trend iseljavanja u Irsku znatno oslabiti, jer će novi iseljenici birati lokacije bliže domovini – ističe doc. dr. sc. Tado Jurić, navodeći kako opada interes i za posao u Švedskoj.

Zanimanje za Irsku još donekle postoji u Slavoniji čiji su stanovnici i dalje općenito najviše zainteresirani za iseljavanje. Kao jednu od zanimljivosti vezanih za tu regiju, studija je pokazala da je u Slavoniji od 2013. godine potrošnja vode u svim općinama pala između pet do 20 posto što ukazuje na depopulaciju.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati

Preporuka

HRVATSKI ANALITIČAR POTOPIO ČOVIĆA: “Odlaskom na noge Vučiću, Čović je opalio šamar Plenkoviću. To neće proći bez posljedica posljedica”

“Mislim da Izetbegović nije imao pošto ići u Beograd i razgovarati o europeizaciji BiH. Njega primaju relevantni politički faktori, do kojih notorni Dodik ne može doći”, rekao je u razgovoru za Vijesti.ba zagrebački politički analitičar Davor Gjenero, istakavši kako je ostao zaprepašten odlaskom lidera SNSD-a Milorada Dodika i HDZ-a BiH Dragana Čovića u Beograd i njihovim sastankom s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

– Naime, privevši ga na razgovor s predsjednikom SDA Bakirom Izetbegovićem, hrvatski premijer Andrej Plenković nedavno je Draganu Čoviću uputio jasnu poruku: “Hrvati moraju rješavati svoje probleme u Sarajevu, koje je i njihov glavni grad, i to u dogovoru i uz kompromise s Bošnjacima”, a ne petljanjem sa lokalnom balkanskom ruskom agenturom koja izaziva nestabilnost u BiH i koja radi na njenom rastakanju – govori Gjenero.

Prema njegovim riječima, Čović je na ovaj način izravno opalio šamar premijeru Plenkoviću, ali to neće ostati bez posljedica.

– Nažalost, službena reakcija Zagreba bit će “gromoglasno ignoriranje”, dakle neće biti verbalne osude neprihvatljivih poteza Dragana Čovića, ali prvi puta kad on osobno bude trebao pomoć Vlade RH, ona će izostati – mišljenja je naš sagovornik.

Nakon Čovićeve “beogradske avanture” s Aleksandrom Vučićem, nastavlja Gjenero, jasno je da “ona opasna Dodikova izjava o tome kako će, i to bez oružanih sukoba, entitet pod njegovom okupacijom izaći iz BiH, a kako će ga pritom pratiti i Hrvati, nije bila izrečena bez Čovićeva znanja”.

– Objašnjenje o tome da su s Aleksandrom Vučićem, pazite – Vučićem koji je svoju državu doveo u blokadu pristupnog dijaloga i koji je ove godine dobio najgore izvješće Europske komisije o napretku njegove zemlje u pristupanju EU ikada, koji već nekoliko semestara nije otvorio niti jedno pristupno poglavlje, išli razgovarati o EU integraciji BiH, naprosto je groteskno – ocjenjuje Gjenero.

Ipak, kako navodi, možda se govorilo o nekoj drugoj integraciji, na primjer onoj euroazijskoj, čiji je okvir “Русский мир”, što je samo širi okvir “Srpskog sveta” ili Vučićevog Schengena, zone u kojoj bi on htio uspostaviti dominaciju Srbije.

– Malo je vjerojatno da njegovo biračko tijelo odobrava ovakvu politiku Čovića, koji se sam proglasio “liderom europeizacije” u BiH – poručuje Gjenero.

Potom se kratko osvrnuo i na negodovanje Izetbegovića što nije pozvan na sastanak u Beograd.

– Mislim da gospodin Izetbegović nije imao pošto ići u Beograd i razgovarati o europeizaciji BiH. Njega primaju relevantni politički faktori, do kojih notorni Dodik ne može doći, jer mu je radijus kretanja vrlo ograničen – naglašava Gjenero.

Napominje da predsjednik HDZ-a BiH ugrožava hrvatsko-bošnjačke odnose, a konsolidacija tih odnosa ključ je stabilizacije Federacije, te stvara pretpostavku za drukčiji razgovor s manjim entitetom o uvjetima očuvanja suvereniteta, jedinstva i nedodirljivosti BiH.

– Nadam se da će Zagreb naći načina da službenom Sarajevu pošalje poruku kako Čović ne uživa niti potporu za svoje poteze, niti naklonost hrvatske oficijelne vanjske politike – ističe Gjenero.

O susretu Dodik-Čović-Vučić oglasio se i član Predsjedništva BiH i lider Demokratske fronte Željko Komšić, koji je rekao da se u stvari iza tog sastanka kriju motivi koji ugrožavaju evropske perspektive BiH.

– Nemoguće je ne složiti se s gospodinom Komšićem. U Beogradu se o europskoj perspektivi ne razgovara, jer Beograd nije faktor na putu BiH prema članstvu u EU. Kao što je trenutni hrvatski predsjednik Zoran Milanović imao neke druge, a ne europske ili prema Hrvatima u BiH zaštitničke političke interese, kad je pozivao Dodika u svoje odaje, tako niti Čovića europejstvo ne vodi pod noge Vučiću. Vjerojatno se doista radi o prizemnim ekonomskim interesima, zbog kojih se ugrožava pozicija Hrvata u BiH i njihov odnos s Bošnjacima – zaključuje Gjenero u razgovoru za Vijesti.ba.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x