Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Bosanski Kralj Tvrtko stoluje u Prozor-Rami, a Bosanci žele biti Hercegovci

„Pazite, u Rami je Tvrtko I.“, kaže u kratkom odgovoru bosanski teolog, franjevac Ivan Šarčević, uljudno ‘prolongirajući’ svoj komentar na zadanu temu za neki drugu priliku, ali ne propustivši spomenuti da „onako kako se niječe povijest katolika u Sarajevu, tako se postupa svuda, od katekizma, i udžbenika do realnog života…“. Fra Ivan u nekoliko riječi možda je sažeo samu srž kardinalnog problema.

Online:

/ Datum objave:

A, zaista, ispred nove zgrade općine u Prozoru-Rami, nedavno je otkriven, od kipara Kuzme Kovačića, spomenik Stjepana Tvrtka I. Kotromanića, posljednjeg bosanskog bana i prvog i najjačeg vladara, kralja, u povijesti srednjovjekovne Bosne pod čijom vladavinom je cvjetala ekonomija, a kovao se i prvi zlatni novac na bosanskim prostorima, a cvijet ljiljana postao znakom bosanskih banova i kraljeva.

Kralj Tvrtko je još kao ban, 11. kolovoza 1366. u svojoj Povelji pisanoj pod Prozorom u Rami, prvi puta spomenuo Prozor i sjedi na vladarskoj stolici, s krunom na glavi. U desnoj ruci mu je kraljevski znak – stilizirana ‘kraljevska jabuka’, zemlja/globus s križem na njoj, a u lijevoj ruci drži povelju kojom nagrađuje posjedima oko Sokola i Jajca svoga vjernoga vojvodu, plemića Vukca Hrvatinića za njegove zasluge u borbi protiv Ugara.

Ovim spomenikom kao da se ramski načelnik Jozo Ivančević drznuo prekinuti šutnju, negiranje i zaborav oko Bosne i bosanskih kraljeva. Kako god, učinio je to na učinkovit način, bez okolišanja i politikantstva, nevjerojatnom Kovačićevom skulpturom pred zgradom Općine.

Ali, to nije sve, U predvorju nove općinske zgrade stoji isklesana Povelju bana Tvrtka, koja počinje riječima: „ U ime Oca, …..“, baš kao što izvorno počinju i ostale slične povelje iz tog doba, primjerice i Povelja Kulina bana u Zenici. No, Hrvati često uspješno prešućuju, zanemaruju, zaboravljaju i drugima prepuštaju svoju povijest.

Zašto je to tako i koje su posljedice zaborava Bosne?

„Hercegovinizacija“

U svom eseju ‘Bosanski Hrvati – Esej o agoniji jedne europske-orijentalne mikrokulture’ književnik Ivan Lovrenović piše o ovom „fenomenu“, kao i o „hercegovinizaciji“, politici zbog koje, navodi, banjalučki biskup Franjo Komarica očajava.

„…U svim glavnim projektima i pokušajima hrvatske nacionalne integracije, stoljeće unatrag, od Stadlerova katoličkog hrvatstva, Pavelićeve Endehazije, do Tuđmanova „svehrvatstva“, Bosna je bila ili tretirana kao „hrvatska zemlja“ ili je imala politički nestati dok su bosanski Hrvati praktično bili dobri tek kao Hrvati drugog reda, a bogme i kao topovsko meso (kod Pavelića), ili kao masa za etnički inženjering i „amelioraciju“ granice (kod Tuđmana). U toj, panetničkoj fantazmi, biti Hrvatom može se samo tako da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, kad kad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenog hrvatstva. Nikada taj ideološki konstrukt nije pokazao veću razornost nego u svojoj zadnjoj tuđmanohadezeovskoj varijanti“.

Za Lovrenovića zatiranje bosanskih Hrvata nije gotova stvar. Za njega je to proces „fatalne politike“ koji se i dalje nastavlja te ga naziva šizoidnim socijalno-psihološkim stanje.

„Nesebeznalnost“

Lovrenović ovo naziva tragedijom i zbog aktera koji sudjeluju u ovoj „neosviještenoj autopercepciji“.

„’Nesebeznalnost’ , da se poslužim pjesničkim neologizmom Tina Ujevića, opća je karakteristika načina na koji današnji Hrvati u BiH doživljavaju sami sebe, kako reagiraju na pitanje svoje nacionalne i građanske sudbine i budućnosti, ne shvaćajući da je svenacionalna i državna politika, kojoj su bili predali dušu, propala i da su oni njezine najveće žrtve. Tragično je što su u podržavanju takve neosviještene autopercepcije složno upregnuti svi dijelovi nacionalne elite: kulturna društva, književne i inteligentske udruge, svećenici i Crkva“, konstatira književnik.

Po njemu, da bi hrvatska nacionalna kultura istinski integrirala bosanske Hrvate, ona bi morala iznaći mogućnost da se potpuno i bez ostatka otvori za bosanske, balkanske i orijentalne elemente njihovoga naslijeđa i identiteta.

Integracija, isisavanje, čišćenje, debosnizacija

Kako analizira Lovrenović, ti su elementi dio zajedničkog bh identiteta, što ga bosanski Hrvati dijele s Muslimanima, sa Srbima i s mnogim drugim manjim ili većim etničkim grupama u BiH. Time, kako on ističe, nijedna suvremena, nacionalno-ideološka koncepcija ne zna izaći na kraj nego joj kao alternativu, ispostavlja razdvajanje.

„A koju je fra Jozo Markušić, uz Ivu Andrića, nesumnjivo kao jedan od najumnijih bosanskih Hrvata 20. stoljeća, izražavao prirodno i jednostavno, savjetujući braću:“ Volite svoj narod i radite za njega, ali ističem, bez razlike vjere“. Do danas se, međutim, nije pojavila takva otvorena i radosna koncepcija hrvatske nacionalne kulture koja bi bosanske Hrvate uključila takve kakvi jesu, sa svime što sa sobom nose, a u isti maj apsolutno poštujući i dapače, potičući njihovu kulturu i političu pripadnost BiH. Svaka je imala da ih integrira, ali tako što bi ih ili prethodno „očistila“, „isisala“ iz njih njihovu identitetsku supstancu, debalkanizirala ih i debosnizirala te cijeli njihov identitet srozala do uloge agenata hrvatske državne ideje“.

No, iako u eseju piše o katastrofalnom negiranju, Lovrenović ipak na kraju ostavlja prostora nadi navodeći kako ne nudi odgovore o njihovoj „sudbini“ i budućnosti, ali da je to priča o jednoj zatajenoj i zaboravljenoj povijesti kojoj se pokušava sugerirati da je moglo (ali i da bi možda još uvijek moglo) biti i drukčije.

„Ništa o ponosu i ljubavi prema jedinoj i pravoj domovini – Bosni“

Sociolog religije, dr. sc Ivan Markešić, Ramljak, zagrebački sveučilišni profesor kaže da „ništa od razgovora o ponosu bh Hrvata zbog Bosne“.

„Mnogi od nas željeli bismo da su vaša pitanja drukčija, da njima, na primjer, tražite odgovore zašto bh Hrvati tako gorljivo, s ponosom i punih usta govore o BiH, posebno o Bosni, svojoj jedinoj i pravoj domovini, o njezinoj kulturnoj i političkoj povijesti, njezinim banovima i kraljevim kao čuvarima njezine posebnosti i opstojnosti, o njezinim prirodnim ljepotama, o ljiljanu kao simbolu čistoće, nevinosti i ljubavi ali i bosanske državnosti, zatim o važnosti Povelje Kulina bana za državotvornu ideju BiH, o bosanskim fratrima daidžama kao „suputnicima“ njezine povijesti, itd., itd.Nažalost, ništa od takvih pitanja i takvoga razgovora“, kaže za Dnevni list profesor Markešić.

On tvrdi da, trenutno, BiH kao država postoji i to ponajviše na papiru i dokumentima UN-a, ali da u praksi takve državne tvorevine – nema.

„Gotovo jednu polovicu ‘drže’ Srbi za svoje potrebe, drugu polovicu većim dijelom kontroliraju Bošnjaci, također za svoje potrebe. Hrvati, barem oni koji sudjeluju u političkome životu ove zemlje, takvu daytonsku državu ne doživljavaju kao svoju nego kako nametnutu. Bili bi zadovoljni samo jednim njezinom malim komadićem. I u javnome komuniciranju ne kriju to i takvo stajalište. Cjelinu državnosti BiH sadašnje hrvatske političke žele svesti na nekoliko zapadnohercegovačkih općina, južno od Vran-planine“, kaže Markešić.

Podsjeća da je o tome već više puta pisao još od početka 90-tih, ali da je nažalost bivalo sve gore, a da se „želja za BiH državom i hrvatskoga naroda istopila se kao lanjski snijeg“.

„Ostala su još samo sjećanja“, kaže.

Kako je hrvatska putovnica ‘kriva’ za gubitak bh autohtovnosti

Po njemu, uzroke takvoga stanja ne treba tražiti kod drugih, kod Bošnjaka ili Srba, ili u međunarodnoj zajednici, a posebno se osvrće i na bosanske Hrvate.

„Treba ih tražiti kod Hrvata kako onih koji žive u BiH, tako i od onih koji su nedavno ili nešto ranije odselili iz ovih krajeva. Bh, a posebno bosanski Hrvati su kao rijetko koja narodnosna skupina u svijetu u velikom omjeru spremni zanijekati, prešutjeti odakle su. Ili, ako vam počnu kazivati da su rodom npr. iz Zenice, Žepča, Tuzle, počet će odmah, da bi sami sebe ispravili, ukazivati na svoje prezime koje, u njihovu tumačenju, vodi podrijetlo u najmanju ruku iz Dalmacije, a ponajviše iz Hercegovine. Samo, rijetki bosanski Hrvati će s ponosom i onako pune duše reći ‘ja sam Bosanac/Bosanka’. Umjesto da budu ponosni, oni se stide reći odakle su. Nisam se samo jednom susreo s takvim problemom. Mnogi podrijetlom iz Bosne kriju svoje podrijetlo kao zmija noge. Imali ste prigodu pročitati kao senzaciju vijest da su bosanski Hrvati u srcu Bosne, na jednoj mladoj misi zapjevali pjesmu „Bosno moj, divna mila!“. Ili, pak senzacija da je u Prozoru postavljena statua bosanskoga kralja Tvrtka. Umjesto da budu ponosni, ljudi tu vijest čitaju s prijezirom“, neumoljivo je iskren prof. Markešić.

Kako ocjenjuje, mnogi su uzroci, a među njima i hrvatska domovnica kojom su, kaže, Hrvati u BiH iznenada postali narod s dvije države i mogu birati u kojoj će živjeti.

„U odnosu na ostale građane BiH, to je postao znak prestiža i prednosti, što se pokazalo posebno korisnim u kriznim vremenima, otvaralo je i otvara još uvijek mnoga vrata u svijetu, posebno nakon što je Hrvatska primljena u članstvo Europske unije i NATO-savez, ali upravo u toj ‘prednosti’ bh Hrvati su izgubili ono što ih je do tada krasilo – svoju bosanskohercegovačku autohtonost. Tim činom svedeni su na razinu marginalne folklorne skupine, na razinu hrvatske dijaspore, a što se posebno prepoznaje prigodom izbora za Hrvatski sabor. Oni time prestaju biti autohtoni narod u BiH, postaju nacionalna manjina u svojoj vlastitoj domovini. Ne treba, stoga, kriviti nikoga tko Hrvate u BiH naziva manjinom. Sami su prihvatili takav svoj položaj“, Markešić iznosi zanimljiv kut gledanja.

„Sprega političkog trona i oltara u otuđivanju vlastitog naroda“

Ali tu nije kraj. Po prof. Markešiću postoji još niz razloga za ovak, kako smo već na početku naveli, „fenomen“.

Ističe da je problem i u tome što će neke političke opcije u Republici Hrvatskoj nastojati ići tim putem i Hrvate u BiH tretirati kao hrvatsku dijasporu, a što hrvatske političke opcije u BiH i katoličke organizacije u BiH prihvaćaju takvo stanje kao gotovo.

„Veliki doprinos u otuđivanju vlastitoga naroda od njegove domovine BiH daje, nažalost, sprega političkog trona i oltara. Njihov doprinos u ogađivanju BiH kao države vlastitim vjernicima nije malen. Već sam o tome pisao, pozivajući se na dosadašnjega predsjednika HKD Napretka mons. Franju Topića koji kaže da je od Hrvatske biskupske konferencije tražio, molio da se u Hrvatskim katoličkim misijama u inozemstvu, posebno u onima gdje živi jako puno Hrvata katolika iz BiH, uz zastave Republike Hrvatske i zastave zemlje u kojoj se nalazi Hrvatska katolička misija postavi i zastava BiH. Ali, bezuspješno“,  kaže.

„Trend pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“

No, i prof. Markešić govori o „hercegovinizaciji“, kao o „trendu pokrštavanja bosanskih Hrvata u Hercegovce“, ali i o „nezaustavljivom procesu ogađivanja BiH, a posebno Bosne bh Hrvatima.

Prof. Markešić ističe: „Sve se čini da se bosanskim Hrvatima ogadi zemlja Bosna. Oni se počinju stidjeti da su Bosanci, hoće biti Hercegovci, što je posebno karakteristično za područja Rame i Livna koja nikada nisu bila hercegovačka. Ali, u novije vrijeme sve se čini na njihovoj hercegovinizaciji. Riječ je o nametanju osjećaja manje vrijednosti onim Hrvatima i katolicima koji se identitetski ne izjašnjavaju kao Hercegovci, svejedno gdje u Bosni živjeli. Suočeni smo s procesima ogađivanja BiH, a posebno Bosne, bosanskohercegovačkim Hrvatima.

On u ovom kontekstu govori o brojnim vrstama „gađenja“ – gađenje prema BiH kao pojmu, društvu i državi; gađenje prema svemu što je bosansko, što ima bilo kakve veze s pojmom Bosna, jer je to „povezano s Turcima, Osmanlijama, balijama, muslimanima“; s Bosnom kao „nečim s čime se Hrvatima ne dolikuje identificirati“; biti Bosanac, „znači biti katolik, musliman, balija, turčin; biti Bosanac, znači ne biti Hrvat“.

A tu je i gađenje prema svemu što je bosansko-franjevačko, jer je to, kako interpretira, „slugansko, izdajničko, udbaško-komunističko, katoličko, a premalo hrvatsko“.

„Svejedno što je to „nesretno“ bosansko-franjevačko ostalo tijekom posljednjih više od sedam stoljeća uz katolički, hrvatski narod, sačuvalo katoličanstvo i hrvatstvo u BiH i što teži da se u toj zemlji i na svakome njezinome dijelu omogući ljudima, bez obzira kojeg su vjerozakona i koje narodnosti i koliko ih brojčano ima, da budu „svoji na svome“. Gađenje prema svakome tko „ne ljubi“ Milorada Dodika, novoga političkog ljubimca ne samo hrvatskih političkih elita u BiH nego i u Hrvatskoj. Kad sve ovo vidite, čovjek ne može vjerovati što su političke i crkvene elite jednoga naroda spremne učiniti u dodvoravanju božici Naciji da svojim djelovanjem i odnosnom prema vlastitoj domovini ogade tu zemlju svojim vlastitim ljudima“, zaključuje prof. Markešić za Dnevni list.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH“

Počasni predsjednik HKD Napredak mons.prof. dr. Franjo Topić i počasni predsjednik Paneuropske unije BiH, za Dnevni list komentira da je odnos prema Bosni mijenjan od 1992. godine, od kad se, kako smatra, počelo govoriti i raditi na podjeli BiH.

„Čudno je da i danas neki to niječu. A dovoljno je vidjeti knjigu Hrvoja Šarinica koji je bio u Karađorđevu. Postavljena je, po mom sudu, kriva teza ili Bosna ili Hrvatska. Valjda bi bilo normalno i jedna i druga. Ako ćemo biti iskreni, onda treba reći, a ja to dobro znam jer sam sudjelovao na brojnim razgovorima na najvišim domaćim i međunarodnim razinama. Hercegovina se smatrala dijelom Republike Hrvatske, a Bosna je prepuštena drugima i Hrvatskoj je služila kao moneta u pregovorima i u Daytonu“, prisjeća se prof. Topić za Dnevni list.

On konstatira da je kod mnogih političara i medija i danas sličan odnos prema Bosni.

„Imate bezbroj primjera. Primjerice, nema nijedne hrvatske suvremene pjesme o Bosni, a o svim drugim pokrajinama ima, a pjeva se o onom što se voli. Mnogi bosanski Hrvati i danas kažu u inozemstvu da su iz Hrvatske, na gotovo nijednoj hrvatskoj manifestaciji u inozemstvu nema bh zastave itd.“, navodi Topić.

On „ilustrativnim“ naziva i odnos prema kraljevskoj prijestolnici Bobovac.

„Crkva vrhbosanska obilježava i moli se oko spomendana kraljice Katarine i dolazi određeni broj hrvatskih vojnika i policajaca. Provedite anketu koliko je škola organiziralo učeničke posjete Bobovcu i drugim važnim mjestima sa “satom povijesti”. Lijep je znak da HKD Napredak i HUM rade na snimanju filma o Kraljici Katarini“, postavlja pitanja Topić.

Ističe kako su već brojne posljedice, a da će ih biti i više jer su se, po njemu, Hrvati „odrodili“ iz Bosne, a mnogi i od BiH.

„Što se čini za Posavinu? Neki politicari i mediji i ne govore o manjem bh entitetu i tamošnjim Hrvatima kao da to za Hrvate i ne postoji. Nema domoljublja. Mnogi bh Hrvati iz “principa” ne žele gledati bh televiziju. Treba gledati bh televiziju i HRT i CNN itd. Bez bh televizija i drugih medija nemate puno informacija. Upravo ovih dana je izisla zbirka mojih kolumni: BiH naša domovina. Na naslovnici je faksimil povelje Bana Kulina i slika Kraljice Katarina gdje ima puno informacija o ovim temama“, komentira Topić uz zaključak „da hoće vladajući i sad bi se moglo dosta promijeniti“.

„Može se lako pomiriti ljubav prema Hrvatskoj i BiH i, uvjeren sam, na dobro obje zemlje. Bh Hrvate i sve druge građane BiH, pa i regije. Bez “mirne Bosne” nema ni mirne Europe“, zaključuje prof. Topić.

Izvor: Dnevni list

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

STIŽU LI PROMJENE? Nakon Angele Merkel Nijemci su odlučili da više neće biti pasivni promatrači događaja

Kreatori njemačke vanjske politike u sjeni izbora i početka procesa formiranja nove njemačke vlade već iscrtavaju vanjskopolitičku strategiju za post-Merkel doba.

Online:

/ Datum objave:

Ne planiraju se nikakve drastične promjene njemačke vanjske politike, ali nakon 16 godina Angele Merkel na funkciji kancelarke i koalicije CDU/SPD nove svježe snage njemačke politike koje na temelju izbornih rezultata vrlo vjerojatno ulaze u vladu, prije svih Zeleni, i novi raspored snaga na političkoj sceni jednostavno traži promjene.

One će, po svemu što se može iščitati, biti usmjerene na jačanje aktivne komponente njemačke vanjske politike i sve intenzivnije korištenje elemenata tzv. tvrde moći države. Berlin bi po novoj strategiji vanjskopolitičkog nastupa, čije se formuliranje upravo dovršava, trebao aktivno kreirati zbivanja na međunarodnoj sceni i biti u mnogo većoj mjeri ispred događaja, a ne kao dosad najčešće reagirati na ono što se već dogodilo. To u biti jednostavno znači da je potrebno dovesti u direktnu korelaciju njemačku gospodarsku i ekonomsku moć s utjecajem na međunarodnoj sceni.
Pritom se planira nastaviti oslanjanje na strukturu Europske unije koja je ocijenjena kao nezamjenjiv instrument multipliciranja njemačkog utjecaja kako u Europi, tako i na globalnoj razini.

No pritom se stječe dojam da planeri neizbježnih promjena njemačkog vanjskopolitičkog djelovanja imaju sve manje strpljenja podnositi centripetalne silnice koje potječu od pojedinih članica unutar Europske unije, a u još manjoj mjeri beskrajna natezanja s balkanskim političkim shizofrenicima i njihovim ispadima nesnošljivosti i agresivnosti, kao i obavještajnim i ratnim sučeljavanjima koja su odavno na Balkanu postala endemska.

Bure baruta

Na svoju žalost, ne mogu ih skinuti s vrata, ni jedne ni druge, ali njemačka politika definitivno više sebi ne može dopustiti luksuz iscrpljivanja svojih kapaciteta na praktički periferna pitanja koja unutar Europske unije nameću pojedine članice i balkanski kompleks koji je jednostavno sam po sebi nerješiv i onemogućava pristupanja država koje mu pripadaju europskim integracijama.

Dokument koji doktrinarno određuje novu njemačku vanjsku politiku koja će biti predložena novoj njemačkoj vladi nedavno je objavljen pod nazivom “Pametni suverenitet”, a sačinila ga je posebno formirana skupina vanjskopolitičkih, vojnih i geopolitičkih eksperata Njemačkog vijeća za vanjske odnose (Deutsche Gesellschaft für Auswärtige Politik e. V.) ili skraćeno DGAP. Skupina DGAP-a tijekom deset mjeseci, počevši od kraja 2020. godine do 20. rujna 2021. godine, kada je objavljen u sklopu projekta “Ideenwerkstatt Deutsche Außenpolitik” definirala je strateške preporuke za sljedeću njemačku vladu.

Ne utvrđuju se samo ciljevi njemačke vanjske politike nego i instrumenti za njihovo postizanje. Skupinom eksperata rukovodili su ravnatelj istraživanja DGAP-a Christian Möller i bivša ravnateljica DGAP-a Daniela Schwarzer, a u projekt su bili uključeni Thomas Bagger, ravnatelj ureda za vanjsku politiku njemačkog predsjednika Frank-Waltera Steinmeiera, i Nico Lang, šef stožera u uredu ministrice obrane Njemačke Annegrete Kramp-Karrenbauer, kao i više dužnosnika iz redova CDU/CSU-a, SPD-a i Zelenih.

Strateški dokument za novu njemačku vladu definiran u posebnoj skupini DGAP-a navodi da će nadmetanje SAD-a i Kine biti u središtu međunarodnih odnosa u doglednoj budućnosti. Kina će, kao i druge države, poput Rusije, pokušati uspostaviti svoje uglavnom regionalne ekonomske i geopolitičke strukture koje će im omogućiti da zadrže i povećaju svoju moć. SAD će na globalnoj razini nastojati zadržati svoj status jedine svjetske supersile i učiniti sve što može u cilju ograničavanja širenja ekonomskog, političkog i vojnog utjecaja Kine i Rusije.

Jačanje savezništva

Istovremeno, navodi se u dokumentu DGAP-a, postaje jasno da brojne druge države u takvoj konstelaciji odnosa, “uključujući i Njemačku”, gube moć oblikovanja politike. Takav razvoj događaja potrebno je, prema procjeni njemačkih stratega, hitno zaustaviti i spriječiti daljnje strateško degradiranje Njemačke. Autori dokumenta navode:

“Njemačka u budućnosti ne bi trebala slijediti ciljeve koje su u ključnim područjima međunarodnih odnosa postavili drugi, već treba za sebe osigurati sposobnost definiranja i ostvarenja vlastitih ciljeva”.

Da bi se postigao taj učinak, potrebno je da Njemačka sustavno upravlja svojim resursima moći na takav način da ih ne raspršuje uzaludno na podršku strateškim projektima koje su pokrenule druge sile, već se mora orijentirati na projekciju vlastitih ekonomskih i geopolitičkih interesa.

U dokumentu DGAP-a koji će bez sumnje, neovisno o tome u kojoj kombinaciji izbornih pobjednika bude formirana buduća njemačka vlada, u izvornom ili djelomično modificiranom obliku postati jedan od ključnih doktrinarnih dokumenata njemačke vanjske politike izričito se navodi:

“Posljednjih godina politika, ekonomija, društvo i ekologija postali su toliko međusobno ovisni da izolirani pristupi politike na pojedinačna područja bez pogleda od 360 stupnjeva ne postižu potrebne učinke. Potreban je novi pristup politici, koji međunarodne odnose vidi kao prioritet, a ne izvlačenje pojedinih područja politike iz njihova konteksta i ostvarivanje selektivnih interesa. Djelovanje koje Njemačka poduzima u inozemstvu mora služiti njemačkom suverenitetu. Utjecaj Savezne Republike u smislu definiranja vanjske politike, kako Njemačke, tako i politike EU-a, u budućnosti će se umanjiti ako partneri i saveznici ne budu vidjeli Njemačku kao partnera sposobnog za samostalno donošenje ključnih odluka i brzo djelovanje na vanjskom planu”.

Pristup koji bi trebao omogućiti takvo djelovanje njemačke politike i spriječiti “strateški pad” njemačkog utjecaja koji po procjenama njemačkih stratega evidentno postoji dokument DGAP-a naziva “pametnim suverenitetom”. To zapravo znači nastavak oslanjanja Njemačke na Europsku uniju, ali ne po svaku cijenu, a najmanje po cijenu iscrpljivanja snage na unutarnjim odnosima Unije i beskonačnim natezanjima s balkanskim državama koje apliciraju na članstvo u Europskoj uniji. Posve je jasno da velikih promjena ni na jednom od tih područja u budućnosti neće biti, da će se podjele u Europskoj uniji nastaviti, a da će države jugoistočne Europe koje dosad nisu ušle u sastav Europske unije biti sve udaljenije od mogućnosti primitka, što zbog svojih unutarnjih gospodarskih, ekonomskih i političkih deficita, što zbog međusobnih sukoba koje bi primitkom u članstvo EU-a unijele u ionako poljuljanu strukturu integracije.

Aktivna politika

Njemačka mora imati plan B, a to je, pojednostavljeno rečeno, mogućnost djelovanja na globalnom planu neovisno o stanju Europske unije i sposobnosti vanjskopolitičkog djelovanja njezinih institucija. Za novu njemačku politiku, uz Europsku uniju, postoje i drugi oslonci vanjskopolitičkog djelovanja u vidu partnera izvan Europske unije. To bi, prema ekspertima DGAP-a, otvorilo nove manevarske mogućnosti kroz različite konstelacije odnosa s drugim državama i savezima te uzdizanje Njemačke na globalnu razinu utjecaja, ne kao klasične suverene nacionalne države, nego u okviru interakcije s drugim partnerima. Kad je riječ o djelovanju na vanjskom planu osloncem na Europsku uniju, dokument naglašava potrebu poduzimanja napora da se Europska unija i s njom Njemačka osposobi “definirati i ostvarivati vlastite vanjskopolitičke ciljeve umjesto preuzimanja tuđih”.

U tom kontekstu dokument DGAP-a navodi:

“Kao trgovačka sila u središtu Europe, te ekonomski otvorena i sa svjetskim tržištem povezana država, Savezna Republika Njemačka oslanja se na djelovanje na globalnoj razini. EU ostaje ključan u svemu tome. To je ujedno i najbliže njemačko političko partnerstvo, koje povećava moć i prosperitet zemlje, te politički okvir za njezin geopolitički položaj. Zato sljedeća njemačka vlada mora nastaviti jačati EU kao njemački konstitutivni politički, pravni i gospodarski okvir i braniti ga od napada iznutra i izvana. Nadalje, bitno je održavati dokazana partnerstva i saveze koji nadilaze EU, osobito sa Sjedinjenim Državama, ali i s Ujedinjenim Kraljevstvom. Osim toga, Njemačka se mora uspostaviti u novim mrežama i savezima specifičnima za određena pitanja radi rješavanja globalno povezanih političkih izazova, poput klimatskih promjena, na primjer u Indo-Pacifiku i Africi, gdje su druge vlade postale aktivne mnogo prije. Kako bi to učinio, Berlin se mora odvojiti od svog čekanja i reagiranja često usmjerenog na izbjegavanje rizika. U suprotnom, Njemačka neće igrati formativnu ulogu kao partner u novim mrežama i postat će neprivlačna unutar EU-a, u transatlantskim odnosima, u NATO-u, WHO-u i u drugim organizacijama i savezima”.

Plan B

Dakle, Europska unija kao multiplikator njemačke vanjskopolitičke moći ni u kojem slučaju se ne odbacuje, ali na strateškoj razini nova politika predviđa definiranje djelovanja koje bi se moglo nazvati kao “plan B” kroz razvoj sposobnosti vlastitog djelovanja izvan kruga Europske unije. Dokument uzima u obzir da je kohezija unutar Europske unije u velikoj mjeri smanjena posljednjih nekoliko godina, da je ugrožena i vladavina prava i liberalna demokracija, pa se sugerira da zbog “stalnih sukoba ne samo s Poljskom i Mađarskom, sljedeća njemačka vlada mora učiniti napor k jačanju kohezije Europske unije”, kao i otkloniti “različite standarde vladavine prava kao vanjske i sigurnosne prepreke za donošenje odluka na razini EU-a”. Navodi se da je “EU već oslabljen Brexitom i da je zbog tako oslabljenog položaja Europske unije i bilo moguće stvaranje vojnog saveza AUKUS, Australije, SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva”.

Osim toga, dokument DGAP-a upozorava da su napori Berlina na uspostavi sigurne tampon-zone stabilnih i kooperativnih zemalja na periferiji EU-a propali. DGAP u svojoj studiji ukazuje na to da se “luk sukoba koji se proteže od istoka Europske unije prema jugu brzo širi i jača”. Navodi se da će sve veći broj kriza, među kojima su i ratni obračuni, u doglednoj budućnosti sve više ugrožavati europski način života i sigurnosti. Posebice zato što, tvrdi se, “mnoge zemlje u izravnom susjedstvu Europske unije razvijaju sve veću ovisnost o Rusiji, Kini ili čak Turskoj. To je slučaj sve većeg broja sjevernoafričkih država, Bliskog istoka, pa čak i jugoistočne Europe. Kao posljedica toga na nacionalnom i međunarodnom planu Njemačka sve više gubi sposobnost upravljanja krizama”, navodi se u strateškom dokumentu DGAP-a. Stoga nova njemačka vlada mora biti spremna na veći rizik vanjskopolitičkog djelovanja. “Ranjivost je postala normalno stanje stvari, granice između rata i mira postale su sve manje vidljive pa Njemačka stoga mora napustiti ad hoc reaktivnu politiku osmišljenu za kontrolu štete kako bi preuzela proaktivnu politiku”, zaključuje se u studiji DGAP-a.

Kako bi se promjena njemačke vanjske politike uspješno provela, DGAP predlaže žurno stvaranje njemačkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, a na razini Europske unije osnivanje europskih interventnih vojnih snaga. Time bi se sadašnje Savezno vijeće sigurnosti (Bundessicherheitsrat) pretvorilo u stalno međuresorsko središnje tijelo za koordinaciju njemačke vanjske politike na strateškoj razini.

Mobilizacija javnosti

Na sastancima takvog novoosnovanog vladina tijela ministri bi redovito raspravljali o strateškim pitanjima i donosili obvezujuće odluke. Trenutno ministri upravljaju svojim portfeljima neovisno i na vlastitu odgovornost, a ured kancelara tradicionalno ne postavlja jasne smjernice vanjske politike. Vijeće nacionalne sigurnosti o svojim zaključcima izvještavalo bi barem jedanput godišnje njemački parlament.

U zaključku se navodi da uspješnu vanjsku politiku nije moguće voditi ako ne postoji odgovarajuća razina njezina prihvaćanja od građana Njemačke te je potrebno u sljedećih nekoliko godina ideju aktivne njemačke vanjske politike promicati među njemačkim građanima i poslovnom zajednicom.

U svakom slučaju, nova njemačka vlada, koja se prvi put u 16 godina treba formirati bez kontrole Angele Merkel kao kancelarke, pokrenut će promjene u modalitetima projekcije njemačkih interesa na europskoj i globalnoj razini. Novi odnosi snaga koji će se uspostaviti u Bundestagu i nova vlada, izvjesno je, napokon će pokrenuti transformaciju njemačke vanjske politike prema aktivnom djelovanju na vanjskom planu i kreiranju zbivanja umjesto reaktivnog djelovanja na političke prilike koje su stvorile druge sile.

Izvor: dnevno.hr

 

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

LAUC: Nije im cilj dobrobit svih nas, već što veća prodaja testova, cjepiva i opreme

Gordan Lauc upozorio je na porazan podatak o cijepljenju osoba starijih od 80 godina. Smatra da je slaba precijepljenost starijih osoba najveću uzrok velike smrtnosti.

Online:

/ Datum objave:

“Najnoviji službeni podaci pokazuju da je najveći broj covid-smrti u kategoriji necijepljenih starijih od 80 godina. Nažalost u Hrvatskoj smo starije od 80 godina jako malo cijepili. Nije za očekivati da se osobe starije od 80 godina više protive cijepljenju nego oni između 70 i 80 godina, a njih smo cijepili gotovo 50% više.

Dakle, najvjerojatnije se radi samo o tome da su to starije osobe koje baš i neće same doći na Velesajam radi cijepljenja. Njima treba pomoći. U cijepljenju starijih od 80 zakazali smo mi kao društvo i ne možemo za to okriviti heroje antivaksera na Facebooku (da su oni krivci, imali bi isti, ili veći, problem u kategorijama 60-70 i 70-80 godina, a nemamo ga). Mnoge zemlje imaju problema s cijepljenjem starijih od 80 godina, no druge su bile vrlo uspješne. Primjerice na ovoj slici vrlo jasno vidimo da su u susjednoj Sloveniji prepoznali taj problem i da su početkom rujna poduzeli nekakve mjere usmjerene na starije od 80 godina koje su selektivno značajno ubrzali cijepljenje baš tog dijela populacije.

Od samih početaka znamo da su najstariji najugroženija skupina u ovoj pandemiji i vjerojatno je upravo zbog toga voditelj službe za gerontologiju Nastavnog zavoda za javno zdravstvo član Znanstvenog savjeta Vlade. Nažalost čini se da baš i ne pratimo što se događa u susjednoj Sloveniji i ne koristimo njihovo iskustvo.

Da smo napravili ono što su Slovenci napravili u rujnu, danas bi umiralo puno manje ljudi. Kako naše službe očiti ne rade dovoljno dobro svoj posao oko cijepljenja najstarijih, idemo im pokušati pomoći. Znam da me prati dosta ljudi iz Slovenije.

Možete li se raspitati kod svojih starijih sugrađana i saznati što se to u Sloveniji promijenilo u rujnu i na koji način su slovenski epidemiolozi omogućili starijima od 80 da se u značajnijoj mjeri cijepe. Cijepljenje samo 1% starijih od 80 godina spriječit će više smrti od cijepljenja apsolutno svih zdravih i mlađih od 50 godina. Sve covid-potvrde, masovna PCR testiranja i samoizolacije djece i druge besmislice kojima se mlade pokušava natjerati na cijepljenje čak i da su 100% uspješne i rezultiraju cijepljenjem svih mlađih od 50 godina mogu imati učinak najviše kao cijepljenje 1% starijih od 80 godina… U Sloveniji to očito znaju i rješavaju taj problem.

Nažalost čini se da u Hrvatskoj to tek trebamo naučiti i zato ćemo po broju preminulih uskoro vjerojatno prestići Sloveniju… No to neće biti zbog toga što u Sloveniji prisiljavaju mlade da se cijepe. To će biti zbog toga što oni koji su zaduženi za brigu o našim najstarijima ne rade svoj posao (alternativno, možda nije problem u tome što neki ljudi ne rade svoj posao kako treba, već u tome što smo dopustili da nam pristup epidemiji kroje prodajni predstavnici pandemijskog marketinga kojima primarni cilj nije dobrobit svih nas, već što veća prodaja testova, cjepiva i zaštitne opreme)”, ističe Lauc.

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

BOŠNJACI ČUVAJU PRIJAVE PROTIV GOTOVINE, KRSTIČEVIĆA, ROJSA: Je li zbog ovog pala tužiteljica Tadić?

Gordana Tadić smijenjena je s funkcije glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH u toj državi te će slijedom toga, kako javljaju BIH mediji biti premještena s pozicije glavne tužiteljice na mjesto tužiteljice državnog tužiteljstva, piše Dnevno.hr.

Online:

/ Datum objave:

Iako za sada nije poznato tko bi trebao biti v.d glavnog tužitelja u tom se kontekstu spominju Ozrenka Nešković, Diana Kajmaković i Ismet Šušković te Milanko Kajganić.

Inače se Tadić u dva navrata žalila na ovu odluku Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, no njene žalbe nisu usvojene. Vijeće je, prema tezama bošnjačkih medija, ovu odluku donijelo nakon što je utvrđena njena odgovornost za svjesno zanemarivanje obveza i naloga VSTV-a da se predmeti Tužiteljstva raspoređuju u rad tužiocima putem automatskog sustava raspodjele, a uz to kako je rečeno u objašnjenju, Tadić je propustila poduzeti potrebne radnje kako bi se otklonile moguće tehničke prepreke za dodjelu premdeta automatskim sistemom odabira, čime je počinila disciplinske prekršaje koji proizlaze iz Zakona o VSTV-u BiH.

Jedan od argumenata za njenu smjenu jest i to što je postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti tajnih podataka BiH i propustila pokrenuti postupak osobnih sigurnosnih provjera zaposlenika Tužiteljstva BiH te propustila postupiti u skladu sa zaključkom VSTV-a BiH.

Međutim, naš sugovornik dobro upućen u politička zbivanja u Bosni i Hercegovini iznosi posve drugačiju verziju priče. ”Ona je hrvatskom tužiteljstvu predala slučajeve optužnica protiv Hrvata iz Hrvatske, hrvatskih generala, to su optužnice koje je pripremio tadašnji SDS, a ne Milorad Dodik što je važno. To su dakle odradili tužitelji na liniji SDS-a koji su danas u suradnji sa SDA, odnosno na liniji s Bakirom Izetbegovićem. Da bi razvrgnuli taj srpsko-hrvatski odnos u BiH oni su pokrenuli optužnice protiv niza hrvatskih generala koji žive u Hrvatskoj, a kako je ona HDZ-ov kadar, ona je te optužnice poslala Hrvatskoj, kao informaciju da se Hrvatska očituje je li željna preuzeti te optužnice što je daleko povoljnije za njih”, objašnjava naš sugovornik te dodaje da u tom slučaju Hrvatska optužnice proglašava neutemeljenima i na tome priča staje. To se u konačnici i dogodilo, a da su optužnice ostale, onda bi Interpolu ostala mogućnost za raspisivanjem tjeralica za njima.

Inače na popisu koji je tada dostavljen Zagrebu našli su se Pavao Miljavac, Mladen Markač, Marijan Mareković, Davor Domazet Lošo, Luka Džanko, Renato Romić, Željko Verkaz, Rudolf Lokner, Vlado Gavrić i zapovjednik topništva u akciji Bljesak Gašljević. Na popisu se našlo i troje preminulih ratnih zapovjednika, Petar Stipetić, Imra Agotić i Ivan Basarac. U kontekstu ove priče treba napomenuti kako je uz Gordanu Tadić stao Hrvatski narodni sabor BiH, a osim toga treba napomenuti da ova saga traje mjesecima, još otkako je Hrvatska uoči Oluje dobila zamolnicu Tužiteljstva Bih kako bi procesuirala zapovjednike koji su sudjelovali u operaciji Bljesak u svibnju 1995. godine, a koja se što nije nevažno izvodila isključivo na teritoriju Republike Hrvatske, u kojoj je oslobođeno strateški važno područje zapadne Slavonije. Znajući za to da se operacija ni na koji način nije doticala BIH teritorija niti bilo tko od osumnjičenih ima državčljanstvo te zemlje, malo kome bilo je jasno temeljem čega je zatraženo procesuiranje časnika iz RH, s tim da treba napomenuti da su osim za Bljesak prijave podnesene i za druge operacije poput primjerice Ljeta i Maestrala, a prijave su podnesene i protiv brojnih časnika HV-a među kojima je i general Ante Gotovina te bivši ministar obrane Krstičević.

Zahtjev je u Hrvatsku stigao baš u vrijeme kada se u BiH povela hajka oko Hrvatice Tadić čiju su smjenu pokrenule bošnjačke političko-.obavještajne strukture. Prvostupanjskom odlukom Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća, tijea koje bira i smjenjuje pravosudne dužnosnike, ona je prije smjene suspendirana, a paralelno s tim šef SDA Bakir Izetbegović poručivao je da podržava njenu suspenziju jer je progonila samo ratne časnike Armije BiH i dužnosnike SDA u aferama s respiratorima i diplomom ravnatelja Obavještajne-sigurnosne agencije. Mediji bliski bošnjačkim tajnim službama istodobno su tvrdili da se slanjem zahtjeva Hrvatskoj Tadić nastjala iskupiti kako bi joj se u drugostupanjskom stegovnom postupku progledalo kroz prste, još je tada u razgovoru za 7dnevno general Ljubo Ćesić Rojs upozoravao da iza svega stoji politika, a te teze zastupao je i general Pavao Miljavac. ”Ovo je sve rekla, kazala. Po mom mišljenju to je čak i politički motivirano s obzirom na inicijativu Hrvatske da malo pomogne Hrvatima u BiH”, upozoravao je Miljavac dok je predsjednik Milanović i tijekom gostovanja u Kninu za obljetnicu Oluje bošnjačkoj političkoj vrhušci izravno dapo do znanja da taj film ne budu gledali.

“Ovaj sramotan zahtjev nema svoje nikakvo uporište, osobito ne za procesuiranje bilo koga u kontekstu akcije Bljesak kojim je oslobođen prostor Hrvatske. Riječ je o klasičnom pokušaju zloupotreba institucija BiH”, rečeno je iz HNS-a BiH, organizacije koja okuplja hrvatske stranke u susjednoj zemlji. U HNS-u smatraju da se kroz pravosudne institucije u BiH pokušavalo kriminalizirati Hrvatsku vojsku i Hrvatsko vijeće obrane, ali i vojsku bosanskohercegovačkih Hrvata u ratu u BiH od 1992. do 1995.godine.

‘’Zahtjev stiže u vrijeme kada bi se posebno u Sarajevu trebala slaviti Oluja jer je na prostoru Bihaća spriječen masakr i stradanje poput onoga u Srebrenici. Hrvatski narodni sabor BiH odbija bilo kakve pokušaje manipulacije povijesnih činjenica u političke svrhe, zlonamjerne revizije časne uloge HV-a i HVO-a i bilo kakve daljnje jalove pokušaje političkih progona”, isticali su iz ove političke grupacije.

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Kojem cjepivu najviše vjerujete?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x