Kontaktirajte nas na:

Preporuka

BEOGRADSKI NOVINAR O PRESUDI MLADIĆU: Mladić je na doživotnoj robiji, a velikosrpska ideologija na slobodi

Ratko Mladić je osuđen na doživotnu robiju, ali su ideologija i nacionalni program u ime kojih je masovno ubijao – na slobodi. I osećaju se sasvim dobro, hvala na pitanju. Ministar policije Aleksandar Vulin naokolo propagira ideju o stvaranju „srpskog sveta“, apdejtovane verzije Velike Srbije i proglašava Aleksandra Vučića za „predsednika svih Srba“, negirajući državne granice, sanjajući i dalje o svesrpskom ujedinjenju i obnovi Dušanovog carstva.

Online:

/ Datum objave:

Ratko Mladić pravosnažno je osuđen na doživotnu kaznu zatvora. Nad jednim od najvećih srpskih zločinaca koji se može porediti samo sa nacističkim parnjacima, izvršena je zemaljska pravda. Čovek koji je počinio najstrašnije zločine na tlu Evrope posle Drugog svetskog rata umreće u zatvorskoj ćeliji. Kao što reče Serž Bramerc, „njegovo ime trebalo bi uvrstiti na listu najizopačenijih i najbrutalnijih ličnosti u istoriji”.

Kakav je odnos zvanične Srbije prema ovoj presudi možda najbolje svedoči naslov teksta u „Večernjim novostima“, objavljenog par sati pre izricanja presude: „Ratko Mladić živeo od 1.300 dinara: General radio kao nadničar i ašovom kopao rupe dok ga izdajnici nisu isporučili u Hag”. O atmosferi u srpskom društvu dodatno govori činjenica da se na čelu „Večernjih novosti“ nalazi Milorad Vučelić, Miloševićev šef ratne propagande. Potom je usledio naslov „Sramna presuda srpskom generalu” i konfabuliranje o Ratku Mladiću, divnom čoveku i humanisti koji je spasavao muslimanske civile. Valjda tako što ih je streljao i ubacivao u masovne grobnice, potom iskopavao leševe i premeštao ih u sekundarne i tercijarne grobnice, kako bi zataškao tragove genocida. Povremeno je taj njihov humanista spasavao i srpske civile, prilikom opsade Sarajeva, naređujući: “Velešiće tuci i Pofaliće tuci! Tamo nema srpskog življa mnogo!”

Negiranje ratnih zločina i glorifikacija počinitelja

Haški tribunal odavno je proglašen antisrpskim sudom, a Kosta Čavoški, ugledni akademik, profesor Pravnog fakulteta i branitelj Radovana Karadžića smislio je za ovu instituciju i živopisno ime – „haški Minotaur“. U imaginarijumu nacionalističke inteligencije, to nije sud, već mitsko čudovište koje se hrani nevinim žrtvama i to isključivo srpske nacionalnosti. Odmah po izricanju presude, javila se predsednica Republike Srpske Željka Cvijanović da nastavi ovaj narativ, rekavši da je Haški tribunal „još jednom potvrdio ulogu antisrpskog suda”.

Neprikosnovenu vlast u ovoj zemlji drži čovek koji je ne tako davno izvodio performans na Bulevaru Zorana Đinđića na Novom Beogradu. Preko tabli sa imenom ubijenog premijera lepio je nalepnice sa natpisom „Bulevar Ratka Mladića“. Onog istog premijera kog su umorile državne ubice koje su pre toga harale po ratištima diljem bivše Jugoslavije, kao deo zločinačkog Miloševićevog udruženja. Vučić se nije zadržao na uličnoj akciji, već je i Narodnu skupštinu Srbije proglašavao sigurnom kućom za Ratka Mladića, u vreme kada se zlikovac krio od pravde.

Negiranje genocida u Srebrenici je omiljena zabava političara na vlasti, u toj sportskoj disciplini utrkuju se predsednik, premijerka, ministri, poslanici i visoki funkcioneri iz Srpske napredne stranke, a tercu im drži pola opozicije. Premijerka Ana Brnabić je u stanju da procedi da je to bio „užasan, užasan zločin“, ali nema šanse da ga nazove pravim imenom. Zvanična državna politika je negiranje ratnih zločina i glorifikacija počinitelja. Na vlasti su mahom oni koji su Karadžićeve i Mladićeve horde podržavali dok su komadale Bosnu i Hercegovinu, oni nastavljaju svoj projekat, potvrđujući da je poricanje poslednja faza genocida.

Zločinački san o svesrpskom ujedinjenju

U javnosti dominira davno izgrađena slika da je Mladić srpski heroj, branitelj srpstva, div-junak koji se borio za „našu stvar“. Šta se konkretno podrazumeva pod tom „našom stvari“ i kako se Mladić za nju borio, uglavnom se ne precizira, jer bi onda vrli rodoljubi morali i sebi i svetu da objasne kakva je to pravedna borba u kojoj masovno ubijaš civile, opsedaš gradove, rušiš na stotine džamija, snajperišeš decu, granatiraš goloruke ljude, etnički čistiš čitava područja, sprovodiš ljude u koncentracione logore samo zato što se zovu malo drugačije. O zločinima koje su srpske snage počinile po Bosni i ostalim područjima bivše SFRJ jednostavno se ne govori, za glasove žrtava nema mesta, sve što čujemo su dželatske laži, falsifikati i opravdanja. Prećutkivanje, negiranje, zatvaranje očiju, krivotvorenje, otvoreno laganje – to su strategije koje se koriste kojima se odbija čak i najmanje suočavanje sa prošlošću.

Srbijanski mediji ne samo da negiraju genocid i ratne zločine, već su neki od njih, pogotovo TV Hepi na kojoj ide „Ćirilica“ Milomira Marića specijalizovani za bezočno ruganje žrtvama, perverzno izvrtanje činjenica i gostovanja raznih zločinaca u bekstvu, njihovih advokata, pomagača i ideologa. O tabloidima da i ne govorim, oni i dalje podgrevaju šovinistička i ratnička raspoloženja, kako bi se mentalno stanje nacije zadržalo u stanju neposredne ratne opasnosti. Mediji ne sprovode ovakvu uređivačku politiku na svoju ruku, to je deo opšte državne strategije koja je zasnovana na negaciji počinjenih zločina, odbijanju svake odgovornosti i falsifikovanju prošlosti. Mediji su samo produžena ruka vladajuće političke platforme, a poslušanost im ne pada teško jer su ionako na istim ideološkim pozicijama kao i njihove političke gazde.

Ratko Mladić je osuđen na doživotnu robiju, ali su ideologija i nacionalni program u ime kojih je masovno ubijao – na slobodi. I osećaju se sasvim dobro, hvala na pitanju. Ministar policije Aleksandar Vulin naokolo propagira ideju o stvaranju „srpskog sveta“, apdejtovane verzije Velike Srbije i proglašava Aleksandra Vučića za „predsednika svih Srba“, negirajući državne granice, sanjajući i dalje o svesrpskom ujedinjenju i obnovi Dušanovog carstva. U ime ostvarenja upravo tog sna Ratko Mladić je ubijao i satirao. Državna politika Srbije vratila se na fabrička podešavanja iz devedesetih godina, ponovo je na dnevnom redu proširivanje teritorije, a granice susednih država smatraju se privremenim i provizornim. Crna Gora je „srpska Sparta“ koja je pokorena litijaškim pokretom, a zaključak Dobrice Ćosića da je Republika Srpska jedina ratnička i politička pobeda srpskog naroda, neka vrsta ratnog plena. Kosovo je i dalje „srce Srbije“ i „najskuplja srpska reč“ (što reče Matija Bećković), tu vlada opšti konsenzus vlasti, opozicije, crkve i najvećeg dela intelektualne scene.

Ideološka osnova zločina i genocida

Na slobodi su i tvorci ideologije koja je Mladića učinila mogućim. Nije Mladić bio neki slobodnjak koji je delovao na svoju ruku, on je bio produžena ruka Slobodana Miloševića i njegove zločinačke politike. A nije ni Milošević stvorio ideološki program, već ga je preuzeo od nacionalističke intelektualne i kulturne elite, i sproveo ga u delo, uz malu pomoć JNA, paravojnih formacija, policije i ostalih ubilačkih postrojbi. Planovi za stvaranje Velike Srbije i etnička čišćenja nesrpskog stanovništva, za genocid, konc-logore, masovna proterivanja i silovanja, za ratnu pljačku i sveopšte razaranje – nisu stvoreni u Mladićevom ratnom štabu, već u Beogradu. Nije Mladiću pala na pamet ideja o „humanom preseljenju“ u dugim kasarnskim noćima ili dok je postrojavao vojsku, nego se toga dosetio Dobrica Ćosić, a potom je Skupština Republike Srpske to prihvatila.

U kreiranju ideologije koja je poslužila kao osnova za ratove učestvovala je cela nacionalistički orijentisana inteligencija, na čelu s brojnim akademicima, piscima, istoričarima, predstavnicima crkve i ostalim „dobrovoljnim davaocima tuđe krvi”. Sve te zlokobne ideje o svim Srbima u jednoj državi, o rušenju SFRJ, o ugroženosti Srba od drugih naroda, o vekovnim međunacionalnim mržnjama, o Srbima koji dobijaju u ratu a gube u miru, o supremaciji srpskog naroda – nastale su u spisateljskim radionicama, SANU kabinetima, u radnim sobama takozvane intelektualne elite.

Milorad Ekmečić je propovedao: “Nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom nasiljem u ratu”; Ćosić je grmeo kako čak ni Makedonija ne može da bude država, Milorad Pavić je govorio kako nam je Hrvat Tito oteo teritorije i pripojio ih Hrvatskoj; Milovan Vitezović je nastupao kao Miloševićeva predgrupa na Ušću, lansirajući slogan “dogodio se narod”; Brana Crnčević je u svojim novinskim tekstovima iscrpno nabrajao neprijatelje srpstva; Dragoš Kalajić je komentarisao granatiranje Sarajeva rečima: “Kad sam video kako se Sarajevo puši i gori, moram priznati – osetio sam radost”; Vasilije Krestić je propovedao tezu o Hrvatima kao “genocidnom narodu”; Momo Kapor je post festum govorio kako nije šteta što je Vukovar srušen, jer je to bio grad provincijskog baroka, takoreći nešto umetnički bezvredno; Gojko Đogo je savetovao Karadžića: “Gore, severno od Dubrovačke reke, to treba sve pobiti”, kao i da „Srbi ne smeju ni po koju cenu odustati od vekovnog cilja – da žive u jednoj državi“, jer „taj ideal nema cenu“. Šta je za srpskog poetu koja stotina hiljada mrtvih, njemu ljudski životi ništa ne znače, on se klanja svojim krvoločnim božanstvima – Državi i Naciji.

Osuda zločinačke politike i ideologije

Latinka Perović je ostavila zanimljivo svedočanstvo o periodu takozvanog buđenja naroda: „Sećam se, recimo, da mi je još 1987. tadašnji potpredsednik SANU Antonije Isaković objašnjavao kako je došlo vreme da Srbija ‘konačno reši svoje pitanje, jer Slovenci i Hrvati ne žele Jugoslaviju’… ‘Čekaj, vi, dakle, hoćete rat?’, prekinula sam ga. ‘Da’, potvrdio je, ‘ali u Srbiji tog rata neće biti. Poginuće 80.000 ljudi i…’, rekao je Isaković… ‘Kojih to 80.000 ljudi? Čijih to glava?‘, pitala sam Isakovića”. Pesnici, pisci i ostala menažerija već su bili sve isplanirali, samo je nedostajalo da Milošević prihvati njihov plan i da započne ratove.

“Ovo nije presuda srpskom narodu, kojim su Mladić i njegove pristalice manipulisali decenijama. Mladićeva krivica je samo i jedino njegova”, rekao je Serž Bramerc. Pristalice ideologije koja je stvorila Mladića presudu predstavljaju kao još jedan udar na srpski narod, ali nije na optuženičkoj klupi bila nacija, već čovek sa imenom i prezimenom. Jasno je zašto oni Mladića doživljavaju kao žrtvu: on robija i za njih, jer oni dobro znaju da nisu nevini, da su u udruženom zločinačkom poduhvatu odigrali svoju nečasnu ulogu.

Ovo nije presuda nacionalnom kolektivu, ali jeste jasna osuda zločinačke politike i ideologije koja je dovela do ratnih zločina i genocida. Mladić je na doživotnoj robiji, a zločinačka velikosrppska ideologija koja ga je stvorila i dalje se nalazi na slobodi. Za razliku od desetina hiljada njenih žrtava, zločinačka idelogija je živa i zdrava, nastanila se u mnogim glavama, odakle bljuje mržnju na okolni svet i vreba priliku da nastavi započetu apokalipsu. Ako se steknu povoljne istorijske okolnosti, lako će naći nekog novog Ratka Mladića.

Autor: Tomislav Marković

Tomislav Marković je novinar i pisac iz Beograda. Jedan od osnivača i urednik Kulturno-propagandnog kompleta Beton i zamjenik glavnog urednika portala XXZ magazin.

5 2 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

JANDROKOVIĆ SE PRIPREMA PREUZETI HDZ: Plenkovića čeka šok!

Na prvi pogled reklo bi se kako su se nakon početnih turbulencija koje su u HDZ-u uslijedile poslije lokalnih izbora strasti ipak malo smirile. U obranu premijera Plenkovića od naleta pobiješnjelog predsjednika Milanovića među prvima je skočio njegov kritičar Ivan Anušić.

Online:

/ Datum objave:

Međutim, izvori iz stranke govore kako je sve to igrokaz, a samo izvana se čini da se situacija smirila. Stanje u vladajućim redovima je kaotično iako su svi, uključujući i samog Plenkovića, svjesni kako trenutno ne postoji nitko tko bi ugrožavao njegovu rukovodeću poziciju.

Spas za Plenkovića u ovim je trenucima njegova premijerska pozicija koja mu osigurava status najutjecajnijeg političara u zemlji, no predsjednik Vlade ne misli se oslanjati isključivo na taj utjecaj pa je prije nekoliko dana ipak odlučio promisliti o vlastitim političkim strategijama. Na iznenađenje mnogih HDZ-ovaca, Plenković se odlučio posvetiti zapuštenoj stranci pa je tako s nekoliko svojih najbližih suradnika odlučio održavati redovite sastanke HDZ-ovih glavešina, ali i sastanke s predsjednicima organizacija na terenu kako bi u slučaju eventualnog puča situaciju imao pod kontrolom

Svjestan što mu se trenutno može dogoditi u stranci, Plenković je krug svojih lojalnih suradnika sveo na minimum. Njegova je desna ruka u HDZ-u ministar branitelja Tomo Medved, a od ostalih visokorangiranih članova premijerovo neupitno povjerenje uživa samo njegov prijatelj iz djetinjstva Krunoslav Katičić koji je na poziciji glavnog tajnika stranke zamijenio aktualnog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića.

Nepomirljivi HDZ

Premda je Plenković odlučio sastančiti sa svojim kolegama, pa i saslušati njihove sugestije, u HDZ-u se još ne mire s time što su samo debaklom u Splitu i Zagrebu ostali bez doticaja sa 20-ak milijardi kuna teškim gradskim proračunima, a uz to nabrajaju i proračunska sredstva od kojih je stranka živjela, a koja su im dodjeljivana po broju osvojenih mandata u županijskim, gradskim i općinskim skupštinama. Iz tih nabrajanja posve je jasno da iza svih HDZ-ovih konflikata, kao i uvijek u politici, stoji veliki novac.

Članovi Plenkovićeve stranke godinama su u Zagrebu u suradnji s Bandićem sebi i članovima svojih obitelji osiguravali vodeće pozicije u gradskim tvrtkama, na raznim izmišljenim pozicijama, u gradskoj upravi, a slično je bilo i u Splitu, kao i u nizu drugih manje eksponiranih gradova u kojima su zavladala neka nova lica, koja su baš kao i Tomašević u metropoli bezrezervno poručila – gospodo, molimo mandate na raspolaganje. Mandati kojima će raspolagati neki novi kadrovi uznemirili su HDZ-ovce čiji je trbuhozborac postao Ivan Anušić.

No nije osječki župan soler niti istupa na svoju ruku. Teren za kritike na Plenkovićev račun dobro je i dugo pripreman, što je vidljivo iz toga što se Anušiću u kritikama na račun Davora Filipovića ubrzo s krajnjeg juga pridružio dubrovački gradonačelnik Mato Franković koji je, prozivajući nesuđenog zagrebačkog gradonačelnika, zapravo udario na Plenkovića, koji i jest bio HDZ-ova ključna karika na lokalnim izborima u Zagrebu.

Diplomatske manire

Uz Anušića je navodno i Oleg Butković, kojemu je Plenković u Primorsko-goranskoj županiji vezao ruke pa u utrku za župana poslao Garija Cappellija, koji na koncu jest ušao u drugi krug, no prošao je lošije od anonimke Majde Burić, HDZ-ove kandidatkinje na prošlim lokalnim izborima. Pobunu u vladajućim redovima s posebnom pozornošću promatra šef Sabora Jandroković koji sve rjeđe u medijskom prostoru glumi Plenkovićeva odvjetnika. Jandroković je spleo svoju mrežu HDZ-ovih pristaša po državnim tvrtkama te se zapravo kao predsjednik Sabora gotovo potpuno odmaknuo od HDZ-ove politike koju promovira Plenković, koji se sve teže nosi s takozvanom krizom drugog mandata, neukrotivim ministrima i aferama koje niču kao gljive nakon kiše.

S tim aferama Jandroković nema nikakve veze, on gradi imidž samostalnog političara, a i sam Anušić navodno baš u njemu vidi Plenkovićeva nasljednika. Osječki župan svjestan je svojih dometa. On bi u nekoj budućoj vladi, na čijem čelu ne bi bio Plenković, mogao biti tek ministar, dok je Jandroković umjerenija verzija Plenkovića – konzervativniji je, ali pažljiviji u javnim nastupima, ne napada, a u isto vrijeme ima diplomatske manire koje bi mu otvarale vrata prema Europi, što je slaba točka dvojice Plenkovićevih kritičara, Anušića i Frankovića.

Da Jandroković ima diplomatske manire, ali i velike ambicije, jasno je i iz toga što su ga donedavno u HDZ-u opisivali kao svojeg budućeg predsjedničkog kandidata, no upitno je što bi predsjedniku Sabora donijela predsjednička fotelja koja je ionako figurativna. Stvarnu moć u Hrvatskoj zapravo ima premijer. To vrlo vjerojatno i jest ono što golica Jandrokovića, kojega zlobnici opisuju kao političara za sve predsjednike, predbacujući mu to što je dosad nadživio sve stranačke šefove. Međutim, baš ta osobina pokazuje da je Jandroković vjeran stranački vojnik, koji HDZ neće napustiti čak ni ako Plenković ode, pa je jasno da na njega računaju pobunjenici koji nemaju namjeru trčati pred rudo.

Stranački neposluh

Od parlamentarnih izbora dijele nas tri godine, i prema tome obje strane imaju dovoljno vremena da zauzmu prostor za rat. Kod Jandrokovića je specifično to što je on zapravo neutralan tip, koji je podjednako dobar i s HDZ-ovim desnim krilom, ali i s ekipom koja danas podržava Plenkovića, a njegova bliskost s Anušićem proizlazi iz toga što je mladi osječki gradonačelnik Ivan Radić zapravo godinama na glasu kao Jandrokovićev kadar.

Kadrova po Slavoniji Jandroković ima i u državnim tvrtkama, a Anušić pak svoj nagli uzlet u stranačkoj hijerarhiji duguje svojim lokalnim političkim uspjesima. Upravo zato što Jandroković ima nevjerojatnu moć političkog preživljavanja, promjene u HDZ-u ne treba očekivati preko noći, no do kozmetičkih bi promjena ipak uskoro trebalo doći. Naime, vrlo je izgledno da će HDZ uskoro opet ući u unutarstranačke izborne procese jer se izbori za šefove lokalnih organizacija prema Statutu moraju održati nakon lokalnih izbora. Mnogi vjeruju da Plenković i jest prije lokalnih inzistirao na drugom krugu stranačkih izbora kako bi na terenu osigurao vlastitu poziciju. Situacija se, međutim, nije okrenula u njegovu korist pa je sada otvoren za nove, ozbiljne čistke kojima će nastojati ugasiti kritičnu masu i zadržati svoj položaj.

Kao što je poznato, s prvim čistkama kreće se u Splitsko-dalmatinskoj županiji, gdje bi uskoro moglo uslijediti umirovljenje Ante Sanadera, koji se tome žestoko opire pa se navodno sukobio i sa samim Plenkovićem. Upitno je što će se događati u Šibensko-kninskoj županiji, gdje je Plenkovićev prijatelj Goran Pauk izgubio izbore, a samim time i šanse za preuzimanje županijske organizacije. Kriznom se za Plenkovićev opstanak smatra i Vukovarsko-srijemska županija kojom ravna njegov ministar Mario Banožić, no upitno je hoće li mladi ministar na toj poziciji ostati nakon novih izbora. Na novim izborima trebalo bi se birati još deset članova Predsjedništva stranke, a veliko je pitanje tko će ući u taj krug i u kojoj će mjeri to za Plenkovića biti povoljna situacija, jer pomlađivanje stranke zasad ni na terenu nije polučilo efekt.

Gordanov plan

Po svemu sudeći, nakon vrućeg političkog ljeta, Plenkovića će dočekati jesen u kojoj će se morati suočiti s realnošću. S jedne strane pritisnut će ga sve nezadovoljniji ministri, frustrirani svojim podređenim položajem i utjecajem Plenkovićevih savjetnika na njihove resore, a s druge strane kritična masa HDZ-ovaca koji strahuju od toga da nakon što su na lokalnim izborima ostali bez love, na parlamentarnim izborima ne ostanu bez saborskih fotelja, vlasti i utjecaja.

Strateški i odmjereno, Gordan Jandroković na sve to motri iz prikrajka, aktivno se baveći svojom političkom karijerom, vlastitim društvenim mrežama i gradnjom jednog novog političkog imidža preko kojega bi mogao ostvariti svoju najveću ambiciju – onu da od Sanaderova mladog lava postane prvi čovjek hrvatske Vlade. Pitanje je koliko je Plenković svjestan tih Jandrokovićevih planova i ambicija, no možda ih on poznaje bolje od svih jer ipak su se njihove karijere godinama isprepletale.

Izvor: dnevno.hr

 

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

GOVORI IZ BREZOVICE: Tko je državnik, a tko činovnik

Predsjednik hrvatske Vlade Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović prisustvovali su obilježavanju Dana antifašističke borbe u Spomen-parku Brezovica kraj Siska, koje je organizirala Vlada u povodu 80. obljetnice osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda i prve antifašističke borbene jedinice u ovom dijelu Europe.

Online:

/ Datum objave:

Uz predsjednika Vlade su bili potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, potpredsjednik Vlade Boris Milošević i ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs, a samom Plenkoviću ovo je bio prvi put da odlazi na obilježavanje Dana antifašističke borbe od kada je na funkciji.

Milanović je, s druge strane, na tom terenu ‘doma’ jer je upravo 22. lipnja krenuo u utrku za predsjednika.

U nekim normalnim okolnostima njihov susret u Brezovici bio bi samo jedna crtica u protokolu, no s obzirom na to da se žestoko svađaju već mjesecima te da je Plenković jasno dao do znanja da su zajednička obilježavanja prošlo svršeno vrijeme, svaki detalj današnjeg prisustvovanja svečanosti povodom Dana antifašističke borbe bio je pod posebnim povećalom.

Obojica su održala prigodne govore, a politički analitičar Tomislav Stipić analizirao je sadržaj i poruke koje je s govornice poslao državni vrh. Zanimljivost današnjih govora predsjednika i premijera odražava u sebi stil i narativ njih dvojice i odnos koji imaju prema današnjem danu, kaže nam Stipić.

Plenkovićev govor bio je birokratski, hladan i tipski

Prvi je govor držao premijer koji je na pozornicu došao bez zvižduka ili negodovanja, od čega je čak i bilo bojazni s obzirom da antifašisti baš i ne ljube desnicu, koliko god umjerena bila.

“Plenkovićev govor bio je birokratski, hladan i tipski. Plenković je zvučao kao ne baš pretjerano zanimljiv profesor povijesti koji nabraja povijesne činjenice, od kojih su neke bile i netočne, što je primijetio predsjednik Milanović i ispravio tezu o prisustvu Janka Bobetka u Žabnom, odnosno Brezovici. Plenković je u Brezovicu došao kako bi umjetno pokazao privrženost antifašizmu i tim činom više poslao poruku svojim manjinskim koalicijskim partnerima. Čak je izričito u govoru spomenuo pripadnike manjina koji su sudjelovali u NOB-u, vrlo vjerojatno kako bi se Pupovac i ostali osjetili važnijima”, analizira Stipić.

Ističe još jedan detalj koji mu je zapeo za oko slušajući Plenkovića.

“Činjenica da je govor pročitan ne ide u prilog iskrenoj evaluaciji ovog praznika, a s time si Plenković izravno skače u usta budući da redovito zastupnike iz oporbe u Hrvatskom saboru pokušava učiniti manje vrijednima zato što im spočitava da čitaju svoja pitanja ili replike. Jedino što u tom govoru možemo izdvojiti kao pozitivno jest spominjanje poratnih egzekucija što je doista civilizacijski potrebno kako bi se borba protiv okupatora odvojila od bezumnih zločina tokom i nakon rata. Međutim, moj je dojam da je to izrečeno isključivo u umirivanju članstva i birača HDZ-a, dodatno prisnažujući spominjanjem kardinala Stepinca. Naime, razvidno je kako biračko tijelo HDZ-a ovaj praznik ne smatra relevantnim, što je samo po sebi ironija budući ga je uspostavio nitko drugi doli prvi predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman“, kaže nam Stipić.

Predsjednik još je jednom pokazao zašto je najbolji orator u hrvatskoj politici

Zatim je red došao na predsjednika Milanovića, koji je dočekan ovacijama. ‘Zoki, Zoki’, čulo se iz publike koja ga je pozdravila pljeskom. Za razliku od premijera, predsjednik je došao bez papira.

“Nasuprot usiljenom govoru premijera, predsjednik Milanović još je jednom pokazao zašto je najbolji orator u hrvatskoj politici. Održao je jedan emotivan, iskren, moćan i poučan govor razbijajući pri tom i neke mitove, kao već spomenuti Bobetkov. Sjajno je opisao okolnosti osnutka prve partizanske postrojbe naglasivši poveznicu između Hitlerovog napada na Sovjetski savez i ustanka u Hrvatskoj. To je dodatno “zasolio” izjavom kako se odred borio za neki vid sovjetske Hrvatske, ne demokratske, ali kako to ne umanjuje njihovu borbu za slobodu. Apostrofirajući hrvatske partizane i borbu za zavičaj, jezik i goli život, Milanović je gotovo poetski prepričao surovu i tešku povijest ničim ne zazivajući mržnju ili osvetu. Citiranjem Tuđmana i spominjanjem Vlade Janjića Cape i Ivana Šibla, jasno je okvalificirao borbu u Drugom svjetskom ratu kao hrvatsku borbu”, komentira Stipić.

I kod Milanovića se izdvojio posebno zanimljiv detalj.

“Spomenuo je “srpsku braću i sestre po oružju u Drugom svjetskom ratu, ali nažalost ne i u Domovinskom ratu” što je vrlo suptilna poruka odapeta prema srpskim predstavnicima u Hrvatskoj koji i danas imaju problema priznati agresiju na Hrvatsku 1991., što Plenković iz očitih razloga nema hrabrosti izreći”.

Milanovićev govor je razlog zašto je Plenkoviću bolje da s njim ne polemizira

Stoga Stipić zaključuje da svima koji tvrde da je Milanović lider desnice ta teza pada u vodu po reakcijama okupljenih u Brezovici na Milanovićev govor i samo prisustvo.

“Današnji govor Zorana Milanovića jedan je od velikih političkih govora i najbolji razlog zašto je Andreju Plenkoviću bolje da s Milanovićem više ne polemizira. Pred verbalnom i sadržajnom veličinom Zorana Milanovića, Plenković djeluje kao osrednji činovnik”, kaže nam politički analitičar.

Izvor: dnevno.hr

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

DOMOVINA S ROKOM TRAJANJA: Bh. Hrvati postali su 12-satni Hrvati

Međutim, 12-satni rok za boravak u državi čiji ste također državljanin više je nego ponižavajuće. Unatoč uvijek isticanim, čvrstim vezama vodećih hrvatskih političara iz BiH sa službenim Zagrebom, kao i dugogodišnjim optužbama kako bh Hrvati doprinose dolasku HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, “otvaranjem vrata” na 12 sati, bh Hrvati postali su Hrvatima drugog reda. U svojoj drugoj domovini ne mogu čak ni ljetovati, posjetiti obitelji ili kod njih boraviti nekoliko dana. Ako je to uspjeh i briga o bh. Hrvatima – što je onda poraz?

Online:

/ Datum objave:

Republika Hrvatska prošli tjedan je popustila mjere zabrane prilikom ulaska u tu zemlju za hrvatske državljane koji ne žive u Hrvatskoj.

Ovo je posebno obradovalo Hrvate u BiH koji imaju i hrvatsku putovnicu, ali uz uvijet – sada na 12 sati “u komadu” mogu posjetiti svoju drugu domovinu.

U sučaju da ovaj rok ne budu poštovali, moraju u samoizolaciju. S obzirom da je u tijeku turistička sezona, a da već pojedini stručnjaci najavljuju početkom jeseni ‘četvrti val’ pandemije, razumljivo je da Hrvatska popušta pravila kako bi se “spasilo što se spasiti da”.

Međutim, 12-satni rok za boravak u državi čiji ste također državljanin više je nego ponižavajuće. Unatoč uvijek isticanim, čvrstim vezama vodećih hrvatskih političara iz BiH sa službenim Zagrebom, kao i dugogodišnjim optužbama kako bh Hrvati doprinose dolasku HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, “otvaranjem vrata” na 12 sati, bh Hrvati postali su Hrvatima drugog reda.

U svojoj drugoj domovini ne mogu čak ni ljetovati, posjetiti obitelji ili kod njih boraviti nekoliko dana. Ako je to uspjeh i briga o bh. Hrvatima – što je onda poraz?

S druge strane, dinamika procijepljenosti i nesposobnost domaćih političara u ubrzavanju nabavke cjepiva, kao i nepostojanja volje o ubrzanju BiH na putu ka EU i NATO integracijama još dugo će bh državljane „anatemizirati“ kao državljane trećih zemalja, iako trenutno bilježimo daleko povoljniju epidemološku sliku i od nekih država EU-a sa tzv. ‘zelene liste’.

Bez zadržavanja duljeg od 12 sati

Naime, prošli tjedan Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske donio je odluku o privremenoj zabrani i ograničavanju prelaska preko graničnih prelaza Republike Hrvatske koja će se primjenjivati do 30. lipnja 2021. godine.

Izmjena u odnosu na prijašnju odluku je ta da državljani država članica EU, kao i članovi njihove obitelji koji putuju u Republiku Hrvatsku iz “trećih zemalja”, odnosno onih koje nisu članice EU/EGP, mogu ući u Hrvatsku na 12 sati bez predočenja PCR ili antigenskog testa, kao ni dokaza o cijepljenju.

“Osobe koje putuju zbog osobnih ili obiteljskih razloga, poslovnih razloga ili koje imaju drugi gospodarski interes, a ne zadržavaju se u Republici Hrvatskoj ili izvan Republike Hrvatske duže od 12 sati, mogu bez testa ući u RH”, stoji na službenoj internet stranici Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Ovo je povoljno za one bh. građane, koji posjeduju hrvatsko državljanstvo jer sada mogu u Hrvatsku ući na 12 sati pod navedenim uvjetima. Za sve ostale građane “trećih zemalja”, među kojima su i bh. građani bez hrvatske putovnice, vrijede pravila da za ulazak moraju posjedovati potvrdu o cijepljenju, negativan PCR test ili potvrdu o prebolovanoj infekciji koronavirusom.

Slobodan ulazak za državljane zemalja ‘zelene liste’

Daleko povoljniji uvjeti su za putnike koji putuju u Republiku Hrvatsku iz jedne od država članica EU/EGP. Za njih vrijedi slobodan ulazak.

Putnicima koji dolaze neposredno iz država i/ili regija članica Europske unije, odnosno država i/ili regija članica schengenskog prostora i država pridruženih schengenskom prostoru, a koje se trenutno nalaze na tzv. zelenoj listi Europskog centra za kontrolu i prevenciju bolesti, neovisno o državljanstvu, omogućit će se ulazak u Republiku Hrvatsku pod jednakim uvjetima kao i prije pojave bolesti COVID-19, ukoliko ne pokazuju znakove bolesti te nisu bili u bliskom kontaktu s oboljelom osobom, stoji u obavijesti MUP-a RH.

Ako su prethodno navedene osobe do graničnih prijelaza Republike Hrvatske tranzitirale preko drugih država/regija bez zadržavanja, na graničnom prijelazu trebaju dokazati da se nisu zadržavale na područjima tranzita te se u tom slučaju od njih neće zahtijevati dokazi o testiranju ili potvrde o cijepljenju protiv/preboljenju bolesti izazvane virusom SARS-CoV-2, niti im se određuje mjera samoizolacije.

Hrvatima koji se vraćaju u Hrvatsku iz trećih zemalja oštrija pravila

Zanimljivi su i uvjeti ulaska u Republiku Hrvatsku državljana država članica Europske unije, uključivši i hrvatske državljane, odnosno država članica schengenskog prostora i država pridruženih schengenskom prostoru, a koji putuju u Hrvatsku iz ‘trećih zemalja’ koje nisu članice EU-a.

Naime, hrvatski državljani koji, primjerice, iz BiH putuju natrag kući moraju imati negativan nalaz PCR testa ili brzog antigenskog testa, potvrdu o primitku dvije doze cjepiva koja se koriste u EU, (Pfizer, Moderna, AstraZeneca, Gamaleya, Sinopharm), odnosno ako je prošlo 14 dana od primitka doze u slučaju cijepljenja cjepivom koje se prima u jednoj dozi (Janssen/Johnson&Johnson) kao i potvrdu o primitku prve doze cjepiva Pfizer, Moderna ili Gamaleya, s kojom je moguće ući u Republiku Hrvatsku u razdoblju od 22. do najviše 42. dana o primitka cjepiva, odnosno od 22. do najviše 84. dana od primitka prve doze cjepiva AstraZeneca ili potvrdu da su preboljeli infekciju korona virusa.

Još jedan od uvjeta je i obavljanje negativnog PCR testa ili brzog antigenskog testa odmah po dolasku u Republiku Hrvatsku (o vlastitom trošku), uz obvezu samoizolacije.

Ne želite biti državljani ‘trećih zemalja’

Uvijeti su daleko nepovoljniji za državljane težih zemalja i vrijedi nevjerojatna mjera da se odobrava ulazak u Republiku Hrvatsku samo u slučaju nužnih putovanja i to bez obzira je li osoba cijepljena ili posjeduje negativan PCR test itd. U svim drugim zemljama EU-a vrijedi mjera predočenja potvrde o cijepljenju ili negativnog PCR testa.

Naime, izuzev iznimki poput zdravstvenih djelatnika, pograničnih radnika, osoblja u prometnom sektoru, diplomata, putnika u tranzitu i onih koji putuju zbog školovanja, jedino pomorci koji namjeravaju u Hrvatskoj boraviti duže od 12 sati trebaju imati negativan PCR test ili brzi antigenski test, kao i potvrdu o cijepljenju ili preboljenju COVID-19.

Prema ovim uvjetima, teško da će ijedan bh. državljanin, koji ne posjeduje hrvatsko državljanstvo, a tako i hrvatsku putovnicu, ove godine ljetovati u susjednoj Hrvatskoj bez obzira na, kako smo već naveli, je li cijepljen ili negativan na korona virus.

Izvor: dnevni.ba

0 0 Ocjena/e
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Kojem cjepivu najviše vjerujete?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x