Slijedite nas:
Nakon što se se izredale slatkorječive novogodišnje čestitke svih nacionalnih i vjerskih vođa, te se građani uz sve mjere ograničenja zbog pandemije ipak opustili i dali sebi oduška u „najluđoj noći“, počela su svanjivati jutra puna izmaglice iznad sumorne bosanske stvarnosti. Ono što je sigurno velika većina građana poželjela u novogodišnjoj noći jeste gorka pomisao: „Ne ponovilo se!“
Strah od nesposobnih vođa
Postoje naprosto nedjeljive životne situacije i osjećaji za sve ljude, bez obzira na pripadnost naciji i religiji, kao što su strah i briga, ali ipak pripadnici nekih nacija nekad mogu imati neki razlog više za te osjećaje. U ovom slučaju riječ je o bosanskim muslimanima, koji dijeleći sudbinu čovječanstva uslijed globalnih kriza i pandemije, imaju nekoliko razloga više za brigu i strah za svoju budućnost. To što je snašlo bosanske muslimane tokom prošle godine, malo koji narod u svijetu preživljava. Prije svega napadnuta im je država kroz više aspekta razgradnje njenih institucija, tako da postoji realna opasnost od njihovog potpunog sloma. Sile koje su se okomile na državu nisu obuzdane, tako da je više nego izvjesnog da će se ti opasni trendovi i nastaviti na nastupajućoj godini. Negativne sile uopće nisu iznenađenje, niti su nepoznate široj javnosti. Dakle, ne radi se ni o kakvim tajnim urotama nekih tajnih centara moći, iako ni to nije isključeno, već se radi o političkim vođama i strankama koje imaju svoj izborni legitimitet te kao takve djeluju relativno transparentno. Javno prijete da će sve učiniti da ova i ovakva država Bosna i Hercegovina treba nestati sa lica zemlje, a to je jedina postojbina bosanskih muslimana koji se politički predstavljaju kao Bošnjaci.
Tih sila se bosanski muslimani nisu bojali, pa su čak i računali da bi se jednog dana mogli okomiti na njihovu državu kao što su to već činili kroz povijest više puta. Ono čega se sad pribojava ovaj narod i zbog čega sa zebnjom ulazi u nastupajuću godinu jeste spoznaja da nemaju nacionalno vodstvo koje se može adekvatno nositi sa situacijom, odnosno suprotstaviti tim negativnim silama. Radi se naravno o Stranci demokratske akcije (SDA) i njenom lideru Bakiru Izetbegoviću. Sve više je građana svjesno da ova stranka nije kadra odgovoriti na trenutnu političku krizu. Još više ih je svjesno da opet ova stranka koja je na vlasti tri desetljeća nema političku alternativu u trenutnoj lepezi opozicionih stranaka. Zato se stanje nacije može ocijeniti samo izrazima brodoloma, drame i agonije.
Kako god još ovu godinu će SDA i njen lider Izetbegović predvoditi naciju kroz pregovore o izbornoj reformi koja je uvjet za održavanje narednih izbora koji bi se morali održati najesen.
Kao što je poznato pregovori su prekinuti uslijed toga što su specijalni američki predstavnik za Izborni zakon Matthew Palmer i predstavnica Evropske unije Angelina Eichhorst otkazali nastavak pregovora o Izbornom zakonu.
Bez obzira na to za očekivati je da će se pregovori nastaviti i oni će biti u duhu pisma kojeg je u novembru napisao članovima Predsjedništva BiH američki državni sekretar Antony Blinken. On je u pismu jasno dao do znanja da su „Izborni zakon i ograničene ustavne reforme od ključne važnosti za rješavanje problema diskriminacije i ispunjavanje evropskih standarda“. Ova rečenica nagovještava da bi se moglo udovoljiti Draganu Čoviću koji insistira na „legitimnom predstavljanju“, u ovom slučaju Hrvata, kao i da će se uvažiti presude Evropskog suda u Strasbourgu koje će inicirati djelomično i ustavne reforme.
Bez uspjeha pregovora o izbornoj refromi sasvim je izvjesno da neće biti ni izbora. Mnogi se analitičari utrkuju prejudicirati naredne korake Čović i Milorada Dodika prorokujući još dramatičniji razvoj događaja. Najcrnje prognoze su da će Čović već koncem februara povući sve kadrove HDZ-a iz vlasti sa federalnog i državnog nivoa, a da će Dodik secesionističke odluke Narodne skupštine RS-a početi implementirati. To će biti trenutak koji bi prisilio međunarodne snage da reagiraju i djeluju sukladno procjeni šta takvi koraci impliciraju u odnosu na kompetencije koje međunarodna zajednica ima u BiH po osnovu Daytonskog mirovnog sporazuma.
Za rat više nije potrebno dvoje
Pošto su secesionističke snage koje predvode Dodik i Čović u ofenzivi, njihovim koracima se posvećuje više pažnje. Malo ko se bavi kakav će ishod biti po bosanske muslimane. Trenutno, kako svari stoje, oni su u stjerani u ćošak i imaju samo dvije mogućnosti; dalji ustupci Dodiku i Čoviću na uštrb državnog suvereniteta, odnosno nacionalnih interesa Bošnjaka, ili rat. Pošto se ne zna koja je gora solucija, još uvijek se po izjavama Bakira Izetbegovića, pa i Željka Komšića, koji su poputno svjesni stanja i pozicije u kojoj se nalaze odbrambene političke snage bosansko-hercegovačke državnosti, ne može se ni procijeniti na šta će se oni odlučiti. Naravno da rat izgleda kao najgora mogućnost. Zato, i ne samo zbog toga, Dodik i Čović čine sve da dobiju psihološki prat protiv bosanskih muslimana kako bi izvršili pritisak na Izetbegovića da pristane na ustupke i udovolji njihovim secesionističkim zahtjevima. Zato srpsko-hrvatski „medijski servisi“ čini sve da bosanskim muslimanima ogade ovakvu državu i da pristanu na njenu podjelu. Narodnim jezikom inat politike rečeno, srpsko-hrvatska propagandna mašinerija želi natjerati bosanske muslimane da kažu: “Dijelite je, ne želimo ni mi više živjeti sa vama!“ To bi bio trijumf secesionističke politike Čovića i Dodika.
Međutim i rat je legitiman pristup odbrane od nasilnog preuzimanja prava jednog naroda. Prije svega od prava jednog naroda na državu za koju je samo u posljednjem ratu dao ogromne ljudske žrtve. To što se Izetbegović, kao ni Komšić, ne libe izgovarati riječ rat, više je odraz propagandnog rata i odvraćanja Dodika i Čovića od opakih nauma, nego realna procjena i njihova odluka da bi zaista bili spremni zaratiti u cilju zaštite države. Dakle, niko ne zna šta je u Izetbegovićevoj glavi i na šta je on stvarno spreman: na ustupke ili na rat! Njegov otac Alija Izetbegović je stvarno pokušao izbjeći rat. Više iz političke naivnosti nego zbog toga što je bio svjestan da bosanski muslimani nisu bili spremni odbraniti se. Sam je priznao da nije vjerovao da su moguća takva zvjerstva na pragu dvadesetog i prvog stoljeća. Zato je često govorio kako je za rat potrebno dvoje i na taj način izbjeći rat. U toj dilemi u ovom slučaju nije Bakir Izetbegović. Jer sad za rat nije potrebno dvoje.
Najlakše je reći da je Bakir Izetbegović primoran, tačnije da su ga Dodik i Čović primorali i pribili uza zid, pa da se mora dvoumiti i birati manje zlo, a nije tako. Više je sam doprinio svojim nevoljama nego što su mu njegovi protivnici to priredili. No, to je posebna tema koju čak ni njegovi najljući kritičari još nisu na adekvatan i argumentiran način predočili naciji. U ovom slučaju je dovoljno podcrtati njegovu ključnu političku zabludu, a to je da nije uopće svjestan blagodati mira. Jer da jeste on bi imao Mahatmu Ghandija za političkog uzora, a ne radikalne islamske autokrate koje prkose zapadu i kršćanskoj evropi. Kad bi se ovog trenutka „dozvao pameti“ i zaista se želio pretvoriti u Ghandija, to više nije moguće. | TBT