Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Apologeti hrvatskosrpske vlade bez ikakva legitimiteta

Ako gen. Luciću smeta kritika vlade i njezine politike, neka se uključi u jednu od stranaka ove koalicije (HDZ, Čačićevi Reformisti, Štromarov HNS, Pupovčev SDSS ili koju od manjinskih stranaka bez izbornog legitimiteta), nazvane ‘odmilja’ hrvatsko-srpskom trgovačko-nagodbenjačkom koalicijom, pa neka onda brani režimske snage i proziva političke neistomišljenike i oporbenjake do mile volje zbog čega god hoće. Ali ne kao general ni kao član “generalskog zbora”.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

“Ovo doživljavamo kao napad na Tomu Medveda, napad na hrvatske branitelje i napad na hrvatsku Vladu koja je uspjela tijekom posljednjih godina premostiti niz kriza” – riječi su kojima je umirovljeni general Josip Lucić, potpredsjednik Hrvatskog generalskog zbora (HGZ-a), na jučerašnoj konferenciji za novinare u Spomen-domu Tigrova u Rakitju, oštro osudio naslovnicu jednog hrvatskog tjednika. Na njoj je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved “prikazan na vulgaran način”.

Satirična karikatura s prikazom ministra obrane, koji na putu u Grubore pleše “ko mečka” onako kako Pupovac svira, dok ga predsjednik Vlade vodi s lancem oko vrata, izazvala je tako neuobičajeno hitru i oštru osudu HGZ-a. Pomislilo bi se da je riječ o vojnom odvjetništvu (“tužilaštvu”), koje je upravo protiv jednog slobodnog medija najavilo ili obrazložilo svoju tužbu pred vojnim sudom. No što je zapravo HGZ? To je samo jedna od pedesetak tisuća udruga. U statutu joj piše da je to “braniteljska, dragovoljna, nevladina, nestranačka, stručna udruga” (čl. 1.2. Stauta HGZ-a). Nije dakle ni savez udruga, a kamoli što više.

Nadalje, to je udruga koja je zaslugom svog “(ne)djelovanja” tijekom proteklih nekoliko godina izgubila ne samo pravo, nego i moralni legitimitet da se kiti tako zvučnom titulom. Kao da bi u njoj, eto, bili svi generali i admirali, aktivni i umirovljeni. I kao da bi taj “zbor” uopće imao u ovom društvu neke posebne ovlasti i neku posebnu zakonom definiranu ulogu.

A istina je to da je više uglednih, nacionalno i demokratski orijentiranih članova napustilo taj Zbor ogorčeno ponajviše njegovim nedjelovanjem onda kada je djelovati trebalo. Ali ne!

Naprotiv, aktualno i ‘nesmjenjivo’ vodstvo HGZ-a propuštalo je obavljati svoju osnovnu zadaću – obvezu “zaštite ugleda i dostojanstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata; promicanja zajedništva, hrvatske nacionalne tradicije i temeljnih vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država” (čl. 6.1 Stauta HGZ-a).

Ono nije nikada, a pogotovu ne ovako hitro i oštro, reagiralo u svim onim slučajevima kada je neka od “osnovnih zadaća” od njih to iziskivala. Na žalost, jedina javno vidljiva dosljednost u kojoj se HGZ iskazuje jest dosljednost u podaničkom služenju predsjedniku HDZ-a Andreju Plenkoviću i njegovoj prethodnoj, a i sadašnjoj vladi, odnosno služenju uskim jednostranačkim interesima.

Dovoljno je prisjetiti se uloge HGZ-a prigodom prosvjednog skupa održanog u Vukovaru u listopadu 2018. zbog nezadovoljstva radom državnih institucija na procesuiranju počinitelja ratnih zločina. Svojom odlukom o nedolasku na taj prosvjedni skup dotični su generali iz vodstva Zbora “amortizirali” očekivane neželjene učinke tog skupa na prethodnu Vladu Andreja Plenkovića, na mareći odveć što su time “okrenuli leđa hrvatskoj žrtvi” i javno se prokazali kao “jedna od podružnica HDZ-a”, kako je to ustvrdio umirovljeni general Željko Sačić, koji je zbog toga i podnio neopozivu ostavku na mjesto u Upravnom odboru udruge. Nekoliko mjeseci poslije toga, odluku zagrebačkog gradonačelnika da se Budimiru Lončaru, ministru bivše SFRJ zaslužnom za uvođenje embarga na uvoz oružja u trenutcima kada je Republika Hrvatska bila izložena velikosrpskoj agresiji, dodijeli Medalja Grada Zagreba, HGZ nije smatrao dostatnim razlogom da se javno oglasi. “Dopuštajući i šuteći na mogućnost da se osobama, pripadnicima totalitarnog komunističkog režima odnosno njegovim izravnim izvršiteljima dodjeljuju priznanja i medalje” HGZ se uvrstio, po riječima umirovljenih generala Ivana Tolja i Ivana Kapulara, u red onih institucija koje “ne ispunjavaju svoju društvenu funkciju i razlog svoga postojanja”, zbog čega su i oni podnijeli ostavke u svim tijelima i članstvu u HGZ-u. Njihov korak ubrzo su slijedili i neki drugi istaknuti članovi zbora, što nimalo nije obeshrabrilo prorežimsko vodstvo udruge u izvršavanju “osnovnih zadaća”, a kamoli potaknulo na razmišljanje kako bi se takvo osebujno “promicanja zajedništva” moglo odraziti na ugled i sam legitimitet HGZ-a.

Svoju ulogu HGZ je nastavio izvršavati i nakon posljednjih parlamentarnih izbora. Neki članovi sada su počeli nastupati kao apologeti hrvatskosrpske vlade. Kud Plenković okom, oni skokom!

Svjesni kako je “sporna” satirična karikatura uperena prvenstveno protiv sadašnje PP vlade, koja je svoj novi mandat započela trgujući Olujom, “trgujući time hrvatskom pobjedom, hrvatskom zahvalnošću i hrvatskim braniteljima. Dakle, temeljima moderne hrvatske države. U ime imaginarne ‘normalizacije odnosa’ s političkim krilom poraženih agresora, vlada uistinu trguje i s hrvatskom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću.”

Kako je takvu vladu teško “braniti” s obzirom na vlastite “osnovne zadaće”, HGZ je svoju akciju “usredsredio” (termin iz JNA) na satiričnu karikaturu jednog tjednika.  Pritom je svjesno pokušao težište staviti na nešto što ona nije – napad na Tomu Medveda kao bivšeg generala i na sve hrvatske branitelje. Tomo Medved u konkretnom slučaju nije prikazan ni kao general ni kao branitelj, već kao ministar i potpredsjednik vlade. On naime nije niti u demokraciji smije biti general-ministar. On je dakle član vlade isključivo kao civilna osoba i kao svaki drugi član vlade u svoje osobno ime.

Prikazivati satiru na račun ministra kao nedopustiv napad na branitelje otkriva pak ne samo duboko nerazumijevanje smisla i uloge novinarske i umjetničke satire u demokratskom društvu, već i tendencije koje sa slobodom govora i izražavanja, kao temeljem demokracije, imaju malo toga zajedničkoga. Umirovljeni general Lucić, kao potpredsjednik udruge bez pravog moralnog legitimiteta, morao bi paziti što govori. Posve je neutemeljeno i stoga nedopustivo tvrditi da je “ovo udar na sve hrvatske dragovoljce, (…) na sve naše poginule, na sve naše ranjene, na sve naše umrle, na sve nesretne obitelji čiji sinovi su izginuli u postrojbama hrvatske policije i vojske.”

Osim toga, kao osoba koju je na čelo Glavnog stožera Oružanih snaga RH u dva navrata (2003. i 2008.) imenovao tadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić, a čije se djelovanje doista uklapalo u stvarni udar na sve one koje je Lucić naveo u svom obraćanju javnosti, taj general svakako nije niti ima moralno pravo biti tužitelj drugih. Ako mu pak zapravo smeta kritika vlade i njezine politike, neka se uključi u jednu od stranaka ove koalicije (HDZ, Čačićevi Reformisti, Štromarov HNS, Pupovčev SDSS ili koju od manjinskih stranaka bez izbornog legitimiteta), nazvane ‘odmilja’ hrvatsko-srpskom trgovačko-nagodbenjačkom koalicijom, pa neka onda brani režimske snage i proziva političke neistomišljenike i oporbenjake do mile volje zbog čega god hoće. Ali ne kao general ni kao član “generalskog zbora”.

Poticajna skupina PHB
Priopćaj br. 38.

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

Scenarij kojemu ne treba težiti, ali nije nemoguć: Tko gubi, a tko profitira od raspada BIH?

Hrvatima tada preostaje opcija stvaranja vlastite države s temeljem Zapadne Hercegovine i dijelova Hercegovačko-neretvanske (okrug oko Mostara) i Herceg-bosanske (Livno, Tomislavgrad…) županije

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Predsjedništvo BiH

U javnom diskursu raspad Bosne i Hercegovine rijetko se spominje kao opcija koja je relevantna u smislu realne politike.

No zašto je tako? Je li raspad BiH toliko nemoguć koliko nam se čini? Naravno da nije. To svakako nije opcija kojoj itko treba težiti, ali moramo shvatiti kako je on puno više moguć nego što mislimo. BiH na okupu drži nekoliko krhkih institucija. Srbi ih zovu zajedničkim, Bošnjaci državnim, a Hrvati ih ne zovu uopće. Samo nakon izbora zauzmu mjesta u njima ne radeći ništa. Ili radeći gotovo malo.

Redom, to su Parlament, Vijeće ministara, Predsjedništvo, nekoliko državnih agencija, javni televizijski sustav i Oružane snage.

Parlament funkcionira tako kako funkcionira. Zadovoljen je građanski princip popunjavanja Zastupničkog doma i etnički princip popunjavanja Doma naroda. Agencije su suovisne od parlamenta, a Vijeće ministara je tripartitno. Kao takvo najviše diže želudac onim istinskim bh. građanima. To su, da odmah bude jasno, ljudi koji žive u BiH i svijet im tu počinje i završava.

U političkom smislu nisu štetni jer činjenicu da su nacionalne manjine ili nacionalno neizjašnjeni građani oni nemaju namjeru zloupotrijebiti kako bi od toga profitirao većinski bošnjački nacionalizam čija je ideološka podloga građanština u “behaovskom” i bošnjaštvo u etničkom smislu.

Takve su sve stranke s adresom u Sarajevu. Razlike postoje između SDA i Naše stranke ili SBB-a i SDP-a, ali su sve stranke s adresom u Sarajevu bez izuzetka ili tzv. probosanske ili probošnjačke. Ideološke razlike među njima su manje po pitanju BiH od razlika Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića po pitanju pogleda na bh. Hrvate.

Predsjedništvo je kompromitirano činjenicom da je Željko Komšić izabran u njega tri puta i kao takvo je više kamen spoticanja nego integrativni faktor. Srbi ga za sada doživljavaju jer znaju da će, barem kroz idućih nekoliko desetljeća, u njega moći birati svog legitimnog predstavnika.

Izuzev BHRT-a gdje utjecaj imaju sva tri konstitutivna naroda, ostatak javnog sustava je u gabuli. Srbi i Hrvati na FTV-u nemaju gotovo nikakav utjecaj, kao ni Hrvati i Bošnjaci na RTRS-u. S obzirom na to, javni sustav sve u svemu više razjedinjuje nego što ujedinjuje.

U Oružane snage trpa se silan novac koji daju stranci. To je ono što ponajviše drži Oružane snage na okupu. Da nema novca – one ne bi ni postojale. Normalnu plaću tamo ima nekolicina generala i ljudi s činovima. Obični vojnici se bore kako otići na Bliski istok u neku misiju. Ukratko: Integrativni faktor praznog džepa.

Kratkom analizom i uvidom u ono što BiH čini na okupu dolazimo do najjačeg elementa, to su stranci. Vidimo kako niti jedna institucija nema tu snagu da spriječi raspad ako do njega dođe. Nemaju ni stranci. Ali imaju u šaci domaće političke predstavnike, uglavnom Srbe i Hrvate, koji potencijalno mogu potaknuti raspad BiH.

Tko profitira, a tko gubi?Opcija raspada nije ni najgora ni najbolja opcija koja BiH može zadesiti, ali je svakako realna. Međutim, tko profitira, a tko gubi?

Najveći gubitnici raspada BiH su Bošnjaci i Hrvatska. Bošnjaci bi izgubili kakvu takvu državu i zauvijek bi bio završen mit o europskim jeruzalemima, multikulturalnosti i sličnim postmodernim frazetinama koje negdje u svijetu i mogu uspjeti. Dobili bi svoju državu na dijelu današnjeg bh. teritorija, ali ona ne bi imala dva ključna fakotra – Srbe i Hrvate. Bila bi to bošnjačka nacionalna državica bez ikakvih obrisa različitosti.

Hrvatska bi također izgubila puno. Velik dio bh. Hrvata živi u pograničnim područjima i osim što graniči s Hrvatskom je i naslonjen na nju. S obzirom na to da u BiH ne bi imali gotovo nikakav institucionalni okvir nakon raspada – bili bi naslonjeni na Hrvatsku i dodatno je opterećivali u sigurnosnom, ekonomskom, obrazovnom, ali i političkom smislu.

Srbi bi donekle profitirali. Jedini su nominalno za odvajanje Republike Srpske (RS) od BiH. Pripojili bi RS – doduše malo manje nego što ona sada iznosi – i Dodik (ili neki drugi lider bh. Srba) bi ušao u povijest kao čovjek koji je uspio ostvariti povijesnu težnju Srba.

Hrvati bi se također mogli pripojiti Hrvatskoj, ali je takav scenarij teže izvodiv za Hrvate nego za Srbe. Velik dio hrvatskog stanovništva bi morao ostati u granicama današnje BiH, a i Hrvatska ne bi potrčala takvoj opciji u zagrljaj s obzirom na to da bi to bio presedan u Europskoj uniji da jedna država članica najednom mijenja granice neke druge države. Doduše, tu je i opcija prava naroda na samoodređenje, međutim, Hrvatska ne bi težila takvoj opciji, a i sami bh. Hrvati ne bi profitirali jer bi potencijalnim pripajanjem bili doslovno tek jedna u nizu županija Hrvatske s obzirom na to da je teritorij koji bi se eventualno pripojio malo manji od Splitsko-dalmatinske županije.

Hrvatima tada preostaje opcija stvaranja vlastite države s temeljem Zapadne Hercegovine i dijelova Hercegovačko-neretvanske (okrug oko Mostara) i Herceg-bosanske (Livno, Tomislavgrad…) županije.

Enklave Hrvata po istočnoj i središnjoj Bosni ostale bi izvan te države, ali bi se njima u bošnjačkoj državici moglo omogućiti sva ona prava koja bi imali Bošnjaci u novoformiranoj hrvatskoj državici na prostorima nekadašnje BiH.

Ovakav scenarij zvuči donekle kao SF scenarij, ali je on potpuno realan ako bošnjačke stranke nastave ono što su najavili – odbiti izmjene Izbornog zakona u BiH i politički eutanazirati Hrvate. Doslovno – o nekoliko rečenica ovisi stabilnost cijelog ovog područja. Pitajte ljude koji su živjeli u Jugoslaviji je li 1988. mirisala na 1991. Mi u BiH smo sada u 1989.

Hrvati u BiH nemaju nikakvu posebnu moć pa da mogu dirigirati regionalne i geostrateške odnose. Međutim, koji bi narod svojevoljno pristao ostati dio države koja im na svaki način pokušava oteti osnovna ljudska prava i proglasiti ih nacionalnom manjinom. Narod koji bude doveden pred takav rub, neovisno o tomu koliko je velik, može učiniti nemoguće. Ipak, za sve bi bilo lakše ako bi se promijenilo tih nekoliko rečenica u Izbornom zakonu, zar ne?

Izvor: direktno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

SVOJE NE DAMO – TUĐE HOĆEMO: Traže vraćanje mandata stranci, a desetine tuđih nisu vraćali!

Povjerenstvo za Općinski odbor HDZ BiH u Tomislavgradu, imenovano Odlukom Predsjedništva HDZ BiH 14. kolovoza 2020. godine, na sjednici održanoj 18. rujna 2020. godine u Tomislavgradu zbog, kako se ističe, „teže povrede obveza člana HDZ BiH propisane Statutom HDZ BiH donijelo je Odluku o bezuvjetnom isključenju članova stranke“.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Dragan Čović

Od izbačenih HDZ-ovaca traži se vraćanje mandata

Od isključenih članova, dužnosnika, zastupnika i izaslanika, sukladno odredbama Statuta HDZ BiH, zatraženo je obvezno vraćanje mandata stranci HDZ BiH. Tako su iz HDZ BiH isključeni Stipan Šarac, zastupnik u Skupštini Hercegbosanske županije, izaslanik u Parlamentu Federacije BiH-dom naroda i ministar financija u Vladi HBŽ; Petar Galić, zastupnik u Parlamentu FBiH-zastupnički dom i ministar znanosti, prosvjete, kulture i športa u Vladi HBŽ; Ante Baković, zastupnik u Skupštini HBŽ; Anita Batarilo, zastupnica u Skupštini HBŽ; Mladen Šarić, zastupnik u Skupštini HBŽ i Ivan Tomić, zastupnik u Skupštini HBŽ.

„Radi sprječavanja zlouporabe obveza dužnosnika, zastupnika i izaslanika, a u skladu sa Statutom HDZ BiH, obvezno je i neodložno vraćanje dužnosti i mandata, jer su na izborima ostvareni pod okriljem HDZ BiH. Naravno, osim statutarne – zakonske, vraćanje mandata je i legitimna i moralna obveza”, traži se od sada već bivših članova.

Ovime se i obistinila nedavna prijetnja članovima da će svako “soliranje” biti sankcionirano izbacivanjem iz stranke, no, ovo je samo formalno-pravna odluka jer su navedeni, bivši visoki dužnosnici HDZ-a, odavno lojalni Ivanu Vukadinu.

Naime, oni sada su članovi nove stranke, Hrvatskog nacionalnog pomaka, Ivana Vukadina, načelnika općine Tomislavgrad i mandatara za sastav vlade HBŽ-a i također izbačenog HDZ-ovca zbog neriješenih prijepora na razini općinski odbori HDZ-a Livno-Tomislavgrad.

Rijetkost, ali kada se dogodi…

Ovo je jedan od rijetkih primjera da cjelokupno članstvo HDZ-a odlazi u drugu stranku, a da im bivša stranka inzistira na vraćanju mandata stranci spočitavajući im statutarnu, ali i moralnu obvezu.

Međutim, kada su bili u pitanju „transferi“ zastupnika i dužnosnika u HDZ BiH, ovo pitanje nije bilo – pitanje.

Prisjetimo se nekoliko značajnih „preletača“ iz HDZ 1990 u HDZ BiH kada pitanje vraćanja mandata bivšoj matičnoj stranci nije uopće dolazilo u pitanje, a HDZ-u BiH je značajno pridonijelo političkom utjecaju.

Odmah nakon izbora 2014. godine četiri zastupnika HDZ 1990 iz Posavske županije prešlo je u HDZ BiH, noseći sa sobom i „dotu“ financijskih sredstava koji su pripadale ‘Devedesetci’. Slično se dogodilo i u Livnu kada su dva zastupnika u Skupštini HBŽ-a prešla u HDZ BiH. Naravno, ne vraćajući mandate. Isto se dogodilo i u ŽZH-u kada je jedan zastupnik, opet HDZ 1990, sa svojim mandatom zarađenim preko leđa ‘Devedesetke’ prešao u HDZ BiH.

Kao što kažu stari, „drugi par opanaka“ je u kojoj mjeri je iznevjereno povjerenje birača koji, a to je potpuno jasno, nisu tako glasali.Ovo nije ustaljena praksa samo u ovim slučajevima – u BiH nebrojeno je takvih primjera u skoro svim političkim opcijama.

Transferi iz HDZ 1990 u HDZ BiH – bez vraćanja mandata

Dr. Božo Ljubić, kao tadašnji, dopredsjednik Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, krajem travnja 2014. godine izašao je s priopćenjem „da se više ne osjeća članom HDZ1990 i da će do daljnjeg nastaviti raditi kao neovisni zastupnik“. Ljubić, kao i utemeljitelj i bivši predsjednik HDZ 1990 uskoro se potpuno priklonio HDZ-u BiH. Za sobom je povukao niz istaknuti članova, a HDZ 1990 tada je preživio jednu od najvećih političkih havarija od vlastitog članstva.

No, nije to kraj „političkim transferima“ koji su svojedobno podigli veliku prašinu i, naravno, bez ijednog vraćanja mandata bivšoj stranci.

Dan nakon njega, stranku je napustio i član Predsjedništva HDZ-a 1990. Damir Ljubić, koji je u to vrijeme bio i državni ministar za izbjeglice u vijeću ministara BiH. Također bez vraćanja mandata stranci.

I zastupnica u Zastupničkom domu FBiH Slavica Josipović napustila je stranku ne vraćajući joj mandat, kao i Perica Jelečević, bivši ‘Devedesetkin’ ministar koji je istupio iz svoje stranke tijekom zastupničkog mandata u Hrvatskom narodnom saboru.

Zanimljiv je bio „transfer“ Vilima Primorca, nekada člana HDZ 1990 i zamjenika ministra vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH, kojeg potom HDZ BiH, kada je bio u ‘Devedesetci’ nije podržavao za predsjednika Uprave HT Mostar, a kada je postao njenim članom, dakako, uživao je svu podršku.

I nekadašnji predsjednik Gradskog vijeća Mostara, Danijel Vidović, koji je na tu dužnost izabran ispred HDZ-a 1990, stranku je napustio na sličan način kao i svi ostali.

Za one koji možda nisu zapamtili – i dugogodišnji načelnik općine Ravno. Andrija Šimunović 2012. na tu dužnost izabran je ispred HDZ 1990 da bi potom uskoro prešao u HDZ BiH, a da i ne spominjemo prijelaze iz Narodne stranke radom za boljitak itd., itd.

Za podsjetiti je da je Ivan Vukadin, aktualni načelnik Tomislavgrada, nakon što je izbačen iz HDZ BiH, utemeljio novu stranku ‘Hrvatski nacionalni pomak’. U Tomislavgradu je početkom rujna službeno utemeljen Općinski odbor Hrvatskoga nacionalnog pomaka (HNP). Osim jednoga člana, čine ga svi ostali dojučerašnji članovi OO HDZ BiH Tomislavgrad (25), donedavni članovi Mladeži i Zajednice žena HDZ-a BiH Tomislavgrad koji su jedinstveno stali uz isključene članove HDZ-a BiH Tomislavgrad (Ivan Vukadin, Robert Bagarić, Ante Tadić).

U ovaj općinski odbor novoosnovane stranke prešlo je i šest navedenih, sada bivših HDZ-ovaca od kojih se traži vraćanje mandata.

Izvor: dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

“Zašto je Hrvatska otvorila front prema BiH i za “saveznika” uzela nastavljača politike Karadžića?”

Aktualni član Predsjedništva BiH iz redova srpskog naroda ordinarni je nastavljač politike Karadžića, Mladića i Krajišnika

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Milorad Dodik

Još se ne stišava “tlo” nakon nedavnog, kontroverznog posjeta “lidera Srba iz BiH”, odnosno srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika Zagrebu. I dok neki smatraju da je to “pucanj u nogu” Hrvatske u odnosima s BiH te ignoriranje službenog Sarajeva i pogotovo Bošnjaka, u HDZ-u BiH očito misle kako je ovo značajan posjet s političkim saveznikom”. Tako je i Željana Zovko, hrvatska europarlamentarka, a u prošlosti veleposlanica BiH, u emisiji Hrvatskog radija “U mreži prvog” bez imalo odmaka kazala kako Milorad Dodik jedini od članova Predsjedništva BiH nije ratovao protiv Hrvata te nadodala kako “morate razgovarati s onim koji može dogovorene odluke provesti na najnižu razinu. Dodik je osoba koja može takve odluke provesti i do sada nikada nije iznevjerio dogovoreno s Hrvatima, za razliku od drugih aktera koji su stvarali koalicije i išli na štetu Hrvata”, istakla je hrvatska europarlamentarka Željana Zovko.

Slično njoj, nedavno je u HTV-ovoj emisiji “Otvoreno” rekao povjesničar, kandidat HDZ-a na izborima i bivši ratni “hercegbosanski” obavještajac Ivo Lučić. No, je li Dodik baš tako čiste prošlosti prema Hrvatima, premda znamo da on danas optužuje današnju Hrvatsku kao nasljednicu NDH pa i odgovornu za Jasenovac, a i operaciju Oluja smatra genocidnom akcijom, a predstavnicima Hrvata iz BiH očito ne smeta što na području “njegove” Republike Srpske, koju bi želio izdvojiti iz BiH i priključiti Srbiji, ne živi ni četvrtina nekadašnjeg hrvatskog stanovništva.

No, portal “Slobodna Bosna” potrudio se pronaći je li istina da Dodik “nikada nije ratovao protiv Hrvata”. Tako iz je tonskog transkripta 23. i 24. svibnja 1995. godine (dakle dvadesetak dana nakon operacije Bljeska), Dodik u Skupštini Republike Srpske u Banjoj Luci govorio o hrvatskoj agresiji na Republiku Srpsku Krajinu u akciji Bljesak. Prema tom tonskom zapisu čiju je vjerodostojnost potvrdilo i haaško tužiteljstvo, Milorad Dodik je tada, piše SB, “prednjačio po radikalnoj retorici, pozivima na odmazdu prema Hrvatskoj”.

“Skupština danas mora najenergičnije osuditi napad hrvatskih snaga na zapadnu Slavoniju i ne priznati rezultate te agresije, kako je to rekao i gospodin predsjednik Karadžić, ali mislim da, ako nešto hoćemo uraditi danas, bez obzira na neki… a ima veoma dosta tuge vezano za zapadnu Slavoniju… Ali, zaista, to je prostor koji je strateški bio veoma, veoma bitan za Banju Luku i oko Banje Luke sve… Padom zapadne Slavonije neprijatelj se približio Banjoj Luci kao mjestu koje će u narednom periodu morati biti oličenje naše pobjede, ili poraza i čini mi se to je od onih priča od prije dvije-tri godine kada je bilo Sarajevo, prelazimo na Banju Luku kao takvo jedno mjesto. Moramo osposobiti i formirati i ne znam šta učiniti, ali moramo imati jaču informativnu službu i djelatnost. Za početak je dovoljno da smijenimo bar glavnog urednika koji je pustio onu Martićevu nesretnu rečenicu, izjavu.”

Tadašnji predsjedavajući Skupštine RS Momčilo Krajišnik, prema transkriptu, prekida Dodika i traži od njega da objasni na koju konkretnu izjavu Milana Martića, tadašnjeg šefa RS Krajine, misli. Milorad Dodik pojašnjava da se radi o izjavi u kojoj se Milan Martić pohvalio bombardiranjem Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. godine. “Ona oko bombardovanja Zagreba. Ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći. Ako je to trebalo reći, na onaj način se prenijeti, to je morao biti oprezan urednik koji je to puštao. Ako te odgovornosti danas ne bude ovdje i ako ne treba baš nikoga, da utvrdimo tu odgovornost danas ovdje, bez obzira da li je to urednik, TV, ili ministar, ili predsjednik vlade, mi ništa danas nismo uradili, osim puke konstatacije”, nepovezano govori Dodik, ali razvidno je da on opravdava i nema ništa protiv neselektivnog raketnog napada na Zagreb, a Hrvatsku titulira kao “neprijatelja”, nego mu smeta hvalisanje Milana Martića zbog toga i kudi ga što je to javno priznao.

Podsjetimo da je nakon akcije Bljesak, vojska tzv. Srpske Krajine dva puta neselektivno raketirala centar Zagreba, pogađajući između ostalog dječju bolnicu u Klaićevoj te HNK. Poginulo je sedam, a ranjeno je oko 200 civila. Šef krajiških Srba Milan Martić osobno se pred TV kamerama pohvalio tim raketiranjem te kazao kako je to učinjeno zbog akcije Bljesak, a emitirano je na TV Republike Srpske.

Milanu Martiću je i zbog toga napada na Zagreb suđeno u Haagu. Milorad Dodik, kako ispada po transkriptu, ne osuđuje napad i raketiranje, nego traži smjenjivanje odgovornih na televiziji. Dakle, teško da Dodik nije bio dio ratnog stroja Republike Srpske, a konačno predložio je da se u čast nedavno preminulog, osuđenog ratnog zločinca i jednog od ideologa rata u BiH Momčila Krajišnika nazovu ulice i institucije u Republici Srpskoj te je čak, prije sastanka Predsjedništva BiH, tražio minutu šutnje za Krajišnika!? Zamislite što bi bilo da netko tako zatraži u Hrvatskoj minutu šutnje za recimo Milana Babića?

No, Milorad Dodik na čijem posjedu u Republici Srpskoj praktički više nema Hrvata, a on današnju Hrvatsku uspoređuje s NDH te stalno prijeti izdvajanjem iz BiH te ujedinjenjem sa Srbijom, iz nekog razloga takav Dodik odgovara dijelu hrvatskih političara u BiH, ali očito i u Hrvatskoj. Pitanje na koje bi oni trebali odgovoriti. Zašto je Hrvatska otvorila sada front prema BiH i Sarajevu te za “saveznika” uzela ordinarnog nastavljača politike Karadžića, Mladića i Krajišnika, pitanje je na koje će trebati odgovoriti i Zoran Milanović i Andrej Plenković.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x