Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Anto Đapić: Hrvatska bi trebala trajno zabraniti ulazak Izetbegoviću i Komšiću

Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Anto Đapić jedan je od političara iz susjedne Republike Hrvatske s najdužim političkim stažem. Bio je jedan od osnivača osječkog ogranka HDZ-a, bio je dopredsjednik i predsjednik HSP-a, saborski zastupnik, gradonačelnik Osijeka, načelnik Glavnog stožera HOS-a, da bi nakon što je isključen iz HSP-a, posljednjih godina skoro otišao u političku povijest. Jedno vrijeme čak je i bh. pravaška opcija nosila naziv HSP Đapić-dr. Jurišić.

Međutim, Đapić je nedavno istaknuo kandidaturu za predsjednika Republike Hrvatske i to kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) te dao do znanja da još nije za ropotarnicu jer obećava i aktiviranje za sljedeće lokalne izbore u Hrvatskoj. Za Dnevni list govori o političkim aktualnostima u Hrvatskoj i BiH, ali i oštro kritizira stanje u BiH, kao i službenu „politiku Zagreba“, no u nekim stavovima ‘balansira’ na tankoj liniji prijetnji te će se zasigurno ponovno profilirati kao vođa hrvatske desnice.

Kao predsjednik Demokratskog saveza nacionalne obnove (DESNO) istaknuli ste svoju kandidaturu za predsjednika RH. Jedno vrijeme ste bili i u “političkoj tišini”. Za što ćete se zalagati?

Gotovo svatko tko poznaje moj politički put može s priličnom sigurnošću znati kako ću ja reagirati na svako nacionalno političko pitanje. To je moja velika prednost u kvaliteti u odnosu na sve ostale suparnike. Većina njih pokušava svoje političke stavove modelirati prema nametnutom raspoloženju izbornog tijela ili ciljanim skupinama, a ja svoje poruke upućujem hrvatskom narodu. Ne građanima, ne manjinama, ne antifašistima, ne ateistima, muslimanima ili pravoslavcima, nego hrvatskom narodu. Tko se osjeća pripadnikom hrvatskog naroda u potpunoj pripadajućoj punini, njemu ja govorim, ponajprije zato što ja nisam izmišljao svoj program niti ga kupovao na bjelosvjetskim burzama. To što govorim izvire iz baštine, kulture, civilizacijske kršćanske pripadnosti i prava naroda na svoju državnost. Zalažem se za puni suverenitet hrvatskog naroda u cjelini, te za njegovu državnu institucionalizaciju u RH i hrvatskoj republici na prostoru BiH. Naglašavam prostor BiH, jer tek u BiH treba, ako se može, oformiti saveznu zajednicu državnog karaktera triju federalnih ili konfederalnih država suverenih naroda. Moj ideal je nacionalna država, to je ideal filozofije državnog prava od Starčevića do Tuđmana, a nacionalna država je i u znanstvenom smislu prepoznata kao najbolji oblik ostvarivanja slobode naroda. Trenutno smo u Hrvatskoj daleko od toga, a u BiH toga nema ni u tragovima.

Vaš program podrazumijeva i Hrvate u BiH, a posebno ste istaknuli zalaganje u sprječavanju vrijeđanja HVO-a i Hrvata u BiH kao i inzistiranje na zabrani ulaska u RH onih koji to čine? Kako to mislite?

Hrvati BiH za mene su neraskidiva sastavnica hrvatskog naroda. Nema polovične ili tročetvrtinske državnosti. Ili je državnost, u prijevodu sloboda naroda, ili nije. Nije moj interes za status Hrvata u BiH izražen zbog moga podrijetla, nego zbog toga što sam odgojen i formiran kao integralni Hrvat. Hrvatski narod u BiH je povijesna činjenica na tom prostoru i svi povijesni elementi državnosti izvan okupacijskih razdoblja na tim prostorima zapadno od Drine, baština su hrvatskog naroda. Baš svi. U srpskoj agresiji na Hrvate i muslimane u BiH, a kasnije u muslimanskoj agresiji na hrvatski narod, HVO je bio oslobodilačka i obrambena vojska. Isključivo je HVO uz sudjelovanje HV-a tijekom zajedničkih operacija osigurao opstanak Hrvata na današnjim prostorima pa je zbog toga stijena hrvatske suverenosti u BiH. Udar na HVO je udar u srce hrvatskog naroda i prenošenje vojnih i ratnih neprijateljstava u političke odnose. Ne mogu i ne smiju sami bh. Hrvati braniti svoj status, vrijednosti i pravo na državnost. To je najvažnije nacionalno-političko pitanje i imperativ nad svim pitanjima hrvatske državne politike danas. Govorim o RH.

Niste mi odgovorili na zabranu ulaska u Republiku Hrvatsku…

Ne može RH raširenih ruku dočekivati otvorene progonitelje i neprijatelje hrvatskog naroda u BiH. Ne može BakirIzetbegović, kompletna islamistička agresivna falanga u Zagrebu koristiti hrvatske nacionalne blagodati kao svoje, a pri tom prijetiti ratom mome narodu. Ne može glumac Emir Hadžihafizbegović, Jasmila Žbanić i stotine sličnih ostvarivati se u svakom, od umjetničkog, socijalnog do egzistencijalnog, medijskog i političkog interesa, a u BiH osporavati minimum nacionalne državnosti mome narodu. Takvi će istoga trenutka budem li imao mogućnost i podupre li me hrvatski narod, ostati bez državljanstva, mnogi među njima će biti odmah trajno izgnani, a Izetbegović, Komšić i ostali imali bi trajnu zabranu ulaska u Hrvatsku, kao i svi pripadnici zloglasnih muslimanskih brigada, osumnjičeni zločinci, progonitelji. A ne bi pred hrvatskim državnim institucijama mirno spavali ni u Zenici ili Sarajevu.

Nisu li to prijetnje?

Ne. Ovo su konstatacije i nadam se sutra temeljna polazišta državne politike, koje svi neprijatelji hrvatskog naroda, a pogotovo oni koji su nam počinili zlo, moraju znati. Tek kad takvi budu sigurni da će hrvatska država ovako reagirati, svi ostali će početi poštovati hrvatska politička prava. A svi u Hrvatskoj, BiH i Srbiji, kao i cijela međunarodna zajednica znaju da ću ja budem li u prilici to i ostvariti. Sve dok muslimanski narod bude podupirao agresivne islamističke politike protiv Hrvata, nitko od njih bez rigorozne vizne provjere neće ući u Hrvatsku.

Odnosi li se to i na HOS koji su, kako znate, bili zajedničke postrojbe Hrvata i Bošnjaka?

I HVO je u početku na većinskim hrvatskim prostorima imao puno pripadnika muslimanskog naroda. Naravno da se to odnosi i na HOS, jer za hrvatski narod i njegove države u Hrvatskoj i BiH, HOS je jedna od najslavnijih oslobodilačkih komponenti.

Kako gledate na aktualnu politiku u BiH, prvenstveno na vodeće nacionalne lidere?

Iskreno rečeno, mene nikada nisu naročito zanimali lideri srpskog i muslimanskog naroda, niti oni mogu biti nama Hrvatima naročito važni. Sve je uvijek, pa i danas, ovisilo o nama samima. Iako ne mogu reći da sam u puno čega istomišljenik Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH, iako bih puno jasnije i oštrije artikulirao hrvatske politike, ne slažem se s mnogima iz tzv. pravaškog ili nacionalističkog spektra u Hrvatskoj, koji ga napadaju kao glavnog krivca za položaj Hrvata u BiH. Glavna krivnja je na Zagrebu, na državnim politikama koje su nakon Tuđmana praktično pogodovale razdržavljenju hrvatskog naroda, pogotovo muslimanskim politikama. Razdržavljenje u Hrvatskoj pod kolokvijalnim nazivom “detuđmanizacija” ostavilo je strašne posljedice na Hrvatsku, a neusporedivo veće i opasnije na Hrvate BiH.

Vidite li Vi kao neki političari i mediji s desnog spektra u Hrvatskoj, problem u suradnji Dragana Čovića i Milorada Dodika?

BiH je ili država tri naroda ili je nema. Često u Hrvatskoj jedan dio nazovi desnih političara i novinara u istu ravan stavljaju odnose Čovića i Dodika s odnosom Plenkovića i Pupovca. To je tragično ili neznanje ili namjerna podvala. Hrvatska nije moguća sa srpskom politikom, a BiH nije moguća bez nje. Političkog Pupovca Hrvatska mora uništiti, a Dodika kao predstavnika srpskog naroda u BiH treba respektirati. Tu sve započinje i završava, a imati iluzija da nam je srpska politika danas strateški saveznik, jednako je pogubno kao romantičarska staropravaška iluzija da su nam muslimani braća. Nisu, niti trebaju biti.Ja vidim veći problem u nečem drugom, o čemu se gotovo nikako ne govori među Hrvatima.

A to je?

Strateški savez svetosavlja i panislamizma. U Hrvatskoj je nezapaženo prošla promjena Ustava SPC, kojom je patrijarhu SPC dodan naziv i – Pećki patrijarh. Svi koji se bave politikom trebali bi proučiti “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara. U toj knjizi su mnogi odgovori. Jugoistok Europe gdje hrvatski narod traži trajni model svoga opstanka oduvijek je pozornica na kojoj igraju veliki igrači. Taj prostor je kao tigrova koža išaran pravoslavljem i islamom, a od pamtivijeka je i jednima i drugima povijesna ambicija prodor što dublje prema zapadu, gdje je istočna obala Jadrana nekakva mitska granica. Zbog tih politika, koje su se međusobno stoljećima podupirale, hrvatski narod je izgubio više od dvije trećine svoga životnog prostora i demografski je desetkovan. Nazad nekoliko stoljeća, do turskih osvajanja, mi smo bili najbrojniji narod s uvjerljivo najvećim teritorijem, a Srbi, koji su bili pod Turcima potpuno, za razliku od nas, upravo u tom razdoblju su postali i najbrojniji i jako proširili svoj životni prostor.Hrvatska mora imati državni i učinkovit odgovor na strateški savez svetosavlja i panislamizma, a koji se u mnogo čemu uvelike ostvaruje. Primjerice, na uvođenju desetina tisuća islamskih migranata na područje Federacije.

U BiH, Hrvati i Bošnjaci, većinom dijele Federaciju, ali su im odnosi daleko lošiji nego s Republikom Srpskom. Kako to komentirate?

Rješenje je u političkom pojmu – nacionalni suverenitet. Suverenost počiva na tri temeljna elementa: zemlja ili teritorij, narod i vlast. S tim se rješavaju sva pitanja, pa i pitanje opstanka BiH. Bez punog suvereniteta sva tri naroda nema BiH u današnjim granicama, a s punim suverenitetom BiH može biti trajno stabilna zajednička država, sastavljena od tri državne cjeline svojih naroda. Hrvatima je s civilizacijskog stajališta važan opstanak BiH, ali u političkom smislu to ne smijebiti nimalo važnije nego ostalima, jer u suprotnom postajemo talac iluzija ili tuđih skrivenih interesa. To smo danas. Podređeni realno jesmo, no razlog tome nisu srpske i muslimanske politike, nego činjenica da mi kao narod još nismo jasno definirali što hoćemo.

Na što točno mislite?

Godinama se čuje “tražimo ravnopravnost”, “želimo biti konstitutivni”. Od koga to tražimo, tko bi nam trebao i smije li nam netko “dati ravnopravnost”? To je samo po sebi gubitnički, ponižavajuće. Ravnopravnost se samostalno postiže, osvaja ako je izgubljena i brani. Jedina razina ravnopravnosti s bilo kim među državotvornim nacijama današnjice je moguća sa svoga teritorija, sa svojim narodom i vlašću. Ne želim biti ravnopravan s muslimanima i Srbima, oni mene ne zanimaju. Ja samo želim suverenost moga naroda, a ako će nam biti u interesu neki zajednički državni savez sa Srbima i muslimanima, ako će taj savez ojačati suverenost i interese Hrvata, onda – da. Ili izraz konstitutivnost. Ukratko, Hrvati kao integralni politički narod, bez obzira na granice, moraju kao nulti politički prag postaviti hrvatsku republiku na prostorima BiH. Tek tada se može govoriti o mogućoj BiH, a tek tako prihvaćena savezna tronacionalna država, s nacionalnim državnim sastavnicama, može biti dobar temelj procvatu ljudskih, manjinskih pa i građanskih prava.

Što je sporno s konstitutivnošću?

Sve je sporno. Kad ističemo da se zalažemo za ” konstitutivnost”, mi a priori i bezuvjetno prihvaćamo neki postojeći okvir i tome okviru prilagođavamo pravo na suverenost. Konstitutivnost nije političko pravo naroda, to je izmišljotina kojom se drži Hrvate u bilo kakvoj BiH. Nema nikakve konstitutivnosti bez primarne prethodne suverenosti. Tek suveren narod samostalno, na temelju svojih interesa može odlučiti hoće li prihvatiti zajednički okvir s drugima i kakav će taj okvir, ili konstitucija biti. Ako se prihvati, tada se i tako može govoriti i o konstitutivnosti.

Aktualni član Predsjedništva BiH Željko Komšić, već treći mandat izabran je na tu dužnost. Vaš stav o tome?

Komšićev izbor nije ni demokracija, ni obična manipulacija. To je islamistička agresija na hrvatski narod. Za početak na Hrvate u BiH, a u drugoj organski povezanoj fazi, na svakog živućeg Hrvata i njegov politički identitet. To se ne može suzbiti fokusirajući se na Komšića ili rasprave o tome kakav je on Hrvat. On je politički islamist po svome izbornom legitimitetu, a protiv takvih pojava se efikasno bori uništenjem islamističkih temelja agresije i stvaranjem moćne, odlučne i države spremne u svakom trenutku na uništenje tih zametaka. Nama uzor u tom smislu mora biti Izrael.

Većina hrvatskih stranaka okupljena je u HNS. Brojna su stajališta da to omogućava homogeniziranje oko najjače stranke, HDZ BiH, te nepostojanje hrvatskog pluralizma. Kako to komentirate?

Uvijek je tako, u svemu, kad se radi okupljanje. I planeti su okupljeni oko sunca, elektroni oko jezgre atoma. To je zato što je princip svakog uspješnog okupljanja, okupljanje oko najvećeg i najmoćnijeg. To je i normalno, i dobro u određenim okolnostima, ali i opasno. Dobro je ako se tako definira i štiti minimum nacionalnih interesa, a opasno je jer se upravo pod tom deklaracijom, najlakše mogu i uništiti nacionalni interesi. Hrvati u BiH su ovom trenutku, a bit će tako sve dok nemamo svoju republiku, nemaju optimalne preduvjete poticanju političkog pluralizma. To najviše odgovara HDZ -u i može biti, a vjerojatno i jest, izvorište čitavoga niza devijacija. HDZ bi baš zbog toga, ako već nema državno-političkih preduvjeta za razvoj političkog pluralizma, morao u procesima predpolitičkog ili prethodnog odlučivanja okupiti svu hrvatsku pamet te omogućiti pluralizam mišljenja o metodama ostvarivanja nacionalnog suvereniteta.

Stranke desnice u BiH su rascjepkane te malog političkog dometa. Kako ih pomiriti i imate li njihovu zajedničku podršku?

Među Hrvatima u BiH ne može oko temeljnih nacionalnih pitanja biti ljevice i desnice. Ne može biti nikakvog centra, jer je centar politička izmišljotina globalističkih oligarhija. Svi ljudi znaju što im je intimno i osobno blisko, no, na žalost opredjeljuju se na izborima na različite načine i zbog refleksa priklanjanja ili jačemu, ili u nedostatku dobrih ponuda, manjemu zlu. Uvjet za razvoj autentičnih desnih politika u hrvatskom narodu je, ostvarivanje nacionalnog suvereniteta. To je esencija misli Ante Starčevića o državnom pravu. Dakle, u BiH bi sve što hrvatski diše moralo biti na tim pozicijama, jer to nije pitanje slobode mišljenja ili demokratske kulture, to je pitanje opstanka naroda. Na toj paradigmi se jedino može ujedinjavati desnica.

Slično je u Hrvatskoj gdje desnice skoro uopće nema. Kako se dogodilo?

Dogodilo se metastaziranjem zloćudnih naslijeđenih komunističko-jugoslavenskih ostataka kroz politički poredak, afirmacijom antifašističke paradigme kao službenog društvenog okvira vrijednosti, infiltracijom političkog srpstva u državni poredak, te osmišljenom višeslojnom ubitačnom kampanjom protiv jačanja pravaštva dok sam mu ja bio na čelu. Mislite da je slučajna suluda javna kriminalizacija mene osobno, koja ne prestaje već 15 godina, a dobije silovite obrise kad god progovorim o nacionalnim problemima? I s navodne desnice najhisteričnije.To govori da su na sve tzv. nacionalne, prokršćanske i suverenističke pozicije zasađeni virusi razaranja iznutra. Zato od postojećih strančica i liderčića ni ne treba očekivati nekakvo nacionalno jedinstvo, niti su oni rješenje.

Što biste poručili Hrvatima u BiH?

Dragi Hrvati BiH, poduprite moj politički program, oslonite se na razum i vjerujte sami sebi. Moj politički program je jedino svenacionalno hrvatsko rješenje, bez toga nitko ne može osigurati snažnu državnost i procvat hrvatskog naroda. Bez takvih politika nije moguće biti slobodan. Ja bih bio sretan da ovaj program zastupaju puno jači od mene, tada se ne bih ni kandidirao. Ali, ne samo da ne zastupaju, da ne znaju, mnogi od njih ni neće, a mnogi promiču suprotne politike.

Izvor: dnevni-list.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Preporuka

Upetljan u sve krize: Vraća li Aleksandar Vučić Balkan u devedesete?

Milorad Dodik prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, u Crnoj Gori ne prestaju prosvjedi Srba zbog crkvene imovine, a na Kosovu se napetost ne smanjuje…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Aleksandar Vučić

Širi li se, ponovno, jugozapadnim Balkanom zadah zlokobnih devedesetih? Je li to završni čin regionalne franšize iz koje mentalno još nije uspjela isplivati? Atmosfera kriza, sukoba, prijetnji, zaostajanja, retorika, govor mržnje i omalovažavanja neodoljivo podsjećaju na ona predratna vremena.

Stoji li iza svega toga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je shvatio da vrijeme curi te podgrijavajući miloševićevske planove želi krenuti u završnu bitku. Bitku za zemlje i teritorije na koje pikira poput zalutalog u vremenu i prostoru “crnog viteza” iako su one polako, ali sigurno postale ili postaju dijelovi euroatlantskih integracija.

Aleksandar Vučić kao da je zaglibio u 90-ima, sijući nespokoj u regiji. Prateći većinu medija u Srbiji, onih koji stoje iza njegova režima, čini se da je Balkan na rubu rata i ratova, da je Srbija ponovno mučenička žrtva, iako je upetljana kao logističar u sve krize koje ovih dana potresaju istočne dijelove bivše Jugoslavije. Igra li se Vučić vatrom i za čije ciljeve!?

Već skoro dva mjeseca u Crnoj Gori traju prosvjedi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji su tamošnji Srbi, čije stranke otvoreno negiraju crnogorski suverenitet, državnost te etničku posebnost (patrijarh SPC-a Irinej Crnogorce smatra Srbima kao što su Ličani ili Šumadinci), shvatili kao atak na svoj identitet, a zapravo se radi o tome da Vučić gubi utjecaj na području koje smatra “srpskim” i u panici shvaća da se politika na koju se on oslanja (novo ujedinjavanje Srba ili reanimacija Miloševićeve velikosrpske politike) neumitno topi. Kako je kazao crnogorski književnik Milorad Popović – bez Crne Gore ideja Velike Srbije je mrtva. U isto vrijeme, s prosvjednim litijama (procesijama) u Crnoj Gori, Milorad Dodik izaziva novu krizu u BiH, ponovno prijeteći njenim razbijanjem i osamostaljenjem Republike Srpske, za što je odmah dobio “po ušima” od međunarodne zajednice (Rusija je ostala suzdržana). I Milorad Dodik i Andrija Mandić, lideri Srba iz BiH, odnosno Crne Gore, bili su na sastanku s Vučićem koji im je pružio podršku jer je stao iza Republike Srpske i “našeg naroda u Crnoj Gori”, pridajući sebi poziciju “patrijarha” svih Srba, kao nekad Milošević. “Štitim interese Srbije i svih Srba”, ponavlja stalno Vučić. A ta pozicija zapravo je prilično opasna na regiju, ali i same Srbe, podsjetimo li se postmiloševićevskih vremena.

Veliki srbijanski književnik Filip David kaže: “Ako se 90-ih vjerovalo da se oružanom silom mogu mijenjati granice i ostvariti projekt svi Srbi u jednoj državi, što je dovelo do mnogih tragedija, patnji i zločina, ali i prividnog poraza takve politike, sada je to zamijenjeno paternalističkim odnosom zemlje matice, Srbije.

– Sve srpske zajednice u ovom dijelu svijeta trebaju djelovati jedinstveno, po uputstvima i pod kontrolom matične države, umjesto da postanu primjeri suradnje, kulturnih razmjena i boljeg razumijevanja, manjine se tako pretvaraju u izvore nestabilnosti, podgrijavanja starih i nastajanja novih sukoba – kaže David.

On smatra kako Vučićevo otvaranje toliko frontova u regiji ima veze s predstojećim travanjskim izborima u Srbiji, ali boji se da predstavlja i konstantu srpske politike. To nije način rješavanja problema nego kockanje sa sudbinom, politički ruski rulet. Problemi se s ovakvom vrstom zaštite ne rješavaju nego umnožavaju. Naime, kaže David, ovo što se događa danas u Crnoj Gori neodoljivo podsjeća na “događanje naroda” početkom 90-ih. – Novi srednji vijek. Crnogorski opozicijski političari prosrpske orijentacije po dogovore i savjete dolaze u Beograd, sastaju se s patrijarhom i srpskim predsjednikom. To nije nikakva tajna, to je općepoznato. Strašno je što se ovakve stvari ponavljaju kada znamo do čega je dovelo “događanje naroda”, u što se pretvorilo i koliko je nesreće donijelo svima, uključujući i dobrom dijelu baš srpskog naroda. Na ovim našim prostorima svaka homogenizacija na rasnim, etničkim, nacionalnim ili vjerskim osnovama opasna je, veoma uznemirujuća. I obično se završava u potocima krvi – zabrinut je Filip David.

Čini se da Vučić producira i multiplicira stalne napetosti u regiji, a sada pred izbore, dodatno “motivira” i drži u napetosti srpsko društvo. Zašto Vučić otvara toliko frontova istodobno? Za crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa jasno je da Vučić “gura regiju u devedesete” te da otvaranjem toliko frontova zapravo misli da sebi stvara manevarski prostor.

– Misli, ali time gura Srbiju i sve nas koji imamo nesreću da smo u gravitacijskom polju velikosrpskog nacionalizma, u situaciju koja se više ne da kontrolirati.

Dok Filip David kaže kako vrijeme prolazi, “sve je očevidnije da postoje mnoge sličnosti s 90-ima.

– To samo dokazuje da devedesete bacaju svoju dugu sjenku na sadašnja zbivanja. To je slika i prilika balkanske politike i balkanskih političara.

Ovih dana, napominje David, predsjednik Vučić izjavljuje da je Srbija propustila šansu da postigne kompromis s Prištinom i da ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega za to neće moći nitko okriviti.

“Branit ću srpski narod, ali zapamtite moje riječi za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svijesti i mudrosti.” Ta izjava djeluje potpuno apsurdno jer je poznato da su čitavo vrijeme tiskani i elektronski mediji pod njegovom neupitnom kontrolom vodili i vode politiku nepriznavanja Kosova i to na jedan agresivan, rasistički, ratnohuškački način, a da su njegovi neposredni suradnici to isto činili i čine do današnjeg dana. Oni koji su govorili da je postizanje sporazuma s Kosovom neophodan uvjet za pridruživanje EU stavljani su na stup srama kao najveći izdajnici. Nikolaidis pak, smatra kako Vučić očito, kada je Kosovo u pitanju, nema puno manevarskog prostora.

– SAD mu je nedvosmisleno poručio da želi vidjeti priznanje Kosova. Ma koliko se nama činilo da je to jedini zdravorazumski potez, takoreći priznavanje očite realnosti, u Srbiji je to još uvijek vrlo rizičan potez. Sam Vučić je guslajući “ne damo Kosovo” pridonio tome, u ogromnoj mjeri. Za Azema Vllasija, nekadašnjeg visokog političkog dužnosnika, a danas analitičara iz Prištine, Srbija stalno nastoji dokazati kako se vode pregovori o “statusu Kosova” iako je taj status definitivno riješen i nepromjenjiv. I Vllasi smatra kako se Vučić ne može riješiti pritiska politike Slobodana Miloševića.

– Srbija je smatrala da je Milošević “riješio” kosovsko pitanje, a sadašnje vlasti Srbije nisu bitno iskoračile od te politike. Iz Beograda stalno čujemo potpuno maglovitu frazu kako je Srbija za “neko kompromisno rješenje”, ali nikada ne preciziraju na kakav kompromis misle i po kojim pitanjima, kaže Vllasi. Za njega novi kosovski premijer Albin Kurti, kao i njegovi prethodnici, konačnicom normalizacije odnosa sa Srbijom smatra međusobno priznanje, dakle i formalno priznanje onoga što je realnost već dvadeset godina, a to bi bilo korisno i za samu Srbiju, a i za položaj Srba koji žive na Kosovu, pojasnio je Vllasi.

No, osim “nerješivosti” Kosova, Vučić je, kaže Nikolaidis, baš i posegnuo na Crnu Goru i BiH, u suradnji s Miloradom Dodikom. Sarajevska politologinja Ivana Marić pomalo ironizira najnovije Dodikove secesionističke prijetnje. Za nju, Dodikova najnovija secesionistička prijetnja ozbiljna je kao i njegovih četrdesetak ranijih secesionističkih prijetnji. Podsjeća da je Milorad Dodik još davne 2006. godine prvi put “zaprijetio” referendumom o nezavisnosti Republike Srpske.

– Dodik je mudar političar koji je svjestan da priču o referendumu može beskrajno koristiti kako za prikrivanje tema koje mu ne odgovaraju, poput odobrenja nastavka NATO puta za BiH, tako i za dobivanje izbornih kampanja u nedostatku stvarnih rezultata. Pored toga, Dodik zna do koje granice smije ići s provokacijama i neprestano pokušava pomjeriti te granice, ali ne ide mu baš od ruke – kaže Ivana Marić.

Ona smatra da je najnoviju krizu Dodik dijelom izazvao zbog oštre kritike opozicije u RS-u koje su mu upućene zbog otvaranja MAP programa i nastavka NATO puta za BiH. A ovo ne bi bio prvi put da preuranjeno krenu s međunacionalnim svađama nekoliko mjeseci pred izbore jer takve teme i rasprave najdulje traju i potkopavaju sve ostale realne probleme građana – kaže Ivana Marić.

– Velikosrpska ideja o Crnoj Gori je sljedeća: preuzeti vlast i tako uzeti cijelu Crnu Goru. Alternativa tome je osnivanje nekakvih “SAO Krajina” ili Republika Srpskih. No danas je to teže nego jučer, jer je Crna Gora već u NATO-u, koji je u ogromnoj krizi, no još postoji. Sadašnji trenutak u Crnoj Gori je opasan baš zbog toga što je svima, pa i velikosrpskim planerima, jasno da je, dakle, danas za “Krajine” u Crnoj Gori gori trenutak nego jučer, ali mnogo bolji nego što će biti sutra. Ovo je, zapravo, posljednji trenutak za to. U tome je opasnost. Vučić će morati odlučiti: ili će “SAO” dogoditi sada, ili će preko svojih partija pokušati pobijediti na izborima u Crnoj Gori na jesen. Ako ga Zapad nedvosmisleno ne uputi na izbore, počinit će zločin prema Crnoj Gori. Sama činjenica da regija koja je devedesetih stradala od velikosrpskog nacionalizma danas ponovo strepi pred istim zločinačkim pothvatom dovoljno svjedoči o katastrofalnoj politici Zapada u regiji, opaža Nikolaidis. Za Vllasija je pravi problem što je srpska strana neiskrena prema svakoj američkoj ili zapadnoeuropskoj inicijativi o Balkanu, a osobito kada je Kosovo u pitanju.

– Vučić se drži instrukcija iz Rusije, a Rusija nije zainteresirana za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Njena strategija je da u regiji bude što više neriješenih problema i potencijalno latentnih kriza. Tako je zbog stava Zapada po pitanju Krima i istočnih dijelova Ukrajine. Kao isturena točka ruske strategije na Balkanu, dužnosnici Srbije na jednoj strani govore o njihovom zalaganju za mir i stabilnost, a usporedo s tim zdušno podržavaju i pomažu podrivačku djelatnost prema Crnoj Gori, BiH i Kosovu gdje je Rusija također zainteresirana i involvirana, smatra Azem Vllasi.

I Nikolaidis kaže kako se Rusija ne protivi Vučićevoj “kosovskoj politici” nego mu striktno brani bilo kakvu normalizaciju.

– Prije neki dan je Vučić od Rusa, preko Emira Kusturice, dobio direktnu prijetnju: ovaj mu je poručio da su prosvjedi u Crnoj Gori mačji kašalj u odnosu na ono što njega čeka, usudi li se priznati Kosovo, kaže Nikolaidis, koji je uvjeren kako je ovo što sada imamo sinergija ruskog odbijanja da budu izgurani s Balkana i zombija velikosrpskog nacionalizma koji odbija biti konačno i trajno upokojen. A to će se dogoditi i jednima i drugima. Samo je pitanje cijene, to je problem. No, da je Rusija dio balkanske krize koju produciraju Dodik, Mandić i Vučić, sažeo je u svom intervjuu sarajevskom Oslobođenju Čedomir Jovanović koji kaže kako je srpski nacionalizam najjeftiniji i najefikasniji instrument ruskog destabiliziranja Europe. Tako se u svjetlu ovih najnovijih događanja na Balkanu mogu protumačiti poziv srbijanskog povjesničara Aleksandra Rakovića koji, odražavajući atmosferu koja vlada Vučićevom Srbijom, kao njen glasnogovornik, ističe kako je “rusofilija dio srpskog identiteta” te da je u “procesu ujedinjenja Srba ključna podrška Rusije”.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati

Preporuka

Stockholmski sindrom upravlja Stipom Mesićem, a koliko je ljudi postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Stjepan Mesić jedan je od najvjernijih svjedoka titoizma. I jedna od najvećih figura postmoderne Hrvatske. Nedavno je za Radio Slobodnu Europu rekao kako je Tito najveća ličnost svih naroda SFRJ. Također bi trebao biti i najveći Hrvat. Drugom prilikom negirao je da je Križni put istinit i da je to najveći zločin.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Stjepan Mesić

Mesić je za Dan mladosti 2019. godine čak bio govornik u Kumrovcu. Njegovi postupci i njegova retorika uvijek su bili u suprotnosti s tekovinama titoističkog maršalata, da bi poslije i nesvjesno postao žrtva stockholmskog sindroma: perverznog osjećaja u kojem se žrtva veže za agresora i postaje mu nepokolebljivo odana. Da je to istina, otkriva i pogled na najtraumatičniju točku Mesićeve biografije: predstavio ju je sam. U 70-im godinama bio je žrtva Maspoka, srušen je sa svih funkcija (bio je zastupnik u parlamentu) i zatvoren.

Na pitanje novinara zašto je osuđen na zatvor, odgovorio je: “Čujte, to bi sada bilo smiješno. Ja sam rekao recimo: Neka se uz vašu vatru sam vrag grije, samo da vatru ne gasi. Na koga sam ja mislio da gasi vatru, pitao je sud. Zvali su i svjedoke. Ali nije bilo ni jednog materijalnog dokaza“. Novinar ga je zapanjeno upitao: “Zbog toga ste osuđeni?” Mesić kaže “da”, a u isto doba rekao je još jednu rečenicu. “Hrvati su iskrčili put do Jadrana sabljom u ruci, a drugi su došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću. Sud je opet zvao svjedoke da svjedoče o tome što misle što sam ja mislio, kaže Mesić. I stvara zaključak: “To je otprilike dovoljno da dobijem dvije godine i dva mjeseca“.

Mesić se tim ponašanjem potpuno kreće u području Kunderina romana “Šala”. Krajem četrdesetih godina u sovjetskoj guberniji Čehoslovačkoj, glavni lik napisao je razglednicu svojoj tinejdžerskoj ljubavi ispričavši nevin vic, poput Mesića. “Optimizam je opijum za ljude! Zdrav duh udara glupošću. Živio Trocki!” Ali posljedice šale su doživotne. Izbačen je iz komunistične partije i mora prestati studirati na sveučilištu. Odlazi u vojnu službu, gdje mu nije dopušteno nositi oružje. Ludvik postaje “parija”, odmetnik i vječni disident. Ista bi se stvar dogodila s Mesićem: da nije pao Berlinski zid, on bi nestao u anonimnosti. Postao bi ne-osoba kao i tisuće prije njega i uz njega. Kao Ludvik.

Ali još gore: Mesić je krajem šezdesetih godina počeo s izgradnjom prve privatne tvornice u Jugoslaviji. Tito ga je na osnovi toga optužio da u zemlju dovodi kapitalizam. Mesić je etiketiran, dobio je doživotnu anatemu. Prestala je kada je titoizam izgubio političku snagu.

Ali žrtva stockholmskog sindroma obožava svog mučitelja. Tako je na pozornicu povijesti došao zaražen izvornom bolešću. A svaka bolest koja se ne liječi s vremenom eskalira. Tako je i sa stockholmskim sindromom. Danas, deset godina nakon završetka predsjedničkog mandata, on o titoizmu ne govori kao o totalitarnom sustavu, nego kao o sustavu političkog unitarizma.

Mesić je izuzetno inteligentan čovjek: ako pogledate njegovo svjedočenje protiv Miloševića u Haagu, vidjet ćete kako je retorički vješt. Dakle, definiranje titoizma kao unitarizma je namjerna pogreška koja je također logično kontradiktorna. Unitarizam je (prisilno) objedinjavanje razlika u ekonomskom, kulturnom i administrativno-političkom smislu. Za Kraljevinu Jugoslaviju se kaže da je bila unitarna.

Ali Stjepan Mesić, poput Kunderina heroja Ludvika, nije bio žrtva unitarizma. Šala nije nimalo štetila unitarnom modelu države. Izricanje presude Mesiću i junaku Kunderina romana bilo je moguće samo zato što je sustav bio totalitaran. Ovo je zajednički nazivnik koji je povezivao Čehoslovačku s kraja 40-ih i SFRJ s kraja 60-ih. Bile su to totalitarne države koje su ljude osuđivale na zatvor, iako nisu postojali materijalni dokazi (kao što Mesić ističe u svom slučaju).

Ali pravi zatvor za zatvorenika u totalitarnom sustavu dolazi tek nakon što odsluži kaznu. Tada se sva vrata zatvaraju. To je iskusio Ludvik, pa tako i Stjepan Mesić. Zato je SFRJ i bila totalitarna diktatura po svim kriterijima: imala je jednopartijski sustav koji je vodio diktator, kontrolu nad svim propagandnim i javnim informacijskim medijima, središnju kontrolu i kontrolu ekonomije, pokrivala je svako područje ljudskog života, policija je sankcionirala svakoga tko je napravio i najmanju pogrešku, čak se i šalio kao što su to činili Stipe Mesić i Kunderin Ludvik.

Ali bolest stockholmskog sindroma uspostavlja Stjepana Mesića kao objektivni fakt u pitanju koje je pogubno za Republiku Hrvatsku. Kako? Koliko je ljudi koji žive ili su živjeli među nama postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Autor: Boštijan Marko Turk | dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

IZETBEGOVIĆ: “Dosta je Inzkove ‘zabrinutosti’ vrijeme je da reaguje, Tegeltiju smijeniti, Karadžiću oduzeti odlikovanja…

Pozivamo članove VSTV-a da pokrenu procedure smjene Milana Tegeltije zbog prisustva paradržavnom političkom skupu koji je organizirao Milorad Dodik, a čiji je cilj rušenje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Predsjednik VSTV-a već je odavno izgubio profesionalni kredibilitet i nedopustivo je da se takva osoba, pod direktnom kontrolom Dodikovog SNSD-a, uopće nalazi u pravosudnom sistemu, a pogotovo na čelu VSTV-a.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Bakir Izetbegović

U Sarajevu je održana sjednica Predsjedništva SDA u Sarajevu, a zaključke je na pres-konferenciju pročitao Bakir Izetbegović, lider ove stranke.

Glavna tema današnje sjednice bila je aktuelna politička kriza u Bosni i Hercegovini, koju su izazvale stranke sa sjedištem u entitetu RS, predvođene Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), nakon što je Ustavni sud BiH kao neustavan ocijenio član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS.

Tu je odluku predsjednik SNSD-a ocijenio kao “prelazak crvene linije” pa je donesena odluka o blokiranju donošenja svih odluka na državnom nivou, odnosno o blokiranju rada državnih institucija dok se ne usvoji zakon o Ustavnom sudu BiH, koji podrazumijeva odlazak stranih sudija iz te institucije.

Kako je rekao Bakir Izetbegović na pres-konferenciji, SDA neće prihvatiti ultimativan zahtjev o izmjenama zakona o Ustavnom sudu BiH koji dolazi iz RS.

Zaključci sa sjednice

U nastavku pročitajte zaključke sa sjednice:

1. Najava političkih predstavnika iz entiteta RS da neće učestvovati u radu državnih institucija predstavlja klasičan oblik političke ucjene, s ciljem da se volja jedne politike i jednog entiteta nametne cijeloj državi. SDA na to nikada neće pristati. Demokratskim sredstvima, kroz institucije sistema, odlučno ćemo se suprotstaviti nasrtajima na državne institucije.

2. Od Bosne i Hercegovine nikada neće biti odvojen niti jedan njen dio, a bilo kakav pokušaj i bilo kojim sredstvima da se to učini, prouzrokavat će urušavanje mira postignutog u Dejtonu. Na svaku aktivnost koja bude prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, odgovorit ćemo snažno i odlučno, svim legalnim mehanizmima i sredstvima. Pozivamo Dodika i one koji ga podržavaju da o ovome dobro razmisle. Bude li ugrožen Dejtonski sporazum, bit će dovedeni u pitanje, prije svega, entiteti koji su nastali tim sporazumom.

3. Pozivamo sve bosanske i patriotske političke snage da, bez obzira na političke i ideološke razlike, svojim djelovanjem doprinesu jedinstvenom odgovoru i suprotstave se nasrtajima na državu.

4. Pozdravljamo reakcije dijela međunarodne zajednice koje su ovog puta bile odlučnije nego ranije te ih pozivamo da konačno poduzmu i konkretne mjere kako kriza koju je prouzrokovao Milorad Dodik, ne bi doživjela eskalaciju s nepredvidivim posljedicama.

5. Od Srbije, kao jedne od potpisnica, tražimo da se striktno pridržava Dejtonskog mirovnog sporazuma, naročito njegovog člana 1., u kojem se navodi: Strane će u potpunosti poštovati suverenu jednakost jedna druge, rješavat će sporna pitanja mirnim sredstvima i uzdržat će se od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile ili na bilo koji drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.

6. Nećemo prihvatiti ultimativni zahtjev da se izmijeni struktura Ustavnog suda BiH koja podrazumijeva prestanak mandata sudijama koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dejtonska kategorija, kao i samo postojanje entiteta, i bilo kakvo jednostrano osporavanje Ustavnog suda predstavlja jednostrano kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

O izmjeni strukture Ustavnog suda BiH može se razgovarati unutar eventualne reforme kompletnog bh. pravosuđa, a strane sudije mogu biti zamijenjene domaćima samo u sklopu šire ustavne reforme, kojom bi se garantiralo funkcioniranje BiH bez bojkota i blokada.

7. Pozdravljamo odluku Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, donesenu konsenzusom probosanskih stranaka, kojom se odbija poziv Narodne skupštine entiteta RS za definiranje tzv. granične linije. Prema Aneksu II Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne postoji nikakva granica između entiteta, već samo međuentitetska linija, koja ima isključivo administrativni značaj, poput linija koje dijele kantone ili općine, a sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga je zagarantirana kroz cijelu BiH.

8. Ukoliko se nastavi destabilizacija prilika, pozivamo visokog predstavnika da iskoristi bonske ovlasti i smijeni sve one koji pokušajem rušenja ustavnopravnog poretka narušavaju mir i stabilnost.

9. Pozivamo visokog predstavnika da poništi odluke Narodne skupštine entiteta RS o dodjeli odlikovanja Radovanu Karadžiću i drugim osuđenim ratnim zločincima.

10. Pozivamo Tužilaštvo BiH, na čelu s glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić, da konačno počnu raditi svoj posao. Tužilaštvo BiH dužno je sankcionirati one koji učestvuju u rušenju ustavnog poretka BiH i ne izvršavaju odluke Ustavnog suda BiH. Toleriranje protuzakonitih radnji je, također, protuzakonito djelo. Klub zastupnika SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH pozvat će ostale klubove da se protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović podnese odgovarajuća krivična prijava.

Prestati s krizama

11. Pozivamo članove VSTV-a da pokrenu procedure smjene Milana Tegeltije zbog prisustva paradržavnom političkom skupu koji je organizirao Milorad Dodik, a čiji je cilj rušenje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Predsjednik VSTV-a već je odavno izgubio profesionalni kredibilitet i nedopustivo je da se takva osoba, pod direktnom kontrolom Dodikovog SNSD-a, uopće nalazi u pravosudnom sistemu, a pogotovo na čelu VSTV-a.

12. Pozivamo HDZ BiH da predlaganjem predsjednika Federacije BiH pokrene proces uspostave izvršne vlasti u Federaciji BiH te da se time omogući otvoren i iskren dijalog o izmjenama izbornog zakonodavstva, poštujući presude Evropskog suda za ljudska prava. Također, očekujemo da HDZ ispravno procijeni aktuelni historijski trenutak i ne svrstava se na stranu generatora krize.

13. Pozivamo sve političke aktere u Bosni i Hercegovini da se striktno pridržavaju Ustava, poštuju princip vladavine zakona i prestanu s generiranjem kriza. Posljedica političkih kriza je odlazak mladih ljudi, izostanak stranih investicija, zaustavljanje rasta ekonomije i pad životnog standarda, što nikome u Bosni i Hercegovini neće donijeti dobro. Umjesto toga, potrebno je da se svi posvetimo ispunjavanju uvjeta iz Mišljenja Evropske komisije kako bismo ubrzali put BiH prema Evropskoj uniji te provođenju Programa reformi na NATO putu. | SB

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Trebaju li Hrvati tužiti RS za naknadu štete?

Najčitanije objave

Popularno