Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Ante Glibota odgovara Ivi Lučiću: Nisam bio suradnik Udbe pod pseudonimom ‘Goran’, nisam špijunirao Brunu Bušića

Poznati hrvatski emigrant Ante Glibota reagirao je na izjave Ive Lučića koji ga je optužio da je radio za Udbu i da je špijunirao Brunu Bušića. Glibotinu reakciju prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ante Glibota

“Ivo ili Ivica Lučić sadašnji kandidat na izbornoj listi Andreja Plenkovića u Zagrebu, iznio je seriju evidentnih maloumnih laži, kako bi pred najširom javnošću oblatio moje ime i moju moralnu veritikalu. Odmah u začetku moram s gnušanjem odbiti njegove tvrdnje. Ja jednostavno nikada nisam radio za bilo kakve udbaške, kosovske i ine slične službe, ni dragovoljom ili pod prisilom, kako u Hrvatskoj, a niti u bilo kojoj zemlji na našem planetu, jer se to kosi sa mojim moralnim i životnim kredom. Moja je savjest perfektno čista, misli jasne i precizne, ispunjene u djelu samo istinom i vjerom u Božju Providnost!

Iz bliza i izdaleka svi oni koji me poznaju, znaju kakvu osobnu averziju imam prema pripadnicima bivših opresivnih službi, mračnjaka, koji su toliko zla nanjeli hrvatskom narodu. Tu averziju uvijek i sustavno pokazujem, kao i u slučaju Ivice Lučića, kada jedna toliko upitna osobnost želi postati zastupnik u Hrvatskom državnom Saboru i još bi trebao biti izabran u hrvatskom glavnom gradu.
Upravo je moja velika moralna obveza suprotstaviti se lažima Ive Lučića, jer sam posljednji živući iz grupe desetorice hrvatskih intelektualaca lučonoša obnove Hrvatske Države. Naime, utamničen sam 11. siječnja 1972. godine zajedno s mojim prijateljima Markom Veselicom, Franjom Tuđmanom, Vladom Gotovcom, Šimom Đodanom, Vlatkom Pavletićem, Jozom Ivičevićem, Hrvojem Šošićem, Zvonimirom Komaricom i Antom Bačićem. Drugi razlog mojeg reagiranje je u tome što smatram da takove udbaške osobnosti poput Ivice Lučića nemogu biti zastupnici u Saboru, a još je strašnije što im je omogućeno da na sveučilištima podučavaju hrvatsku mladež.
No, pođimo redom u odgovoru na sve te besramne tvrdnje Ivice Lučića:

1.Ivica Lučić tvrdi: “Javnosti dostupni dokumenti sačuvani u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu dokazuju da je Ante Glibota bio suradnik Udbe pod pseudonimom ‘Goran’.“ Ja odgovaram da to nije istina. Moje ime je poznato te se nikada nisam služio, uzimao ili dobivao bilo kakav pseudonym. S ponosom nosim časno ime Ante, koje su mi dali moj otac Josip i majka Ruža, 15. lipnja 1945. I to mi je dostatno!
U Hrvatskom državnom arhivu postoji dosije svih nas koji smo bili proganjani, zatvarani i maltretirani za vrijeme komunističkog nasilja. Ravnatelj Hrvatskog državnog arhiva prof. dr. sc. Stjepan Ćosić mi je 2012. godine ponudio da napravim presliku mojeg dosijea, što sam i učinio i u njemu nema ni jedinog elementa ili možebitnog dokumenta o mojoj bilo kakvoj svezi s đavoljom udbaškom spregom, osim da su me sustavno progonili. Postoje dokumenti o tome kako su me zatvarali svaki puta kada sam iz inozemstva dolazio u komunističku Hrvatsku. Proganjali su me i kad sam sa svojom suprugom boravio u Hrvatskoj. Po noći su izrezali sve četiri gume našeg auta koji je bio parkiran ispred hotela Excelsior u Dubrovniku. Zadržavali su me i po mjesec dana bez putovnice. Odvodili su me sred noći na saslušavanja u policiju. Taj teror nadamnom trajao je sve dok nisam uzeo francusku putovnicu i državljanstvo. Prema tome, Lučićeve objede moje osobnosti su udbški rukopis i udbaško podmetanje manipulatora najgore vrste, koji je sposoban proizvoditi laži, a pritom i uz to sve se usudi nazivati znanstvenikom povjesničarom!
Konačno, on će se zbog tih laži suočiti sa sudskim procesom i u Francuskoj, na kojem se ne usvajaju udbaške krivotvorine i obmane kojima je Lučić otprije vičan, kad je Predsjedniku Franji Tuđmanu pisanim i usmenim obmanama lažno optuživao hrvatske generale i branitelje. O tim Lučićevim obmanama je jasno i detaljno govorio te dokumente pokazao povjesničar prof. dr. Josip Jurčević u televizijskoj emisiji Bujica, pa sam se i na to pozvao u mojem nedavnom medijskom tekstu. Osim toga, o skandalima I. Lučića i njegovog klana govorili su mi prije više od dva desetljeća i najistaknutiji dužnosnici Herceg-Bosne o čemu će više riječi biti u nastavku ovoga teksta.

2. Lučić nadalje o meni kaže: “Špijunirao je političke emigrante uključujući Bruna Bušića koji je ubijen iste te 1978. godine kad ga je Glibota špijunirao. Glibota je špijunirao i Franju Mikulića koji je ubijen od Udbe 1983. godine.“ To je potpuna laž, jer ja moje prijatelje ili bilo koga drugoga nikada nisam špiunirao, niti je to moja manira i filozofija života, pa za to ne može biti vjerodostojnog dokumenta.
Bruno Bušić je bio moj vrsni prijatelj, još iz studentskih vremena, o čemu postoji i isto tako prijateljska korespodencija. Odmah u početku našeg emigracijskog života, dogovorio sam s Brunom da ćemo se viđati nasamo. Kad je dolazio u Pariz dogovorili smo da mi on ostavi pismo u poštanskom pretincu, jer smo obojica bili prisluškivani, pa iz predostrožnosti nismo komunicirali ni telefonom. Vodio sam ga u Francuski zavod za statistiku, biblioteke, znanstvene institute kojima sam imao pristup. Često sam mu anonimno slao različite studije, dokumente i knjige koje me je tražio. Vodio sam ga kod vodećih francuskih intelektualaca Raymond Arona, Jean-François Revela direktora L’Expressa… Pomagao sam mu koliko sam mogao, a ne da sam ga špijunirao. Bruna smo voljeli i moja supruga i ja kao našeg rođenog brata i između nas nikada nije bilo trevnja i nesporazuma, nego samo odano prijateljstvo i iskreno domoljublje, koje nas je uistinu zbližilo već u Zagrebu.
Bruno Bušić je bio zapravo jedan od rijetkih s kojim sam se htio družiti, jer sam znao da je emigrantska sredina isprepletena udbaško-kosovskim mrežama, pa su moji bilo kakvi kontakti sa našim svijetom iz predostrožnosti bili zaista gotovo nulti, osim onih u koje sam imao povjerenje, a Bruno je to sigurno bio. Kad mu je bio sprovod u Parizu, otišao sam pokloniti se i zakititi mu grob. Sve nas koji smo bili na sprovodu, a živjeli smo u Francuskoj ispitivala je francuska policija, kojoj sam i ja kazao da je ubojstvo Bruna dijelo jugoslavenske Udbe. O tome bi možda mogao nešto više reći otac predstojnika ureda Predsjednika Vlade Plenkovića, koji je bio dio tog procesa i svjedok nekim od tih aktera u ubojstvu Bruna Bušića, a Ante Glibota u tom klupku zasigurno nije bilo, nego još i danas gorko i sa sjetom oplakujem svog prijatelja Antu Brunu Bušića.

3. Što se tiče Franje Mikulića, sa kojim sam prijeteljevao od 1969. godine i s kojim me upoznao Marko Veselica, s njim u emigraciji nisam imao bilo kakvog kontakta, bilo fizičkoga bilo korespodencijskog, telefonskog…. Zadnji put sam večerao sa Frantom, kako smo ga zvali, kod Dobre Mamice, zajedno sa generalom Vladom Mutakom, u studenome 1971., jer smo tada bili u upravi NK Zagreb. Došao sam na prijenos njegovih posmrtnih ostataka u Domovinu 1988., a po informacijama koje sam imao, on je umro prirodnom smrću. Prema tome, u emigraciji nisam imao nikakav kontakt s Franjom Mikulićem niti bilo kakve veze u Švedskoj ili Njemačkoj, pa stoga samo lažov može tvrditi da sam Mikulića špijunirao.

4. Na isti način Lučić laže o mojem odnosu s Franjom Tuđmanom i nekakvoj izložbi naivaca 1978. godine: “Priprema izložbu najboljih hrvatskih naivaca u Saarbrückenu. Tamo sreo F.(ranju) M.(ikulića) i priča da su agenti ukrali švedskoj TV prijevod teksta pa da je repriza išla s improviziranim prijevodom.“ Već sam naveo da u emigraciji nisam s Mikulićem imao nikakvih, fizickih, telefonskih i drugačijih kontakata! Drugo, nikada nisam bio u Saarbrückenu da tamo organiziram izložbu naivaca 1978. kako insinuira Lučić, a niti sam boravio u tom gradu. Treće, ja sam tek sa mojom suprugom otvorio umjetničku galeriju u Francuskoj ujesen 1979. godie, ali ni u toj galeriji nikada nisu bila izložena dijela naivaca. U čitavoj mojoj karijeri organizirao sam 650-ak autorskih izložbi na svim kontinentima, objavio sam i publicirao 250-ak knjiga, studija kataloga na svim važnijim svjetskim jezicima, ali nisam imao doslovno nijedno djelo i nijednu knjigu ili pak izložbu o naivi, jer me po estetskim kriterijima taj pravac umjetnosti nije nikada privlačio! Poštujem naivu kao kreativni čin, ali to nije moja šalica čaja, kako bi to kazali Englezi, kao što moja šalica čaja nisu Udba, KOS, SDB…, i sve te mračnjačke fele. To je svijet Ivice Lučiću i nek se u njima i s njima koprca.
Konačno, za udbašluk i denuncijacije Ive Lučića nije izvor Ante Glibota, nego službeni dokumenti RH na koje se pozivam kao i niz drugih osoba. O tome detaljno govori javno dostupni dokument od 11 stranica kojeg je Franji Tuđmanu, 21. svibnja 1998. iz kabineta ministra obrane RH, poslao general-bojnik Ljubo Ćesić. To nije došlo iz pera Ante Glibote. Ali, o tome sam dosta slušao i u razgovorima s pokojnim Matom Bobanom, koji je nakon smjene sa svih položaja u Herceg-Bosni stanovao u zagrebačkom hotelu Opera (sadašnji Westin), u kojem sam i ja boravio nekoliko mjeseci. Boban je I. Lučića označio zlim i intrigantnim udbašem, koji je imao velike ekonomske osobne i obiteljske interese, radi kojih je „sapunao dasku“, to su Bobanove riječi, svima kojima nisu bili u interesnom klanu kojeg je okupljala i predvodila njegova obitelj.
Na isti način o liku i nedjelu Ive Lučića svjedoči i spomenuti dokument iz kabineta ministarstva obrane RH, kao i 37 stranica „Zapisnika razgovora Predsjednika Republike Hrvatske dr Franje Tuđmana sa gospodinom Ivanom Lučićem, održanog 12. svibnja 1998. U Predsjedničkim dvorima“, te „Izvješće o stanju na području IV OZ Bosanska Posavina“ sastavljeno od SIS-ovca Ive Lučića 30. 9. 1993, te izvješće koje je SIS-ovac Ivo Lučić 4. 12. 1993. uputio na ruke Miroslavu Tuđmanu itd.
Sva ta dokumentacija je poslužila Ivi Lučiću za teško zlonamjerno blaćenje i optuživanje hrvatskih časnika i prvaka iz Herceg Bosne, što je između ostalog dovelo i do smrti hrvatskog viteza Slobodana Praljka, jer su dokumenti dospjeli u Haški Tribunal i korišteni su u sudskim procesima protiv Hrvata. Nadajmo se da će se u Hrvatskoj uskoro uspostaviti demokratska vlast koja će sve objektivno istražiti te sankcionirati sve manipulatore, ratne profitere i izdajice nacionalnih interesa, koji su radi svojih klanovskih i kojekakvih drugih interesa proizvodili laži na kojima su Hrvati proganjani i suđeni u Hagu i Bosni i Hercegovini.

5. Ivo Lučić nadalje sugerira kako sam navodno špijunirao Franju Tuđmana. Istina je da sam prije mojeg odlaska iz Hrvatske zadnji put vidio Franju Tudmana u zatvorskoj bolnici u travnju 1972. godine. Bilo je to sasvim slučajno u toiletu, jer nam stražari nisu dali komunicirati. Potom sam ga susreo tek 1990. u Zagrebu nakon prvih demokratskih izbora. Lako je provjerljivo da u razdoblju od 1972. do 1990. nisam imao kontakata ili pisanih komunikacija s Franjom Tuđmanom, niti je on dolazio do Pariza u kojem sam živio. Dakle, nije bilo nikave mogućnosti da na bilo koji način špijuniram Franju Tuđmana, pa je stog potpuno jasno da Ivo Lučić laže na tipičan udbaški način.
Franju Tuđmana sam upoznao 1968. i naš odnos do 1972., kao i nakon 1990. bio je izrazito i nepomućeno prijateljski. Tuđman je otvoreno pokazivao da cijeni moj osobni rad i rad za interese Hrvatske. I s moje strane je bio isti odnos prema Franji Tuđmanu te sam ga u svemu što je radio i što je od mene tražio svesrdno pomagao i činio, osim jedne stvari. Naime on me tražio da napravim jednu izložbu hrvatske likovne umjetnosti sa Božom Biškupićom. Ja sam odgovorio da to bi bilo isto tako, kao kad bih ja njega tražio da stvara hrvatsku državu sa Ivanom Zvonimirom Čičkom, I tu se on glasno, sočno nasmijao.
Potpisivao sam dakako i njegovu predsjedničku kandidaturu. Na početku srbijanske agresije sam i u pisanom obliku izvjestio Ured predsjednika RH, da sam spreman boriti se na braniku domovine. Na to mi je Tuđman rekao: „Primam to na znanje, ali Domovina ima različite bojišnice, ti si već na braniku Domovine priličito vremena, ostani gdje si i nastavi raditi kao i do sada, vidjet ćemo, uostalom ti imas troje malodobne djece!“
Predsjednik Tuđman me pozivao na pariški areodrom da ga dočekam kada je razgovarao prvi puta sa Mitterandom, a bio sam nazočan i na svim njegovim važnim medijskim susretima i događanjima, uključujući i sastanke s direktorima Le Monda i Le Figaroa. Predsjednik Tuđman mi je povjeravao i određene vrlo povjerljive misije i tražio određene savjete. Konačno, on mi je osobno na posebnoj svečanosti koju je 1996. godine priredio samo za mene dodjelio dva najznačajnija odličja RH. Tom prigodom održao je govor o meni koji je bio pravi panegirik da sam i sam bio iznenađen. Čudne pozadine omogućile su da skandalozni Ivica Lučić sada stoluje i na HRT-u, pa u Arhivu HRT-a može lako pogledati što je Franjo Tuđman mislio o Anti Gliboti te da ima imalo ljudske časti javno bi se ispričao.
Nadalje, svaki puta kad sam dolazio u Zagreb, Franjo Tuđman me primao sa najvećim interesom. Pozivao me u svoj dom, na ručkove u njegovom uredu, prigodom svojih jubilarnih rođendana i novogodišnjih dočeke. Bio sam slučajno nazočan u restoranu „Dubravkin put“ kad je Franje Tuđmana posljednji put doša sa suprugom Ankicom i kćerkom Nevenkom na večeru u taj restoran. Posebna mi je čast što je Tuđman na kraju večere došao za moj stol, za kojim su bili i još živući svjedoci Vladimir Mihaljek i Jura Hrvačić, te smo se tom prigodom zapravo na izvjestan način oprostili za života, jer je Tuđman vidno predosjećao svoj odlazak s ovoga svijeta kazavši mi između ostalog : “Ti si Ante zaista bio uvijek odan prijatelj, to su prave rijetkosti naših dana.“ Na to sam mu odgovorio, hrabreći ga: „Pa biti će još ljepih dana Franjo“, a na njegovom licu uz lagan smješak s podignutim obrvama, kojih se sjećam kao danas, vidjela se sva upitnost, da bi me iznenada pozvao da dođem sutradan ujutro na razgovor u njegov ured.
Sutradan su me u Uredu dočekali Vesna Škare Ožbolt i prof. dr. Ivica Kostović, Predstojnik Ureda, koje je Tuđman zamolio da me prime i ispričaju se što on nije u mogućnosti, a neposredno iza toga završio je u bolnici iz koje je otišao u kozmičke visine. Svoju prijateljsku privrženost nikada nisam zatamnio ni Franji Tuđmanu, a isto tako niti njegovoj supruzi i ostatku obitelji, pa je meni čak i neugodno javno iznositi ove detalje, kako bih se obranio od šuftova i profesionalnih lažova, kojima ništa nije sveto, pa neljudski profaniraju iskrenost i poštenje i sve temeljne vrijednosti koje imaju ljudsku dimenziju i humanu dušu!

6. Ivo Lučić kaže: „Glibota je preko svojih udbaških veza početkom devedesetih pokušao privatizirati Croatia Records. Pokazalo se da njegove zasluge ipak nisu tolike da ne bi morao vraćati kredit koji je za tu prigodu dobio, pa je ostao praznih ruku.“
Ivo Lucic dobro zna da ja nisam trebao koristiti nikakve udbaške sveze, jer je u vrijeme kad sam ja kupovao Croatia Records, ona bila već privatizirana. Istina je da me upravo njegova kosovsko-udbaška sprega ostavila bez ičega, odbijajući primiti gotovinu po kreditu, podmećući lažne knjige dionica koje je korumpirani sud prihvatio, što je samo jedan od dokaza autentičnog razbojstva hrvatskog pravnog sustava te mafijaških i drugih sprega. Jedan Lučićev kolega iz SIS-a i general HV-a tada se čak hvalio, na uši moje sestre i neznajući da ga ona čuje, „da su sada Antu Glibotu uništili, da se više neće podignuti.“ To su dakle primjerci lažnih hrvatskih „vitezova“, koji i uživaju kad nepravdama nastoje uništavati druge Hrvate..

Ivo Lučić sigurno vrlo dobro poznaje takve udbaške spletke, jer u spomenutom izvješću iz kabineta Ministarstva obrane RH, na str. br. 6. se spominje pretvorba “Euroherca” i uloga njegove obitelji u tome te nerazjašnjena ubojstva Osmić i Grbavac iz Ljubuškog, koje su bile među većim dioničarima “Euroherca”. O širini sudjelovanja klana Lučić u grabeži imovine navedeno je i sljedeće: „O poslovnim vezama, makinacijama i malverzacijama Lučića…moglo bi se napisati nekoliko stotina stranica (pranje novca preko otvaranja velikog broja malih poduzeća za fiktivno prikazivanje poslova,…) U posljednje dvije godine za eliminaciju svojih potencijalnih protivnika koriste se svim sredstvima. Za eliminaciju ‘protivnika’ išlo se do te mjere da su vršene i ‘prljave radnje’ uz unaprijed pripremljen scenarij prevaljivanja na već ranije medijski pripremljene i eksponirane počinitelje, što je posebno došlo do izražaja u slučaju Tuta”, (izvješće str.6-7).

Na str. 7 izvješća govori se o skandaloznu trgovini koja se tijekom cijelog rata događala sa muslimanskim profiterskim klanom Alije Delimustafića, transportma konvoja roba koje je po nalozima Lučića pratila Vojna policij-a HVO, te razlogom sukoba sa Valentinom Ćorićom, koji je iste zabranio. Delimustafić je 1991. bio ministar BiH milicije i nadređen I. Lučiću koji je tada bio šef zloglasnog mostarskog Centra Službe državne bezbednosti, tj. kolokvijalno zvane Udbe. Osim toga, u izvješću (str. 7) se naglašava da je Delimustafić, prema izjavama Ace Vasiljevića i Sefera Halilovića, pripadao KOS-u.
Izvješće govori i o “upitnoj prošlosti Ive Lučića sa službama sigurnosti bivše države (posebno UDBE-a) iz razloga što Ivo Lučić cijelo vrijeme preferira kao sebi najodanije djelatnike bivše UDBE-e Ivana Bandića, Miru Musića, Slobodana Božića” (izvješće str. 7). Konačno izvješće Predsjedniku Tuđmanu kaže da “postoje informacije kako je Ivo Lučić bio u suradničkom odnosu sa ‘UDB-om’ pod pseudonnimom ‘Kliker’, a da ga je jedno vrijeme na vezi držao djelatnik ‘UDB-e’ po imenu Vujačić” (izvješće str. 8).
Iz svega proizlazi da je sasvim logično i nije nikakvo iznenađenje što je „u svibnju 1991. mladi I. Lučić postao načelnik zloglasnog Centra Službe državne sigurnosti Mostar, Ministarstva unutarnjih poslova Socijalističke Republike BiH. U srpnju 1992. premješten je u vojni sektor u kojem je ustrojio i vodio Sigurnosno informativnu službu (SIS) Hrvatskog vijeća obrane“ kako to navodi prof. dr. Josip Jurčević (7dnevno, 26. kolovoza 2016., str.29.).
Buduća istraživanja sigurno će otkriti koliko su udbaški položaji I. Lučića poslužili da se dobiju povlaštene informacije, da se zastrašivanjima eliminiraju konkurenti kako bi se osiguralo nevjerovatno veliko ratno bogaćenje obitelji Lučić. Radi se o tzv. privatizaciji velikih komunističkih poslovnih sustava: Hermes, Energopromet, Dubrovačka banka u Mostaru, osiguranje Croatia, naftna tvrtka Zovko iz Žepče, lanac kladionica Horizont, Amfora u Makarskoj, uljare, benzinske postaje i bezbroj drugih tvrtki koje je obitelj Lučići uspjela na taj način ‘osvojiti’, a čija se vrijednost procjenjuje na više milijardi maraka.
Radi raspoređivanja članova klana Lučić na najvažnije položaje vlasti, Ivo Lučić je pohlepno, drsko i bez srama tražio od Predsjednikom Tuđmana da mu brat Zdenko Lučić postane član Presjedništva HDZ-a BiH (Zapisnik razgovora PR Franje Tuđmana i Ive Lučića od 12. svibnja 1998., str.11.).
Dakle, dok je Ivica Lučić osvajao i uzimao dobra od država, naroda, pojedinaca i jamljao što god je stigao, Ante Glibota je Hrvatsku svesrdno pomagao, darovnicama, materijalnim dobrima i novčanim potporama djeci poginulih hrvatskih branitelja. Pritom, Ante Glibota nikada nije tražio ništa za uzvrat, što je također jedna od bitnih odrednica različitosti između mene i Ive Lučića.
Lučić se služi lažima, krivotvorinama, neutemeljenim opanjkavanjem. Ruga mi se tako Lučić, da ja svoje tekstove objavljujem po ‘obskurnim’ portalima i listovima. Nažalost, to je točno. Ali Lučić prešućuje da je tako zbog toga što vladajuća mafija, kojoj i on pripada, zabranila i meni i drugim hrvatskim intelektualcima te slobodnom demokratskom duhu da se može izraziti na medijskoj sceni Hrvatske, jer je mafija uzurpirala sve glavne medije i svojim ih medijskim terorom pretvorila u jednoumlje.
Stoga, ja više volim publicirati na opskurnim portalima nego u udbaškim medijskim leglima u kojima koliko god hoće i što god hoće objavljuju i govor Lučić i njemu slični, a sva ta medijska glasila hrvatskim novcem plaća njegov šef Andrej Plenković, kojem kontroliranje medijske mašinerije pomaže upropaštavanju svega hrvatskog. Hrvatska je tako dovedena na dno europske ljestvice država po gospodarskim pokazateljima i na vrhove svjetskih ljestvica po korupciji ! To nisu statistike koje piše Ante Glibota, nego su to službene statistike EUROSTATA i profesionalnih organizama i agencija međunarodnih institucija.
Barem su ‘opskurni’ portali još ostali znakom poštenja, i nisu prodali svoju dušu za šaku škuda. A bogme ni Ante Glibota – koji sa svojim cijelim životom svjedoči jednu neokaljanu, nepotkupljivu, moralnu autentičnu hrvatsku veritikalu – zasigurno neće dopustiti da ga nekakav mamlaz svojim evidentnim lažima pretvoriti u udbaša ili nekakvog suradnika Udbe ili mu to upisati u njegovu biografsku noticu, kako to on pretendira. Zbog toga sam, osim ovog mojeg javnog očitovanja prinuđen tužiti udbaškog lažova Ivu Lučića sudovima i u Hrvatskoj i u Francuskoj, jer su dezinformacije, objede, nedokumentirane laži koje iznosi Ivo Lučić na internetu, utužive u objema državama, pa neka ondje pokaže svoje dokaze, kojih na njegovu žalost neće biti, jer oni jednostavno, ne postoje.

To je eto Ivo Lučić, saborski kandidat kojeg Andrej Plenković nudi na izbor građanima glavnog hrvatskog grada. Lučiću i Plenkoviću jednoga glasa ne bih udjelio da imam na raspolaganju svih preko tri milijuna glasačkih listića RH, jer ni taj jedan glas nisu ničim zaslužili. Drage Hrvatice i dragi Hrvati, glasujte za stvarne Domoljube, a ne za hrvatske izrode! Noga u tur Plenkoviću”, piše  Glibotać

*Glibota je pismo napisao  prije parlamentarnih izbora u Hrvatskoj

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

U HRVATSKOJ SE PROVODI DIKTATORSKI KOMUNISTIČKI REŽIM! Ovršni zakon imaju samo Rusija, Sjeverna Koreja i Hrvatska

Tek su prošla tri dana od završetka moratorija na ovrhe, a građanima su na kućne adrese počela pristizati nova ovršna rješenja.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zanimljivo je kako ta rješenja dolaze u poslijepodnevnim satima i ne donose ih poštari koji uobičajeno dolaze u određeni kvart već sasvim nove osobe koje su vjerojatno određene za raznošenje “plavih kuverata od kojih se građanima ledi krv u žilama”.

Navest ćemo primjer ovršnog prijedloga koji je dobila umirovljena profesorica prosječne mirovine 3500 kuna (podaci poznati redakciji) i to za neplaćenu pristojbu HRT-u za šest mjeseci. Taj dug iznosi 480 kuna, no u ovršnom prijedlogu se popeo na 796,89 kuna! Kako je specificirano, kamata iznosi 16,89 kuna, na troškove poštarine otpada 37,50 kuna, javnobilježnička naknada iznosi 75 kuna dok je odvjetnička naknada 187,50 kuna. U svemu tome, nije jasno zašto u ovršnom prijedlogu mora biti i odvjetnik i javni bilježnik, ali kako smo već nekoliko puta pisali, to je vjerojatno stoga što svi u ovršnom lancu moraju ostvariti prihod preko leđa ovršenika.

Ovršenica je dobila rok plaćanja od 8 dana! Neobično je i to što je ovrha došla u drugom dijelu mjeseca kada umirovljenici još nisu dobili mirovinu što znači da nikako neće moći podmiriti dug u roku od 8 dana. I tada dolazimo do problema. Rješenje odlazi u Finu, a kako bi se namirila i ta “država u državi” za nju je napravljen model tzv. predviđenih troškova. Na dug od 480 kuna, predviđeni troškovi iznose dodatnih 506,25 kuna! Kako je objašnjeno, namet u obliku pribave klauzule pravomoćnosti i ovršnosti iznosi 250 kuna + PDV, zatim sastav prijedloga za provedbu ovrhe daljnjim sudionicima u postupku ovrhe (to je vjerojatno naša Fina) stoji 125 kuna + PDV dok klauzula pravomoćnosti i ovršnosti iznosi 30 kuna + PDV.

I tako umirovljenica umjesto 480 kuna duga mora platiti ukupno 1303,14 kuna! Kao što bi premijer Plenković rekao “dugovi se moraju platiti”. Naravno! Ali moraju li se platiti i svi ostali izmišljeni nameti kako bi se što više sudionika u ovršnom procesu namirilo? Kada se uzima kredit kod banke, ni kamate na kredit nisu toliko visoke kao što je ovakvo legalno lihvaranje hrvatskih građana. I još se nešto ne smije zaboraviti. Ako naša umirovljenica ne uspije odjednom uplatiti dugovanje već se ono produlji za mjesec, dva, tri… dodatno teku zatezne kamate pa se ukupni dug još više povećava.

Zanimljivo je kako ovršne prijedloge i dalje šalje uglavnom odvjetničko društvo Hanžeković&Partneri koje je to radilo i prethodnih godina.

Kako bismo saznali što je poduzela Udruga Ovršni u vezi ove nove nemilosrdne situacije hrvatske države prema njenim građanima, upitali smo potpredsjednika te udruge Radovana Preložnjaka za komentar.

On je rekao kako su članovi udruge pregovarali s ministrom pravosuđa i uprave Ivanom Malenicom koji je saslušao sve njihove prijedloge i imao razumijevanja za njih. “Jedan od naših prijedloga bio je da ljudi na ovrhu plaćaju 10 posto od svoje plaće ili mirovine kako bi im ostalo i za režije i život i ministar se s tim složio. Mi znamo da se dug mora podmiriti i ne bježimo od toga, a s ovakvim načinom plaćanja svi bi bili zadovoljni –  i vjerovnici i dužnici”, rekao je Preložnjak.

Dodao je kako su s Malenicom razgovarali i o preprodaji dugova raznim agencijama za što je ministar rekao kako to “nije u njegovoj nadležnosti već u resoru ministra financija Zdravka Marića“.

“Dužnici imaju pet, šest ovrha, a naplaćuje se prvi na listi prioriteta. Za to vrijeme oni koji su drugi i treći postaju nervozni i ne mogu dočekati da se i oni naplate pa dugovanje preprodaju trećoj strani – agenciji za naplatu potraživanja čiji djelatnici počinju nazivati ljude i maltretirati ih. Kada smo to objasnili, Marić je shvatio o čemu je riječ”, istaknuo je Preložnjak.

Kako još uvijek traje pandemija koronavirusa, ali i koronakriza, iz Udruge Ovršni zatražili su produljenje moratorija na ovrhe za dodatna tri mjeseca jer je sve prekratko trajalo. Za to vrijeme bi se napravio novi Ovršni zakon. No, s tim prijedlogom nisu naišli na odobravanje.

“Premijer je rekao da se dugovi moraju vraćati. Mi nismo protiv toga nego smo protiv lihvarenja i nabijanja kamata na dug. Smatramo da prvo trebamo platiti glavnicu te smanjiti kamate. Nažalost, u našoj državi je sve u ovršnom ropstvu. I u Ministarstvu financija smo naišli na razumijevanje. Rekli smo im da Finu treba izbaciti iz ovršnog postupka. Marić nas je prvo malo čudno gledao, a onda shvatio da bi to bilo dobro”, rekao je Preložnjak.

Podsjetio se kako su Ovršni zakon “za svoj dobar biznis napravili Hanžeković i Bošnjaković”. “No, ne smijemo zaboraviti ni Milanovićevu vladu u kojoj je ministar Orsat Miljenić dodatno podržao i pogoršao taj zakon”, istaknuo je.

Preložnjak je naglasio kako je jedini u Hrvatskoj koji brine o ovršenim, blokiranim i deložiranima međimurski župan Matija Posavec. On je kroz Udrugu Ovršni napravio fond za pomoć od 150 tisuća kuna. “Imamo svog odvjetnika i ostale pravnike i oni pomažu ovršenima. Ljudi sve rade sami, a to nije dobro. Čovjek je možda vlasnik kuće, a ima plaću ili mirovinu od 3000 kuna i ne može dobiti pomoć. Kroz taj fond ipak im se pomaže. Na taj način smo spasili ljudima kuće”, rekao je.

No, taj se fond odnosi samo na ovršene iz Međimurske županije. “Prema tom modelu željeli smo napraviti iste takve fondove po Hrvatskoj, no kako su nam župani ‘otvorili vrata’ tako su ih i ‘zatvorili’. To je jedna velika nebriga za građane. Govorili su nam da ljudima daju jednokratnu pomoć, a djeluje i Crveni križ koji pomaže ljudima te smatraju da samo na taj način mogu zbrinuti svoje ovršene građane”, rezolutan je Preložnjak.

Dodao je kako je to “jednostavno jedna tužna priča”.

Govoreći o sljedećim koracima Udruge Ovršni, Preložnjak je rekao kako će za nekoliko dana ići na sastanak s predsjednikom Zoranom Milanovićem. “Odgovorno tvrdim da je premijer Plenković svojim činom ugrozio nacionalnu sigurnost. Ljudi su nervozni zbog koronavirusa, a s provedbom ovrha bit će još gore. Pokušat ćemo još jednom ići razumno i razgovarati. Cilj nam je novi Ovršni zakon koji mora biti pravedniji od sadašnjeg. Naši odvjetnici su napravili prijedlog novog zakona na 328 stranica na kojima se može iščitati da će svi biti namireni i zadovoljni – i vjerovnici i država i dužnici”, istaknuo je.

Još jedan od sljedećih koraka im je treći odlazak u Bruxelles u Europski ured za borbu protiv prijevara (Olaf) jer, kako je naglasio Preložnjak, očito trebamo pomoć izvana od Europske unije.

“Naime, očito je da se ovdje provodi diktatorski komunistički režim! Želimo to prenijeti u EU. Ovršni zakon imaju samo Rusija, Sjeverna Koreja i Hrvatska”, zaključio je Preložnjak.

Izvor: dnevno.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Aktualna politička bagra želi izazvati “koronizaciju” kako bi uz što manje izlaznosti ostvarila pobjedu!

U Bosni i Hercegovini u petak je i službeno započela predizborna kampanje za sve lokalne sredine osim za Grad Mostar, u kojem će se izbori održati naknadno, odnosno 20.12. 2020. godine.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

politička bagra

Početak izborne utrke obilježava niz problema od kojih su mnogi već bezbroj puta već viđeni, a u međuvremenu su se pjavili i novi koji čak prijete da ugroze čitav izborni proces, a možda čak u najtežoj situaciju pod silom prilika prouzroče njihovo odgađanje.

Iako to nitko javno neće reći potpuno je jasno da su susjedne zemlje poput Hrvatske, Srbije i Crne Gore, za razliku od BiH, napravile pravi potez kada su svoje izbore održali ranije od predviđenog roka. Odnosno, smjestili su ih u ‘ljetnje’ vremenske prilike i tako smanjili rizik da epidemija koronavirusa dramatično pohara stanovništvo.

Doktori – političari bez jasnog stava o izborima u ‘koroni’

Za razliku od njih, BiH je, zbog političkih razloga, učinila upravo suprotno – pomakla ih u duboku jesen, a kada je riječ o Mostaru faktički čak u zimu. Sama ta činjenica dovoljno govori koliko je vladajućim političkim elitama stalo do mišljenja struke i realne brige za stanovništvo.

Tako, primjerice, ovih dana imamo apsurdne i kontradiktorne izjave i intervjue pojedinih doktora koji su predstavljeni kandidatima za gradonačelnike Mostara (iako se ta funkcija ne bira na izborima) koji između ostalog pozivaju na oprez, smanjivanje distance i kontakata, zalažu se za različite zabrane, okrivljuju građane za širenje virusa zbog nepoštivanja mjera, a da se s druge strane uopće ne očituju o opasnostima koje će donijeti izborni dan 20.12., nego bez obzira na to, već sada pozivaju svoje glasače da izađu na izbore kako bi baš njima dali glas.

Još jedan dokaz da su stranački interesi, čak kada se politikom bave doktori, ipak ispred zdravlja građana.

No, iako to nitko javno neće reći, s obzirom na svakodnevni rast broja zaraženih i sudeći po onome što se događa u okolnim zemljama nije nemoguć ni scenarij da se izbori ipak ne održe, odnosno da silom prilika u zadnji tren budu još jednom odgođeni.

Ukoliko se to ne dogodi, prijeti opasnost da malim odazivom zbog epidemioloških razloga, legitimitet izbora bude ugrožen. Oni bi bili u tom slučaju potpuno zakoniti, ali bi legitimitet izabranih vijećnika, načelnika i gradonačelnika u budućnosti sigurno bio jako poljuljan i duboko preispitivan.

(Pred)izborne manipulacije

Osim, epidemioloških razloga, niz je drugih problema koji ugrožavaju legalnost izbora a vezani su uglavnom za već naširoko opisivane pokušaje raznih izbornih manipulacija. Lažno prijavljivanje glasača za izbore, ‘trgovanje’ biračkim odborima, podmićivanje, ‘kupovina’ glasova proračunskim sredstvima, stotine dokazanih primjera zloupotrebe javnog novca u svrhu promocije političkih kandidata čak i prije formalnog početka izborne kampanje dovode već sada u sumnju regularnost izbora. Kao i svaki put dosada evidentno je da će neki iskoristiti svaku mogućnost, čak i one nezakonite kako bi dobili koji glas više.

No, unatoč svemu, izbori koji slijede jako su bitni jer rezultati u pojedinim sredinama, pogotovo većim gradovima mogli bi promijeniti i širu političku sliku, pa čak dovesti i do promjene vlasti u županijama, a možda i u Federaciji BiH. Već uoči izbora, potpuno je jasno da se na političkoj sceni BiH događa novo preslagivanje karata pa će ishodi izbora, pogotovo u Sarajevu, Banja Luci, Mostaru, Zenici, Tuzli, a možda i u manjim sredinama poput Livna, Tomislavgrada, Jablanice debelo utjecati na formiranje novih parlamentarnih većina u raznim županijama, a možda i na višim razinama.

Ujedno, ovi izbori, iako lokalnog karaktera, utvrdit će startne pozicije glavnih političkih subjekata kada su u pitanju Opći izbori 2022. godine, te će biti svojevrsni test za trenutnu vladajuću koaliciju koja funkcionira samo u momentima kada im to treba. Zbog toga, potrebno je da se svi relevantni faktori, kako domaće institucije tako i međunarodna zajednica pobrinu da nakon održanih izbora bude što manje ‘repova’ i sumnji u regularnost predstojećih lokalnih izbora.

Kako će izgledati kampanja?

U cijeloj situaciji, za očekivati je da će se političke stranke u vođenju ove kampanje susresti sa nizom izazova s kojima se do sada nisu susretale. Zbog opasnosti povezane sa epidemijom koronavirusa, pitanje je na koji način će se voditi stranačke kampanje, jer od nekih tradicionalnih metoda, poput velikih stranačkih skupova, morat će se odstupiti.

Zbog toga, za očekivati je tešku, prljavu i bespoštednu bitku putem medija na ‘nacionalnim’ temama, a koju su već odavno na sebe preuzeli lideri nacionalnih stranaka, dok će se s druge strane veliki dio kampanje preseliti na društvene mreže jer će to biti najsigurniji način komunikacije s biračima.

Ako ništa drugo, ako se ovi izbori održe i završe, možda će nakon svega najveći dobitak izbora biti svjesnost da je u Bosni i Hercegovini potrebno uvesti i mogućnost elektronskog glasovanja koje bi barem dijelom smanjilo mogućnost izbornih manipulacija i osiguralo veći odaziv građana na izbore. Nažalost, ako se to dogodi – bit će to zasluga ‘korone’ a ne vizije vladajućih političara.

Izvor: Dnevni.ba

Nastavi čitati

Preporuka

Hrvati pred novom seobom u Njemačku

Analiza digitalnih tragova pokazuje kako se u Hrvatskoj pojam zamolba za posao koji na njemačkom jeziku glasi „Bewerbung“ pretražuje sve intenzivnije pa taj pojam nadilazi i samo pretraživanje na materinskom jeziku.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

autobus za Njemačku

To je snažna indicija da se hrvatski građani pripremaju za daljnje iseljavanje u Austriju i Njemačku, a iz podataka se također može iščitati kako se svaki peti tražitelj posla u Hrvatskoj raspituje za zaposlenje u tim dvjema zemljama. Osobito se u iduće dvije godine očekuje ubrzano iseljavanje u Austriju.

Pretraživanje posla u toj zemlji najviše raste u sjevernim hrvatskim županijama poput Međimurske, Varaždinske i Karlovačke, standardno i u Slavoniji, ali pojavljuje se i Split odnosno Splitsko-dalmatinska županija i to vjerojatno zbog izgubljenih radnih mjesta u turizmu zbog Covida 19 u proteklih godinu dana.

To su neki od preliminarnih rezultata iz najnovije inovativne studije „Praćenje migracija pristupima digitalne demografije – Što nam mogu reći Facebook i Google Trends o hrvatskim migracijama?“ koju je autor doc. dr. sc. Tado Jurić s Odsjeka za povijest Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu predstavio u četvrtak na HKS-u suradnji sa Zakladom Konrada Adenauera u Zagrebu.

Digitalna demografija grana je znanosti u nastajanju, a studija je u osnovnim rezultatima pokazala kako su digitalni alati poput Facebooka, Google Trendsa, Instagrama i Linkedina validni instrumenti praćenja migracija, kaže profesor Jurić.

– U studiji koju predstavljamo razvijamo model predviđanja migracija i stupnja integracije putem praćenja digitalnih tragova. U tu svrhu koristimo analitičke alate, prije svega Google Trends (GT) i Facebook (FB). Glavni cilj rada je ponajprije predstaviti novi model za praćenje i predviđanje migracija kao i generalnu procjenu stupnja integracije novih hrvatskih iseljenika – navodi Tado Jurić, ističući kako ovakvi alati omogućuju da prvi put možemo predvidjeti migracije, a ne samo ustanoviti da su se one dogodile.

Nakon što je Njemačka 2015. godine ukinula restrikcije, iz Hrvatske se u tu zemlju iseljava oko 50 tisuća Hrvata godišnje, dok ih je još 2010. bilo oko pet tisuća godišnje. Osobe iz Hrvatske koje pretražuju pojmove iz kategorije „posao u Njemačkoj“ najvjerojatnije su zaposlene, jer je vrijeme pretraživanja obično prije 6.30 ujutro i iza 15 sati popodne, a ne u periodu radnog dana.

Nova studija pokazala je također, a tu se podudaraju službeni podaci i oni dobiveni putem FB-a, kako je dobna struktura novih hrvatskih iseljenika od 22 do 40 godina. I ostali alati poput Linkedina otkrivaju kako se iseljavaju visokoobrazovani mladi ljudi iz STEM područja, ekonomisti i liječnici.

– Ukupan broj aktivnih korisnika Facebooka na hrvatskom jeziku samo u njemačkom gradu Muenchenu, prema procjeni FB-a, u 2019.-oj godini iznosio je između 60 i 70 tisuća, a u 2020. između 70 i 80 tisuća, što znači da je njihov broj samo u godinu dana skočio za deset tisuća – ističe profesor Jurić.

U prilog tome da se u Hrvatsku ne namjeravaju vratiti te da je njihova želja integrirati se što prije u njemačko društvo govori nekoliko podataka: jedan od najčešće pretraživanih pojmova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj je „odjava hrvatskog državljanstva“ kao i pojmovi vezani za učenje njemačkog jezika. Pojam koji se traži je i “misa na hrvatskom”.

– Osobno, najzanimljiviji mi je dio studije koji pokazuje što hrvatski iseljenici najviše, a što nikako ne pretražuju. Tako su među najtraženijim pojmovima još i Severina, Thompson, Oliver Dragojević, ali i „razvod braka“. To je indicija da dolazi do većeg broja razvoda brakova novih hrvatskih iseljenika u Njemačkoj ali i da će taj trend rasti – ocjenjuje profesor Jurić.

Međutim, indikativno je također da pojmovi koje naši iseljenici uopće ne pretražuju jesu „investiranje u Hrvatsku“, “povratak u Hrvatsku”, imena velikana poput Stjepana Radića, Krleže, Tina Ujevića, kao ni bilo što drugo vezano za hrvatsku kulturu.

Kao zanimljivost dodajmo i to da Nijemci o Hrvatima (na njemačkom jeziku) najčešće pretražuju pitanja poput onoga jesu li Hrvati muslimanske vjeroispovijesti i uzimaju li socijalnu pomoć.

– Uzimaju najmanje od svih etničkih skupina što je još jedan pokazatelj kako će se vrlo brzo integrirati u njemačko društvo – zaključuje profesor Jurić.

Opada interes i za posao u Švedskoj

– Nova studija pokazala je kako će trend iseljavanja u Irsku znatno oslabiti, jer će novi iseljenici birati lokacije bliže domovini – ističe doc. dr. sc. Tado Jurić, navodeći kako opada interes i za posao u Švedskoj.

Zanimanje za Irsku još donekle postoji u Slavoniji čiji su stanovnici i dalje općenito najviše zainteresirani za iseljavanje. Kao jednu od zanimljivosti vezanih za tu regiju, studija je pokazala da je u Slavoniji od 2013. godine potrošnja vode u svim općinama pala između pet do 20 posto što ukazuje na depopulaciju.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x