Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Andrej Nikolaidis: Srbi su zaista ugroženi – prvenstveno u Srbiji i Republici Srpskoj

U periodu od završetka rata u Bosni do danas, Republiku Srpsku je napustilo gotovo pola miliona Srba. To znači da je od mafijaškog režima Milorada Dodika, od milošte zvanog Dodo, pobjeglo duplo više Srba nego od vojske Franje Tuđmana, nakon Bljeska i Oluje, piše Nikolaidis.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nikolaidis ugroženi Srbi

Kada su, nedavno, beogradski i podgorički mediji (što pod kontrolom Beograda, što pod kontrolom Moskve) zaguslali o neviđenoj, nečuvenoj, nezapamćenoj ugroženosti Srba u Crnoj Gori, mnogi se crnogorski građanin sa zebnjom prisjetio da su ratovi u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu počeli baš tako: histeričnom medijskom kampanjom Beograda o ugroženosti Srba u zemlji u kojoj će koji mjesec kasnije započeti rat koji će za cilj imati da dio te zemlje pripoji Srbiji.

Treba biti objektivan i pošten te jasno reći: da, Srbi danas jesu ugroženi. Prvenstveno u Srbiji i Republici Srpskoj.

Ekonomski prosperitet temelj je ljudskih prava. Marx je znao: prvo materijalna baza, pa duhovna nadgradnja. Ako i ima siromašnih zemalja u kojima građani uživaju slobodu i svoja prava, a ja za njih ne znam, takve se, biće, mogu prebrojati na prste jedne ruke. Ne slučajno, zemlje koje su svojim građanima obezbijedile visok ekonomski standard, u principu su garant i viskokog standarda ljudskih prava.

Srbi u Crnoj Gori su ekonomski ugroženi – baš kao i pripadnici svih drugih etničkih grupa koje u Crnoj Gori žive.

No zaštitinike nacionalnih prava, nekim čudom, zanimaju pismo, vjera, zastave, himne, no ne i pravo građanina, ma koje nacije bio, da dijete ne odgaja u siromaštvu.

To je nasljeđe neoliberalnog kapitalizma. Svakako ste primijetili da danas ugrožen možeš biti nacionalno, vjerski, rodno… Može biti ugroženo tvoje pravo na seksualno opredjeljenje. Možeš biti žrtva mizoginije, homofobije, islamofobije, antidemokratskih praksi, mogu biti osporena tvoja ljudska, politička kao i životinjska prava.

Jedino nisi ugrožen ako si siromašan. Jer, ako si siromašan, ti nisi žrtva nikakve fobije ili izma. Ti zapravo i nisi žrtva, zato što si za svoje siromaštvo sam kriv: jer se nisi snašao, prilagodio vremenu, nisi dovoljno vrijedno ili dovoljno mudro radio. Ako si siromašan, tvoja prava nisu osporena. Jer, da jedeš, griješ se i platiš fakultet djeci – to ne spada u tvoja prava.

Kaže se kako su Srbi u Crnoj Gori nacionalno ugroženi. Pa ipak, nekim čudom, od 1992. do danas broj Srba u Crnoj Gori, vele popisi stanovništva, višestruko se uvećao.

U periodu od završetka rata u Bosni do danas, Republiku Srpsku je napustilo gotovo pola miliona Srba. To znači da je od mafijaškog režima Milorada Dodika, od milošte zvanog Dodo, pobjeglo duplo više Srba nego od vojske Franje Tuđmana, nakon Bljeska i Oluje. Ispada da bi Srbi trebali pjevati:

“Mili Bože, ako si u stanju, uzmi Dodu a vrati nam Franju.”

Srbi koji su ostali u Hrvatskoj, kao i ostali hrvatski građani, danas imaju prosječnu platu od 886,92 eura. U Crnoj Gori – 516 eura. U Srbiji – 470.64 eura. A u Republici Srpskoj – 458,5 eura.

Pitanje od milion dolara glasi: kako to da su prava Srba ugrožena tamo gdje su imućniji i gdje se njihov broj višestruko uvećava, a cvjetaju tamo gdje su siromašniji i odakle u stotinama hiljada bježe?

Srbi, kao što je očito na primjeru “litija”, u Crnoj Gori imaju, i moraju imati, inače bi svi građani Crne Gore bili dužni pobuniti se, pravo na slobodno okupljanje i iskazivanje političkog stava.

U Republici Srpskoj nemaju – odnosno imaju, selektivno.

Primjer: pokret okupljen oko grupe “Pravda za Davida”. Nastao nakon ubistva Davida Dragićevića, u čije je prikrivanje, sumnja se i u likvidaciju, bio umiješan sami vrh policije Republike Srpske. Taj pokret je na svom vrhuncu okupio 40.000 demonstranata na Trgu Krajine u Banja Luci – što je značajno više od bilo kojih demonstracija viđenih u Crnoj Gori. Dodikov mafijaški režim brutalno se obračunao sa “Pravdom za Davida” – između ostalog hapšenjem demonstranata i opozicionih političara. Na koncu je Davidov otac, Davor Dragićević, patriota i borac Vojske Republike Srpske, kosti svoga sina odnio iz Banja Luke i sahranio ga u Beču. Niko iz srpskih partija u Crnoj Gori nije osudio Dodikov teror nad Srbima i srpskim patriotima.

Ako ste pristalica Milorada Dodika, možete se okupljati do mile volje.

U Crnoj Gori Srbi, kako i mora biti, imaju pravo na informisanje. Ne samo da su dostupne sve srpske televizije, portali i novine, nego njihova crkva i političke partije imaju i svoje medije. Srpski mediji imaju apsolutnu dominaciju na crnogorskom medijskom tržištu.

U Srbiji je pravo na informisanje – selektivno. Ako ste pristalica Aleksandra Vučića, dobićete sve potrebne informacije da za Vučića i dalje glasate. Opozicionih medija, koji se takođe obraćaju kome ako ne Srbima, sve je manje i izloženi su strahovitim pritiscima.

Crna Gora je u NATO, Srbija i Republika Srpska nisu. Budući da je NATO najpouzdaniji globalni garant bezbjednosti (dakako, bezbjednosti svojih članica, ne ostalih i naročito ne neprijatelja), jasno je da su građani Crne Gore, pa i građani koji su Srbi, bezbjedniji od Srba u Srbiji i Republici Srpskoj.

Crna Gora je u EU integracijama odmakla značajno ispred Srbije, dok Bosna i Hercegovina i Republika Srpska kao njen dio, EU integracije zapravo nisu ni počele. Budući da je jasno da je članstvo u EU primarni politički interes svih građana regiona, prosto zato što je članstvo u EU najbolja politička, ekonomske i društvena ponuda na stolu, i taj je interes Srba koji su građani Crne Gore ostvaren u većoj mjeri nego što je slučaj sa Srbima građanima Srbije – o onima u RS-u da i ne govorimo.

Dakle: budući da su Srbi, kao i svi ostali narodi prisiljeni na ekonomske migracije, svoju zemlju napuštali u potrazi za boljim životom, oni su odlazili u bogate i uređene države, a ne u Mongoliju i Sibir. Tako je uspostavljen paradoks: od svih mjesta na ovoj planeti (Njemačka, Švajcarska, Austrija, SAD, Kanada, Australija…) gdje žive Srbi, oni najgore žive u Srbiji i Republici Srpskoj.

Isto – da najgore žive u Crnoj Gori – bi se moglo reći i za Crnogorce, da ih nije u Beogradu i Srbiji, gdje se, kao što je opštepoznato i razvidno, živi još gore nego u Crnoj Gori.

Izvor: Oslobođenje

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Preporuka

Upetljan u sve krize: Vraća li Aleksandar Vučić Balkan u devedesete?

Milorad Dodik prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, u Crnoj Gori ne prestaju prosvjedi Srba zbog crkvene imovine, a na Kosovu se napetost ne smanjuje…

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Aleksandar Vučić

Širi li se, ponovno, jugozapadnim Balkanom zadah zlokobnih devedesetih? Je li to završni čin regionalne franšize iz koje mentalno još nije uspjela isplivati? Atmosfera kriza, sukoba, prijetnji, zaostajanja, retorika, govor mržnje i omalovažavanja neodoljivo podsjećaju na ona predratna vremena.

Stoji li iza svega toga srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić koji je shvatio da vrijeme curi te podgrijavajući miloševićevske planove želi krenuti u završnu bitku. Bitku za zemlje i teritorije na koje pikira poput zalutalog u vremenu i prostoru “crnog viteza” iako su one polako, ali sigurno postale ili postaju dijelovi euroatlantskih integracija.

Aleksandar Vučić kao da je zaglibio u 90-ima, sijući nespokoj u regiji. Prateći većinu medija u Srbiji, onih koji stoje iza njegova režima, čini se da je Balkan na rubu rata i ratova, da je Srbija ponovno mučenička žrtva, iako je upetljana kao logističar u sve krize koje ovih dana potresaju istočne dijelove bivše Jugoslavije. Igra li se Vučić vatrom i za čije ciljeve!?

Već skoro dva mjeseca u Crnoj Gori traju prosvjedi protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji su tamošnji Srbi, čije stranke otvoreno negiraju crnogorski suverenitet, državnost te etničku posebnost (patrijarh SPC-a Irinej Crnogorce smatra Srbima kao što su Ličani ili Šumadinci), shvatili kao atak na svoj identitet, a zapravo se radi o tome da Vučić gubi utjecaj na području koje smatra “srpskim” i u panici shvaća da se politika na koju se on oslanja (novo ujedinjavanje Srba ili reanimacija Miloševićeve velikosrpske politike) neumitno topi. Kako je kazao crnogorski književnik Milorad Popović – bez Crne Gore ideja Velike Srbije je mrtva. U isto vrijeme, s prosvjednim litijama (procesijama) u Crnoj Gori, Milorad Dodik izaziva novu krizu u BiH, ponovno prijeteći njenim razbijanjem i osamostaljenjem Republike Srpske, za što je odmah dobio “po ušima” od međunarodne zajednice (Rusija je ostala suzdržana). I Milorad Dodik i Andrija Mandić, lideri Srba iz BiH, odnosno Crne Gore, bili su na sastanku s Vučićem koji im je pružio podršku jer je stao iza Republike Srpske i “našeg naroda u Crnoj Gori”, pridajući sebi poziciju “patrijarha” svih Srba, kao nekad Milošević. “Štitim interese Srbije i svih Srba”, ponavlja stalno Vučić. A ta pozicija zapravo je prilično opasna na regiju, ali i same Srbe, podsjetimo li se postmiloševićevskih vremena.

Veliki srbijanski književnik Filip David kaže: “Ako se 90-ih vjerovalo da se oružanom silom mogu mijenjati granice i ostvariti projekt svi Srbi u jednoj državi, što je dovelo do mnogih tragedija, patnji i zločina, ali i prividnog poraza takve politike, sada je to zamijenjeno paternalističkim odnosom zemlje matice, Srbije.

– Sve srpske zajednice u ovom dijelu svijeta trebaju djelovati jedinstveno, po uputstvima i pod kontrolom matične države, umjesto da postanu primjeri suradnje, kulturnih razmjena i boljeg razumijevanja, manjine se tako pretvaraju u izvore nestabilnosti, podgrijavanja starih i nastajanja novih sukoba – kaže David.

On smatra kako Vučićevo otvaranje toliko frontova u regiji ima veze s predstojećim travanjskim izborima u Srbiji, ali boji se da predstavlja i konstantu srpske politike. To nije način rješavanja problema nego kockanje sa sudbinom, politički ruski rulet. Problemi se s ovakvom vrstom zaštite ne rješavaju nego umnožavaju. Naime, kaže David, ovo što se događa danas u Crnoj Gori neodoljivo podsjeća na “događanje naroda” početkom 90-ih. – Novi srednji vijek. Crnogorski opozicijski političari prosrpske orijentacije po dogovore i savjete dolaze u Beograd, sastaju se s patrijarhom i srpskim predsjednikom. To nije nikakva tajna, to je općepoznato. Strašno je što se ovakve stvari ponavljaju kada znamo do čega je dovelo “događanje naroda”, u što se pretvorilo i koliko je nesreće donijelo svima, uključujući i dobrom dijelu baš srpskog naroda. Na ovim našim prostorima svaka homogenizacija na rasnim, etničkim, nacionalnim ili vjerskim osnovama opasna je, veoma uznemirujuća. I obično se završava u potocima krvi – zabrinut je Filip David.

Čini se da Vučić producira i multiplicira stalne napetosti u regiji, a sada pred izbore, dodatno “motivira” i drži u napetosti srpsko društvo. Zašto Vučić otvara toliko frontova istodobno? Za crnogorskog književnika Andreja Nikolaidisa jasno je da Vučić “gura regiju u devedesete” te da otvaranjem toliko frontova zapravo misli da sebi stvara manevarski prostor.

– Misli, ali time gura Srbiju i sve nas koji imamo nesreću da smo u gravitacijskom polju velikosrpskog nacionalizma, u situaciju koja se više ne da kontrolirati.

Dok Filip David kaže kako vrijeme prolazi, “sve je očevidnije da postoje mnoge sličnosti s 90-ima.

– To samo dokazuje da devedesete bacaju svoju dugu sjenku na sadašnja zbivanja. To je slika i prilika balkanske politike i balkanskih političara.

Ovih dana, napominje David, predsjednik Vučić izjavljuje da je Srbija propustila šansu da postigne kompromis s Prištinom i da ćemo zbog toga proći lošije u budućnosti, ali da njega za to neće moći nitko okriviti.

“Branit ću srpski narod, ali zapamtite moje riječi za 20 godina: imali smo šansu, ali nismo imali dovoljno svijesti i mudrosti.” Ta izjava djeluje potpuno apsurdno jer je poznato da su čitavo vrijeme tiskani i elektronski mediji pod njegovom neupitnom kontrolom vodili i vode politiku nepriznavanja Kosova i to na jedan agresivan, rasistički, ratnohuškački način, a da su njegovi neposredni suradnici to isto činili i čine do današnjeg dana. Oni koji su govorili da je postizanje sporazuma s Kosovom neophodan uvjet za pridruživanje EU stavljani su na stup srama kao najveći izdajnici. Nikolaidis pak, smatra kako Vučić očito, kada je Kosovo u pitanju, nema puno manevarskog prostora.

– SAD mu je nedvosmisleno poručio da želi vidjeti priznanje Kosova. Ma koliko se nama činilo da je to jedini zdravorazumski potez, takoreći priznavanje očite realnosti, u Srbiji je to još uvijek vrlo rizičan potez. Sam Vučić je guslajući “ne damo Kosovo” pridonio tome, u ogromnoj mjeri. Za Azema Vllasija, nekadašnjeg visokog političkog dužnosnika, a danas analitičara iz Prištine, Srbija stalno nastoji dokazati kako se vode pregovori o “statusu Kosova” iako je taj status definitivno riješen i nepromjenjiv. I Vllasi smatra kako se Vučić ne može riješiti pritiska politike Slobodana Miloševića.

– Srbija je smatrala da je Milošević “riješio” kosovsko pitanje, a sadašnje vlasti Srbije nisu bitno iskoračile od te politike. Iz Beograda stalno čujemo potpuno maglovitu frazu kako je Srbija za “neko kompromisno rješenje”, ali nikada ne preciziraju na kakav kompromis misle i po kojim pitanjima, kaže Vllasi. Za njega novi kosovski premijer Albin Kurti, kao i njegovi prethodnici, konačnicom normalizacije odnosa sa Srbijom smatra međusobno priznanje, dakle i formalno priznanje onoga što je realnost već dvadeset godina, a to bi bilo korisno i za samu Srbiju, a i za položaj Srba koji žive na Kosovu, pojasnio je Vllasi.

No, osim “nerješivosti” Kosova, Vučić je, kaže Nikolaidis, baš i posegnuo na Crnu Goru i BiH, u suradnji s Miloradom Dodikom. Sarajevska politologinja Ivana Marić pomalo ironizira najnovije Dodikove secesionističke prijetnje. Za nju, Dodikova najnovija secesionistička prijetnja ozbiljna je kao i njegovih četrdesetak ranijih secesionističkih prijetnji. Podsjeća da je Milorad Dodik još davne 2006. godine prvi put “zaprijetio” referendumom o nezavisnosti Republike Srpske.

– Dodik je mudar političar koji je svjestan da priču o referendumu može beskrajno koristiti kako za prikrivanje tema koje mu ne odgovaraju, poput odobrenja nastavka NATO puta za BiH, tako i za dobivanje izbornih kampanja u nedostatku stvarnih rezultata. Pored toga, Dodik zna do koje granice smije ići s provokacijama i neprestano pokušava pomjeriti te granice, ali ne ide mu baš od ruke – kaže Ivana Marić.

Ona smatra da je najnoviju krizu Dodik dijelom izazvao zbog oštre kritike opozicije u RS-u koje su mu upućene zbog otvaranja MAP programa i nastavka NATO puta za BiH. A ovo ne bi bio prvi put da preuranjeno krenu s međunacionalnim svađama nekoliko mjeseci pred izbore jer takve teme i rasprave najdulje traju i potkopavaju sve ostale realne probleme građana – kaže Ivana Marić.

– Velikosrpska ideja o Crnoj Gori je sljedeća: preuzeti vlast i tako uzeti cijelu Crnu Goru. Alternativa tome je osnivanje nekakvih “SAO Krajina” ili Republika Srpskih. No danas je to teže nego jučer, jer je Crna Gora već u NATO-u, koji je u ogromnoj krizi, no još postoji. Sadašnji trenutak u Crnoj Gori je opasan baš zbog toga što je svima, pa i velikosrpskim planerima, jasno da je, dakle, danas za “Krajine” u Crnoj Gori gori trenutak nego jučer, ali mnogo bolji nego što će biti sutra. Ovo je, zapravo, posljednji trenutak za to. U tome je opasnost. Vučić će morati odlučiti: ili će “SAO” dogoditi sada, ili će preko svojih partija pokušati pobijediti na izborima u Crnoj Gori na jesen. Ako ga Zapad nedvosmisleno ne uputi na izbore, počinit će zločin prema Crnoj Gori. Sama činjenica da regija koja je devedesetih stradala od velikosrpskog nacionalizma danas ponovo strepi pred istim zločinačkim pothvatom dovoljno svjedoči o katastrofalnoj politici Zapada u regiji, opaža Nikolaidis. Za Vllasija je pravi problem što je srpska strana neiskrena prema svakoj američkoj ili zapadnoeuropskoj inicijativi o Balkanu, a osobito kada je Kosovo u pitanju.

– Vučić se drži instrukcija iz Rusije, a Rusija nije zainteresirana za normalizaciju odnosa između Kosova i Srbije. Njena strategija je da u regiji bude što više neriješenih problema i potencijalno latentnih kriza. Tako je zbog stava Zapada po pitanju Krima i istočnih dijelova Ukrajine. Kao isturena točka ruske strategije na Balkanu, dužnosnici Srbije na jednoj strani govore o njihovom zalaganju za mir i stabilnost, a usporedo s tim zdušno podržavaju i pomažu podrivačku djelatnost prema Crnoj Gori, BiH i Kosovu gdje je Rusija također zainteresirana i involvirana, smatra Azem Vllasi.

I Nikolaidis kaže kako se Rusija ne protivi Vučićevoj “kosovskoj politici” nego mu striktno brani bilo kakvu normalizaciju.

– Prije neki dan je Vučić od Rusa, preko Emira Kusturice, dobio direktnu prijetnju: ovaj mu je poručio da su prosvjedi u Crnoj Gori mačji kašalj u odnosu na ono što njega čeka, usudi li se priznati Kosovo, kaže Nikolaidis, koji je uvjeren kako je ovo što sada imamo sinergija ruskog odbijanja da budu izgurani s Balkana i zombija velikosrpskog nacionalizma koji odbija biti konačno i trajno upokojen. A to će se dogoditi i jednima i drugima. Samo je pitanje cijene, to je problem. No, da je Rusija dio balkanske krize koju produciraju Dodik, Mandić i Vučić, sažeo je u svom intervjuu sarajevskom Oslobođenju Čedomir Jovanović koji kaže kako je srpski nacionalizam najjeftiniji i najefikasniji instrument ruskog destabiliziranja Europe. Tako se u svjetlu ovih najnovijih događanja na Balkanu mogu protumačiti poziv srbijanskog povjesničara Aleksandra Rakovića koji, odražavajući atmosferu koja vlada Vučićevom Srbijom, kao njen glasnogovornik, ističe kako je “rusofilija dio srpskog identiteta” te da je u “procesu ujedinjenja Srba ključna podrška Rusije”.

Izvor: Jutarnji list

Nastavi čitati

Preporuka

Stockholmski sindrom upravlja Stipom Mesićem, a koliko je ljudi postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Stjepan Mesić jedan je od najvjernijih svjedoka titoizma. I jedna od najvećih figura postmoderne Hrvatske. Nedavno je za Radio Slobodnu Europu rekao kako je Tito najveća ličnost svih naroda SFRJ. Također bi trebao biti i najveći Hrvat. Drugom prilikom negirao je da je Križni put istinit i da je to najveći zločin.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Stjepan Mesić

Mesić je za Dan mladosti 2019. godine čak bio govornik u Kumrovcu. Njegovi postupci i njegova retorika uvijek su bili u suprotnosti s tekovinama titoističkog maršalata, da bi poslije i nesvjesno postao žrtva stockholmskog sindroma: perverznog osjećaja u kojem se žrtva veže za agresora i postaje mu nepokolebljivo odana. Da je to istina, otkriva i pogled na najtraumatičniju točku Mesićeve biografije: predstavio ju je sam. U 70-im godinama bio je žrtva Maspoka, srušen je sa svih funkcija (bio je zastupnik u parlamentu) i zatvoren.

Na pitanje novinara zašto je osuđen na zatvor, odgovorio je: “Čujte, to bi sada bilo smiješno. Ja sam rekao recimo: Neka se uz vašu vatru sam vrag grije, samo da vatru ne gasi. Na koga sam ja mislio da gasi vatru, pitao je sud. Zvali su i svjedoke. Ali nije bilo ni jednog materijalnog dokaza“. Novinar ga je zapanjeno upitao: “Zbog toga ste osuđeni?” Mesić kaže “da”, a u isto doba rekao je još jednu rečenicu. “Hrvati su iskrčili put do Jadrana sabljom u ruci, a drugi su došli ili našom dobrotom ili našom naivnošću. Sud je opet zvao svjedoke da svjedoče o tome što misle što sam ja mislio, kaže Mesić. I stvara zaključak: “To je otprilike dovoljno da dobijem dvije godine i dva mjeseca“.

Mesić se tim ponašanjem potpuno kreće u području Kunderina romana “Šala”. Krajem četrdesetih godina u sovjetskoj guberniji Čehoslovačkoj, glavni lik napisao je razglednicu svojoj tinejdžerskoj ljubavi ispričavši nevin vic, poput Mesića. “Optimizam je opijum za ljude! Zdrav duh udara glupošću. Živio Trocki!” Ali posljedice šale su doživotne. Izbačen je iz komunistične partije i mora prestati studirati na sveučilištu. Odlazi u vojnu službu, gdje mu nije dopušteno nositi oružje. Ludvik postaje “parija”, odmetnik i vječni disident. Ista bi se stvar dogodila s Mesićem: da nije pao Berlinski zid, on bi nestao u anonimnosti. Postao bi ne-osoba kao i tisuće prije njega i uz njega. Kao Ludvik.

Ali još gore: Mesić je krajem šezdesetih godina počeo s izgradnjom prve privatne tvornice u Jugoslaviji. Tito ga je na osnovi toga optužio da u zemlju dovodi kapitalizam. Mesić je etiketiran, dobio je doživotnu anatemu. Prestala je kada je titoizam izgubio političku snagu.

Ali žrtva stockholmskog sindroma obožava svog mučitelja. Tako je na pozornicu povijesti došao zaražen izvornom bolešću. A svaka bolest koja se ne liječi s vremenom eskalira. Tako je i sa stockholmskim sindromom. Danas, deset godina nakon završetka predsjedničkog mandata, on o titoizmu ne govori kao o totalitarnom sustavu, nego kao o sustavu političkog unitarizma.

Mesić je izuzetno inteligentan čovjek: ako pogledate njegovo svjedočenje protiv Miloševića u Haagu, vidjet ćete kako je retorički vješt. Dakle, definiranje titoizma kao unitarizma je namjerna pogreška koja je također logično kontradiktorna. Unitarizam je (prisilno) objedinjavanje razlika u ekonomskom, kulturnom i administrativno-političkom smislu. Za Kraljevinu Jugoslaviju se kaže da je bila unitarna.

Ali Stjepan Mesić, poput Kunderina heroja Ludvika, nije bio žrtva unitarizma. Šala nije nimalo štetila unitarnom modelu države. Izricanje presude Mesiću i junaku Kunderina romana bilo je moguće samo zato što je sustav bio totalitaran. Ovo je zajednički nazivnik koji je povezivao Čehoslovačku s kraja 40-ih i SFRJ s kraja 60-ih. Bile su to totalitarne države koje su ljude osuđivale na zatvor, iako nisu postojali materijalni dokazi (kao što Mesić ističe u svom slučaju).

Ali pravi zatvor za zatvorenika u totalitarnom sustavu dolazi tek nakon što odsluži kaznu. Tada se sva vrata zatvaraju. To je iskusio Ludvik, pa tako i Stjepan Mesić. Zato je SFRJ i bila totalitarna diktatura po svim kriterijima: imala je jednopartijski sustav koji je vodio diktator, kontrolu nad svim propagandnim i javnim informacijskim medijima, središnju kontrolu i kontrolu ekonomije, pokrivala je svako područje ljudskog života, policija je sankcionirala svakoga tko je napravio i najmanju pogrešku, čak se i šalio kao što su to činili Stipe Mesić i Kunderin Ludvik.

Ali bolest stockholmskog sindroma uspostavlja Stjepana Mesića kao objektivni fakt u pitanju koje je pogubno za Republiku Hrvatsku. Kako? Koliko je ljudi koji žive ili su živjeli među nama postalo žrtvom Mesićeva sindroma?

Autor: Boštijan Marko Turk | dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

IZETBEGOVIĆ: “Dosta je Inzkove ‘zabrinutosti’ vrijeme je da reaguje, Tegeltiju smijeniti, Karadžiću oduzeti odlikovanja…

Pozivamo članove VSTV-a da pokrenu procedure smjene Milana Tegeltije zbog prisustva paradržavnom političkom skupu koji je organizirao Milorad Dodik, a čiji je cilj rušenje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Predsjednik VSTV-a već je odavno izgubio profesionalni kredibilitet i nedopustivo je da se takva osoba, pod direktnom kontrolom Dodikovog SNSD-a, uopće nalazi u pravosudnom sistemu, a pogotovo na čelu VSTV-a.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Bakir Izetbegović

U Sarajevu je održana sjednica Predsjedništva SDA u Sarajevu, a zaključke je na pres-konferenciju pročitao Bakir Izetbegović, lider ove stranke.

Glavna tema današnje sjednice bila je aktuelna politička kriza u Bosni i Hercegovini, koju su izazvale stranke sa sjedištem u entitetu RS, predvođene Savezom nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), nakon što je Ustavni sud BiH kao neustavan ocijenio član 53. Zakona o poljoprivrednom zemljištu RS.

Tu je odluku predsjednik SNSD-a ocijenio kao “prelazak crvene linije” pa je donesena odluka o blokiranju donošenja svih odluka na državnom nivou, odnosno o blokiranju rada državnih institucija dok se ne usvoji zakon o Ustavnom sudu BiH, koji podrazumijeva odlazak stranih sudija iz te institucije.

Kako je rekao Bakir Izetbegović na pres-konferenciji, SDA neće prihvatiti ultimativan zahtjev o izmjenama zakona o Ustavnom sudu BiH koji dolazi iz RS.

Zaključci sa sjednice

U nastavku pročitajte zaključke sa sjednice:

1. Najava političkih predstavnika iz entiteta RS da neće učestvovati u radu državnih institucija predstavlja klasičan oblik političke ucjene, s ciljem da se volja jedne politike i jednog entiteta nametne cijeloj državi. SDA na to nikada neće pristati. Demokratskim sredstvima, kroz institucije sistema, odlučno ćemo se suprotstaviti nasrtajima na državne institucije.

2. Od Bosne i Hercegovine nikada neće biti odvojen niti jedan njen dio, a bilo kakav pokušaj i bilo kojim sredstvima da se to učini, prouzrokavat će urušavanje mira postignutog u Dejtonu. Na svaku aktivnost koja bude prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, odgovorit ćemo snažno i odlučno, svim legalnim mehanizmima i sredstvima. Pozivamo Dodika i one koji ga podržavaju da o ovome dobro razmisle. Bude li ugrožen Dejtonski sporazum, bit će dovedeni u pitanje, prije svega, entiteti koji su nastali tim sporazumom.

3. Pozivamo sve bosanske i patriotske političke snage da, bez obzira na političke i ideološke razlike, svojim djelovanjem doprinesu jedinstvenom odgovoru i suprotstave se nasrtajima na državu.

4. Pozdravljamo reakcije dijela međunarodne zajednice koje su ovog puta bile odlučnije nego ranije te ih pozivamo da konačno poduzmu i konkretne mjere kako kriza koju je prouzrokovao Milorad Dodik, ne bi doživjela eskalaciju s nepredvidivim posljedicama.

5. Od Srbije, kao jedne od potpisnica, tražimo da se striktno pridržava Dejtonskog mirovnog sporazuma, naročito njegovog člana 1., u kojem se navodi: Strane će u potpunosti poštovati suverenu jednakost jedna druge, rješavat će sporna pitanja mirnim sredstvima i uzdržat će se od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile ili na bilo koji drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.

6. Nećemo prihvatiti ultimativni zahtjev da se izmijeni struktura Ustavnog suda BiH koja podrazumijeva prestanak mandata sudijama koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je dejtonska kategorija, kao i samo postojanje entiteta, i bilo kakvo jednostrano osporavanje Ustavnog suda predstavlja jednostrano kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma i napad na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

O izmjeni strukture Ustavnog suda BiH može se razgovarati unutar eventualne reforme kompletnog bh. pravosuđa, a strane sudije mogu biti zamijenjene domaćima samo u sklopu šire ustavne reforme, kojom bi se garantiralo funkcioniranje BiH bez bojkota i blokada.

7. Pozdravljamo odluku Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, donesenu konsenzusom probosanskih stranaka, kojom se odbija poziv Narodne skupštine entiteta RS za definiranje tzv. granične linije. Prema Aneksu II Dejtonskog mirovnog sporazuma, ne postoji nikakva granica između entiteta, već samo međuentitetska linija, koja ima isključivo administrativni značaj, poput linija koje dijele kantone ili općine, a sloboda kretanja ljudi, roba, kapitala i usluga je zagarantirana kroz cijelu BiH.

8. Ukoliko se nastavi destabilizacija prilika, pozivamo visokog predstavnika da iskoristi bonske ovlasti i smijeni sve one koji pokušajem rušenja ustavnopravnog poretka narušavaju mir i stabilnost.

9. Pozivamo visokog predstavnika da poništi odluke Narodne skupštine entiteta RS o dodjeli odlikovanja Radovanu Karadžiću i drugim osuđenim ratnim zločincima.

10. Pozivamo Tužilaštvo BiH, na čelu s glavnom tužiteljicom Gordanom Tadić, da konačno počnu raditi svoj posao. Tužilaštvo BiH dužno je sankcionirati one koji učestvuju u rušenju ustavnog poretka BiH i ne izvršavaju odluke Ustavnog suda BiH. Toleriranje protuzakonitih radnji je, također, protuzakonito djelo. Klub zastupnika SDA u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH pozvat će ostale klubove da se protiv Milorada Dodika i Željke Cvijanović podnese odgovarajuća krivična prijava.

Prestati s krizama

11. Pozivamo članove VSTV-a da pokrenu procedure smjene Milana Tegeltije zbog prisustva paradržavnom političkom skupu koji je organizirao Milorad Dodik, a čiji je cilj rušenje ustavnog poretka u Bosni i Hercegovini. Predsjednik VSTV-a već je odavno izgubio profesionalni kredibilitet i nedopustivo je da se takva osoba, pod direktnom kontrolom Dodikovog SNSD-a, uopće nalazi u pravosudnom sistemu, a pogotovo na čelu VSTV-a.

12. Pozivamo HDZ BiH da predlaganjem predsjednika Federacije BiH pokrene proces uspostave izvršne vlasti u Federaciji BiH te da se time omogući otvoren i iskren dijalog o izmjenama izbornog zakonodavstva, poštujući presude Evropskog suda za ljudska prava. Također, očekujemo da HDZ ispravno procijeni aktuelni historijski trenutak i ne svrstava se na stranu generatora krize.

13. Pozivamo sve političke aktere u Bosni i Hercegovini da se striktno pridržavaju Ustava, poštuju princip vladavine zakona i prestanu s generiranjem kriza. Posljedica političkih kriza je odlazak mladih ljudi, izostanak stranih investicija, zaustavljanje rasta ekonomije i pad životnog standarda, što nikome u Bosni i Hercegovini neće donijeti dobro. Umjesto toga, potrebno je da se svi posvetimo ispunjavanju uvjeta iz Mišljenja Evropske komisije kako bismo ubrzali put BiH prema Evropskoj uniji te provođenju Programa reformi na NATO putu. | SB

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Trebaju li Hrvati tužiti RS za naknadu štete?

Najčitanije objave

Popularno