Kontaktirajte nas na:

Društvo

6 ruskih pisaca koji su ZAMALO dobili Nobelovu nagradu

Imena pet ruskih dobitnika Nobelove nagrade za književnost dobro su poznata: Bunjin, Pasternak, Šolohov, Solženjicin, Brodski. No, koji su se još pisci mogli i trebali naći među ovom čuvenom družinom?

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

1. Lav Tolstoj (1828.–1910.)

1901. godine, kada je dodijeljena prva Nobelova nagrada za književnost, Tolstoj je već bio živa legenda – autori takvog položaja bili su malobrojni i rijetki. Ipak, prvi je dobitnik Nobelove nagrade za književnost bio francuski pjesnik Sully Prudhomme (tko?), a i u narednim je godinama Nobelov odbor nastavio u tišini zaobilaziti autora Rata i mira.

Za nevoljkost da se Tolstoju dodijeli Nobelova nagrada najvećim je dijelom bio zaslužan član odbora Carl Wirsen, koji je kritizirao anarhistička stajališta velikog pisca. “Tolstoj je osuđivao sve oblike civilizacije i inzistirao na usvajanju primitivnog načina života, odvojenom od svih institucija visoke kulture”, negodovao je Wirsen.

To nije spriječilo da se Tolstojevo ime predlaže svake godine do 1906., kada je sam pisac od Ruske akademije znanosti zatražio da podrži drugog kandidata. Tolstoju je bilo drago da su ga ostavili na miru. “To me spasilo od toga da se moram baviti novcem [od nagrade], koji, kao i svaki drugi novac, po mom mišljenju, može donijeti samo zlo”, rekao je pisac.

2. Maksim Gorki (1868.–1936.)

Prvi je pisac rodom iz Rusije koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost bio emigrant Ivan Bunjin 1933. On je davno napustio svoju domovinu, proklinjući novi komunistički režim. Bunjinov je rival za nagradu bio njegov bivši prijatelj Gorki, koji je, naprotiv, pozdravio boljševičku revoluciju (bio je nominiran pet puta krajem 1920-ih i početkom 1930-ih). Njihove su šanse bile jednake, ili se barem tako činilo.

No na izbor nije utjecala samo književnost. Odbor je odabirom Bunjina otvoreno pokazao da smatra da je prava ruska kultura u egzilu, a ne u SSSR-u. “Gorki… je neusporedivo veći od Bunjina. Veći, humaniji, prepoznatljiviji, vitalniji… No, s obzirom na to da je riječ o politici, švedski kralj ne može nagradu dodijeliti komunistu Gorkom…”, tako je odluku komentirala pjesnikinja Marina Cvetajeva. Za Gorkog, trubadura novog čovječanstva za koje se nadao da će proizaći iz revolucije, bila je to posljednja nominacija.

3. Dmitrij Merežkovski (1865.–1941.)

Daleko manje poznat od Gorkog, a o Tolstoju da i ne govorimo, Merežkovski je u jednom trenutku zaintrigirao Europu svojim esejima i religijsko-filozofskim romanima (posebno trilogijom Krist i Antikrist); za Nobelovu je nagradu nominiran gotovo deset puta.

Poput Bunjina, Merežkovski je emigrirao nakon Oktobarske revolucije te je bio glasni kritičar boljševika, tvrdeći da je “kraljevstvo Antikrista” stiglo u Rusiju. Stoga je politički ispunjavao tadašnje nepisane kriterije za nagradu, no u svakoj se prigodi susretao sa zaslužnijim kandidatima.

4. Mark Aldanov (1886.–1957.)

Neporecivi je prvak u nominacijama bio još jedan ruski emigrant – Mark Aldanov (rođ. Landau) – s njih 13! Ovaj je kemičar koji je postao pisac Rusiju napustio nakon 1917. godine, a pod svoje ga je okrilje uzeo Bunjin. Potonji je iz godine u godinu apelirao na Švedsku akademiju da obrati pažnju na Aldanovljeve povijesne romane i eseje, koji su bili vrlo popularni među ruskim emigrantima.

No, kako je pokazalo otvaranje arhiva (rasprave o kandidatima mogu biti objavljenje tek 50 godina kasnije), odbor u Aldanovljevom stvaralaštvu nije pronašao ništa posebno. “Aldanov ne posjeduje kvalitete potrebne za dobivanje nagrade ili da ga se doživljava na istoj razini kao Ivana Bunjina”, stoji u zaključku. Neposredno prije smrti, Aldanov je tužno predvidio da će njegovo književno nasljeđe biti zaboravljeno “tri tjedna nakon mog sprovoda”.

5. Vladimir Nabokov (1899.–1977.)

Aristokrat rođen u Rusiji, Vladimir Nabokov, koji se s pravom smatra rusko-američkim piscem, bez problema je vladao kako materinjim, tako i usvojenim jezikom. Iza sebe je ostavio 17 umjetničkih romana, ali zauzvrat nije dobio Nobelovu nagradu – i to zbog svog najpoznatijeg djela.

Stalni je član odbora Anders Österling 1963. godine blokirao njegovu kandidaturu, izjavivši: “Autor nemoralnog i uspješnog romana Lolita ni u kojem se slučaju ne može razmatrati za nagradu.”

Iako je ponovno nominiran sljedeće godine, Nabokov je izgubio od Jean-Paula Sartrea, koji se, nakon što je odbio nagradu, požalio na političku pristranost Nobelovog odbora, koji je, kada je riječ o ruskim piscima, prepoznavao samo emigrante (Bunjin) ili disidente (Pasternak). Primjedbu francuskog filozofa su očito uzeli u obzir, jer je 1965. godine nagradu dobio komunist Mihail Šolohov. Nabokov je, međutim, ostao praznih ruku.

6. Anna Ahmatova (1889.–1966.)

Švedska akademija je 1965. razmatrala mogućnost podjele nagrade između dva sovjetska pisca: gorespomenutog Šolohova i pjesnikinje Anne Ahmatove. Ideju je opet sasjekao Österling. Objasnio je to ovako: “Jedini razlog za zajedničku dodjelu nagrade Anni Ahmatovoj i Mihailu Šolohovu bio bi taj što pišu istim jezikom. Oni nemaju ništa drugo zajedničko.”

Oni su se doista jako razlikovali u pogledu sudbine i opusa. Šolohov, autor epskog romana Tihi dom, bio je miljenik sovjetske vlade, dok je Ahmatova sa svojom osjećajnom poezijom trpjela beskrajne progone i represije. Österling je svejedno visoko ocijenio njezino stvaralaštvo te je vjerovao da bi nagradu mogla dobiti neki drugi put. No sljedeće je godine njezino pero utihnulo.

Izvor: rbth.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Društvo

Puljić o Hrvatima u BiH: Želimo vrisnuti, živi smo, nemojte nas pokopati!

Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić izjavio je u utorak u Dubrovniku kako Hrvati u Bosni i Hercegovini nemaju jednaka prava, čemu je na neki način pridonio Daytonski mirovni sporazum kojim je zaustavljen rat, ali nije stvorena jednakopravnost.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Kardinal Puljić je na susretu s dubrovačko-neretvanskim županom Nikolom Dobroslavićem naglasio kako Hrvati u BiH nemaju ni političku niti gospodarsku ravnopravnost s drugim konstitutivnim narodima.

“Koji put velike sile na neki način kroje BiH, koja nikad nije sebe sama stvarala. Uvijek su je krojile velike sile. I sad kao da nas ignoriraju i kao da ne postojimo. To je ozbiljan problem. Mi želimo vrisnuti: pa ljudi, živi smo, nemojte nas žive pokopati“, rekao je Puljić i dodao da kao vjernik nikad ne gubi nadu.

“Nisam je gubio ni kad je bilo najteže, a kamoli sada. Vjerujem da ćemo upornošću postići ne samo za sebe, već za sva tri naroda, da svaki građanin bude vrednovan u svojim pravima i dostojanstvu“, ustvrdio je Puljić. Naglasio je kako je u posljednje vrijeme veći interes i razumijevanje Hrvata u Hrvatskoj za položaj Hrvata u BiH, na čemu je zahvalan.

Zahvalio je županu Dobroslaviću na razumijevanju i raspoloživosti u podršci provedbe programa i projekata kako bi hrvatski narod opstao na prostoru BiH i ostvario se na svojoj grudi. “Tu prije svega mislim na ravnopravnost, ali očekujemo i potporu našim središnjim ustanovama, od bogoslovije i sjemeništa do škola. Katoličkoj crkvi u BiH jedini su prihodi milostinja u crkvi, a od toga ne možemo uzdržavati ni redovni život“, poručio je Puljić.

Župan Nikola Dobroslavić rekao je nakon susreta kako Republika Hrvatska kao dobar susjed ne može ne reći da je jednakopravnost u BiH nužna za daljnji razvoj i stabilnost. Tijekom svog boravka u Dubrovniku kardinal Puljić održao je i javnu tribinu o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, te se sastao s lokalnim predstavnicima javne vlasti i gospodarstva.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati

Društvo

Silvije Tomašević o ukazanjima u Međugorju: “Ta navodna ukazanja nemaju nikakvu vrijednost, i papa ih neće priznati”!

Hrvatski novinar Silvije Tomašević, kao dugogodišnji dopisnik iz Rima, slovi za izvanrednog pozavaoca prilika u Vatikanu. Tomašević je govorio za portal Hercegovina.info, a između ostalog se osvrnuo i na poznatu papinu izjavu koja se odnosila na Međugorje kako “Gospa nije direktorica pošte da svaki dan šalje poruke”.
Tomašević kaže da se negativno stajalište pape Franje o ukazavnjima Gospe u Međugoriju ni do danas nije promijenilo.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

-Stajalište pape Franje se nije izmijenilo i ono se nije odnosilo samo na međugorski fenomen, već na najave tzv. vidjelica (ima ih dosta i u Južnoj Americi) kako će u određeno vrijeme razgovarati s Gospom. Na povratku iz Portugala 2017. gdje je pohodio Fatimu, Franjo je u zrakoplovu ponovno govorio o Gospinim ukazanjima, kao i izvješću komisije koju je 2010. osnovao njegov prethodnik Benedikt XVI. na čelu s kardinalom Ruinijem. Franjo je kazao kako preferira Gospu Majku u odnosu na Gospu šeficu ureda za telegrame koja svaki dan šalje neku poruku. Ta navodna ukazanja nemaju nikakvu vrijednost, kazao je Franjo i naglasio svoj “ne” onome “tko misli da Gospa kaže dođite toga i toga dana jer ću dati poruku toj vidjelici”. Ne samo to, već Franjo neće priznati ni prvih sedam ukazanja (od 24. lipnja do 3. srpnja 1981.) koja je komisija za izučavanje međugorskog fenomena preporučila kao moguća istinska. U tekstu objavljenom 17. svibnja 2017. tada novinar Andrea Tornielli, a sada direktor vatikanskih medija, na sajtu Vatican Inside, kojeg je bio suosnivač, pisao je o zaključcima mješovite međunarodne komisije za Međugorje. Iznio je iz pouzdanih izvora, kako je 13 članova komisije glasovalo za priznavanje prvih sedam navodnih ukazanja Gospe međugorskim vidjelicama, jedan glas je bio protiv, a jedan suzdržani. Za ostala navodna ukazanja bilo je mnogo sumnji. U tekstu Tornielli spominje i odgovor pape Franje na moje pitanje u zrakoplovu na povratku iz Sarajeva, te dodaje novost, odnosno da je Kongregacija za nauk vjere na čelu s kardinalom Müllerom izrazila dvojbu ne samo glede ukazanja, već i izvješća međugorske komisije na čelu s Ruinijem. Dekle Kongregacija za nauk vjere kojoj je potčinjena bila komisija za Međugorje, dala je negativno mišljenje na međugorska ukazanja”, kazao je Tomašević.

Izvor: hercegovina.info

Nastavi čitati

Društvo

Bivši pripadnik HVO-a traži 75.000 eura odštete od BiH

Bivši pripadnik Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) Pavo Glavaš, koji je pravomoćno oslobođen optužbi za ratni zločin, tužio je Bosnu i Hercegovinu tražeći odštetu od 150.000 konvertibilnih maraka (oko 75.000 eura) zbog izgubljene zarade, jer je zbog uhićenja i zadržavanja u pritvoru izgubio posao u Švicarskoj gdje je u trenutku uhićenja radio, objavljeno je u četvrtak.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Kako je objavila Balkanska informativna mreža koja prati procesuiranje ratnih zločina (BIRN), Glavaševa odvjetnica Branka Praljak potvrdila je da je njezin klijent prije toga 2016. tužio BiH te da je prošle godine donesena presuda kojom mu je dodijeljeno oko 45.000 maraka za duševnu bol zbog 17-omjesečnog pritvora, ali mu nije bio priznat gubitak zarade već je bio odbijen zahtjev za naknadu izgubljene zarade.

Žalbeno vijeće Suda BiH potom je prihvatilo Glavaševu žalbu i naložilo da se postupak obnovi te je ponovno pokrenut zahtjev za naknadu gubitka zarade. Na raspravi pred Sudom BiH odvjetnica Praljak je dostavila i raskid ugovora o radu s poslovodavcem u Švicarskoj kao i obračune plaće za 2013., 2014. i 2015. godinu. Pavo Glavaš oslobođen je 2016. optužbi da je kao pripadnik 102. brigade HVO-a tijekom rata silovao više zarobljenih srpskih žena u Odžaku. Sud je prihvatio njegov alibi da se u vrijeme zločina nalazio u Švicarskoj. U tom postupku pripadnik HVO-a Marijan Brnjić je osuđen na šest godina za silovanje jedne zarobljene Srpkinje.

Izvor: BIRN

Nastavi čitati

Popularno