Kontaktirajte nas na:

Društvo

6 ruskih pisaca koji su ZAMALO dobili Nobelovu nagradu

Imena pet ruskih dobitnika Nobelove nagrade za književnost dobro su poznata: Bunjin, Pasternak, Šolohov, Solženjicin, Brodski. No, koji su se još pisci mogli i trebali naći među ovom čuvenom družinom?

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

1. Lav Tolstoj (1828.–1910.)

1901. godine, kada je dodijeljena prva Nobelova nagrada za književnost, Tolstoj je već bio živa legenda – autori takvog položaja bili su malobrojni i rijetki. Ipak, prvi je dobitnik Nobelove nagrade za književnost bio francuski pjesnik Sully Prudhomme (tko?), a i u narednim je godinama Nobelov odbor nastavio u tišini zaobilaziti autora Rata i mira.

Za nevoljkost da se Tolstoju dodijeli Nobelova nagrada najvećim je dijelom bio zaslužan član odbora Carl Wirsen, koji je kritizirao anarhistička stajališta velikog pisca. “Tolstoj je osuđivao sve oblike civilizacije i inzistirao na usvajanju primitivnog načina života, odvojenom od svih institucija visoke kulture”, negodovao je Wirsen.

To nije spriječilo da se Tolstojevo ime predlaže svake godine do 1906., kada je sam pisac od Ruske akademije znanosti zatražio da podrži drugog kandidata. Tolstoju je bilo drago da su ga ostavili na miru. “To me spasilo od toga da se moram baviti novcem [od nagrade], koji, kao i svaki drugi novac, po mom mišljenju, može donijeti samo zlo”, rekao je pisac.

2. Maksim Gorki (1868.–1936.)

Prvi je pisac rodom iz Rusije koji je osvojio Nobelovu nagradu za književnost bio emigrant Ivan Bunjin 1933. On je davno napustio svoju domovinu, proklinjući novi komunistički režim. Bunjinov je rival za nagradu bio njegov bivši prijatelj Gorki, koji je, naprotiv, pozdravio boljševičku revoluciju (bio je nominiran pet puta krajem 1920-ih i početkom 1930-ih). Njihove su šanse bile jednake, ili se barem tako činilo.

No na izbor nije utjecala samo književnost. Odbor je odabirom Bunjina otvoreno pokazao da smatra da je prava ruska kultura u egzilu, a ne u SSSR-u. “Gorki… je neusporedivo veći od Bunjina. Veći, humaniji, prepoznatljiviji, vitalniji… No, s obzirom na to da je riječ o politici, švedski kralj ne može nagradu dodijeliti komunistu Gorkom…”, tako je odluku komentirala pjesnikinja Marina Cvetajeva. Za Gorkog, trubadura novog čovječanstva za koje se nadao da će proizaći iz revolucije, bila je to posljednja nominacija.

3. Dmitrij Merežkovski (1865.–1941.)

Daleko manje poznat od Gorkog, a o Tolstoju da i ne govorimo, Merežkovski je u jednom trenutku zaintrigirao Europu svojim esejima i religijsko-filozofskim romanima (posebno trilogijom Krist i Antikrist); za Nobelovu je nagradu nominiran gotovo deset puta.

Poput Bunjina, Merežkovski je emigrirao nakon Oktobarske revolucije te je bio glasni kritičar boljševika, tvrdeći da je “kraljevstvo Antikrista” stiglo u Rusiju. Stoga je politički ispunjavao tadašnje nepisane kriterije za nagradu, no u svakoj se prigodi susretao sa zaslužnijim kandidatima.

4. Mark Aldanov (1886.–1957.)

Neporecivi je prvak u nominacijama bio još jedan ruski emigrant – Mark Aldanov (rođ. Landau) – s njih 13! Ovaj je kemičar koji je postao pisac Rusiju napustio nakon 1917. godine, a pod svoje ga je okrilje uzeo Bunjin. Potonji je iz godine u godinu apelirao na Švedsku akademiju da obrati pažnju na Aldanovljeve povijesne romane i eseje, koji su bili vrlo popularni među ruskim emigrantima.

No, kako je pokazalo otvaranje arhiva (rasprave o kandidatima mogu biti objavljenje tek 50 godina kasnije), odbor u Aldanovljevom stvaralaštvu nije pronašao ništa posebno. “Aldanov ne posjeduje kvalitete potrebne za dobivanje nagrade ili da ga se doživljava na istoj razini kao Ivana Bunjina”, stoji u zaključku. Neposredno prije smrti, Aldanov je tužno predvidio da će njegovo književno nasljeđe biti zaboravljeno “tri tjedna nakon mog sprovoda”.

5. Vladimir Nabokov (1899.–1977.)

Aristokrat rođen u Rusiji, Vladimir Nabokov, koji se s pravom smatra rusko-američkim piscem, bez problema je vladao kako materinjim, tako i usvojenim jezikom. Iza sebe je ostavio 17 umjetničkih romana, ali zauzvrat nije dobio Nobelovu nagradu – i to zbog svog najpoznatijeg djela.

Stalni je član odbora Anders Österling 1963. godine blokirao njegovu kandidaturu, izjavivši: “Autor nemoralnog i uspješnog romana Lolita ni u kojem se slučaju ne može razmatrati za nagradu.”

Iako je ponovno nominiran sljedeće godine, Nabokov je izgubio od Jean-Paula Sartrea, koji se, nakon što je odbio nagradu, požalio na političku pristranost Nobelovog odbora, koji je, kada je riječ o ruskim piscima, prepoznavao samo emigrante (Bunjin) ili disidente (Pasternak). Primjedbu francuskog filozofa su očito uzeli u obzir, jer je 1965. godine nagradu dobio komunist Mihail Šolohov. Nabokov je, međutim, ostao praznih ruku.

6. Anna Ahmatova (1889.–1966.)

Švedska akademija je 1965. razmatrala mogućnost podjele nagrade između dva sovjetska pisca: gorespomenutog Šolohova i pjesnikinje Anne Ahmatove. Ideju je opet sasjekao Österling. Objasnio je to ovako: “Jedini razlog za zajedničku dodjelu nagrade Anni Ahmatovoj i Mihailu Šolohovu bio bi taj što pišu istim jezikom. Oni nemaju ništa drugo zajedničko.”

Oni su se doista jako razlikovali u pogledu sudbine i opusa. Šolohov, autor epskog romana Tihi dom, bio je miljenik sovjetske vlade, dok je Ahmatova sa svojom osjećajnom poezijom trpjela beskrajne progone i represije. Österling je svejedno visoko ocijenio njezino stvaralaštvo te je vjerovao da bi nagradu mogla dobiti neki drugi put. No sljedeće je godine njezino pero utihnulo.

Izvor: rbth.com

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar

Dodajte novi komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Društvo

Milijarderi: Oni su u koroni dodatno omastili brkove

Prema izvješću, neto vrijednost američkih milijardera porasla je 15 posto tokom dvomjesečnog perioda, na 3.382 milijardi dolara sa 2.948 milijardi dolara.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

gates bezos zuckerberg

Američki milijarderi povećali su svoje bogatstvo za 434 milijarde dolara tijekom zatvaranja Sjedinjenih Država između sredine ožujka i sredine svibnja, prema novom izvješću.

Najveći dobitak imali su osnivači Amazona Jeff Bezos i Facebooka Mark Zuckerberg, piše portal biznisinfo.ba.

Bezos je svom bogatstvu dodao 34,6 milijardi dolara, a Zuckerberg 25 milijardi dolara, navodi se u izvještaju organizacije Amerikanci za poreznu pravednost i Programa nejednakosti Instituta za političke studije.

Izvještaj se temelji na podacima Forbesa za više od 600 milijardera između 18. marta, kada je većina država bila u izolaciji, i 19. maja.

Dobitak milijardera pokazuje da je pandemija koronavirusa nagradila najveće i tehnološki usredotočene kompanije, čak i dok se ekonomija i radna snaga suočavaju s najgorom ekonomskom krizom u novijoj povijesti.

Prema izvještaju, neto vrijednost američkih milijardera porasla je 15 posto tokom dvomjesečnog perioda, na 3.382 milijardi dolara sa 2.948 milijardi dolara.

Najveći dobitak bio je na vrhu piramide milijardera, a najbogatijih pet milijardera – Bezos, Bill Gates, Zuckerberg, Warren Buffett i Larry Ellison – ostvarili su kombinirani dobitak od 76 milijardi dolara.

Elon Musk imao je jedan od najvećih dobitka procentualno gledajući, budući da je njegova neto vrijednost skočila za 48 posto u dva mjeseca na 36 milijardi dolara.

Zuckerbergovo bogatstvo u dva mjeseca povećalo se za 46 posto na 80 milijardi dolara. Bezosovo bogatstvo poraslo je za 31 posto na 147 milijardi dolara.

Bilo je i gubitnika među milijarderima, naročito onih koji se bave ugostiteljstvom i turizmom.

Nastavi čitati

Društvo

Kavazović: Za antifašistički pokret bi bilo važno da se utvrde zločini počinjeni u njihovo ime

„Protiv toga sam da se Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini tovari breme koje ne stoji. To je crkva koja je stala u odbranu Bosne i Hercegovine i danas je tome posvećena“, rekao je Kavazović.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

reis Kavazović

„Različita mišljenja nisu prokletstvo nego Božija blagodat. Ondje gdje svi misle isto, niko ne misli puno“, može se shvatiti kao bajramska je poruka reisul-uleme Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Huseina ef. Kavazovića.

„Ono oko čega ne može biti rasprave jesu oni stavovi i mišljenja koji izlaze iz okvira konsenzusa ili idžma’a muslimana i ono što potkopava osnove zajednice muslimana. U Zajednici uvijek ima mjesta da se čuju različiti glasovi, i to tako treba ostati. Ali odluke koje donosimo zajednički na našim organima od Sabora preko Vijeća muftija do Rijaseta jesu naš kolektivni stav i one nas sve obavezuju. Naš je cilj stabilna i jaka zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini. Zajednica muslimana koja je oslonjena na šerijatske izvore i bosansku interpretativnu tradiciju islama. Želimo razvijati unutarnji dijalog među muslimanskim skupinama ne odstupajući od univerzalnih vrijednosti naše vjere koje se temelje na bratstvu među ljudima i pravu na različitost u ispoljavanju vjerskih tradicija. Ono protiv čega jesmo to je zagovaranje netolerancije i nasilja među ljudima“, rekao je reis Kavazovi u intervjuu datom listu Stav.

Reis Kavazović je prokomentirao i svoj stav o misi za žrtve Bleiburga:

„Ja sam želio skrenuti pažnju na to da je neprihvatljivo da se crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi. Ne zato što ja to tako mislim nego zato što je to neprihvatljivo u slobodnim i demokratskim društvima. Crkva organizira svoje aktivnosti i ona snosi odgovornost za njih. Zabrane nisu rješenje.

Također, razumijemo potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njene smrti, bez obzira na to o kakvoj se osobi radi. I muslimani su pozvani da dove za svoje umrle pa makar oni bili i grešnici, ali to ne znači da se time može opravdavati njihov grijeh. Obavezni smo posebno molitvom se sjetiti onih koji su nevini umoreni.

Zato je jako bitno zbog sloboda u bilo kojem društvu da se vjerskim zajednicama ne nameću ograničenja o tome koje obrede smiju ili ne smiju održati, odnosno za koga smiju ili ne smiju moliti. To je stvar vjerskog nauka koju treba poštovati.

Ali vjerske zajednice moraju paziti da ne dozvole da se njihovi vjerski obredi politiziraju, da postanu dio političkih projekata, naročito ne rehabilitacije fašizma ili izjednačavanja žrtava i zločinaca. Zato Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini nikad nije donijela, niti će donijeti, odluku o učestvovanju u komemoraciji Bleiburga koja ima političku, pa i ideološku pozadinu. To ne znači da ne mislimo da se treba utvrditi istina o tome šta se tamo dešavalo i da svakoj žrtvi zločina treba pokloniti dužnu pažnju, ali to se ne smije koristiti kako bi se izvrtale historijske činjenice i rehabilitirale zločinačke ideologije koje su dovele do tih ratova.

To što je na svim stranama bilo zločina ne znači da su sve strane iste jer razmjere zločina nisu iste i ideje za koje su se borili nisu iste. Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati. Pogrešno je ove dvije ideje izjednačavati. No valja nam prihvatiti da je i u antifašističkom pokretu bilo grešaka pa i zločina koji su počinjeni. Zbog toga je važno i za antifašistički pokret da se utvrde činjenice i zločini koje su pojedinci u njihovo ime počinili.

Ova pitanja uvijek su osjetljiva i mislim da nam u Sarajevu nije trebalo da na ovakav način otvaramo ovako tešku temu. Krivicu u najvećoj mjeri zaista vidim u Saboru Republike Hrvatske i ovo govorim krajnje dobronamjerno. Ako su prijatelji narodima u Bosni i Hercegovini, a ja držim da jesu, ovakve greške ne bi smjeli sebi više dopustiti. Kao što rekoh, ovo ne bi bilo tako osjetljivo pitanje da iza njega ne stoje politika i ideologija i valjalo bi da se ovim temama, pa i molitvama za sve žrtve vratimo kada iz toga ne budu stajali politički i ideološki projekti koji unose nemir među nas. Islamska zajednica će na tome insistirati i iskreno se nadam da ovo neće dovesti do dodatne polarizacije u društvu koja Sarajevu i Bosni i Hercegovini nije potrebna. No protiv toga sam da se Katoličkoj crkvi u Bosni i Hercegovini tovari breme koje ne stoji. To je crkva koja je stala u odbranu Bosne i Hercegovine i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga ko je bezgrešan i čije su sve odluke besprijekorne“, rekao je Kavazović.

Izvor: TBT

Nastavi čitati

Društvo

Kardinal Puljić: Zaboljelo me što su u jednom trenutku svi zaboravili koliko sam živio za ovu zemlju

U razgovoru za Radiopostaju Mir – Međugorje vrhbosanski nadbiskup i metropolit kardinal Vinko Puljić osvrnuo se 18. svibnja na protekla događanja u Sarajevu uoči, za vrijeme i nakon mise za žrtve Bleiburga i križnih putova.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

kardinal Vinko Puljić

Na pitanje kako se osjećao kad je čuo osude pojedinaca u Bosni i Hercegovini što će slaviti misu u katedrali u Sarajevu, kardinal Puljić odgovorio je da nije mislio da će slavlje mise u sarajevskoj katedrali netko izmanipulirati.

„Iznenađen sam s kolikom mržnjom su to izmanipulirali i u svijet poslali poruku kao da sam ja kriv što je ta mržnja izazvana. Bile su tu i razne prijetnje. To je ta komunistička demokracija kojom ne smiješ hodati sa svojom glavom, nego moraš hodati kako partija kaže. Bilo je to mučno. Jako me zaboljelo što su u jednom trenutku svi zaboravili koliko sam živio i žrtvovao za ovaj grad i ovu zemlju. Nije mi to žao. Tu sam niknuo i tu želim opstati“, rekao je mons. Puljić.

„Ova misa nema nikakve veze s politikom. Istina, kroz povijest je Hrvatski sabor bio pokrovitelj, ali nije Hrvatski sabor organizirao misu u Sarajevu nego biskupske konferencije Bosne i Hercegovine i Hrvatske“, pojasnio je kardinal Puljić.

„Tražilo se od mene da odustanem od mise radi smirivanja situacije. Rekao sam da ja nisam nahuškao narod, nego tko je nahuškao neka smiruje. Nisam nikoga niti prozivao niti izazivao“, posvjedočio je mons. Puljić.

Rekao je da se u molitvi na misi spomenuo svih stradalih u logorima, planinama i poljima od Bleiburškom polja preko Dravograda i Maribora, Jazovke i maceljskih šuma do Širokog Brijega i Mostara, a nije isključio ni žrtve koje su stradale u Drugom svjetskom ratu u Sarajevu.

„Ja se ograđujem od tih zločina. Nitko nema mandat u moje ime i u ime Crkve činiti zločin. Ograđujem se od svih tih zločina. Tko god se ne ogradi od zločina, on postaje sudionik zločina. Molio sam za sve te ljude. Naša je kršćanska dužnost moliti za sve žrtve mržnje. Naša je dužnost moliti za pokojne. Time što molimo za pokojne, ne opredjeljujemo se za nikakvu političku stranku, ni za kakvu opciju. Naša je dužnost moliti za pokojne koji su pred licem Božjim“, pojasnio je kardinal Puljić.

Uoči mise govorilo se da će Srpska pravoslavna Crkva prekinuti suradnju s kardinalom Puljićem, a reis-ul-ulema Husein Kavazović rekao je da nitko nema pravo Katoličkoj Crkvi braniti obrede.

„Reis-ul-ulema Kavazović je vjernički i razumski reagirao, on zna dobro da ovdje zajedno živimo i zajedno nam se boriti. Iznenađen sam s koliko mržnje je progovorio susjed pravoslavni metropolit. Ali, kako kaže narodna izreka ‘treba svatko svoju avliju očistiti, al ne bacati smeće u tuđe dvorište’. Ali, ne bih htio uzvraćati istom mjerom, nego ću čekati da se situacija ohladi pa ćemo probati imati hrabrosti suočiti se s istinom“, rekao je kardinal Puljić.

Cijeli intervju s kardinalom Puljićem, s kojim je razgovarao Mario Pinjuh, poslušajte u audiozapisu. (IKA)

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najčitanije objave

Popularno