Kontaktirajte nas na:

Preporuka

DAN SRAMOTE ZA EUROPU: Ne zna se što je štetnije, virus ili politička klasa iz Bruxellesa!

7. prosinca 1941., dan koji će se u svijest čovječastva upisati kao dan sramote… Tako je Franklin Delano Roosevelt započeo jedan od najpoznatijih govora. Kad se dan nakon napada na Pearl Harbor obratio američkom Kongresu s prijedlogom za objavu rata japanskom carstvu, nešto je bilo jasno. Malo se puta u povijesti dogodilo da bi jedna osoba snosila toliku odgovornost kao tada. Doslovno, sudbina svijeta bila mu je na ramenima (iako je bio onesposobljen zbog virusa dječje paralize i osuđen na život u kolicima).

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Boštjan Marko Turk

5. ožujka 2020. u Bruxellesu je isto bio “dan koji će se u svijest čovječastva upisati kao dan sramote“. Ondje je tada nastupila Greta Thunberg. Predstavljala je – kao i obično – svoju mantru o zagrijavanju. Primilo ju je rukovodstvo Komisije i Europski parlament. Bio je to “važan” događaj u glavnome gradu birokracije: kao takvog prenijeli su ga i mediji. 4. i 5. ožujka najvažnija tijela europskih vlasti bavila su se lupetanjem o zakonu koji se odnosi na “ekstremne klimatske uvjete” koji vladaju u svijetu i Europi. Tako su prihvatili obavezu o ugljičnoj neutralnosti. Potom su marširali gradom: sudjelovalo je do 8000 ljudi, bez zaštitnih mjera.

U međuvremenu, mnogo gore čudovište pokrenulo je ples smrti diljem svijeta i u Europi. 5. ožujka otkriven je prvi pacijent u Slovačkoj, a sutradan su svi javni prostori zatvoreni. Tisuće zaraženih ljudi – u potpunoj odsutnosti zaštitnih mjera – prenijelo je virus bolesti COVID-19 na sljedeće tisuće i tako dalje, u plesu smrti kojem Europa nije svjedočila od 1945. godine. Dok pišemo ove retke, mediji prenose da je Italija pala još dublje (zatvorit će benzinske crpke na autocestama, trgovine…), da je Španjolska pred kolapsom…

Francuska tek ulazi u danse macabre, ples smrti: ondje bi moglo biti najviše mrtvih. Previše je muslimana koji ne razumiju europske zakone (ni jezik Francuske Republike) i shvatit će mjere karantene (socijalna distanca) kao napad na vjerski identitet. Multikulturalizam, koji Francuska intenzivno prakticira najmanje zadnjih trideset godina, stvorio je niz izoliranih naselja u koja ni policija ni vatrogasci nemaju pristupa. Nitko ne zna koliko ljudi zapravo živi u takvim zajednicama, a procjenjuju se na desetke tisuća. To su najpropulzivnija legla infekcija u budućnosti. Ista samoizolirana geta postoje i drugdje u zapadnoj Europi, na primjer, u Belgiji i Nizozemskoj.

Mediji koji svoju paradigmu grade na poricanju svoje profesije, na servilnosti prema moćnicima i političkoj korektnosti, šute o tome. A i o drugim stvarima koje su još gore. Na primjer, zašto je stopa smrtnosti u Francuskoj deset puta veća nego u Njemačkoj. Od 22. ožujka bolnički prihvatni centri u Parizu i njegovu zaleđu, Île-de-France (najgušće naseljeno područje u Europi sa 12 milijuna stanovnika), provode smrtonosnu trijažu: stariji pacijenti s potvrđenim koronavirusom nisu raspoređeni u odjele za intenzivnu medicinu jer nema dovoljno kreveta (vlasti to prethodno nisu osigurale). Kreveti su namijenjeni mlađim ljudima koji, prema riječima specijalista, imaju veće šanse za preživljavanje. Starije osobe kojima je uskraćena intenzivna skrb primaju palijativnu skrb koje je sastavni dio morfij. On utječe na volumen disanja tako što ga slabi. Takav je pacijent osuđen na smrt gušenjem. Nepotrebno je reći da takav čin nije samo u neskladu s Hipokratovom zakletvom nego je i nezakonit. Tako je Pariz postao logorom smrti.

Macronova vlada – zajedno s Bruxellesom – znatno je podcijenila COVID-19 i rigorozne karantenske mjere uvela je prekasno. Zbog tega su i neučinkovite. Kao rezultat toga, previše bolesnika trenutno odjednom treba intenzivnu njegu, ali za to u zemlji nema dovoljno kapaciteta. U usporedbi sa Slovenijom i Hrvatskom koje su pravodobno uvele stroge mjere izolacije, francuske vlasti nisu. Kao što znamo, za preživljavanje je bitno da svaki pacijent ima mogućnost liječenja u jedinicama intenzivne njege.

Ali nije sve u zdravlju i nije u ljudima. Kad bolest prođe (i ona će proći), pojavit će se neka hitna pitanja. Prije svega: kako to da su zakazali Europska unija i Europska komisija? To će pitanje pokrenuti potpitanje. Kako je ECDC (Europski centar za prevenciju i kontrolu bolesti), jedan od ureda EU-a, mogao tako podcijeniti virulenciju virusa korone i njegovu sudbonosnost za Europu? Kakvi su ljudi ondje zaposleni? Jer liječnici su početkom veljače znali – a mnogi su točno predvidjeli – što će se dogoditi. I ja sam 25. veljače kao građanin bio sa zamjenikom ministra obrazovanja, dr. Jernejem Štromajerom. Rekao sam mu što će se dogoditi i savjetovao mu da tadašnja vlast odmah zatvori sve škole, od osnovne do sveučilišta. Rekao mi je da to nije ništa slično. Shvatio sam da su mu vezane ruke, najprije iz Bruxellesa. Sloveniju je tako doslovno u zadnjem trenu spasila nova vlast.

Europa bi mogla postići epohalnu pobjedu protiv virusa nizom jednostavnih poteza: da je za Kinesku novu godinu zabranila sve letove iz Kine, dodatno zatvorila granice i pokrenula blage karantenske mjere. Da je primijetila da se bolest još širi u drugoj polovici veljače, mjere bi bile strogo ojačane do onih koji su na snazi ​​danas. Jer, ako je samo jedan od odgovornih mislio da u globaliziranom svijetu virus s takvom virulencijom neće postati europski (i svjetski) problem, on je ili glupan ili saboter. A da i ne spominjemo kako su obavještajne službe Europske unije potpuno zakazale.

Ljudi koji primaju između 20.000 i 30.000 eura neoporezivog mjesečnog dohotka za vođenje Europske unije po logici ove stvari su ili praznoglavci ili saboteri. Ali ni u jednom slučaju ne zaslužuju biti tamo gdje jesu. Tek su prošli tjedan odustali od borbe protiv viška CO2 i počeli se fokusirati na najveći problem u Europi nakon Drugoga svjetskog rata. Prekasno. U tom kontekstu moramo se još jednom sjetiti da je do jučer Europskom unijom upravljao netko tko je također bio u invalidskim kolicima. No Jean-Claude Juncker našao se tamo iz drugih razloga. Ipak, zajedno s princezom klimatskog kiča, Ursulom von der Leyen, on je jedan od najučinkovitijih simbola današnje europske sramote.

U perspektivi daljnjeg postojanja Europe trebamo se riješiti virusa u istom vremenu kao i političke klase iz Bruxellesa. Ne znamo, naime, koji je sposoban nanijeti veću štetu.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

ANALIZA HRVATSKOG NOVINARA GORDANA DUHAČEKA: Vučić sastavio vladu od ratnih huškača i ulizica

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, premijerka Brnabić objavila sastav ministara među kojima su brojna kontroverzna imena, piše hrvatsku novinar Gordan Duhaček, u anlizi koju s portala Index hr prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, Srbija bi trebala dobiti novu vladu, na čelu s novom-starom premijerkom Anom Brnabić. Pritom nova vlada već ima rok trajanja, otprilike do travnja 2022. godine, dakle manje od godinu i pol, što je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i prije nego što je premijerka Brnabić objavila sastav svoje druge vlade.

U travnju 2022. bi se pak trebali održati redoviti predsjednički izbori, a s njima i unaprijed najavljeni prijevremeni parlamentarni. Izliku za ovu odluku Vučić je našao u pandemiji koronavirusa.

Zemlja bez opozicije u institucijama

To su samo neki od apsurda koji prate formalno uspostavljanje formalno najmoćnijeg tijela izvršne vlasti u susjednoj zemlji, kojom u stvarnosti vlada samo jedna osoba – predsjednik države i Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić.

Apsurdna je i situacija koja nakon izbora vlada u Skupštini Srbije: SNS ima dvotrećinsku većinu, što znači da im ne treba nikakva koalicija da bi sastavili vladu, a nemaju ni opoziciju, jer su u Skupštinu još ušle koalicija Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića, Vučićevog dugogodišnjeg koalicijskog partnera, i stranka bivšeg vaterpolista Aleksandra Šapića, kojeg mnogi smatraju političkim projektom vladajućih. Na kraju su dio vladajuće koalicije sve tri stranke odnosno koalicije koje su ušle u Skupštinu, što znači da je Srbija jedna od rijetkih europskih država u kojoj unutar institucija uopće nema opozicije.

Cijeli proces formiranja nove vlade funkcionirao je u standardom suludom Vučićevom stilu. Prvo se cijelo ljeto ignoriralo tu temu, dok se Vučić bavio “borbom za Kosovo” i svojim eskapadama u vanjskoj politici, naročito posjetom Bijeloj kući i potpisivanjem sporazuma s Kosovom o normalizaciji odnosa. Srbija je mjesecima zapravo bila u demokratski i ustavno upitnoj situaciji: nije imala konstituiranu novu Skupštinu, formalno je vladala tehnička vlada Ane Brnabić, no zapravo se moglo svjedočiti potpunom urušavanju demokratskih institucija i demonstraciji Vučićeve sile nad svima u Srbiji.

Nova-stara premijerka Ana Brnabić – od tehnokratkinje do mini Vučića

Nakon toga se ušlo u fazu pogađanja koga će Vučić imenovati mandatarom ili mandatarkom nove vlade, vlastima bliski mediji su lansirali razna imena kao potencijalne nasljednike Ane Brnabić, no na kraju nije bilo iznenađenja. Vučić je ponovo za premijerku postavio svoju možda i najvjerniju suradnicu, koja je u četiri godine na čelu vlade Srbije prošla zastrašujuću transformaciju od koliko-toliko kompetentne tehnokratkinje do mini verzije Vučića, koja po količini izrečenih laži u javnosti i bahatosti može ponekad konkurirati svojem šefu, kako Brnabić javno naziva Vučića. Brnabić je u svakom smislu političko čedo Aleksandra Vučića, čija lojalnost ne poznaje ni granicu ljudskog dostojanstva, pa je za predsjednika Srbije ona bila najsigurnija opcija.

Naravno, Vučić nije izdržao da objavu imena mandatara ne pretvori u reality show pa je prije desetak dana sazvao konferenciju za medije na kojoj je dramatično objavio ono svima očekivano: Brnabić nastavlja biti prva pudlica predsjednika Srbije.

Notorni Vulin postaje ministar policije

Uslijedio je još luđi dio konstituiranja vlade, a to je objava imena ministara. Pred novinarima su se pojavili Brnabić i Vučić, a iz svega je još jednom bilo jasno tko je tu šef. Brnabić je objavila da će nova vlada Srbije, koju se, iako je premijerka, ne može nazvati njenom vladom, imati 21 ministarstvo, tri više nego prošla. Nova ministarstva su Ministarstvo za brigu o selu, Ministarstvo za brigu o porodici i demografiji i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Objavila je i imena većine novih ministara, među kojima su brojna kontroverzna imena, a onda je riječ preuzeo Vučić. Objasnio je, primjerice, da je on naredio rošadu Nebojše Stefanovića i Aleksandra Vulina u ministarstvima policije i obrane. Sada je Stefanović ministar obrane, dok hodajući skandal Vulin preuzima Ministarstvo unutarnjih poslova.

Vučić još jednom najavio borbu protiv mafije

Vulinovo imenovanje na čelo MUP-a treba gledati i u kontekstu nedavne Vučićeve objave na Instagramu da njegova vlast započinje borbu protiv mafije. Rijetki neovisni mediji su podsjetili da je to najmanje treća najava borbe protiv mafije otkako Vučić vlada Srbijom te da se ta tematika redovito plasira u javnost kada Vučićev režim ostane bez inspiracije za proizvođenje paralelne stvarnosti preko svojih medijskih eksponenata poput televizija Pink, Happy i RTS te tabloida poput Informera.

Vulin je prava osoba za lažnu, ali medijski sveprisutnu borbu protiv mafije, već se istaknuo besramnim javnim nastupima, laganjem i adoracijom Vučića, naročito je uvredljiv bio na račun Hrvatske kad god mu je šef signalizirao, pa bi mogao bez problema provoditi sve od Vučića naređene ludorije u fingiranom ratu protiv mafije.

Druga važna rošada je ona koja se tiče Ivice Dačića, bivšeg ministra vanjskih poslova, kojega je Vučić pred kraj mandata posve marginalizirao – nije ga uopće vodio sa sobom u Bijelu kuću – koji je sada postavljen za predsjednika Skupštine. Kako je srbijanski parlament bez opozicije, Dačić se sigurno neće preznojiti od rada na svojoj novoj funkciji. Bivša predsjednica Skupštine Maja Gojković je pak premještena na poziciju ministrice kulture i informiranja. Dačića na poziciji ministra vanjskih poslova zamjenjuje Vučićev vjerni kadar iz SNS-a Nikola Selaković, koji je svojedobno bio i ministar pravde u jednoj od prethodnih vlada.

Cinično stvaranje novog Ministarstva za ljudska prava i društveni dijalog

Vladu čine 23 osobe, a njih 11 su žene, čime će se Vučić nedvojbeno hvaliti u nadolazećim mjesecima, napose u razgovoru sa zapadnoeuropskim čelnicima, što je u osnovi ponavljanje iste finte kao kada je svojedobno Brnabić, aut lezbijku, imenovao premijerkom. Naročito je cinično što u novoj vladi postoji posebno Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, na čije je čelo imenovana tragikomična pojava Gordana Čomić, nekad poznata opozicijska političarka.

Čomić je na čelu resora koji bi se prvenstveno trebao boriti  protiv samog Vučića ako im je doista stalo do ljudskih i manjinskih prava te društvenog dijaloga, jer predsjednik Srbije neupitno predstavlja najveću prijetnju ljudskim pravima i društvenom dijalogu u Srbiji. Ljudska prava gazi cijelu svoju političku karijeru, od početaka u svojstvu potrčka Vojislava Šešelja pa do danas, a otkako je na vlasti, Vučić je de facto onemogućio bilo kakav društveni dijalog u Srbiji, sustavno progoneći kritičke medije, pretvarajući određene medije u bezočne propagandiste vlasti, provodeći i tolerirajući zastrašivanje neistomišljenika, koje tabloidi redovito čereče na Vučićev mig. Jednostavnije rečeno, kada bi se Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i društvenog dijaloga doista htjelo baviti svojim poslom, najviše bi se trebalo baviti borbom protiv predsjednika Srbije.

Da stvari budu luđe, Čomić je u predizbornoj kampanji lansirala nenamjerno komični spot u kojem pokazuje srednji prst “fašistima” te se prikazuje spremnom i žrtvovati svoj život u borbi protiv fašizma da bi onda postala dio Vučićeve vlasti, iako ta ista vlast ima brojna fašistička obilježja.

Ministar demografije misli da su svi Hrvati ustaše

Nema sumnje da će skandale među novim ministarskim kadrom izazivati i kovinar Ratko Dmitrović, nekoć dopisnik beogradske politike iz Zagreba, kasnije propagandist Slobodana Miloševića, koji je uz podršku ex-vaterpolista Šapića imenovan ministrom za demografiju. Dmitrović je poznat po tome da mu je sve hrvatsko automatski ustaško, napisao je i knjigu Krst na križu o “bolesnoj mržnji Hrvata prema Srbima”, a na svom Twitteru već godinama plasira raznolike šovinističke, seksističke i prostačke ispade. Teško je zamisliti da bi osoba poput Dmitrovića postala ministar u vladi neke članice Europske unije, a njegovo imenovanje definitivno predstavlja srozavanje ionako urušenog statusa vlade Srbije kao državne institucije.

Još jedna kontroverzna kadrovska akvizicija u novoj vladi je Darija Kisić Tepavčević, liječnica koje je od početka uključena u (ne baš uspješnu) borbu protiv pandemije koronavirusa u Srbiji. Kisić Tepavčević je nastupila kao neovisna stručnjakinja, no ubrzo se nametnula kao Vučićeva omiljena epidemiologinja, zaredali su se redoviti nastupi na Pinku i pola godine kasnije Kisić Tepavčević je postavljena na čelo Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Hvalio Vučića na Twitteru pa postao ministar građevine

U vladi Srbije su ostali provjereni kadrovi poput Siniše Malog (financije) i Zlatibora Lončara (zdravlje), a među novim ministrima ima još kurioziteta. Među njima svakako je i mladi Tomislav Mimorović, ministar građevine, koji je nasljednik bogate obiteljske hotelijerske tvrtke, pa tvrdi da će u vlast donijeti “iskustvo iz realnog sektora”. No, za poziciju ministra su ga više kvalificirali hvalospjevi Vučiću na Twitteru nego iskustvo koje bi mogao donijeti u svoj resor.

Vučić je stoga za njega imao samo riječi hvale. “Toma Momirović je spreman da prihvati udarce političkih i ekonomskih neznalica. Njemu smo dali da brine o poslu, biznisu, da pregovara o narednim poslovima izgradnje autoputova, on je jedini koji je rekao i imao hrabrosti da kaže da on kao poslodavac nije za to da država povećava minimalac kako hoće”, rekao je Vučić o novom ministru.

U vladi su još i Milan Krkobabić (Ministarstvo za brigu o selu), Vanja Udovičić (Ministarstvo omladine i sporta), Jadranka Joksimović (Ministarstvo za europske integracije), Marija Obradović (Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave), Maja Popović (Ministarstvo pravde), Tatjana Matić (Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija), Zorana Mihajlović (Ministarstvo rudarstva i energetike), Irena Vujović (Ministarstvo zaštite životne sredine), Branislav Nedimović (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) itd.

Vlada kao reality show u režiji Aleksandra Vučića

Bilo kako bilo, nakon višetjednog medijskog igrokaza o sastavu nove vlade, jasno je da je cijeli taj reality show bio u režiji Aleksandra Vučića, koji je još jednom potvrdio svoju dominaciju Srbijom. Svi ostali, uključujući premijerku i ministre, kao i koalicijske partnere SNS-a, samo su statisti bez posebnog utjecaja.

U Srbiji se već govori o “oročenoj vladi”, no tužna je istina da je većini ljudi iz vrha vlasti Srbije u političkom i moralnom smislu odavno istekao rok trajanja. Drugim riječima, Srbijom vlada kvarna roba.

Nastavi čitati

Preporuka

Novi zakon: Zbogom komentarima čitatelja ispod članaka, izdavači odgovaraju i za oglase

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek očekuje kako će se prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima za dva tjedna naći na Vladinoj sjednici. Nakon toga zakonski prijedlog bit će upućen u Sabor, kako doznajemo, u redovnu proceduru – u dva čitanja. A što se čekalo više od pola godine nakon što je Zakon o elektroničkim medijima prošao proces javnog savjetovanja još početkom ožujka?

– Nacrt prijedloga zakona prošao je javno savjetovanje koje je trajalo do 5. ožujka i slijedom okolnosti izazvanih pandemijom nije bio upućen ranije u daljnju proceduru. Predloženim Zakonom o elektroničkim medijima u nacionalno zakonodavstvo RH transponirat će se odredbe revidirane Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama u pogledu promjenjivog stanja na tržištu – poručuju iz Ministarstva kulture i medija.

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja tijekom kojeg je upućeno više od 600 primjedbi, odnosno prijedloga poboljšanja zakona, od čega su brojni prijedlozi odbijeni u cijelosti. Neki od njih za medijske izdavače bili su od krucijalne važnosti.

Ograničenja medija

– Predloženi novi Zakon o elektroničkim medijima znatno se razlikuje od aktualnog te je općenito ocjena Udruge novinskih izdavača HUP-a da se njime u cijelosti znatno otežava rad pružatelja elektroničkih publikacija. Time se zapravo ugrožava sloboda i neovisnost medija, što i jest njihova primarna zadaća u skladu s odredbama Zakona o medijima. Zakon o medijima propisuje što sloboda medija znači, koja je uloga medija i koja su ograničenja medija.

Ta ograničenja su s ovim prijedlogom izmjena Zakona o elektroničkim medijima znatno pooštrena. Primjena zakona proširena je na pružatelje elektroničkih publikacija kroz više odredbi, što do sada nije bilo, pa je teško procijeniti kakav će to utjecaj imati na pružatelje elektroničkih publikacija i što to znači za medije.

Najveći problem izdavači vide u propisivanju odgovornosti izdavača za komentare i u iznimno rigidnim prekršajnim odredbama. Naime, prvi se put izrijekom propisuje odgovornost izdavača za komentare čitatelja, što bi posljedično moglo dovesti do tužbi radi naknade štete neovisno o odredbama Zakona o medijima – kažu u Udruzi novinskih izdavača.

Bez jasne definicije

Naime, člankom 93. Zakona o elektroničkim medijima predlaže se “odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik”. Drugim riječima, urednici i vlasnici medija mogu biti kažnjeni i zbog nekog rasističkog komentara ili, primjerice, zbog komentara koji potiču na nasilje, a koji se objavljuju ispod novinarskih tekstova na portalima, a najčešće to čine anonimne osobe.

Za kršenje odredbi iz članka 93. predviđa se kazna u rasponu od 100 tisuća do milijun (!?) kuna.

– Prekršajne odredbe su proširene (više od 100 prekršaja) i pritom nejasno definirane te prepuštene arbitrarnom tumačenju Agencije (potpuno su izmijenjene), a kazne su goleme. Minimalna kazna predviđena je u iznosu od 100.000 kuna, a tekst je sročen tako da sve može biti prekršaj. Dodatni problem je to što se u prekršajnim odredbama taksativno nabrajaju prekršaji koji su već predviđeni u Zakonu o medijima i drugim matičnim zakonima koji precizno definiraju kršenja u svom području, tako da se zapravo time predviđa mogućnost višestrukog kažnjavanja za isti prekršaj.

Također, proizlazi i da će većina oglašavanja moći biti kažnjiva prema tom prijedlogu zakona jer su prekršajne odredbe preširoke i bez jasne definicije da bi se moglo razlučiti što i kako se uopće može objavljivati i prema kojem zakonu će onda biti kažnjivo. HUP Udruga novinskih izdavača stoga je zakonodavcu uputila detaljno očitovanje te očekujemo prihvaćanje prijedloga izdavača kako bi se na vrijeme spriječile navedene neusklađenosti i moguće negativne posljedice – poručuju iz Udruge novinskih izdavača HUP-a.

Neravnopravan položaj

Boris Trupčević, predsjednik izvršnog odbora udruge, pridodaje da su “kad je riječ o odgovornosti izdavača za komentare čitatelja, domaći izdavači na domaćem tržištu stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na globalne internetske platforme”.

– Od lokalnih sudionika traži se praktički da pronađu rješenje za probleme koje ne uspijevaju riješiti ni globalni giganti, pri čemu znamo da se najveći dio govora mržnje događa na svima dostupnim globalnim platformama koje ostaju zaštićene od odgovornosti. Paradoksalno, ishod takvog rješenja mogla bi biti zabrana komentiranja te neizravno dodatno osnaživanje globalnih platformi – kaže Trupčević.

S druge strane, u Ministarstvu kulture i medija poručuju da su “vodeći računa o potrebi donošenja propisa koji će biti u skladu s razvojem tehnologije, načelima slobode medija i potrebom promicanja javnog interesa u obavljanju djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga” predloženim Zakonom o elektroničkim medijima uredili brojna pitanja i riješili probleme.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x