Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Neven Šimić: Uspavanka za političkog klauna

Istinski lijevi i istinski građanski protagonisti morali bi iz ovoga izvući debelu pouku. Jer ignorancija i politička nepromišljenost kad-tad dođu na naplatu.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Puno je ovih decembarskih dana proliveno tinte i žuči zbog Željka Komšića. Razlog je samo jedan: dotični lijevi protagonist omogućio je desnoj SDA da ponovo uspostavi vlast u najvažnijem kantonu. Mnoge je to nasekiralo. Naročito se snebivaju oni koji svih ovih godina uporno glasaju za njega pa se onda još upornije čude zašto im je zemlja u kojoj žive tako podijeljena. Elem, zabavno je posmatrati donedavne Komšićeve adorizatore i fanove kako se posipaju pepelom ili zgražavaju. Čitava ta bujica zgražavanja može se svesti na žalopojku da je Komšić prodao obraz. Time se valjda želi reći da je ovaj imao obraz i prije nego je javno obznanio da su kafana i SDA njegova sudbina.

Posebno komično izgledaju zgražavanja dijela lijevo-građanske scene. Svako s tri čiste razumio je još 2010. godine, neki promućurniji i znatno ranije, da je Komšić blizak lijevo-građanskoj ideji koliko i Džingis-kan konceptu ljudskih prava. Jer kakve veze s ljevicom ima neko ko koristi bošnjački nacional-populistički narativ kako bi se domogao političkih pozicija i svih benefita koje te pozicije nose? Baš nikakve. Ali, eto, mnogima se lampica upalila tek u kasnoj 2019. Neko ciničan vjerovatno će reći da nikad nije kasno.

Kada bi se analizirao politički profil Željka Komšića, ustanovila bi se ogromna intelektualna i etička praznina. Intelektualna potkapacitiranost i moralni deficiti mogu se donekle kompenzirati ako imaš dobar savjetnički tim i trezvene ljude pored sebe. No sudeći kakve poteze vuče i kakva saopćenja dolaze iz stranke mu i od njega lično, reklo bi se da je Komšić okružen ljudima sličnog intelektualnog profila i moralnog integriteta. Pa je tako ovih dana optužio njegove sarajevske kritičare da rade za HDZ, što je još jedna kretenoidna dovitljivost genijalaca iz njegovog tabora. Pijani dilentantizam ili klasična nacionalistička paranoja, teško je reći. Vjerovatno oboje. Komšićeva višestruka nedoraslost za bavljenje javnim poslovima može se posmatrati u komičnom ključu, i jeste komična, ali biva manje smiješno kada se trezveno i hladne glave sagleda kakve sve društvene posljedice proizvodi komšićizam.

Komšićizam je nacionalistički virus koji cementira podjele u BiH i ubija društvenu nadu (D. Bojić). Kratak rezime Komšićevog političkog učinka izgleda otprilike ovako: teško oštetio ljevicu, uništio ideju političkog organiziranja u BiH na građanskim osnovama, upropastio odnose između Bošnjaka i Hrvata, srozao javni nastup na razinu jalijaško-mahalske dosjetke, institucionalizirao nerad i politički javašluk, svađanje sa susjedima afirmirao kao diplomatsku vrlinu – posvađao se s kim god je stigao, mijenjajući pritom stranačke dresove i političke mentore, od Zlatka Lagumdžije do Bakira Izetbegovića. Posve je korektno zaključiti da je Komšić najštetnija politička pojava u BiH od Daytona do danas. Uspijeva mu upropastiti sve ono što klasični etnonacionalisti nisu uspjeli. Teška je ironija da je sve to uspio nastupajući s lijevo-građanske pozicije, one pozicije koja bi morala biti prirodan antipod svakom nacionalizmu. I to je u osnovi ključna pobjeda etničkog nacionalizma, u ovom slučaju onog bošnjačkog (a posredno srpskog i hrvatskog) – preuzeo je lijevo-građansku poziciju i s nje odašiljao bošnjačke nacionalističke sadržaje.

Tužna priča s komičnim elementima

Priča o Komšiću je priča o današnjem Sarajevu, onom političkom, medijskom, akademskom. Tužna priča sa dosta komičnih elemenata. Priča koja, prije svega ostalog, govori o podvojenosti lijevo-građanske scene. U Sarajevu je zadnjih godina moguće istovremeno biti uredno počešljani građanski antinacionalist i sirovi etnonacionalistički šovinist, sve u jednoj osobi. Ta politička šizofrenija prvorazredna je društvena pojava i silno zanimljiva tema kojom se skoro niko ne bavi, bogomdan materijal za sociologe, politologe, socijalne psihologe, satiričare. Građanski etnonacionalizam, ta oksimoronska kovanica, sarajevska je politička realnost koja je izbacila Željka Komšića na površinu bh. političke bare. Građanski etnonacionalizam, taj divni oksimoron, omogućio je glavnom junaku političke sapunice Petak 13 da se potkraj 2018. godine po treći put uvali u Predsjedništvo BiH, uz proračunatu šovensku halabuku koja mu je prokrčila put do fotelje, šovensku halabuku maskiranu u patriotski diskurs i više interese. Retorika kakve se ne bi zastidili ni najveći majstori šovinizma na Balkanu.

Već je pisano: prošlogodišnja Bitka za Predsjedništvo između Komšića i Čovića ni u jednom trenutku nije bilo nadmetanje dva kandidata. Od samog početka bio je to sraz bošnjačkog i hrvatskog nacionalizma. Bošnjački nacionalizam iskoristio je mnogoljudniju biračku bazu da bi instalirao svog čovjeka u Predsjedništvo. Iskoristio je bazu koju je dodatno animirao na provjerenim nacionalističkim receptima – patetičnim patriotskim gestama, plašenjem da je država u opasnosti, proizvođenjem straha od drugog, s do tada neviđenim elementima kroatofobije u jednoj kampanji. Da, to je još jedan silno zanimljiv paradoks, neviđen niti na jednim prethodnim izborima: kandidat za Predsjedništvo BiH iz reda Hrvata ušao je u Predsjedništvo na valu kroatofobije. Još jedna prvorazredna tema za sve zainteresirane politologe, sociologe, socijalne psihologe, novinare istraživače, satiričare. SDA je u konačnici dobila dva člana Predsjedništva, što je ovih dana jasno čak i onima sa omanjim političkim IQ-om. Svi koji su glasali za Komšića i karikaturalnu mu strančicu, posredno su glasali za SDA. I – još gore – za nove podjele u društvu, nikad izraženije od Daytona.

Komšić je na valu huškačkog radikalizma po treći put aterirao u Predsjedništvo. Skaredna činjenica koja u multietničkom Sarajevu skoro nikog nije pretjerano uzbudila. Naročito ne pojedine lijevo-građanske protagoniste koji se ovih dana licemjerno zgražavaju zbog Petka trinaestog, a i sami su tih predizbornih dana surfali na valu huškačkog radikalizma, baš onako lijevo i baš onako građanski, iskazujući silnu zabrinutost za Narod & Državu. SDA propagandistička receptura at its best. Radi se, ponovimo opet, o klasičnom nacionalističkom šablonu na Balkanu: kreiranje političke i medijske histerije plašenjem da je država u opasnosti i proizvođenjem straha od drugog. Ali kada karikaturalni probosanski mesija krene rušiti uspješnu kantonalnu vladu u Sarajevu, onda se i takvima, barem na trenutak, upali lampica. Tada stanu pred ogledalo i kao odraz ugledaju onog magarca iz crtanih filmova što mu nad glavom lebdi natpis Jackass. A možda su naprosto obrazli kao donedavni im miljenik pa nemaju osjećaj nelagode ili kritičku refleksiju spram vlastite gluposti.

Ok, likovanje je zabavno, ali ne treba pretjerivati. I mnogi dobronamjerni ali žalosno naivni pojedinci nasjeli su na tu klasičnu nacionalističku žvaku i postali dio rečene huškačke i paranoidne atmosfere. Danas je njima pa i onima s najmanjim koeficijentom političke inteligencije jasno da je Komšićeva paranoidna kampanja bila unaprijed osmišljena propagandna priprema kako bi mu se prokrčio put da još jednom zasjedne u Predsjedništvo i spašava BiH. Danas se i politički najneintelgentnijima razbistrilo da je on ništa drugo do SDA-ov džoker i produžena ruka bošnjačkog nacionalizma. Uvijek je to bio. Istinski lijevi i istinski građanski protagonisti morali bi iz ovoga izvući debelu pouku. Jer ignorancija i politička nepromišljenost kad-tad dođu na naplatu.

Paranoja kao politika

Na Komšića su kolektivno gledajući najkivniji Hrvati. No kada se glave ohlade a dioptrija izoštri, tada je vidljivo da je on, dugoročno gledajući, najveću političku štetu nanio lijevo-građanskoj ideji, te Bošnjacima kao kolektivu, izoliravši ih i posvađavši sa svima. Doduše, nanio je ogromnu štetu i Hrvatima, ali ne na način kako to interpretiraju uspaljeni megafoni političkog i medijskog hrvatstva u BiH. Jer upravo iz te perspektive, iz perspektive etnopolitičkog hrvatovanja, Ljiljan je nešto najbolje što se moglo desiti HDZ-u i općenito etnonacionalnom konceptu u BiH. Komšićeva pojava jedan je od ključnih razloga zašto je političko organiziranje Hrvata na građanskim osnovama nemoguća misija, ne dajući im ni najmanju šansu da se emancipiraju od HDZ-a i politički odrastu.

Komšićizam je ujedno i glavni razlog nepovjerenja prema svakoj građanskoj političkoj inicijativi koja dolazi iz Sarajeva. Svaki takav pokušaj iz Sarajeva, ma koliko bio iskren, doživljava se i doživljavat će se kao bošnjačko pseudograđansko rovarenje po hrvatskom ili srpskom političkom prostoru. Upravo je taj iskorak prošle godine napravila Naša stranka, kojoj se dugo zamjerala sarajevocentričnost pa i kriptonacionalizam, kandidirajući tolerantnog i dijalogu sklonog Borišu Falatara na izborima za Predsjedništvo BiH. Treba li reći da je i Falatar u očima pseudograđanske provincijske halaše vrlo brzo postao ustaša, UZP-ovac i HDZ-ovsko kukavičje jaje. Jednom istaknutom pojedincu koji dolazi iz liberalno-demokratskog miljea učitana je prikrivena etno-kolektivistička agenda.

Ali tako se dobivaju izbori na tridesetak posto teritorije BiH, plašenjem trećeentitetskim babarogama, novim genocidima i budućim UZP-ovima. Klasična nacionalistička paranoja bošnjačkih nacionalista dosljedno prepisana od njihovih hrvatskih i srpskih nacionalističkih pandana i paranoidne im subraće. Paranoja kao forma i kao sadržaj političke borbe. Ili kazano onim znamenitim Kišovim upozorenjem: Nacionalizam je, pre svega, paranoja. Kolektivna i pojedinačna paranoja. Kao kolektivna paranoja, ona je posledica zavisti i straha, a iznad svega posledica gubljenja individualne svesti; te, prema tome, kolektivna paranoja i nije ništa drugo do zbir individualnih paranoja doveden do paroksizma. Ovo kišovsko gubljenje individualne svijesti i utapanje u kolektivističke etničke obrasce balkanska je politička stvarnost evo skoro tri desetljeća.

Sve rečeno jasno ukazuje do koje mjere je dio ovdašnje političke kulture srozan. I kakav sve intelektualni i moralni škart njom parazitira. Željko Komšić brendirani je proizvod takve političke kulture, taman po njenoj mjeri i pameti. Pitanje koje se nameće: može li sadašnja lijevo-građanska scena iznjedriti zdravije političke snage, one koje će se odgovornije ponašati spram zemlje u kojoj djeluju. I, naravno, one političke snage koje više nikad neće dopustiti da joj perjanice postanu mizerni politički kokošari i provincijske varalice komšićevskog tipa. Tu ujedno leži i tračak optimizma. Jer ako je odgovor na postavljena pitanja potvrdan, onda kakve-takve nade za ovo društvo ipak ima.

Izvor: prometej.ba

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

HASANBEGOVIĆ POSLAO OŠTRU PORUKU! Govorio o ‘kućnom odgoju političara’ i jasno poručio Plenkoviću i Milanoviću…

Zastupnik Domovinskog pokreta Zlatko Hasanbegović za N1 je govorio o radikalizaciji društva, za koju tvrdi kako se uopće ne događa te je kao ozbiljniji problem istaknuo trivijalizaciju javne rasprave.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Zlatko Hasanbegović

Protivnik sam moralne panike i stvaranja psihoza. Moramo pristupiti racionalno i konstatirati elementarne činjenice. Korona nije karijes, jer se karijes može liječiti, ali nema potrebe stvarati psihozu i ozračje kuge i kolere i situacije da mrtvi ljudi leže po cestama, jer nije tako. U pozadini medijske psihoze imamo problem koji se zove elementi kolapsa zdravstvenog sustava. On, prema navodima liječnika, počinje kolabirati. Imamo situaciju u kojoj kapaciteti još nisu popunjeni, ali se tvrdi da nema dovoljno hrane, kisika, da pacijentima nema tko promijeniti pidžamu, a ne vidim uzročno posljedičnu vezu između ove razine problema Covida 19 i onoga što se događa na pojedinim mjestima. Koronakriza koja još uvijek nije došla do razine potpune preopterećenosti sustava, samo nas je podsjetila na ključni problem hrvatskog zdravstva – bilo koronakrize ili ne”, rekao je o trenutnoj situaciji u zemlji i borbi s koronavirusom.

Rekao je i kako ne može previše govoriti o zdravstvenoj reformi.

“Korjenite promjene, to vrijedi za bilo koje područje hrvatskog javnog života, odnosno izbjegavanje bilo kakvih korjenitih promjena, sada doživljava svoj klimaks. Korona će otići, a ove probleme treba rješavati. Život se ne može zaustaviti”, tvrdi Hasanbegović.

Ne želi da se uvede izvanredno stanje.

“Ustav je jasan – svako ograničenje ljudskih prava i sloboda može se donijeti isključivo aktiviranjem stanovitog Ustavnog članka, te dvotrećinskom većinom u Saboru – to ne može biti predmet rasprave. Samo je pitanje treba li proglasiti izvanredno stanje. Mi ne možemo prebacivati odgovornost na struku. Korona je pokazala i naličje onoga što se naziva strukom. Sve odluke trebaju donositi politički čimbenici koji su od naroda za to dobili povjerenje. Ako se ograničavaju ljudska prava i slobode, Ustav propisuje procedure. Predmet rasprave samo je jedan – treba li nam izvanredno stanje ili ne. Moj stav je da izvanredno stanje ne treba uvoditi. Hrvatska Vlada mora preuzeti odgovornost, ne smije se skrivati iza epidemiologa i struke. Struka političke čimbenike može savjetovati, ali oni moraju donijeti odluku”, kaže.

Siniša Hajdaš Dončić je rekao kako bi Hrvatska uskoro mogla imati deset tisuća zaraženih koronavirusom dnevno, a Hasanbegović na to govori:

“Hajdaš Dončić je jučer proricao da će broj zaraženih doći na 10.000 i kaže da ove mjere nisu dostatne. On zaziva lockdown. Kriterij za uvođenje takvih mjera je smrtnost. Mi ne znamo – umiru li ljudi od Covida ili s Covidom. Možemo izdvajati pojedinačne slučajeve, ali jasno je da je teško ustanoviti uzrok smrti sada.”

Kao društveni problem vidi nekvalitetu javnog diskursa, no ne i radikalizaciju.

“Postoje različiti oblici marginalne društvene patologije, ali ne postoji radikalizacija. Odbijam raspravljati o nečemu što ne postoji. Živimo u slobodnoj zemlji, sučeljavanje političko-ideoloških stajališta je poželjno, i ako se ne želimo vratiti na neke prijašnje političke obrasce, Hrvatskoj toga nedostaje još više”, govori.

Što se tiče odnosa premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića, Hasanbegović smatra kako je nedostatak kućnog odgoja opći problem hrvatske politike.

“Problem hrvatske politike nije radikalizacija, nego trivijalizacija, banalizacija i u mnoštvu slučajeva nedostatak kućnog odgoja. Nije mi jasna pozadina polemike, ali jasno mi je da dosega nema. Ukazuje na infantilizaciju, trivijalizaciju i banalizaciju diskursa hrvatske političke elite. Na to gledam kao da vrstu osobne zadovoljštine, ne ulazeći u motive izričaja predsjednika Republike. Iz meni nepoznatih razloga on je iznosio stanovite interpretacije, uvodio neke pojmove – parapolitički, internetska septička jama, i slične koje prate hrvatski politički život. Na neki način osobno polažem autorstvo. Prezirem licemjerje. Samo u Hrvatskoj je moguća montipajtonovska situacija, da jedan akter proziva drugog da je izdanak crvene buržoazije, a proziva ga onaj koji je izdanak istog socijalno-političkog miljea. Milanović nastupa na način koji mi je blizak – da treba imati jasan stav i da se ne treba nikome svidjeti… Sa žaljenjem mogu konstatirati da imamo prvorazredno licemjerje i banalizaciju javne rasprave”, zaključuje zastupnik Domovinskog pokreta.

Izvor: dnevno.hr

Nastavi čitati

Preporuka

ANALIZA HRVATSKOG NOVINARA GORDANA DUHAČEKA: Vučić sastavio vladu od ratnih huškača i ulizica

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, premijerka Brnabić objavila sastav ministara među kojima su brojna kontroverzna imena, piše hrvatsku novinar Gordan Duhaček, u anlizi koju s portala Index hr prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon više od četiri mjeseca od održavanja parlamentarnih izbora, koje je bojkotirala većina opozicije, Srbija bi trebala dobiti novu vladu, na čelu s novom-starom premijerkom Anom Brnabić. Pritom nova vlada već ima rok trajanja, otprilike do travnja 2022. godine, dakle manje od godinu i pol, što je najavio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i prije nego što je premijerka Brnabić objavila sastav svoje druge vlade.

U travnju 2022. bi se pak trebali održati redoviti predsjednički izbori, a s njima i unaprijed najavljeni prijevremeni parlamentarni. Izliku za ovu odluku Vučić je našao u pandemiji koronavirusa.

Zemlja bez opozicije u institucijama

To su samo neki od apsurda koji prate formalno uspostavljanje formalno najmoćnijeg tijela izvršne vlasti u susjednoj zemlji, kojom u stvarnosti vlada samo jedna osoba – predsjednik države i Srpske napredne stranke (SNS) Aleksandar Vučić.

Apsurdna je i situacija koja nakon izbora vlada u Skupštini Srbije: SNS ima dvotrećinsku većinu, što znači da im ne treba nikakva koalicija da bi sastavili vladu, a nemaju ni opoziciju, jer su u Skupštinu još ušle koalicija Socijalističke partije Srbije (SPS) Ivice Dačića, Vučićevog dugogodišnjeg koalicijskog partnera, i stranka bivšeg vaterpolista Aleksandra Šapića, kojeg mnogi smatraju političkim projektom vladajućih. Na kraju su dio vladajuće koalicije sve tri stranke odnosno koalicije koje su ušle u Skupštinu, što znači da je Srbija jedna od rijetkih europskih država u kojoj unutar institucija uopće nema opozicije.

Cijeli proces formiranja nove vlade funkcionirao je u standardom suludom Vučićevom stilu. Prvo se cijelo ljeto ignoriralo tu temu, dok se Vučić bavio “borbom za Kosovo” i svojim eskapadama u vanjskoj politici, naročito posjetom Bijeloj kući i potpisivanjem sporazuma s Kosovom o normalizaciji odnosa. Srbija je mjesecima zapravo bila u demokratski i ustavno upitnoj situaciji: nije imala konstituiranu novu Skupštinu, formalno je vladala tehnička vlada Ane Brnabić, no zapravo se moglo svjedočiti potpunom urušavanju demokratskih institucija i demonstraciji Vučićeve sile nad svima u Srbiji.

Nova-stara premijerka Ana Brnabić – od tehnokratkinje do mini Vučića

Nakon toga se ušlo u fazu pogađanja koga će Vučić imenovati mandatarom ili mandatarkom nove vlade, vlastima bliski mediji su lansirali razna imena kao potencijalne nasljednike Ane Brnabić, no na kraju nije bilo iznenađenja. Vučić je ponovo za premijerku postavio svoju možda i najvjerniju suradnicu, koja je u četiri godine na čelu vlade Srbije prošla zastrašujuću transformaciju od koliko-toliko kompetentne tehnokratkinje do mini verzije Vučića, koja po količini izrečenih laži u javnosti i bahatosti može ponekad konkurirati svojem šefu, kako Brnabić javno naziva Vučića. Brnabić je u svakom smislu političko čedo Aleksandra Vučića, čija lojalnost ne poznaje ni granicu ljudskog dostojanstva, pa je za predsjednika Srbije ona bila najsigurnija opcija.

Naravno, Vučić nije izdržao da objavu imena mandatara ne pretvori u reality show pa je prije desetak dana sazvao konferenciju za medije na kojoj je dramatično objavio ono svima očekivano: Brnabić nastavlja biti prva pudlica predsjednika Srbije.

Notorni Vulin postaje ministar policije

Uslijedio je još luđi dio konstituiranja vlade, a to je objava imena ministara. Pred novinarima su se pojavili Brnabić i Vučić, a iz svega je još jednom bilo jasno tko je tu šef. Brnabić je objavila da će nova vlada Srbije, koju se, iako je premijerka, ne može nazvati njenom vladom, imati 21 ministarstvo, tri više nego prošla. Nova ministarstva su Ministarstvo za brigu o selu, Ministarstvo za brigu o porodici i demografiji i Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

Objavila je i imena većine novih ministara, među kojima su brojna kontroverzna imena, a onda je riječ preuzeo Vučić. Objasnio je, primjerice, da je on naredio rošadu Nebojše Stefanovića i Aleksandra Vulina u ministarstvima policije i obrane. Sada je Stefanović ministar obrane, dok hodajući skandal Vulin preuzima Ministarstvo unutarnjih poslova.

Vučić još jednom najavio borbu protiv mafije

Vulinovo imenovanje na čelo MUP-a treba gledati i u kontekstu nedavne Vučićeve objave na Instagramu da njegova vlast započinje borbu protiv mafije. Rijetki neovisni mediji su podsjetili da je to najmanje treća najava borbe protiv mafije otkako Vučić vlada Srbijom te da se ta tematika redovito plasira u javnost kada Vučićev režim ostane bez inspiracije za proizvođenje paralelne stvarnosti preko svojih medijskih eksponenata poput televizija Pink, Happy i RTS te tabloida poput Informera.

Vulin je prava osoba za lažnu, ali medijski sveprisutnu borbu protiv mafije, već se istaknuo besramnim javnim nastupima, laganjem i adoracijom Vučića, naročito je uvredljiv bio na račun Hrvatske kad god mu je šef signalizirao, pa bi mogao bez problema provoditi sve od Vučića naređene ludorije u fingiranom ratu protiv mafije.

Druga važna rošada je ona koja se tiče Ivice Dačića, bivšeg ministra vanjskih poslova, kojega je Vučić pred kraj mandata posve marginalizirao – nije ga uopće vodio sa sobom u Bijelu kuću – koji je sada postavljen za predsjednika Skupštine. Kako je srbijanski parlament bez opozicije, Dačić se sigurno neće preznojiti od rada na svojoj novoj funkciji. Bivša predsjednica Skupštine Maja Gojković je pak premještena na poziciju ministrice kulture i informiranja. Dačića na poziciji ministra vanjskih poslova zamjenjuje Vučićev vjerni kadar iz SNS-a Nikola Selaković, koji je svojedobno bio i ministar pravde u jednoj od prethodnih vlada.

Cinično stvaranje novog Ministarstva za ljudska prava i društveni dijalog

Vladu čine 23 osobe, a njih 11 su žene, čime će se Vučić nedvojbeno hvaliti u nadolazećim mjesecima, napose u razgovoru sa zapadnoeuropskim čelnicima, što je u osnovi ponavljanje iste finte kao kada je svojedobno Brnabić, aut lezbijku, imenovao premijerkom. Naročito je cinično što u novoj vladi postoji posebno Ministarstvo za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog, na čije je čelo imenovana tragikomična pojava Gordana Čomić, nekad poznata opozicijska političarka.

Čomić je na čelu resora koji bi se prvenstveno trebao boriti  protiv samog Vučića ako im je doista stalo do ljudskih i manjinskih prava te društvenog dijaloga, jer predsjednik Srbije neupitno predstavlja najveću prijetnju ljudskim pravima i društvenom dijalogu u Srbiji. Ljudska prava gazi cijelu svoju političku karijeru, od početaka u svojstvu potrčka Vojislava Šešelja pa do danas, a otkako je na vlasti, Vučić je de facto onemogućio bilo kakav društveni dijalog u Srbiji, sustavno progoneći kritičke medije, pretvarajući određene medije u bezočne propagandiste vlasti, provodeći i tolerirajući zastrašivanje neistomišljenika, koje tabloidi redovito čereče na Vučićev mig. Jednostavnije rečeno, kada bi se Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i društvenog dijaloga doista htjelo baviti svojim poslom, najviše bi se trebalo baviti borbom protiv predsjednika Srbije.

Da stvari budu luđe, Čomić je u predizbornoj kampanji lansirala nenamjerno komični spot u kojem pokazuje srednji prst “fašistima” te se prikazuje spremnom i žrtvovati svoj život u borbi protiv fašizma da bi onda postala dio Vučićeve vlasti, iako ta ista vlast ima brojna fašistička obilježja.

Ministar demografije misli da su svi Hrvati ustaše

Nema sumnje da će skandale među novim ministarskim kadrom izazivati i kovinar Ratko Dmitrović, nekoć dopisnik beogradske politike iz Zagreba, kasnije propagandist Slobodana Miloševića, koji je uz podršku ex-vaterpolista Šapića imenovan ministrom za demografiju. Dmitrović je poznat po tome da mu je sve hrvatsko automatski ustaško, napisao je i knjigu Krst na križu o “bolesnoj mržnji Hrvata prema Srbima”, a na svom Twitteru već godinama plasira raznolike šovinističke, seksističke i prostačke ispade. Teško je zamisliti da bi osoba poput Dmitrovića postala ministar u vladi neke članice Europske unije, a njegovo imenovanje definitivno predstavlja srozavanje ionako urušenog statusa vlade Srbije kao državne institucije.

Još jedna kontroverzna kadrovska akvizicija u novoj vladi je Darija Kisić Tepavčević, liječnica koje je od početka uključena u (ne baš uspješnu) borbu protiv pandemije koronavirusa u Srbiji. Kisić Tepavčević je nastupila kao neovisna stručnjakinja, no ubrzo se nametnula kao Vučićeva omiljena epidemiologinja, zaredali su se redoviti nastupi na Pinku i pola godine kasnije Kisić Tepavčević je postavljena na čelo Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Hvalio Vučića na Twitteru pa postao ministar građevine

U vladi Srbije su ostali provjereni kadrovi poput Siniše Malog (financije) i Zlatibora Lončara (zdravlje), a među novim ministrima ima još kurioziteta. Među njima svakako je i mladi Tomislav Mimorović, ministar građevine, koji je nasljednik bogate obiteljske hotelijerske tvrtke, pa tvrdi da će u vlast donijeti “iskustvo iz realnog sektora”. No, za poziciju ministra su ga više kvalificirali hvalospjevi Vučiću na Twitteru nego iskustvo koje bi mogao donijeti u svoj resor.

Vučić je stoga za njega imao samo riječi hvale. “Toma Momirović je spreman da prihvati udarce političkih i ekonomskih neznalica. Njemu smo dali da brine o poslu, biznisu, da pregovara o narednim poslovima izgradnje autoputova, on je jedini koji je rekao i imao hrabrosti da kaže da on kao poslodavac nije za to da država povećava minimalac kako hoće”, rekao je Vučić o novom ministru.

U vladi su još i Milan Krkobabić (Ministarstvo za brigu o selu), Vanja Udovičić (Ministarstvo omladine i sporta), Jadranka Joksimović (Ministarstvo za europske integracije), Marija Obradović (Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave), Maja Popović (Ministarstvo pravde), Tatjana Matić (Ministarstvo trgovine, turizma i telekomunikacija), Zorana Mihajlović (Ministarstvo rudarstva i energetike), Irena Vujović (Ministarstvo zaštite životne sredine), Branislav Nedimović (Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede) itd.

Vlada kao reality show u režiji Aleksandra Vučića

Bilo kako bilo, nakon višetjednog medijskog igrokaza o sastavu nove vlade, jasno je da je cijeli taj reality show bio u režiji Aleksandra Vučića, koji je još jednom potvrdio svoju dominaciju Srbijom. Svi ostali, uključujući premijerku i ministre, kao i koalicijske partnere SNS-a, samo su statisti bez posebnog utjecaja.

U Srbiji se već govori o “oročenoj vladi”, no tužna je istina da je većini ljudi iz vrha vlasti Srbije u političkom i moralnom smislu odavno istekao rok trajanja. Drugim riječima, Srbijom vlada kvarna roba.

Nastavi čitati

Preporuka

Novi zakon: Zbogom komentarima čitatelja ispod članaka, izdavači odgovaraju i za oglase

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek očekuje kako će se prijedlog novog Zakona o elektroničkim medijima za dva tjedna naći na Vladinoj sjednici. Nakon toga zakonski prijedlog bit će upućen u Sabor, kako doznajemo, u redovnu proceduru – u dva čitanja. A što se čekalo više od pola godine nakon što je Zakon o elektroničkim medijima prošao proces javnog savjetovanja još početkom ožujka?

– Nacrt prijedloga zakona prošao je javno savjetovanje koje je trajalo do 5. ožujka i slijedom okolnosti izazvanih pandemijom nije bio upućen ranije u daljnju proceduru. Predloženim Zakonom o elektroničkim medijima u nacionalno zakonodavstvo RH transponirat će se odredbe revidirane Direktive o audiovizualnim medijskim uslugama u pogledu promjenjivog stanja na tržištu – poručuju iz Ministarstva kulture i medija.

Predloženi zakon postao je vrlo nepopularan kod zainteresirane javnosti, posebno medijskih kuća, već u procesu javnog savjetovanja tijekom kojeg je upućeno više od 600 primjedbi, odnosno prijedloga poboljšanja zakona, od čega su brojni prijedlozi odbijeni u cijelosti. Neki od njih za medijske izdavače bili su od krucijalne važnosti.

Ograničenja medija

– Predloženi novi Zakon o elektroničkim medijima znatno se razlikuje od aktualnog te je općenito ocjena Udruge novinskih izdavača HUP-a da se njime u cijelosti znatno otežava rad pružatelja elektroničkih publikacija. Time se zapravo ugrožava sloboda i neovisnost medija, što i jest njihova primarna zadaća u skladu s odredbama Zakona o medijima. Zakon o medijima propisuje što sloboda medija znači, koja je uloga medija i koja su ograničenja medija.

Ta ograničenja su s ovim prijedlogom izmjena Zakona o elektroničkim medijima znatno pooštrena. Primjena zakona proširena je na pružatelje elektroničkih publikacija kroz više odredbi, što do sada nije bilo, pa je teško procijeniti kakav će to utjecaj imati na pružatelje elektroničkih publikacija i što to znači za medije.

Najveći problem izdavači vide u propisivanju odgovornosti izdavača za komentare i u iznimno rigidnim prekršajnim odredbama. Naime, prvi se put izrijekom propisuje odgovornost izdavača za komentare čitatelja, što bi posljedično moglo dovesti do tužbi radi naknade štete neovisno o odredbama Zakona o medijima – kažu u Udruzi novinskih izdavača.

Bez jasne definicije

Naime, člankom 93. Zakona o elektroničkim medijima predlaže se “odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija za cjelokupni sadržaj, uključujući i onaj koji je generirao korisnik”. Drugim riječima, urednici i vlasnici medija mogu biti kažnjeni i zbog nekog rasističkog komentara ili, primjerice, zbog komentara koji potiču na nasilje, a koji se objavljuju ispod novinarskih tekstova na portalima, a najčešće to čine anonimne osobe.

Za kršenje odredbi iz članka 93. predviđa se kazna u rasponu od 100 tisuća do milijun (!?) kuna.

– Prekršajne odredbe su proširene (više od 100 prekršaja) i pritom nejasno definirane te prepuštene arbitrarnom tumačenju Agencije (potpuno su izmijenjene), a kazne su goleme. Minimalna kazna predviđena je u iznosu od 100.000 kuna, a tekst je sročen tako da sve može biti prekršaj. Dodatni problem je to što se u prekršajnim odredbama taksativno nabrajaju prekršaji koji su već predviđeni u Zakonu o medijima i drugim matičnim zakonima koji precizno definiraju kršenja u svom području, tako da se zapravo time predviđa mogućnost višestrukog kažnjavanja za isti prekršaj.

Također, proizlazi i da će većina oglašavanja moći biti kažnjiva prema tom prijedlogu zakona jer su prekršajne odredbe preširoke i bez jasne definicije da bi se moglo razlučiti što i kako se uopće može objavljivati i prema kojem zakonu će onda biti kažnjivo. HUP Udruga novinskih izdavača stoga je zakonodavcu uputila detaljno očitovanje te očekujemo prihvaćanje prijedloga izdavača kako bi se na vrijeme spriječile navedene neusklađenosti i moguće negativne posljedice – poručuju iz Udruge novinskih izdavača HUP-a.

Neravnopravan položaj

Boris Trupčević, predsjednik izvršnog odbora udruge, pridodaje da su “kad je riječ o odgovornosti izdavača za komentare čitatelja, domaći izdavači na domaćem tržištu stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na globalne internetske platforme”.

– Od lokalnih sudionika traži se praktički da pronađu rješenje za probleme koje ne uspijevaju riješiti ni globalni giganti, pri čemu znamo da se najveći dio govora mržnje događa na svima dostupnim globalnim platformama koje ostaju zaštićene od odgovornosti. Paradoksalno, ishod takvog rješenja mogla bi biti zabrana komentiranja te neizravno dodatno osnaživanje globalnih platformi – kaže Trupčević.

S druge strane, u Ministarstvu kulture i medija poručuju da su “vodeći računa o potrebi donošenja propisa koji će biti u skladu s razvojem tehnologije, načelima slobode medija i potrebom promicanja javnog interesa u obavljanju djelatnosti pružanja audiovizualnih medijskih usluga” predloženim Zakonom o elektroničkim medijima uredili brojna pitanja i riješili probleme.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x