Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Analiza beogradskog profesora: ‘Srbija je jedina zemlja koja je nakon stotinu godina u Europu vratila despotski režim’

Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje „nove despotije“ bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo „kako da Srbija postane normalna država“

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Srbija je jedina postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija i zemlja koja je nakon gotovo stotinu godina u Europu vratila despotski režim, ocjena je politološke analize u novom broju znanstvenog časopisa Tragovi, prenosi Jutarnji.hr.

Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu Milan Podunavac srpski režim od 1989. do danas naziva „novim despotizmom“, iz koga izuzima vladavinu Zorana Đinđića i sljedbenika.

Srbija je imala nesreću da je u posljednjih pedeset godina porodila dva najregresivnija režima u suvremenoj Evropi i jedina je postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija, smatra stručnjak za suvremene političke teorije Milan Podunavac.

Despocija je naziv na neograničenu i samovoljnu vladavinu despota, koji je bio i naslov nekih srpskih vladara krajem 14. i u 15. stoljeću.

Podunavac objašnjava da je „nova despotija“ kvazilegitimna vladavina koja potiče javne poroke poput korupcije, podmićivanja, laži i rasprodaje javnih sinekura te razara javne vrline građanske participacije i hrabrosti. Ona počiva na kulturi straha, a strukturne principe straha, sile, nesigurnosti i nestabilnosti prikriva prividom slobode, ustanova i stabilnosti, kaže se u članku trećeg broja Tragova, interdisciplinarnog časopisa „za srpske i hrvatske teme“ Srpskog narodnog vijeća i Arhiva Srba u Hrvatskoj.

U „novoj despotiji“ razorene su granice između javnog i privatnog, tajnog i javnog, formalnih i neformalnih pravila, oficijelnog i neoficijelnog društva, a političke i pravne procedure supstituiraju se permanentnim “populističkim apelom” vođe, kaže se.

Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje „nove despotije“ bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo „kako da Srbija postane normalna država“.

Đinđić je zatekao razoreno političko tijelo Srbije, morao je brzo obnoviti državu i političke institucija jer su poluge “staroga režima” bile prejake, u čemu se morao osloniti na politička sredstva i alate, kaže Podunavac.

U takvim okolnostima Đinđić je razvio osobitu formu “kabinetske diktature” i pokazao nepovjerenje u parlament, a njegovo razumijevanje političkog radikalizma Podunavac je ocijenio bliskim „jakobinizmu“.

Koliko je Đinđić bio u pravu govori činjenica da je Srbija u momentu njegovog ubojstva i dalje očigledno bila “dualna država” s dva paralelna centra moći: jednim u Kuli, koji simbolizira “crvene beretke” i drugim u Nemanjinoj koji oličava “oficijelnu političku vlast”, kaže se u članku.

Neravnoteža liberalnih i demokratskih alata Đinđićeva ustava dovela je do sve naglašenije uloge izvaninstitucionalnih faktora. Đinđićev nasljednik na čelu stranke bio je Boris Tadić, koji bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine. Za to vrijeme jačaju akteri “staroga režima”, koji nakon izbora 2012. godine vraćaju Srbiju u političku restauraciju, ističe Podunavac.

Treći broj Tragova donosi još osam radova među kojima dva znanstvena, a među njima pregledni rad povjesničarke Branke Boban o stavovima hrvatske političke elite prema stvaranju jugoslavenske države.

Hrvatski sabor jednoglasno je 26. listopada 1918. donio odluku o stvaranju nove jugoslavenske države, a svi značajniji političari, osim pravaša, mislili su da je stvaranje te države najbolje rješenje za Hrvate i sve južnoslavenske narode koji su ušli u nju. Oni su bili svjesni da će trebati mnogo napora i rada da ta država postane barem donekle slična onoj koju su nekada mladenački sanjali, kaže se u zaključku teksta Branke Boban.

Hrvatski političari svih orijentacija su 1918. smatrali da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod s tri imena i da je ujedinjenje prirodan proces, Međutim, razlikovali su se po shvaćanju znači li to da se odmah stvara i nova jugoslavenska nacija ili da se njihovi odnosi zasnivaju na poštovanju dotadašnjih kulturnih, vjerskih i državnopravnih tradicija, te da treba prepustiti zajedničkom životu da postupno harmoniziranjem stvara novu zajednicu, kaže se.

No, ističe povjesničarka, već tijekom studenog i prosinca 1918. predstavnici niza stranaka u Hrvatskoj bili su zabrinuti zbog nasilja u vrijeme proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od manifestacija oduševljenja u vrijeme djelovanja Nacionalnog vijeća SHS već tada nije bilo ostalo gotovo ništa.

Izvor: jutarnji.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
0 0 glas
Ocjena članka
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

LIJEVOM NAŠOM: Da smo proveli samo 10 posto lustracije. . .

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Katarina Peović

Ovog tjedna za ciničnog i zlobnog kolumnistu pravi je “švedski” stol događaja. Dugo se nije pojavilo toliko čvrstih i slikovitih dokaza da se kratka pamet ne može produžiti. Teme, jedna atraktivnija od druge.

Prvi čovjek JANAF-a, čim mu je dojavljeno za “mjere”, postao je oprezan, otišao je do legendarne Titove rijeke Save i bacio “vruće” mobitele u nju. Kako mutna rijeka još od 5. kolovoza 1995. teče uzvodno, vratio se miran kući ne znajući da su ronioci već čekali na dnu da ih pokupe te da je upravo svoj život izručio onima koji nikada nisu bili pozvani u ekskluzivni klub u Slovenskoj ulici u Zagrebu, a niti su se ikada sreli sa “Slovenkama…” Podsjeća me to na divnu misao jednog libanonskog pjesnika i filozofa Khalil Gibrana: “Pitala je tko je važniji u životu, ona ili ja. Odgovorio sam, ja. Otišla je, ne znajući da je ona moj život”. Postao sam i ja napokon oprezan. Više ne idem ni u kakav klub. Čak ni u TKM (Teniski klub Mladost).

Jutarnji javlja: “Iz Kremlja poručili Alekseju Novaljnom da je uvijek dobrodošao u Rusiju”. Na čaj! Rusi očito traže još jednu šansu. Za Novaljnija vrijedi ona: onaj, kome pružiš još jednu šansu, sjebxx će te gore nego prvi put, jer je vježbao!”

Večernji javlja kako je počela post-đukanovićeva era. Lakonski javljaju da je “novu vladu u Crnoj Gori skrojio mitropolit Amfilohije u manastiru”. Dok hrvatski biskupi i političari prebroje koliko samo ima manastira u Hrvatskoj kao i koliko je moćna parapolitička struktura SPC u Hrvatskoj, moglo bi za nas biti i kasno. I u Crnoj Gori se sad čude što se to dogodilo. U Hrvatskoj postoje i oni pravoslavni vjernici, Srbi, koji bi htjeli hrvatsku pravoslavnu crkvu jer im je logično da Crkva koja djeluje u Hrvatskoj ima taj pridjev. Ali SPC neće ni da čuje, a HBK, Vlada i Hrvateki se “ne bi šteli mešati”. Sve dok Porfirije jednog lijepog dana, a možda i prije, ne “skroji” novu hrvatsku vladu u nekom od manastira po Hrvatskoj.

Crknut ćete od smijeha, ali evo vam malog primjera pa se cerite i dalje. Državni tajnik Svete Stolice kardinal Pietro Parolina dao je intervju Glasu Koncila koji će oduševiti naš drage Hrvateke: “Kanonizacija kardinala Alojzija Stepinca mora biti trenutak zajedništva za cjelokupnu Crkvu, katolike i pravoslavne. Kako na pravoslavnoj strani i dalje postoji otpor, do daljnjega Stepinac neće biti proglašen svetim!” Znate kad će prestati otpor na pravoslavnoj strani? Nikada, a možda ni onda! Još za vrijeme “Austro-ugarske“, pa i u vrijeme nakon 1918., 1941. te nakon 1991. SPC je uvijek aktivno radila protiv proglašenja Hrvatske samostalnom državom. Sad su dobili katoličkog Papu koji suosjeća s njihovim političkim pretenzijama, a koji će “progledati” valjda tek na drugom svijetu. Za to vrijeme će oni Srbi koji su se zajedno s Hrvatima aktivno borili protiv JNA okupacije i za slobodnu i samostalnu Hrvatsku čekati svoju Hrvatsku pravoslavnu Crkvu. Kak’ vele Zagorci “do sveteg nigdarjeva…” Ovaj Papa je za sada najzaslužniji za ulazak lisice u kokošinjac.

Da ne bi protekli tjedan bio crnji od Crne Gore, pobrinula se dvanaest godina stara tvrtka Nanobit. Tvrtka je to za proizvodnju računalnih igara. Vlasnici su mladići Alan Sumina i Zoran Vučinić. “”Frknuli” su tvrtku Šveđanima za više od milijardu kuna. Lova do krova. Odmah su mala čela počela od toga stvarati velika načela. Što bi bilo da smo “milijarde, umjesto u škverove, ulagali u Nanobit..?” Dobar odgovor dao im je Marko Biočina iz Jutarnjeg. Čim bi državna lova ušla u ovakvu firmu odmah bi u “Nadzornom odboru dobili nekog požeškog HDZ-ovca u usponu”. Zato Marko dobro rezonira: “Za sve nas možda je bolje da se politika i dalje bavi brodogradnjom…”

Veli Zagorec: “Denes sem doktoru odnesel suhu šunku i kovertu. Šunku nije štel zejti jer veli da to ni zdrave. Zel je same kovertu v šteroj je bila potvrda od veterinara da prašić ni imel trihinelu”.

Od zanimljivijih tema je i ona o “zvijezdi petokraci” na neboderu u Rijeci. Mateja Šobak iz 6. Ličke u dilemi je u Večernjaku: “Petokraka kao umjetnost ili simbol totalitarizma?” “Totalitarizam, ajte, molim vas lepo! Zvezda s istoka, simbol je slobode, napretka, komunizma”. Toliko naprednog simbolizira da bi bilo najbolje da se svi takvi “naivci” nabodu na njene crvene isturene šiljke na riječkom neboderu. Možda onda ipak napokon progledaju. Umjetnost? Možda je tu Mateja u pravu. U nekih sto godina poslati pod zemlju oko 100 milijuna ljudi, zaista je prava umjetnost. Naravno, jedino u Rijeci i Sjevernoj Koreji čvrsto partijski vjeruju da je to “samo” umjetnost. Ipak, u Večernjaku, onako opreza radi, iza “simbol totalitarizma” oni samo stave upitnik. Ja mogu staviti samo uskličnik!

U taj ideološki rašomon uplela se, naravno, tko drugi nego naša partizanka Katarina Peović. K’o i sve pripadnice “6. Ličke ona je “sigurna u sebe” morala je reagirati na provokaciju da ime novog vojnog sveučilišta bude dr. Franjo Tuđman. U maniri svoje pokojne babe s pištoljem oko pasa, Kate se zamislila. “Zašto, drugovi, baš Franja Tuđman? Pa Međunarodni kazneni sud je utvrdio da je on sudjelovao u udruženom zločinačkom pothvatu”. Ona i Radnička fronta “prosto nisu mogli da veruju…” Javio se i odvjetnik generala Gotovine, odvjetnik Luka Mišetić, smatrajući da naša Kate lupeta. Ma, što on zna? On je samo branio u tom predmetu, ali nije shvatio bit kao Kata. Sve su to bili destilirani zločinački pothvati – Oluja, Bljesak i država izvan neprežaljene Juge. Dokaz više da stari žilavi, rigidni i osvetoljubljivi SKJ i dalje živi i sve se više širi, baš u Hrvatskom saboru.

Opet se vraćamo na biblijski program – lustraciju. Da smo proveli samo 10 posto lustracije, kao ostale tranzicijske zemlje, naša ljupka Katarina ne bi ušla u Sabor ni uz pištoljčinu svoje babe partizanke. I tako tvrdokorne komunjare još samo u Hrvatskoj i Sloveniji pokazuju svoje zastrašujući pokvarene zube. A samo jedna mala lustracije bila bi sasvim dovoljna da se zajedno nađu na “đubretu istorije” te da zajedno sa Ankom Taritaš Mrak pjevaju “Po šumama i gorama…” I na kraju ove kriptokomunističke boze, Kate ima jedan praktičan savjet: “Ustašofilima koji lažu da je zvijezda zabranjena, treba reći informirajte se. A što se tiče njihovih oznaka HOS-a, prvog bijelog polja na grbu, ustaških pjesama koje pjevaju, tu treba reći da su zalutali – ovo je Hrvatska, a ne Italija”. Draga partizanko, zvijezda nije zabranjena. Barem još danas. Međutim, Vijeće Europe je komunističke simbole, pa tako i vašu zvijezdu, proglasilo izričajima zločinačke ideologije zajedno sa simbolima fašizma i nacizma. Prvo bijelo polje na grbu? Možda ga je naša partizanka vidjela na crkvi sv. Marka u Zagrebu. Navodno je Pavelić još u XIII. stoljeću naredio, kod gradnje Markove crkve, da prvo polje bude samo bijelo kako bi se komunjarama u XXI. vijeku zacrnilo pred očima kad pogledaju crkvu.

Dobro, moram, iako teško, priznati da naša Kate, kao uostalom i njena baba s pištoljem za pasom, ima univerzalnu formulu – kako usrećiti narod? To je stara Staljinova mudrost. Jednostavno pobiješ one koji su nesretni, a one koji prežive, e ti su sretni što su ostali živi.

Hajmo sad malo na realni sektor. Gospodarski problemi, BDP, porezi, trošarine… Tu nema zaostalog komunizma, orjunaša, klerofašista, kato-ličkih zatucanih ognjištara. U gospodarstvu je sve čisto i nevino od bilo kakve ideologije. Trebate samo imati kompjuter ili računalo. I bankovni brojač novca k’o u Slovenskoj. E, malo sutra! Ima i tu politike koja guli u ime države. Pitat ćete: koga Vlada i Sabor mogu guliti kad su izabrani od naroda i kad njihova moć “izvire” isključivo iz naroda? Malo morgen! Kad smo ulazili u članstvu EU-a (euforično s glasovima 17 posto birača) onda su nam gospoda političari priopćili kako više nema carina na uvoz automobila. Samo sitne trošarine. S pravom danas nas drugovi s Prometnog faksa upozoravaju kako nam je prosjek starosti automobila na cesti iznad 12 godina te da smo primitivno neodgovorni prema sebi i narodu jer se s tim ragama izlažemo opasnosti na cestama itd.

S druge strane i država nam ide na ruku. Onako k’o lanac u komunizmu koji je uvijek išao na ruku radnom čovjeku. Osobito kad se napio i pričao viceve o drugu Titu. Dakle, država nam ide na ruku tako što više ne naplaćuje uvoznu carinu na automobile, ali zato naplaćuje debelu trošarinu i PDV na vrijednost auta. Tako je za isti auto u Lijepoj našoj trošarina 10.520 kuna, a u Sloveniji samo 331 euro. To u praksi znači, na sreću i veselje nas Hrvateka, da u nekim slučajevima, zavisno od vrijednosti auta, moramo platiti čak do 117.510 kuna više od Slovenaca. Klasičan harač. Prema našim poreznim “majstorima”, Turci su sa svojim haračem bili male bebe. Najgore licemjerje je kad se nađe neki pametni političar pa se stane skandalizirati i lamentirati kako se mogu normalni ljudi voziti u tim “mrtvačkim sanducima”.

Klasična dvoličnost! Navodno postoji jedan zgodan naturalistički “oglas” našeg Ministarstva financija: “Naš posao je da vam od vašeg rada uzmemo 25 posto PDV-a, 15 posto za zdravstveno, 20 posto za mirovinsko, 20 do 40 posto na ukupne prihode, 18 posto za porez… I onda sve damo političarima, lažnim braniteljima, nevladinim udrugama, Pupovčevim Novostima, nacionalnim manjinama… pa sve tako dok ne odete u blokadu. Pa vam uzmemo sve što imate i prenesemo dug na vaše potomke. A s tajkunima radimo predstečajne nagodbe i sve im dugove oprostimo. Vaše ministarstvo financija RH”. Baš zgodno što nas naše Ministarstvo virtualno uvijek na vrijeme obavijesti ili onesvijesti…

Od svih jezika na svijetu jedino bosanski ima “prošlo svršeno vrijeme u budućnosti”, a što se najbolje vidi iz rečenice “J*bo sam ti mater kad te ufatim!”

Dobio sam poziv sa HRT-a da dođem na projekciju dokumentarnog filma o Veselku Tenžeri. Veselko je bio najbolji od najboljih. S njim me upoznao Bosiljko Mišetić u kultnom kafiću Moka ili tako nekako. Tri do četiri puta sam tamo navratio na kavu i kao periferni autsajder upijao jezik i elokvenciju Tenžere. I to je sve. Dakle, nisam bio njegov prijatelj ni dio njegovog društva. Kad sam pročitao na pozivnici tko će sve evocirati tko zna čije uspomene na velikana hrvatske književne riječi odmah sam odlučio da taj film gledam iz svog osobnog kuta i fotelja. Imam pamćenje zlobnog nosoroga, ali ni jednog se od onih koji će govoriti o Veselku ne sjećam iz Moke… Naravno, to ništa ne govori. Međutim, ima nekih jugo apologeta koji s Tenžerom i njegovim političkim osjećajima i opredjeljenjima imaju veze k’o recimo Ante Tomić s Dostojevskim. Odavno je znano kakav je status imao najbolji hrvatski novinar u kulturnoj rubrici Vjesnika. Isto tako je poznato da su tome znatno pridonijeli i neki od drugova koji će sjediti u prvim redovima na obilježavanju 35. godišnjice od njegove smrti. No, u svakom slučaju, hvala Branki Kamenski na pozivu. Čekam njen film na TV-u.

Savršeni pisci i novinari su na svakom uglu. Reče Bog i stvori zemlju okruglu…

Slažem se s Robertom Bajrušijem: “Dodik je doista zadnji s kojim treba razgovarati”.

Imamo hrvatskog velikana Željka Komšića, Izetbegovića… Ministar vanjskih poslova povukao je pametan i pragmatičan potez. Dolazak Dodika treba malo trgnuti iz sna o “građanskoj državi” Bošnjake koji bi tako osigurali dominaciju jednog naroda nad ostala dva pri čemu onda možeš onaj s najmanje pripadnika, Hrvate, diskriminirati kad i koliko zaželiš. To čak i Dodik jasno kaže u svom nedjeljnom intervjuu.

Srbi i Dodik vrebaju trenutak da realiziraju stari san o svim Srbima u jednoj državi. Naravno, uz snažnu i vidljivu logistiku Vučića i ekipe. Čak se i Dodik u tom intervjuu čudi zašto hrvatska politika ne stane otvorenije i snažnije iza Hrvata u BiH. Hrvati će u slučaju raspada BiH ostati na tankom ledu s našim Bajrom-Komšićem. Našem klasičnom unitaristi iz Jutarnjeg je bitno k’o robotu ponavljati da Hrvatska i BiH imaju tisuću kilometara zajedničku granicu, ali mu je potpuno nebitno što u Sarajevu ima više Kineza nego Hrvata, što u desetak javnih ustanova u Sarajevu radi jedan Hrvat. Što Bošnjaci imaju Sarajevo, Srbi Banja Luku, a već desetak godina opstruiraju se izbori u Mostaru gdje bi Hrvati mogli demokratskim izborima doći na vlast.

I stoga je bio dobar i pametan potez Radmana da dade do znanja domaćim unitaristima kako u politici uvijek postoji više opcija. To je na kraju krajeva u više navrata bio pokazao i dr. Franjo Tuđman bez obzira što mu je diplomaciju formalno vodio bezbojni Mate Granić, čovjek sklon svim trulim kompromisima. Naš Roby izabrao je bošnjačku stranu. Zanimljivo, tu stranu su izabrala i dva bivša predsjednika RH – Mesić i Josipović. I time je sve rečeno. I o Bajrušiju, i o Mesiću, i o Josipoviću. Unitaristi uvijek ostaju unitaristi, što god to značilo. A ne znači ništa dobro…

I za kraj dva vica, možda ne do kraja “politički korektna” (da prostite!). Ali svaki vic je ipak samo vic. “Zašto se Tesla nikada nije ženio? Zato što je genij!” ”Ranije se znalo. Još su ti u bolnici rekli: muško je! Danas moraš čekati da odraste pa da se samo izjasni!

Izvor: projektvelebit.com

Nastavi čitati

Preporuka

Schwarz-Schilling: Bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu.

Dejtonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u BiH, koje teže razbijanju države. Da bismo razumjeli situaciju u BiH moramo baciti pogled na Dejton, piše bivši visoki predstavnik za BiH Christian Schwarz-Schilling za Deutsche Welle.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Christian Schwarz-Schilling

Ove godine se navršava 25 godina od kako je američki gradić Dayton, Ohio, ušao u istoriju. Tamo je 21. novembra 1995., nakon skoro četiri godine, okončan rat u BiH nakon pregovara o mirovnom sporazumu, koji su tri tadašnja predsjednika, Slobodan Milošević, Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, potpisali 14. decembra 1995. u Parizu.

Kako bismo razumjeli sadašnju situaciju u BiH, 25 godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, moramo baciti pogled na njegov nastanak, sadržaj i posljedice.

Američka administracija predsjednika Billa Clintona se početkom 1994. iz više razloga snažno angažovala u tada ratnoj BiH, i u martu 1994. posredovala između Bošnjaka (Muslimana) i bosanskih Hrvata, da uspostave Federaciju BiH. Federalni model je poslužio “Kontaktnoj grupi”, sastavljenoj od SAD, Velike Britanije, Francuske, Rusije i Njemačke, kao kamen temeljac za kasnije pregovore o mirovnom sporazumu.

Plan tadašnje “Kontakt grupe” zasnovan je na prijedlogu Rusije, Velike Britanije i Francuske da se progoni, tj. “etničko čišćenje” koje su počinili Srbi, prizna i da im se dodijeli 49% teritorije BiH, iako je prema popisu stanovništva iz 1991. godine u BiH živjelo samo 31% Srba.

Kasnije je prihvaćeno čak i preseljenje različitih etničkih grupa, samo da bi se bolje razgraničile “homogene” etničke grupe: Srbi s jedne strane i Federacija s Bošnjacima i Hrvatima s druge strane.

Sjedinjene Države, koje su se dugo protivile priznavanju rezultata rata, početkom 1995. godine su ipak napravile politički zaokret i priznale ratna osvajanja tj. “etnička čišćenja”, a time i teritorijalnu podjelu u korist Srba. Njemačka je bila posljednja zemlja koja je pristala na takvu promjenu paradigme. Ovom teritorijalnom podjelom, zacrtanom Dejtonskim sporazumom, agresor je na kraju nagrađen, a napadnuti su kažnjeni.

Možemo li ovdje govoriti o pravednom mirovnom sporazumu?

Sadržaj Dejtonskog sporazuma

Snažnim pritiskom američkih pregovarača, predvođenih Richardom Holbrookeom, rat u Bosni i Hercegovini završen je u Daytonu 21. novembra 1995. godine. Bosna i Hercegovina je opstala kao država, ali je podijeljena na dva entiteta: Federaciju BiH s hrvatskim i muslimanskim stanovništvom i Republiku Srpsku sa pretežno srpskim stanovništvom. Uspostavljeno je i posebno administrativno područje – Brčko Distrikt. Međunarodna zajednica predvidjela je i poziciju Visokog predstavnika koji nadgleda provođenje civilnog dijela Dejtonskog sporazuma.

Tri etničke grupe dobile su pravo veta da zaštite svoje “vitalne nacionalne interese” kako bi se izbjegle tenzije i mogući sporovi. Od tada to također znači da članovi Predsjedništva i Doma naroda Parlamenta BiH mogu blokirati bilo koju odluku ako dotični “konstitutivni narod” vidi prijetnju vlastitim vitalnim interesima, prenosi portal Klix.ba.

Nakon gotovo četiri godine rata, s više od 100.000 žrtava, preko dva miliona izbjeglica, masovnih silovanja, logora za ratne zarobljenike i genocida u Srebrenici, bosanskim Srbima dodijeljena je polovina Bosne i Hercegovine. Suočavanje sa počinjenim ratnim zločinima odvijalo se kao i danas teško, s puno muke i uz velike napore. Dejtonski sporazum favorizirao je u ovom segmentu glavne aktere ratnih zločina. Uprkos svemu, svi su odahnuli kad je ugovor potpisan.

Nakon gotovo četiri duge godine, međunarodna zajednica je sakupila polupane krhotine vlastitih slabosti iz rata u BiH – nažalost za mnoge ljude prekasno.

A Bosanci i Hercegovci su se morali iznova orijentisati. Prema Dejtonskom sporazumu, izbjeglice su imale pravo povratka svojim kućama, što je u novonastaloj situaciji značilo povratak u novostvorene, etnički podijeljene entitete. Međutim, u praksi je ovaj povratak na ognjišta u staru domovinu izgledao potpuno drugačije. Mnogi su odustali nakon godina neuspješnih pokušaja, prodali imovinu i odselili se. Zemlja se nastavila dijeliti i “čistiti”.

Dejtonski sporazum je u osnovi oduzeo demokratska prava svim manjinama, one praktički ne postoje u Ustavu BiH, koji predviđa samo tri etničke grupe (Bošnjake-Muslimane, Hrvate i Srbe) kao konstitutivne narode. Osnovna prava mnogih Bosanaca i Hercegovaca izbrisana su Dejtonskim sporazumom i izopačena pravnim torzom.

Posljedice Dejtonskog sporazuma

Mora se reći da je Dejtonski sporazum učinio Bosnu i Hercegovinu nemogućom za upravljanje. Proveo sam godine proučavajući Dejtonski sporazum i Ustav Bosne i Hercegovine, koji je dio Sporazuma, i bezuspješno pokušavao izmijeniti Ustav za vrijeme svog mandata na funkciji visokog predstavnika 2006. godine. Svi su dejtonski pregovarači u to vrijeme znali da su Mirovni sporazum i u njega ugrađeni Ustav faktički prekomplikovani, nesavršeni i da u njima na svakom koraku postoji kamen spoticanja. Nadali su se međutim, kao što mi je Richard Holbrooke rekao tada u Daytonu, da će s vremenom, po potrebi i uz pomoć visokog predstavnik korak po korak mijenjati Sporazum.

Međutim, u posljednjih 25 godina nikome nije uspjelo, niti međunarodnoj zajednici, niti Bosancima i Hercegovcima da promijene Ustav, a time i Dejtonski sporazum. Tadašnji šef njemačke delegacije u Daytonu Wolfgang Ischinger rekao da je u ugovor trebala biti ugrađena klauzula o obaveznoj reviziji, tako da su promjene Dejtonskog sporazuma trebale biti izvršene nakon otprilike tri godine.

Današnja BiH je nestabilna, pravna država teško da postoji, korupcija je na visokom nivou, siromaštvo i socijalna nesigurnost neprestano rastu, a opadanje broja stanovnika, jer mladi i kvalifikovani ljudi odlaze iz BiH, godinama i gotovo nezaustavljivo. Dejtonski sporazum i Ustav BiH, međutim, ostaju nepromijenjeni, podrivaju demokratska prava i tako vode zemlju sve dublje u besperspektivnost i sve dalje od EU.

BiH – najveći gubitnik ratova u bivšoj Jugoslaviji

Međunarodna zajednica još uvijek nema konstruktivnu ulogu, podijeljena je, nezainteresirana i već godinama pravi iste greške kao i 90-ih. Je li zaboravljen strašni rat tog vremena? Međunarodna zajednica toleriše agresivnu i nacionalističku retoriku mnogih bh. političara, kojom se godinama veliča osuđene ratne zločince.

Ona bi mogla pozvati u pomoć visokog predstavnika naoružanog bonskim ovlastima da to promijeni ali ona to ne radi. Danas se posebno mora apelirati na odgovornost međunarodne zajednice da se ozbiljnije pozabavi Bosnom i Hercegovinom kako bi pronašla rješenje da izvede zemlju iz statusa quo koji nameće Dejtonski sporazum. Ili treba da dopustimo da se BiH jednostavno i nakon svega raspadne?

Snažni igrač Rusija, koja ima sopstvene interese, već se dugo miješa u situaciju u regionu i uglavnom koristi Srbiju kao produženu ruku da unese nemir u politički pejzaž i da se suprotstavi EU i SAD. Nedavni primjer nacionalističkih izgreda nakon izbora u Crnoj Gori trebao bi biti crvena linija za sve.

Bosna i Hercegovina je najveći gubitnik u takozvanim jugoslovenskim ratovima. “Snaga činjenica” već 25 godina od uspostave Dejtona određuje političko djelovanje i suživot u svim segmentima života u BiH – a to nema nikakve veze s pomirenjem i pravdom nakon rata. Naprotiv, Dejtonski sporazum zacementirao je put nacionalističkim i secesionističkim snagama u Bosni i Hercegovini, koje desetljećima teže razbijanju države.

Prije 25 godina, tadašnji predsjednik BiH Alija Izetbegović rekao je nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma: “I kažem svom narodu: Ovo možda nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji poput ove, a u svijetu kakav jest, bolji mir nije moguće postići. Bog nam je svjedok da smo učinili sve što je u našoj moći da smanjimo nivo nepravde za našu zemlju i naš narod. “

Ali, svi znamo da bez pravde ne može biti trajnog mira. Vrijeme je da Bosna i Hercegovina iskusi pravdu, poručio je Schwarz-Schilling za DW.

Nastavi čitati

Preporuka

Kako mala Hrvatska pomaže u izgradnji velike Srbije?

Dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentirane EU birokrati.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Je li ovo zapadni Balkan, oko 2030. godine?

Ništa više ne otkriva prazninu takozvane hrvatske “vanjske politike” od odgovora vlade Andrije Plenkovića na nedavne rezultate izbora u susjednoj Crnoj Gori.

Ti događaji nisu ništa drugo do seizmički. Kako je sjeverna hemisfera ulazila u jesen, Balkan je ušao u novu sezonu nestabilnosti sa Srpskom pravoslavnom crkvom (SPC) i pristašama velikosrpske ideologije koji su izašli kao pobjednici na nedavnim crnogorskim izborima koristeći religiju za mobilizaciju i prisluškivanje Srba samohranjeni pojam povijesne ‘žrtve’.

Nakon što je bila na vlasti 30 godina, vladajuća stranka u Crnoj Gori, Demokratska partija socijalista (DPS) koju je predvodio Milo Dukanović izgubila je od tri prosrpske i proruske oporbene koalicije – Mir je naša nacija, koalicija Crno na bijelo i Za Budućnost crnogorskog saveza – koji je osigurao 41 od 81 mjesta u parlamentu.

Iako je sve ovo počelo kada je DPS donio zakon o vjerskim reformama kojim se nastojalo zacementirati autokefaliju Crnogorske pravoslavne crkve, koju su Srbi rasformirali 1918. godine, ovo pitanje buja ispod površine najmanje posljednja dva desetljeća.

Napokon, Srbi nikada nisu prihvatili raspad Jugoslavije prije 20 godina i dugo su jadikovali za novom ‘Velikom Srbijom’.

To je isto artikulirao bivši srbijanski premijer Boris Tadić koji je 2014. objavio najnoviji koncept proširene srpske države.

Što se tiče hrvatskoga vladajućeg HDZ-a kao da se sve to događalo na zapadnoj obali Antarktika, a ne 55 minuta leta od Zagreba.

I kao da podsjeća nekoga s povijesnom amnezijom, taktike koje je koristilo prosrpsko savezništvo u Crnoj Gori – poput blokada cesta jezivo su podsjećale na slične onima zaposlenim u Hrvatskoj tijekom ‘Balvan revolucije’ koju su vodili Srbi i stvorili tzv. Regija Srpske autonomne Krajine početkom 1990-ih.

Andrija Mandić, iz saveza ‘Za budućnost Crne Gore’, zastrašujuće je zaprijetio da će “iskopati zakopano oružje”, tanko zastrta referenca na masakre muslimana u mjestima poput Srebrenice, dok je istovremeno pozivajući zemlju Muslimanski poslanici čija je podrška bila presudna za održavanje DPS-ove većine u parlamentu, a ne za podržavanje zakona o vjerskim reformama, rekavši “ako dođete nakon naše crkve, mi ćemo doći nakon vaših domova”.

Mandićeve komentare ne treba shvaćati olako, s obzirom na to da je poznato da je bio pristaša osuđenih ratnih zločinaca Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, kao i da je učenik onoga što američki povjesničar Michael Sells naziva “kristoslavizmom”, mješavinom istočnog pravoslavnog kršćanstva i ekspanzionistički slavenski nacionalizam, koji slavenske muslimane vidi kao “otpadnike” od kršćanstva.
Odgovor Plenkovićeve vlade na sve to bio je kukavički oblik radijske šutnje – vladi u Zagrebu bila su potrebna dva puna dana da čak odgovori na događaje koji su se dogodili sa svojim kolegom saveznikom iz NATO-a 31. kolovoza.

Ali ništa od ovoga ne bi trebalo biti iznenađenje za nekoga tko čak i slučajno razumije balkansku povijest.

Primjerice, prema Borisu Begoviću, profesoru ekonomije na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, demokracija, pluralizam i Srpska pravoslavna crkva (SPC) uvijek su bili neugodni. “Pravoslavno kršćanstvo nije bilo zapreka liberalnoj demokraciji u Srbiji: već je bilo obrnuto. Drugim riječima, kaže, robusna i održiva demokracija bila je prepreka pravoslavlju ”, piše Begović. Srpski pokret žena za crno za ljudska prava kaže da „Prikazujući se kao spasiteljicu i čuvaricu srpskog identiteta, [Srpska pravoslavna] crkva koristi nacionalističku retoriku božanski zaređene„ Velike Srbije “.

Ali ovdje se ne radi samo o teritoriju – radi se i o novcu – puno novca i ogromnim količinama imovine. SPC zna da će bez monopola u društvu uvenuti poput cvijeta u pustinji – primjer onoga što se dogodilo postreformacijskoj katoličkoj crkvi lekcija je koju je vodstvo SPC dobro naučilo.

To su primijetili Dragan Šljivić i Andrijana Maksimović u svojoj studiji iz 2018. godine, Pravoslavni kršćani i demokracija u Srbiji: „… odnos pravoslavlja i demokracije često se postavlja kao rasprava o dva suprotna koncepta. To možemo nazvati ‘tezom o nespojivosti’, koja sadrži stav da je pravoslavna crkva formirala dominantna pravoslavna društva, tako da se sada suočava s poteškoćama u demokratizaciji i demokratskoj konsolidaciji. ”

Ta se ‘nespojivost’ očitovala u prosincu 2019. godine, kada je Crna Gora donijela svoj zakon o vjerskim reformama koji je kao državno vlasništvo registrirao sve vjerske građevine i lokalitete koji su ranije bili u vlasništvu neovisne kraljevine Crne Gore prije nego što je 1918. godine postala dijelom Jugoslavije u kojoj su dominirali Srbi.

Novi zakon navodi da vjerske zajednice mogu ‘zadržati svoju imovinu samo ako mogu pružiti jasne dokaze o pravu vlasništva’, što je pokrenulo optužbe SPC-a da Crna Gora planira ‘osporiti svoje posjede’.

Međutim, ovo je samo dio novog zakona – drugim dijelom želi se zemlja pretvoriti u sekularnu državu, kao i da se bivša supresirana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) statusom izjednači sa svim ostalim religijama, uključujući i posebno, SPC.

Zahvaljujući pobjedi na izborima koalicije nadahnutoj od SPC-a, čini se da srpska crkva ima vlastitu zemlju – Krajinu 2.0 – koja je ovog puta u kompletu s vlastitom mornaricom u Boki Kotorskoj, doslovno na 30 minuta vožnje od najjužnije hrvatske granice.

Ali to nije sve.

U sve autonomnijem dijelu susjedne Bosne i Hercegovine (BiH) kojim upravljaju Srbi, planiraju se pretvoriti grad Banja Luka u europsku ‘prijestolnicu’, a projekti za novo središte grada procurili su u tisak poznatih europskih urbanih naselja tvrtka za planiranje i dizajn Cosmos Architecture.

Teško da je to zaista iznenađenje, jer srpski nacionalisti vide BiH kao „dragulj u svojoj kruni“ i započeli su četiri rata zbog bosanskog vlasništva, jedan od njih 1. svjetski rat koji je rezultirao smrću oko 20 milijuna ljudi.

Pa opet, mnogo toga ne bi bilo moguće bez pasivno-agresivnog sudjelovanja Plenkovićevog HDZ-a, gdje njegov ogranak u BiH pod mrtvom i korumpiranom vladavinom tipa kao npr. Ante Čovića djeluje kao jedno ‘krilo’ za političke interese čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika.

I sve to uz zagrebački ‘blagoslov’, onaj isti Zagreb koji iz straha od reakcije SPC-a u crnogorskom stilu do danas odbija čak i raspravljati o priznavanju mlade Hrvatske pravoslavne crkve (HPC), unatoč tome što je to izravno u suprotnosti s člankom 41. hrvatskoga Ustava i niza zakona EU.

Ako se ovo nastavi – a čini se da ništa ne govori da neće – Srbi u roku od 10-15 godina mogu završiti s tri države – sadašnjom Republikom Srbijom, Jadranskom Srbijom (Crna Gora) i ‘zapadnom’ (Bosanskom) Srbijom.

Najviše što bi Hrvatska mogla izvući iz ovog geopolitičke krađe zemlje je mali dio zapadne Hercegovine.

Međuvremenu, dok je HDZ zauzet pretvaranjem Hrvatske u ‘Kostariku Europe’, a Srbija se širi prema zapadu, Andrej Plenković i njegovi servilni ministri bezumno majmuniraju prazne floskule o ‘raznolikosti’ i ‘inkluzivnosti’ kako bi ispunili gladne uši lijevo orijentirane EU birokrati.

Par dana prije vladika Mihailo Dedeić, poglavar Crnogorske pravoslavne crkve u novinskom intervjuu rekao da „…Crna Gora ima mnogo izdajnika, dok ste vi u Hrvatskoj imali samo jednog.”

To može biti istina, ali ne mora, ali jedno je sigurno: vrijeme da HDZ iz svog imena izbaci ‘H’ jer u njemu nema ni zrne ‘hrvatskog’ interesa.

Izvor: narod.hr

Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x