Kontaktirajte nas na:

Preporuka

Analiza beogradskog profesora: ‘Srbija je jedina zemlja koja je nakon stotinu godina u Europu vratila despotski režim’

Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje „nove despotije“ bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo „kako da Srbija postane normalna država“

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Srbija je jedina postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija i zemlja koja je nakon gotovo stotinu godina u Europu vratila despotski režim, ocjena je politološke analize u novom broju znanstvenog časopisa Tragovi, prenosi Jutarnji.hr.

Profesor na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu Milan Podunavac srpski režim od 1989. do danas naziva „novim despotizmom“, iz koga izuzima vladavinu Zorana Đinđića i sljedbenika.

Srbija je imala nesreću da je u posljednjih pedeset godina porodila dva najregresivnija režima u suvremenoj Evropi i jedina je postkomunistička zemlja u kojoj je na djelu politička restauracija, smatra stručnjak za suvremene političke teorije Milan Podunavac.

Despocija je naziv na neograničenu i samovoljnu vladavinu despota, koji je bio i naslov nekih srpskih vladara krajem 14. i u 15. stoljeću.

Podunavac objašnjava da je „nova despotija“ kvazilegitimna vladavina koja potiče javne poroke poput korupcije, podmićivanja, laži i rasprodaje javnih sinekura te razara javne vrline građanske participacije i hrabrosti. Ona počiva na kulturi straha, a strukturne principe straha, sile, nesigurnosti i nestabilnosti prikriva prividom slobode, ustanova i stabilnosti, kaže se u članku trećeg broja Tragova, interdisciplinarnog časopisa „za srpske i hrvatske teme“ Srpskog narodnog vijeća i Arhiva Srba u Hrvatskoj.

U „novoj despotiji“ razorene su granice između javnog i privatnog, tajnog i javnog, formalnih i neformalnih pravila, oficijelnog i neoficijelnog društva, a političke i pravne procedure supstituiraju se permanentnim “populističkim apelom” vođe, kaže se.

Političko vodstvo Srbije nije razumjelo pad Berlinskog zida 1989. a razdoblje „nove despotije“ bilo je prekinuto vremenom Zorana Đinđića, za koga je nakon pada Miloševićevog režima 5. listopada 2000., temeljno pitanje bilo „kako da Srbija postane normalna država“.

Đinđić je zatekao razoreno političko tijelo Srbije, morao je brzo obnoviti državu i političke institucija jer su poluge “staroga režima” bile prejake, u čemu se morao osloniti na politička sredstva i alate, kaže Podunavac.

U takvim okolnostima Đinđić je razvio osobitu formu “kabinetske diktature” i pokazao nepovjerenje u parlament, a njegovo razumijevanje političkog radikalizma Podunavac je ocijenio bliskim „jakobinizmu“.

Koliko je Đinđić bio u pravu govori činjenica da je Srbija u momentu njegovog ubojstva i dalje očigledno bila “dualna država” s dva paralelna centra moći: jednim u Kuli, koji simbolizira “crvene beretke” i drugim u Nemanjinoj koji oličava “oficijelnu političku vlast”, kaže se u članku.

Neravnoteža liberalnih i demokratskih alata Đinđićeva ustava dovela je do sve naglašenije uloge izvaninstitucionalnih faktora. Đinđićev nasljednik na čelu stranke bio je Boris Tadić, koji bio predsjednik Srbije od 2004. do 2012. godine. Za to vrijeme jačaju akteri “staroga režima”, koji nakon izbora 2012. godine vraćaju Srbiju u političku restauraciju, ističe Podunavac.

Treći broj Tragova donosi još osam radova među kojima dva znanstvena, a među njima pregledni rad povjesničarke Branke Boban o stavovima hrvatske političke elite prema stvaranju jugoslavenske države.

Hrvatski sabor jednoglasno je 26. listopada 1918. donio odluku o stvaranju nove jugoslavenske države, a svi značajniji političari, osim pravaša, mislili su da je stvaranje te države najbolje rješenje za Hrvate i sve južnoslavenske narode koji su ušli u nju. Oni su bili svjesni da će trebati mnogo napora i rada da ta država postane barem donekle slična onoj koju su nekada mladenački sanjali, kaže se u zaključku teksta Branke Boban.

Hrvatski političari svih orijentacija su 1918. smatrali da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod s tri imena i da je ujedinjenje prirodan proces, Međutim, razlikovali su se po shvaćanju znači li to da se odmah stvara i nova jugoslavenska nacija ili da se njihovi odnosi zasnivaju na poštovanju dotadašnjih kulturnih, vjerskih i državnopravnih tradicija, te da treba prepustiti zajedničkom životu da postupno harmoniziranjem stvara novu zajednicu, kaže se.

No, ističe povjesničarka, već tijekom studenog i prosinca 1918. predstavnici niza stranaka u Hrvatskoj bili su zabrinuti zbog nasilja u vrijeme proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a od manifestacija oduševljenja u vrijeme djelovanja Nacionalnog vijeća SHS već tada nije bilo ostalo gotovo ništa.

Izvor: jutarnji.hr

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner
Postavite komentar
Pretplati se
Obavijesti me o
guest
0 Komentara
Uredne povratne informacije
View all comments

Preporuka

MOSTARSKI NOVINAR POMNOŽIO ČOVIĆA S NULOM: Je li HDZ u Mostaru sam sebi pucao u nogu?

Sada je HDZ u situaciji da im treba SDA. A da bi SDA digla ruke, tražit će nešto zauzvrat – uveliko se spekulira da ce HDZ BiH morati dopustiti rekonstrukciju i federalne i kantonalne vlade, piše mostarski novinar Ivan Crnjac u komentaru koji prenosimo u cijelosti.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Nakon održanih lokalnih izbora u Mostaru, raspored snaga u Gradskom vijeću je jasan, iako će se još vući repovi zbog žalbi prema SIP-u.

Najavljivalo se da će HDZ BiH uz pomoć partnera doći do magičnog broja 18, što je, pokazalo se, bio prevelik cilj.

Ono što je ostalo nejasno jest veliki broj “nesnalaženja” nakon kojeg moramo pitati: Je li HDZ BiH sam sebi pucao u nogu?

Slučaj prvi: Kako se to HDZ BiH spremao za izbore na Jugu kad se već godinama zna da sa 300 “novih” glasača bošnjački blok može uzeti taj jedan mandat?

Ako već stožerna stranka nije smatrala da treba prebaciti dio glasača iz Čitluka, Širokog Brijega ili Čapljine, zašto onda nije vodila računa o prijavljivanju Bošnjaka, odnosno pratila radi li se to?

To je jednostavno bilo, posebno ako znamo da u CIPS-u među zaposlenima ima i Hrvata, točnije, ima ljudi koji su bliski HDZ-u BiH.

Ova činjenica još više boli ako znamo da je i načelnik policijske postaje u kojoj su se prijavljivali Bošnjaci Hrvat, kao i ministar Ministarstva unutarnjih poslova HNŽ-a.

Također, u SIP-u HDZ BiH još uvijek ima svojih kadrova i ostaje nejasno kako oni nisu upozorili na ovo?

Podsjećamo da je SIP taj koji je ovjerio birački popis, a sukladno registracijama u MUP-u, 11. studenog. Bilo je i više nego dovoljno vremena da se reagira.

Teško je ovo drugačije karakterizirati nego kao jednu šlampavost i nemarnost, tamo gdje se to nije očekivalo niti smjelo dopustiti!

Drugi je pak slučaj izgradnja mini hidroelektrana na bunskim kanalima.

Činjenica je da je investitore ovog projekta predstavlja Dragan Milićević, suprug federalne ministrice Jelke Milićević.

Činjenica je da se tek pred izbore odlučivalo o tužbi mještana, koji su uspjeli srušiti dozvole i spriječiti izgradnju MHE.

Kako je taj projekt bio identificiran kao HDZ-ova priča, sigurno nije pomogao za izbore.

Posebno je zanimljiv treći slučaj, čak ako zanemarimo da je na Jugu bila nemarnost, aljkavost i ono naše poznato “riješit će se”, kako onda okarakterizirati slučaj Boške Ćavar?

Boška je postala poznata time što je zaustavila nelegalne radove poduzetnika Ante Vidačka, inače nekadašnjeg predsjednika GO HDZ-a BiH Mostar.

Ono što nehotičnost pretvara u smišljenost i letimičnu zloću je kaznena prijave Ante Vidačka protiv Boške, kao i njezino privođenje u MUP na obavijesni razgovor, a sve samo nekoliko dana prije izbora.

To je Boški Ćavar dalo toliko traženu popularnost pa je ona na izborima uspjela preferencijalnim glasovima doći na prvo mjesto svoje liste BH bloka i kao jedina Hrvatica iz ‘nehrvatskih’ stranaka ući u vijeće.

Je li motiv Ante Vidačka u rušenju rezultata HDZ-a BiH bio taj što nije prošao u HDZ-u kao kandidat za gradonačelnika?

Ne znamo, ali u svakom slučaju velika je šteta napravljena, i to svjesna.

Teško se oteti dojmu da je HDZ BiH sam sebi, svjesno, pucao u nogu.

Kakve će biti posljedice ranavanja – tek ćemo vidjeti.

HDZ BiH je gromoglasno zadnjih 15 godina proglašavao Mostar kao stolni grad.

Sve osim zadržavanja gradonačelnika je poraz za HDZ BiH.

Sada je stranka u situaciji da im treba SDA. A da bi SDA digla ruke, tražit će nešto zauzvrat – naveliko se spekulira da ce HDZ BiH morati dopustiti rekonstrukciju i federalne i županijske vlade.

U svim opcijama HDZ BiH neće ništa dobiti, a može samo izgubiti.

Hoće li nam za naše samoranjavanje opet netko drugi biti kriv?

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Armin Laschet novi šef CDU-a: Da s kancelarkinog puta ne skrenemo…

Novi šef CDU-a Armin Laschet nastavit će putem centra koji je utabala Angela Merkel. On mora ujediniti stranku koju čeka rasprava o kandidatu za kancelara. Komentar Katharine Kroll, urednice političke redakcije DW-a.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Usred pandemije, Armin Laschet je obećao stranačkim kolegama da će nastaviti kurs i politički stil Angele Merkel. Laschet želi biti kapetan, održati stranku i zemlju na okupu. Nikakav rizik, već povjerenje i pouzdanost.

Pobjedom na izborima za šefa Kršćansko-demokratske unije (CDU) on je sebi osigurao mogućnost da postane kancelar nakon izbora u rujnu. Još nije odlučeno hoće li on doista i biti kandidat, ali kao novi vođa stranke Laschet ima pravo prvanstva. On je jasno rekao da se smatra sposobnim da bude i kancelar.

No, u pozadini, dva jaka konkurenta čekaju svoju šansu. Obojica trenutno visoko kotiraju u anketama: Markus Söder, bavarski premijer i šef tamoünje Krüäansko-socijalne unije (CSU), i Jens Spahn, ministar zdravlja i Laschetov partner u kandidaturi za vodstvo CDU-a.

Kao ministar zdravlja tokom pandemije, Spahn je naravno stalno prisutan u medijima, pa je po anketama ponekad omiljeniji čak i od kancelarke.

Volja za vladanjem – to je cilj iza kojeg CDU oduvijek zbija redove. Stranka ima jasnu pretenziju na vlast i sve zavisi od kandidata koji najviše obećava. Uprkos osobnoj volji za moć, Laschet sigurno ima osećaj koji kandidat Demokršćana bi imao najbolje šanse za uspjeh na izborima.

U tome se Laschet razlikuje od poraženog Friedricha Merza. I to je jedan od razloga što je dobio podršku delegata na stranačkom kongresu.

U izboru usmjerenja, stranka se usprotivila pomaku udesno i samim tim je bila protiv Merza koji je stranci htio dati mnogo konzervativniji, a ekonomski liberalniji profil.

Armin Laschet neće napustiti uspješnu strategiju Angele Merkel da CDU bude stranka koju biraju i oni na lijevom centru. Od Lascheta ne treba očekivati radikalne promjene. U najboljem slučaju, on će umjereno promijeniti kurs, naglašavajući socijalne aspekte i zajedništvo.

Laschet će imati priliku postati kandidat za kancelara jedino ako uspije u potpunosti ujedini stranku. Njegov rival Friedrich Merz, međutim, snažno je dijelio. Ima vatrene obožavatelje koji su sada gorko razočarani.

Laschet je izabran jer je simbol posredovanja i umjerenosti. Upravo po tom stilu politike je poznata i Angela Merkel. Zato je cjenjena u inozemstvu, posebno u Europi. Tamo se smatra oličenjem strpljivog razgovora i kompromisa.

Međunarodni partneri Njemačke sada ne moraju strahovati od nekih lomova. Laschet će se i u vanjskoj politici držati utabanih staze. On je uvjeren Europljanin, transatlantski nastrojen, ističe unutrašnju i vanjsku sigurnost i aktivno je podržavao izbjegličku politiku Angele Merkel.

Kandidujući se za mjesto šefa CDU-a, Laschet je kao prioritet istakao timski duh. Ne ponaša se isključivo, zrači toplinom i veselošću koja odlikuje ljude iz Porajnja.

Nije on čovjek hladne politike moći. Kao premijer Sjeverne Rajne-Vestfalije, stvorio je jak tim u kabinetu, njegovi ministri su stručni i tako doprinose Laschetovoj popularnosti.

CDU je nesporno najjača stranka prema trenutnim ispitivanjima javnog mnjenja. To duguje popularnosti Angele Merkel.

Većina Nijemaca, međutim, trenutno ne želi da Armin Laschet bude budući kancelar. U pandemiji, politika je nepredvidljivija nego ikad. Sve se svodi na prave odgovore na krizu i najbolje upravljanje. Počeo je sljedeći krug u utrci za nasljednika Angele Merkel.

Izvor: dw.com

4 1 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati

Preporuka

Međunarodna zajednica mora jasno kazati: ‘Dosta je više!’

Politika u Bosni i Hercegovini proteklih 25 godina vodila se po vrlo jednostavnom obrascu – zasjesti u udobne i dobro plaćene fotelje u vlasti, crpiti što je više moguće beneficija, uhljebiti svoje poslušnike u ‘državne jasle’, blokirati sve procese koji znače napredak a onda sve to ‘umotati’ u ugrozu nacionalnih interesa od strane onih drugih ili trećih.

Herceg-Bosna

Online:

/ Datum objave:

Pozicije u vlasti i državnim poduzećima, koja nisu ništa drugo nego bankomati vladajućih elita, osiguravanjem glasačkog tijela time što se bezobzirno mnogo zapošljavalo po javnoj upravi bez ikakvih kriterija a sve to običnim smrtnicima guralo pod zaštitu naroda je uvijek prolazilo. Demokracija je daleko od idealnog sustava ali jeste najbolji koji postoji i oni koji dobivaju najviše glasova trebaju biti dio vlasti i donositi odluke, sviđalo se to nekome ili ne.

Dok god većina ljudi glasa za neku stranku ili pojedinca, oni trebaju biti vlast. Međutim, dosadašnji model vlasti ne bi bio moguć da nije bilo novca, a njega je uvijek do sada bilo od strane međunarodne zajednice koja je na neki način dajući milijarde i milijarde eura ili dolara ‘ispirala’ svoje ruke od grešaka koje konstanto čini u BiH i toga što smo i zbog tih grešaka na samom rubu civiliziranog svijeta. Sada se pak javljaju naznake da od 2021. godine ipak idemo u drugom smjeru.

Na vidjelo izašlo sve

BiH, uz itekako frizirane podatke, ne spada u siromašne zemlje ali ona to svakako u biti jeste. Mnogi od međunarodnih dužnosnika tek kada su došli u našu zemlju i tu proveli neko vrijeme vidjeli su pravo stanje i ostali zapanjeni razinom siromaštava, korupcije, izostanka vladavine prava i inih pošasti. Mnogo od njih i godinama nakon što su otišli iz BiH ne mogu vjerovati da u 21. stoljeću u srcu Europe postoji društvo kakvo je BiH.

Nadalje, ruku na srce, iako bh. političari tvrde kako su oni u središtu zanimanja najjačih zemalja svijeta, to je daleko od istine jer se te države s BiH bave na najnižoj razini u svojim institucijama. Kada tome dodamo ono najvažnije – a to je nemar bh. političara za narode i žitelje kao i bilo kakve pomisli da se provedu reforme koje bi nas polako vodile ka civiliziranom svijetu, slika današnje BiH je potpuna.

Međunarodna zajednica je činila i čini greške u BiH ali da smo se mi sami dogovorili te uzeli sudbinu u svoje ruke, nitko nas ne bi mogao spriječiti da polako krenemo naprijed i nesumnjivo bi imali podršku najvećeg broja svjetskih sila. Ali to se nikada nije dogodilo.

A i nemoguće je to očekivati od osoba koje se za vrijeme recesije stoljeća ne žele odreći dijela plaća koje se penju i do sedam tisuća maraka, koje uzimaju novac od pomoći gospodarstvu i kupuju automobile, opremaju urede, kupuju umjetnička djela, koje se ne žele odreći čak ni jubilarnih nagrada.

Međutim, ironično ali upravo bi to mogao biti početak kraja ovakvog nakaradnog sustava vladanja. Pandemijakoronavirusa i recesija stoljeća su svijet okrenule naglavačke i na vidjelo izbacile sve ono što je loše u BiH, a toga je napretek. Sramotne afere, izostanak empatije za narode i žitelje, blokade čak i u situaciji kada nam tisuće ljudi umiru nagnali su i naše međunarodne prijatelje da kažu: ‘Dosta je više!’.

Nova paradigma

A to ‘Dosta’ vidi se najbolje u posljednjim potezima Europske unije i Međunarodnog monetarnog fonda.

Svima je jasno kako BiH ne može ekonomski preživjeti bez zaduživanja i rapidnog povećanja izravnih investicija. Novac je potreban ali svakako ne kako su nam ga davali posljednjih 25 godina – bez ikakvih kriterija, slabih kontrola, pa je on završavao u ‘krpanju proračunskih rupa’, na plaće političara i njihovih poslušnika ali, kako to pokazuju i nebrojene afere, u korupciji i kriminalu.

EU i MMF, a nadajmo se i svi drugi, od sada pa nadalje će se vidjeti sljedećim postulatima – novca ćete dobiti koliko god vam je potrebno, ali on će ići za jasne i provedene reforme, za izgradnju infrastrukture koju će kontrolirati ljudi iz Bruxellesa ili Washingtona, kreće stroga kontrola javnih natječaja i zapošljavanja u javnu službu, gro novca mora ići za realni sektor, svakako za policiju, vatrogasce, obrazovni sustav, zdravstvo… ali svi oni moraju proći kroz reforme i ‘češljanja’ kako bi se vidjelo što se i kako radilo do sada, beskompromisnu borbu protiv korupcije, kriminala, pranja novca…

Dakle, uvjeti se postave, ukoliko se na njih ne pristane, ništa on novca, ukoliko pak pristane dio novca će odmah doći i od prvog dana provoditi stroge kontrole o njegovom utrošku i reformama. To je jedina formula uspjeha i ono što bi moglo donijeti toliko očekivane promjene.

A bh. političke (kvazi)elite tada će se naći u dilemi – napokon krenuti u izgradnju uređenog društva i vladavine prava koja bi za najveći broj njih značila, u najmanju ruku, odlazak s političke scene ili pak da nastave po starom ali sada više bez milijardi eura ili dolara iz inozemstva kojima su održavali vlast jer bez novca na ulice bi mogli čak, paradoksalno, i uhljebi ukoliko ostanu bez plaća i naknada te bi sve to također značilo urušavanja dosadašnjeg načina vladanja u BiH.

A za sva tri konstitutivna naroda i sve žitelje ove zemlje nužno je da se mijenja način vladavine, a ne ljudi. U posljednjih 25 godina na vlasti su mijenjale brojne stranke i pojedinci pa od onih koji su i danas aktivni na političkoj sceni lakše je nabrojati one koji nisu bili vlast nego one koji jesu. Promjena stranke ili pojedinca neće značiti apsolutno ništa ukoliko se ne krene s novom paradigmom – vladavina zakona, meritokracija, obrazovanje, gospodarstvo. Sve drugo je jednosmjerna karta za ambis.

Izvor: dnevno.ba

0 0 glas
Ocjena članka
Nastavi čitati
Postavite ovdje svoj banner

ANKETA

Bojite li se Koronavirusa?

Najnoviji komentari

Najčitanije objave

Popularno

0
Would love your thoughts, please comment.x
()
x